BETWEEN A ROCK AND A HARD PLACE

rug

Zelenom bojom označen je teritorij koji je pripao Italiji Rapalskim i Rimskim ugovorima. Ovo je zemljovidna karta “nepostojeće države” koju su svi američki piloti na Europskom bojištu imali u svojim bombarderima.

Kada se netko nađe u vrlo teškoj situaciji u Americi i Kanadi kažu da se našao -Between a rock and a hard place ( između kamena i tvrdoga tla ). Kroz povijest Hrvatska je mnogo puta bila u takvoj situaciji.

Jedna od tih situacija zasigurno su bili tkzv. Rimski ugovori.

Najviše rabljena poštapalica jugokomunističkih izdajnika u Hrvatskoj kojom već više od 70 godina pokušavaju opravdati svoje odmetništvo i zločine koje su počinili – i još čine, protiv hrvatskoga naroda jest “prodaja Dalmacije”.

Prema onom njihovom izvornom načelu – laži, uvijek laži, jer što god više laž ponavljaš to će više zvučiti kao istina.

Kako bi oni kojima taj pojam “prodaje Dalmacije” još nije jasan saznali istinu

o čemu se zapravo tu radilo i koje su bile stvarne posljedice tzv. Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941., te kako bi se dobila točna slika onoga što je uslijedilo poslije tih ugovora dosta je samo pogledati zemljovidnu kartu Nezavisne Države Hrvatske između tih ugovora i 8. rujna 1943. godine.

Kad je već riječ o dijelu Dalmacije koji je tim ugovorom pripao Italiji treba znati slijedeće:

Poslije tih ugovora ( kako je nedavno naveo i g. Tomislav Đonlić ) Od ukupno 3.668 kvadratnih kilometara Dalmacije, Italija je pripalo svega 368, što znači jedva 10%. Ali, kad se izuzme Zadar s okolicom i neki otoci koje je Italija dobila Rapalskim ugovorom 1920. godine, onda Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. Italija je dobila svega pet ili šest posto Dalmacije.

Eto, to bi bila ta grandiozna “prodaja” koja je sve njih natjerala u Titine boljševike kako bi palili, žarili, klali i ubijali sve što je hrvatsko.

Najprije pogledajmo što se sve odigravalo prije, za vrieme i poslije tih ugovora.

IZMEĐU KAMENA I TVRDOGA TLA

Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske koji su nakon ultimativnog zahtjeva Italije sklopljeni 18. svibnja 1941., nisu bili prvi takvi “ugovori”.

Italija je, s pomoći i “darežljivosti” Engleske i Francuske, još nekih 20 godina prije toga prigrabila velike dijelove hrvatskog teritorija. Ovim, ustvari trećim po redu, “ugovorima” Italija je zahtjevala slijedeće:

1. ) Stvaranje carinske zone i monetarne unije između Italije i NDH.

2. ) Personalna unija pod zajedničkim (talijanskim ) kraljem.

3. ) Stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske.

4. ) Priključenje ( aneksija ) Italiji širokog pojasa polovice Hrvatske uključujući svu obalu od Rijeke do Kotora.

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a talijanske teritorijalne zahtjeve uspio je svesti na jedan mali dio srednje Dalmacije. Rimski ugovori bili su na snazi do 8. rujna 1943. godine, kada su “Državopravnom izjavom o razriješenju Rimskih ugovora” anulirani.

Fašistička Italija, tada vojna sila s 8 milijuna vojnika ili, kako se Mussolini znao hvaliti, osam milijuna bajuneta, forsirala je sklapanje tih ugovora u najnepovoljnijem trenutku za Hrvatsku, kad su njezine oružane snage bile još u povojima, znajući da u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, bilo kakav njezin oružani odpor nije bio moguć.

Ne obzirući se na te, niti na bilo koje od niza problema s kojima je tek uzpostavljena NDH bila suočena, tkzv. Hrvatska historiografija pod utjecajem velikosrbskog i jugoslavenskog agitpropa odmah je te ugovore etiketirala “prodajom Dalmacije”.

To je bilo u skladu s jugokomunističkim jednoumljem koje je silom nametnuto hrvatskoj historiografiji.

Zato su neki dielovi ovog napisa ekstezivnije obrađeni, kako bi se slušatelji upoznali s istinskim informacijama za koje možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u svezi s Rimskim ugovorima jesu:

1.) Hrvatsko-talijanski odnosi nakon pojave talijanske iredente.

2.) Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove emigracije?

3.) Dilema dra. Pavelića uoči sklapanja Ugovora.

