DANAŠNJA ULOGA ŽENE U HRVATSKOM DRUŠTVU S OSVRTOM NA SVE DOSADAŠNJE POLITIKE

Udruga „Žene u Domovinskom ratu“ Zadar obradile su temu „ Današnja uloga žene u hrvatskom društvu s osvrtom na dosadašnje politike“, te su u vezi iste izdale priopćenje, koje Vam prenosimo u cijelosti.

„Sve zemlje svijeta, svi narodi svijeta, imaju svoje velikane i ljude po kojima ih promatramo kao državu i kao narod. Tako je Amerika imala Georgea Washingtona, Njemačka je za vrijeme Bismarcka bila respektabilni svjetski čimbenik, dok je Italija zahvaljujući Garibaldiju, velikom vođi nacionalnog pokreta za ujedinjenje Italije, uvelike ostvarila svoju samobitnost, baš kao što je Turska u pravom smislu riječi postala normalna država zaslugama Kemala Ataturka, koga i danas turski narod masovno doživljava utemeljiteljem moderne Turske.

Ni mala Hrvatska, u planetarnim okvirima, nije siromašna nacionalnim liderima koji su u pravom trenutku bili na pravom mjestu, te postali istinski lideri hrvatskog naroda i simboli hrvatskoga otpora u borbi za slobodu.

Dvadeseto stoljeće, stoljeće je ratova, stoljeće koje je započelo sarajevskim atentatom, besramnom komunističkom likvidacijom obitelji Romanov, stoljeće koje je izrodilo nekoliko diktatora i masovnih ubojica, od Hitlera, Mussolinija, Staljina, do Tita, završeno je kako je i počelo, u jednom dijelu Europe herojskim otporom hrvatske vojske i cijelog Hrvatskog naroda zaustavljen je posljednji trzaj komunističko-fašističke aždaje.

Hrvatice su, u tom najčudesnijem trenutku svoje Domovine odigrale vrlo važnu ulogu. Najhrabrije su otišle na prvu crtu i bez ikakve razumske kalkulacije dale se u službu Domovine, druge su pak rađale djecu u vremenu koje je bilo najpogodnije za umiranje, u vremenu kada je smrt bila svakodnevna i toliko prisutna, one su stvarale novi život, molile su, djelovale javno, upozoravale i snagom žene zavrijedile pozornost cijelog kršćanskog svijeta. Stvarale su državu bez ikakvih kompleksa i ponosno živjele u našem slavnom vremenu u kojem je izbor bio pobijediti ili umrijeti, kako je mnogo godina ranije rekao hrvatski velikan grof Petar Zrinski.

Hrabrost ujedinjene domovine bila je naša inspiracija iz koje smo crpili snagu da otrpimo rat i sva poniženja. U Hrvatskoj je već tisuću godina na djelu stalna borba između naroda, njegove želje za državom, slobodom i ponosom s jedne strane i politika veleizdaje s druge strane. Stoljećima želimo biti svoj na svome, ginemo i branimo se od svakoga, želimo slobodu i dostojanstvo, a s druge strane sve što obranimo, politika stalno izručuje, izdaje, vara, gradi tuđe slobode i vrijednosti, a mi polako nestajemo.

Od svih neprijatelja koji su napadali Hrvatsku, hrvatski jal i taština mogu se smatrati najgorim, jer ovaj narod još nije našao pravi način obrane protiv ovog zla. Od prvog spomena hrvatskog imena, u Hrvatskoj postoje dva svijeta, dvije verzije, dva odgovora i dva rješenja. Ova se dva svijeta očito nikada neće pomiriti, a ono pomirenje koje je ponudio dr. Franjo Tuđman u Hrvatskom Domovinskom ratu, vrijedilo je samo za ono hitno stanje rata.

Očito je, da kao narod nemamo snage oduprijeti se vlastitoj poniznosti, jer smatramo kako je za nas najbolje vući svoje okove bijede i mizerije iz onih olovnih vremena komunističke kuge.

Kroz ovo vrijeme mira svjedočimo kako su sve vrijednosti koje smo stvorili u tom teškom ratu jednostavno nestale. To se dogodilo, jer smo jednostavno dopustili da se oni koji nisu željeli ovu domovinu kroz naše slabosti uvuku u naše rane i patnje i upravljaju našim životima i odlučuju o svemu što je važno za napredak i boljitak našeg društva. Za ovo stanje raspuklosti društva krivnju nose i žene koje su sudjelovale u kreiranju politika. Jedan određeni broj iznikao je baš iz dijela za koji smo predmjevali kako je demokršćanskog svjetonazora ili pragmatično rečeno „iz naših redova“. Niti jednim postupkom nisu predstavljale misao, volju, ni ponašanje većine Hrvatica. Upravo suprotno podlijegale su nekakvim feminističkim floskulama, i predstavljale stavove onih žena koje ne pripadaju ranjenoj Hrvatskoj, već onoj Hrvatskoj u kojoj caruje obilje, samozadovoljstvo i podilaženje.

Jednostavno, Hrvatska žena je zašutjela, zavukla se u svoje probleme, sakrila se pred nasrtajem neke nazovi suvremenosti, neke hladnoće i totalne nebrige za opstojnost našeg društva, kao da su nas u miru zastrašili gubitnici rata.

Mudrac u Svetom Pismu kaže, svijet je omlitavio i zaboravio, da snaga ljubavi nije trpljenje i bol već je to podizanje i neprekidna borba za pravednije i sretnije društvo koje može izgraditi samo svjesna i budna žena. Ukoliko se ne budemo ponašale onako kako su nas učile naše majke i bake, heroine koje su istrpjele možda i više od nas, ukoliko se u nama ne probude Apije i tolike druge, koje spominje sveti Pavao u svojim poslanicama, ako se ne ujedinimo i počnemo djelovati po svom mentalitetu prvih kršćanki, nema ni najmanje sumnje, kako će Hrvatska izgledati u dogledno vrijeme. Moramo naprosto nicati i rasti kao Samaritanke i Magdalene, to jest, žene, koje, digavši se iz žalosnog stanja, postaju najrevniji apostoli uređenja vlastite zemlje, koju moramo u budućem vremenu ostaviti svojoj djeci.

Zanimljivo je, kako je sotona dobro uočio silno važnu ulogu žene u današnjoj Hrvatskoj, te ih pod parolom lažne emancipacije rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti ove zemlje. Nije li to dovoljan motiv za sve plemenite žene i djevojke našeg naroda, koje nisu prodale svoj ponos i svoju čast, da sve svoje sile uložimo za proširenje slobode našeg društva, koje je nastalo u zajedničkoj borbi protiv višegodišnjeg mraka. Zato istinski podržavamo ovakve susrete, i apeliramo na promjene.

Mijene su prirodni procesi, u zakonu svega vidljivoga. Promjena je svjesni čin u kojemu ljudska volja aktivno sudjeluje u vlastitom preobražavanju. Ne možemo napredovati ako nismo spremni na promjene. Jer jednostavno, nestalo je iz naših obzora puno toga što bi nam olakšalo put. Ruke su nam umorne i grčevite, jer traže, grabe, prisvajaju, a ne služe, nisu zaposlene. I srce i oči su nam mutne, pa ne vide, a ono što vide kao da ne vide, počele su gledati virtualno. I jezik nam je tako umoran, suh, od klevete, laganja, vrijeđanja, dokazivanja, galame i psovki. I noge su nam umorne, jer stalno tražimo, trčimo, novim putovima demokracije. I mozak nam je umoran, zastajkuje, zaboravlja, jer ne zna više što da misli, kako da misli i zašto da misli. Ljubav nam postaje kemija, poniznost – slabost, služenje laskanje, dok zajedništvo grade fanovi. Svi i dalje samo tražimo i tražimo – sebe, komotnost, svoju volju, svoja prava i slobodu.

Na kraju nam ostaje zaključiti kako se ništa ne može dozirati. Sve ovo nas upućuje kako je naša baština, duhovno i konzervativno, ali i društveno, psihološki, pa i politički puno poučnija, slojevitija i značajnija za nas i naše vrijeme, nego što možemo zamisliti. Prihvaćamo da zajedno počnemo učiti i stvarati, ali stvarati jedinstvo i zajedništvo, da prestanemo gledati jedne prema drugima kao prema protivniku.

Vrijeme je da prestanemo biti malodušni i da se okrenemo vlastitim vrijednostima. Kada mi to učinimo među sobom, biti će nam puno lakše savladati sve protivnike našeg društva i mira koji mu je sada najpotrebniji. Ako i bude poteškoća i ne ostvarimo svoje odluke na početku, ne trebamo se obeshrabriti, možda bi trebali preispitati njihov korijen, najdublju motivaciju, jer ako zaključimo odmah da su površne, onda neće biti čudno da brzo uvenu. Tada ih trebamo donijeti iznova, ali promišljenije. Važno je nikada ne odustati od pozitivnih promjena. Odluka je dobra, ako su joj nakane do kraja pročišćene, ako ih prati volja. Kad je čovjek siguran u ispravnost svoga cilja, onda mu put do njega neće biti neostvariv ma koliko bio težak. Svaki izazov u koji čovjek ulazi, donosi neki svoj specifični fluid, slutnje, predosjećaje i očekivanja. Često se stiče dojam da su ljudi iscrpljeni vlastitom depresijom, beznađem i apatijom, da mnogi žele iz svih ovih kriza napokon izvući nešto novo, plodonosno, da je svima dosta sivila, prosječnosti i ustajalosti. Ključ svega je u nakani da se promijenimo nabolje, da povjerujemo u vlastite snage, pamet i budućnost.

Zašto ne bismo vjerovali u to?

U tom smislu ne treba misliti o ovoj ili onoj političkoj opciji ili vlasti, treba razmišljati o nutarnjem raspoloženju, o stanju duha, srca i uma koje se mora promijeniti nabolje, usmjeriti, fokusirati na stvarne odluke i njihovo moguće ostvarenje.

Narod je čudna kategorija, kako brzo klone, tako se i revitalizira. Život je da se živi i djeluje, a ne da se očajava. Velike odluke pretvorimo u niz malih, samozatajnih, dubinskih promjena. Ako smo spremne na promjene, prihvatit ćemo da je naš život dobio novu dinamiku, da smo relativni.

Pitamo se, što to čini hrvatsku ženu, majku, braniteljicu?

Društvena ljuštura sigurno ne.

Kad se ona raspadne, što ostaje?

Promjena, čarobna riječ.

Novi početak.

Hvala na pozornosti i nadamo se novom skorom susretu, radosno vas pozivamo da se on dogodi u našem stoljetnom gradu.

“ Domovini vjerne;

Udruga „ŽENE U DOMOVINSKOM RATU-ZADAR“

Facebook Comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

Read previous post:
Odgađa se tribina “Istina o Istanbulskoj konvenciji” u Splitu za 5. ožujka 2018.

Hrvatska udruga Benedikt i Hrvatska zajednica bračnih susreta obavještavaju Vas kako se, zbog vremenskih neprilika, tribina pod nazivom “Istina o Istanbulskoj...

Close