4.) Stajalište njemačke diplomacije u svezi s talijansko-hrvatskim odnosima.

5.) Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941. u Ljubljani.

6.) Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.

7.) Podpisivanje Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. u Rimu.

8.) Izjava dra. Pavelića i njegovih suradnika nakon sklapanja Ugovora.

9.) Anuliranje Rimskih ugovora 9. rujna 1943.

Nu najprije pogledajmo kakvi su bili hrvatsko-talijanski odnosi i što se sve događalo prije sklapanja Rimskih ugovora 1941. godine.

RAPALSKI UGOVOR

Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra, i Dalmacija spale su u sferu otvorenih talijanskih interesa.

Ulazak u rat na strani Trojnoga sporazuma ( Engleska, Francuska i Rusija ) 1915., Italija uvjetuje zhtjevom da joj se dodijele Istra s otocima, te Dalmacija do Neretve, sa svim dalmatinskim otocima.

Predstavnici Engleske, Francuske i Rusije talijanski memorandum s tim zahtjevima podpisali su 26.travnja 1915. u Londonu.

Istra s otocima je koncem 1. svj. rata darovana Italiji dok druge odredbe Londonskog ugovora nisu stupile na snagu sve do 12. studenog 1920., kad je u Rapallu kraj Genove u Italiji podpisan tkzv. Rapalski ugovor.

Ovaj ugovor trebao je riješiti do tad sporna pitanja o razgraničenju Italije i novonastale tvorevine tkzv. Kraljevine SHS.

Italiju u ovim pregovorima predstavljali su premijer Giovani Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić (Srbin),ministar vanjskih poslova Ante Trumbić (“hrvat”) i ministar financija Kosta Stojanović (Srbin).

Razočaran, Trumbić je odmah poslije tog ugovora dao ostavku, a kasnije (1938.)izvršio je samoubojstvo. ( Jedini od onih iz Jugoslavenskog odbora kog je radi zablude jugoslavenstva pekla savjest. nap. a. )

Znači, dok još nije bilo ustaša, tri Talijana, jedan Jugoslaven i dva Srbina pregovaraju o razdjeli Hrvatske !

Pregovori su se odvijali u nekakvom znaku diplomatske premoći Italije koja je smatrala da ima podporu Engleske i Ftancuske, pa su njezini predstavnici inzistirali da se Italiji pripoje sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom.

Ali ove sile, plus Rusija, istovremeno su podupirale i Srbe pa im je bilo svejedno koji će od njih što odkinuti od Hrvatske.

Normalno da se Srbi talijanskim zahtjevima nisu previše opirali jer se nije radilo o diobi njihove, nego tuđe zemlje.

Kad je ugovor završen Italiji su pripali: Trst, Gorica i dio Kranjske, Istra, otoci Cres Lošinj, Unije i Susak, te Zadar sa zaleđem, otoci Lastovo, Palagruža i neki manji otoci.

Rijeka s okolicom proglašena je nekakvom slobodnom državom, nu dolazkom na vlast u Italiji 1922. godine Mussolinijeva vlada uspjeva izvršiti reviziju Rapalskog ugovora u svoju korist i Rijeka je propojena Italiji.

PRVI RIMSKI UGOVORI

Ovi prvi ugovori ( radi se ustvari o dva ugovora, poznati i pod nazivoom “Pakt o prijateljstvu i srdačnoj saradnji” i “Sporazum o Rijeci”, podpisani su u Rimu na blagdan Sv. Save, 27. siječnja 1924. godine.

U ime vlade Kraljevine SHS podpisali su ih predsjednik vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Italije sam Benito Mussolini.

Za “izkazanu saradnju i darežljivost” u pitanju Rijeke, Italija zauzvrat Kraljevini SHS daje u zakup bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje.

Riječ iredenta je prije svega talijanska kovanica koja je nastala negdje 1880ih kad su s neki, poput kasnijeg Mussolinija, napuhani Talijani počeli Italiju smatrati nasljednicom nekadašnjega Rimskoga carstva, pa su počeli vjerovati da sve zemlje koje su nekad pripadale tom carstvu trebaju sad pripasti Italiji.

Zato, kako bi sami sebe uvjerili u valjanost tog njihovog suludog uvjerenja, izmislili su kovanicu “Italia irredenta” što bi značilo – neoslobođena Italija ili neoslobođeni dijelovi Italije.

To njihovo mišljenje podpuno se poklapa s još jednom iredentom koja se temelji na teoriji o “Srbima svim i svuda” i “svim srpskim zemljama”.

JE LI dr. PAVELIĆ IMAO OBVEZU PREMA ITALIJI IZ VREMENA EMIGRACIJE?

Nigdje ne postoji niti jedan dokaz da je dr. Pavelić za vrieme boravka u Italiji ikome dao ikakvo obećanje o teritorijalnim ili bilo kakvim ustupcima Italiji.

Insinuacije o tzv. prodaji Dalmacije je jugokomunistička izmišljotina kojom su na početku rata obmanjivali pučanstvo kako bi ga pobunili protiv Nezavisne Države Hrvatske.

Kako bi vidjeli o kakvoj se “prodaji” radilo pređimo na ono što se dođalo uoči i za ovih vrieme ugovora.

Nakon prvih spoznaja o talijanskim teritorijalnim zahtjevima, dr. Pavelić se našao pred vrlo teškom odlukom – podpuno odbijanje talijanskih zahtjeva, što bi značilo kraj Nezavisne Države Hrvatske, okupaciju i aneksiju pola hrvatskog teritorija od strane Italije, ili ići u pregovore i spasiti što se spasiti može.

Izborom pregovaranja, dr. Pavelić je poslije žilavih natezanja s Talijanima njihove pretenzije na aneksiju širokog pojasa zacrtanog od Rijeke preko Karlovca i Mostara pa sve do Kotora uspio svesti na malo područje u srednjoj Dalmaciji – i spasiti državu.

Zanimljivo je, kako je zapisao novinar Matija Kovačić koji je bio prisutan na tim ugovorima, da je dr. Pavelić na putu nazad u Hrvatsku rekao da će trebati oko dvije godine da se izgubljene hrvatske teritorije oslobodi.

Ustvari, rekao je: “Morali smo spasiti državu. Jedino tako ćemo imati priliku da stvorimo jaku vojsku koja će za koje dvije godine biti kadra baciti Talijane u more i osloboditi sve naše krajeve”.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije za odpor protiv talijanskih zahtjeva.

U to vrieme fašistička Italija imala je u Hrvatskoj više o 250.000 vojnika.

Relevantna okolnost u to vrieme zbog koje su Nijemci izbjegavali bilo kakav sukob s Italijom bila je činjenica da je Njemačka tada bila u završnoj fazi pripremanja za udar na Sovjetski savez.

Unatoč simpatijama nekolicine njemačkih vodećih ljudi i dužnostnika, podpora Njemačke je izostala.

Na bečkom sastanku ministara vanjskih poslova Italije i Njemačke, Ciana i Ribbentropa, 21. – 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku pokazivao puno razumijevanja za talijanske pretenzije na hrvatske zemlje.

Hitller, koji je u to vrieme već bio podpuno zaokupljen planom “Barbarosa” (plan za napad na Sovjetski savez ), izjavio da Njemačka nije zainteresirana za hrvatske probleme i preporuča direktne pregovore između Hrvatske i Italije.

PRELIMINARNI PREGOVORI U LJUBLJANI

U takvoj za Hrvatsku podpuno nepovoljnoj atmosferi, došlo je do sastanka između hrvatske i talijanske delegacije 25. travnja 1941. u Ljubljani.

Hrvatsku delegaciju činili su dr. Ante Pavelić, dr. Mladen Lorković, dr. Edo Bulat i još neki drugi.

Kako reče pisac koji je u emigrantskom tisku detaljnije opisao sve ono što se u tim po Hrvatsku vrlo opasnim danima događalo, ovdje je potrebno navesti prikaz dr. Ede Bulata iz jedne njegove knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata čiste nacionalne orientacije.

Prije nego što prieđem na zapise dra. Bulata najprije želim napomenuti da je dr. Edo Bulat bio prvi tajnik “Organizacije jugoslavenskih nacionalista” (ORJUNA) osnovane u Splitu 1921. godine.

Nu kasnije je došao do spoznaje kud je taj put vodio i priključio se Ustaškom pokretu.

U svojoj knjizi “Kroz Borbe i Izkušenja” dr. Bulat je detaljno opisao pod kakvim uslovima se odvijao taj sastanak u Ljubljani gdje kaže da je dr. Pavelić najprije neki sat vremena sam razgovarao s talijanskom delegacijom, pa dalje kaže:

“Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi Talijančić. Gotovo svečano nas pozva da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo.

Pred nama puna slika koju zacijelo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti.

Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao upozorenje na opasnost i smrt!”

(Ovo bi posebno trebala zapamtiti današnja pokoljenja, nap. a.)

“Dvorana je velika i vrlo visoka.

Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku.

Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države.

Kao dobar geograf još iz ranije mladosti, odmah uočih dokle idu.

Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na niže.

Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države.

Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrati od tog udarca.

S lijeve strane sobe amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih i prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah do samog središnjeg stola vižlasti i mladi Ciano ( Mussolinijev zet i ministar vanjskih poslova, nap. a. ), u crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svietlim čizmama i jako ibočenim čeljustima.

Svi stoje i šute gledajući ponešto u nas pridošlice ali najviše u Poglavnika koji je stajao kod sredine stola.

Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva da se smjestimo pred njim.

Zaokrenut je prema nama.

S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastrebova treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plien.

Poglavnik uzima riječ i to na hrvatskom jeziku.

Po običaju govori polako, kao da lovi misli koje mu bježe uokrug.

Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna.

Kaže nam odprilike ovo:

“Ministar vanjskih poslova Italije g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje” i pokaza nam rukom na kartu.

Nadalje je rekao g. Ciano da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država nezavisna od Italije i da snjom možemo činiti što hoćemo, pa čak ako hoćemo i pripojiti Njemačkoj.

Da bi podkriepio te svoje zahtjeve Ciano skupa sa prisutnim generalima iztakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat da bi ostvarila baš ovu granicu koju danas traži.

Za to su oni, veli, dali šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti da ovu priliku do kraja ne izkoriste.

Jedino ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more i to u širini od kojih 30 kilometara negdje na području između Kraljevice i Senja.

Ja sam mu na to odgovorioslijedeće: Kad bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore tada bismo se svi mi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije jer smo svi rođeni u krajevima koje Italija traži za sebe.

Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na tkvom temelju, a kamoli vođenje pregovora.

Mi ćemo u takvom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži, nakon dva rata, imati još i treći – i to s nama”.

Drugi dan, njemački veleposlanik u Hrvatskoj, Sigfried Kasche, izvještava njemačko ministarstvo vanjskih poslova da zastanak u Ljubljaniprotekao bez rezultata, jer da su talijanski zahtjevi odbijeni od strane dra. Pavelića.

Vidjevši da pokušaj intimidacije pompoznim showom njihovih krivonogih i trbušastih generala nisu uspjeli uplašiti Hrvate, perfidni Talijani se pokušavaju služiti raznim “velikodušnijim” ponudama kao onom da će pristup na more izpod Velebita proširiti na 80 km ako Hrvatska prihvati pristup, najprije u personalnu,a onda u carinsku i privrednu uniju s Italijom, te podređenost hrvatske vojske talijanskoj komandi, što je dr. Pavelić smjesta odbio.”

O ovim i svim drugim pregovorima i ugovorima na koje su vođe malih naroda prisiljeni posebno u ratnim vremenima,niije potrebno više govoriti.

Samo još želim napomenuti onima čije se ocjene o Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i o NDH uobće, temelje na raznim kukavičkim jajima iz jugokomunističke i velikosrbske košare, da prije donošenja svojih sudova malo promisle što bi oni učinili da su bili na njegovom mjestu.

On se je, još dok je hrvatska vojska bila u povojima svoga nastanka, bez ičije pomoći, odlučno suprostavio skoro svim pretenzijama moćne Italije, tako da se ona umjesto kojih sto tisuća kvadratnih kilometara hrvatskoga teritorija konačno morala zadovoljiti s nešto više od dvjesto km.

I taj dio, zajedno s onim što je Italija kao nagradu dobila Rapalskim i Rimskim ugovorima poslije završetka 1. svj. rata, povraćen je 8. rujna 1943. godine.

Dr. Pavelić je stjecajem svakome poznatih okolnosti izgubio rat. Za to i iz tih razloga najlakše je krivnju za sve što se događalo prije i poslije tog gubitka baciti na njega.

Dr. Franjo Tuđman je dobio rat, pa to ipak ništa ne pomaže da ga isti ti, sada kad ga više nema, okrivljuju da je; pregovarao s Miloševićem, da je izvršio nekakvu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, da je obranom domovine počinio zločin, da je bio agent CIA-e i niz drugih absurda.

Ipak, svi znamo da je u Hrvatskoj i izvan nje, dosta onih koji vjeruju u takve budalaštine.

Je li dr. Pavelić je imao mogućnost izbjeći podpisivanje Rimskih ugovora ? Jest, isto onako i onoliko kao i dr. Tuđman onih Daytonskih! Ustvari, još puno manje.

Sve što govorim i pišem nije temeljeno na nikakvoj pristranosti nego rezultat neprekidnih metodičkih iztraživanja raznih izvora kroz više od 50 godina moga emigrantskog života.

Kako bih bio što objektivniji u svojim zaključcima o tome što je istina a što fabrikacija, sve što sam tijekom tih godina našao u pojedinim, barem donekle nepristranim, američkim, njemačkim ili engleskim vojnim, političkim i drugim zapisima i dokumentima, ili čuo od preživjelih sudionika u uzpostavi i obrani Nezavisne Države Hrvatske, kad god je to bilo moguće, pokušao sam ih uzporediti s onim velikosrbskim i jugokomunističkim.

I, bez iznimke, uvijek sam našao da sve što ovi potonji pišu i govore o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, pa i o samim sebi, nisu ništa drugo nego podle fabrikacije onih čiji su ciljevi i namjere uvijek bili puno gori i opasniji od svih, pa i od onih fašističke Italije.

Istina je da su neki, samo neki, Dalmatinci otišli u Titine partizane radi talijanske okupacije, ali je također istina da je velika većina njih otišla zato što je bila vrbovana od strane starih orjunaša i komunističkih jugofila, ali nikako nije istina da je talijanska okupacija, pa ni talijanski zulumi, razlog za njihovo odmetništvo i zločinstva protiv hrvatske Države i hrvatskoga naroda.

Svaka budala zna da se talijanska okupacijska zona protezala preko polovice današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa nitko nije čuo da su napr. Hercegovci, Ličani i Bosanci radi toga masovno otišli u Titine crvene bande.

A kad se uvijek upire prstom u Dalmatince, neka mi netko objasni zašto su napr. Sinjani išli u partizane, a oni iz Otoka, nedaleko Sinja, rodnog mjesta generala Mirka Norca, u ustaše.

I moje selo je bilo pod talijanskom okupacijom, ali nitko, niti jedan čovjek iz toga sela nije otišao u partizane. Svi do jednoga bili su ustaše. Svi do jednoga mrzili su Talijane iz dna duše i nikada im se nisu pokoravali. Dapače, Talijani su ih se bojali kao vrag tamnjana. Moje selo je svoje hrvatstvo platilo s 96 života najboljih sinova i kćeri, koji su pali od krvave jugokomunističke ruke, u velikoj većini poslie završetka rata.

Ali, ako je suditi po komentarima nekih novih mudraca u Hrvatskoj, “istina” o “Pavelićevoj prodaji Dalmacije” je ono što su naučili iz “Istorije NOB-a, u Titinim školama i od svojih “antifašističkih” predaka.

Ipak, danas ti ljudi, koji nemaju blagoga pojma o onome s čime su u ona težka vremena hrvatski vodeći ljudi bili suočeni imaju obraza i kuraži brbljati o “nekakvom “Pavelićevom vraćanju duga Mussoliniju” i, zamislite, “Pavelićevoj nesposobnosti”. I, što je još gore, te osobe nameću se kao nekakvi mudri arbitri u razčlambama među čestitim hrvatskim domoljubima.

A kad je već rieč o “plaćanju duga Mussoliniju”, nije li žalostno da, nasuprot njima, čak ni notorni jugonovinar Denis Kuljiš nedavno u svom članku u jugoslavenskom Jutarnjem listu, nije mogao izbjeći istinu o Mussolinijevu tretmanu ustaša (hapšenjima i zatvaranjem poslie atentata na Aleksandra Karađorđevića, deportiranjem na puste vulkanske otoke itd.).

Ali, kako jednom reče američki pisac Harlan Ellison, dva najpoznatija elementa u svemiru su hidrogen i glupost, pa me čudi kako ti ljudi ne govore o tome kako je i Tuđman, kako bi se odužio “Međunarodnoj zajednici”, u tzv. Daytonskom sporazumu “prodao” Bosnu i Hercegovinu.

O da, i dio Dalmacije, onaj kod Neuma, tako da ćemo na koncu morati izgraditi Pelješki most, kako bi slobodno mogli prelaziti iz jednog diela Hrvatske u drugi.

 

Za Dom Spremni!

 

Ja sam Zvonimir Došen

 

Braniteljski radio, emisije Za Dom Spremni,

Comments

comments

Odgovori

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

%d blogeri kao ovaj:
Read previous post:
Zahtjev za poništenje odluke po kojoj su Dedaković i Borković agenti KOS-a i krivci za pad Vukovara

HSP od Predsjednice traži da poništi odluke Manolićeve komisije po kojoj su Dedaković i Borković agenti KOS-a i krivci za...

Close