Objavljeno: Sri, tra. 29th, 2015

Koliko štete, a koliko koristi donosi novi Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu?

154066605

Prijedlog Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu izglasan je u Vladi i poslan na raspravu i izglasavanje u Sabor. Iako je takav zakon nešto što načelno treba pozdraviti i istovremeno se pitati što su dosadašnje vlade radile pa ga nisu donijele, ne treba zanemariti činjenicu da se Predrag Matić njime javno hvali kao svojim velikim dostignućem, a ono čime se Matić hvali obično baš i nije dobro. Većina braniteljskih udruga nije se posebno osvrnula na taj zakon, jednako tako nije bilo ni neke posebne rasprave po domoljubnim krugovima, pa je hrvatska javnosti ostala uskraćena za niz detalja koji su sporni u tom zakonu. Nažalost radi se o detaljima koji nisu nimalo bezazleni, dapače vrlo su perfidno upakirani u celofan skrbi za žrtve.

Ono što svakako treba naglasiti, ovim Zakonom regulira se pravo na status žrtve i onima na kojima su nasilje (navodno) počinili pripadnici hrvatske vojske, što nas dovodi do službenog izjednačavanja agresorske vojske i branitelja, Domovinski obrambeni rat postaje oružanim sukobom ili čak građanski rat. Dugogodišnji rad raznih protuhrvatskih udruga konačno je urodio plodom, što će se jasnije vidjeti kroz primjere koji slijede.

Prva koja je postavila neka „nezgodna“ pitanja oko izrade tog zakona bila je Ozana Bašić, voditeljica do tada vrlo gledane emisije „Oluja“ na Mreža TV, no nažalost upravo zbog tih pitanja ukinuta joj je emisija a ona je ostala bez posla. O razlozima zbog kojih je otpuštena kao i o otkrićima vezanim uz spomenuti prijedlog Zakona javno je progovorila na tiskovnoj konferenciji koju su podržale ženske udruge iz Domovinskog rata ali ne i mediji. Čak ni oni koji se nazivaju domoljubnima. A imalo se što za čuti o izradi tog zakona čiju je izradu financirao UNDP čijim je tajnikom slučajno bio Vuk Jeremić, a u povjerenstvu za izradu Zakona aktivno je sudjelovala i Vesna Teršelič sa svojom Documentom. Samo ta dva podatka dovoljna su za buđenje crva sumnje kako će taj zakon Hrvatskoj donijeti više štete nego koristi. Prema podatcima koje je Ozana Bašić prikupila, svota kojom se financirala izrada zakona doseže vrtoglavih 600 tisuća dolara, no nejasno je na što je utrošen toliki novac kada su primjerice, dvije mlade pravnice radile na izradi zakona bez naknade.

Problemom prijedloga spornog zakona pozabavio se i odvjetnik Mate Knezović, koji je sa stručne pravničke strane odmah uočio kako je Zakon opterećen politikom i ideologijom, na što je i pismenim putem upozorio saborske zastupnike. Primjerice, u Zakonu nigdje ne stoji kako se radi o žrtvama srpske agresije niti da su zločine počinili agresorski vojnici, nego se samo spominju okolnosti vezane s Domovinskim ratom. Nadalje, pravo na odštetu pripada samo hrvatskim državljanima koji su u to vrijeme imali boravište na području RH, što isključuje pravo na status žrtve stranim dragovoljcima, posebice dragovoljcima iz BiH. Pripadnici srpske nacionalne manjine koji su se u to vrijeme nalazili na okupiranom području RH naravno imaju pravo na status žrtve, što dovodi do zaključka da se ovom formulacijom pogoduje upravo njima. Status žrtve utvrđuje se pred posebnim povjerenstvom koje sastavlja ministar branitelja i bez natječaja i prema kriterijima po kojima većina njih uopće nije kvalificirana za stručnu prosudbu. Dakle radi se o političkom a ne o stručnom povjerenstvu. Visina odštete određena je svima jednako, neovisno o stupnju oštećenja organizma ili psiholoških posljedica koje su nastale kod žrtava. Ovim Zakonom RH se obvezuje isplatiti novčanu naknadu svima kojima se utvrdi status žrtve, a osim jednokratne naknade obvezuje se i na redovnu mjesečnu rentu. Sredstva za isplatu osigurat će hrvatska država koja se ovim zakonom ne obvezuje tražiti odštetu od Srbije, odnosno države koja je izvršila agresiju. Dakle žrtva agresije sama snosi posljedice što je na nju izvršena agresija podmirujući obveze čak i prema onima koji su u toj agresiji sudjelovali.

Nepravilnosti ili bolje rečeno podvale u ovom zakonu uočila je i Udruga udovica poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Njihova predsjednica Rozalija Bartolić također se obratila saborskim zastupnicima upozoravajući na nužne promjene u Zakonu. Udovice se slažu s isplatom odštete i mjesečne naknade, no pitaju se da li je ona dovoljna ukoliko se žrtve i dalje budu susretale sa svojim zlostavljačima koji slobodno šeću državom koja ih nije procesuirala zbog počinjenog zločina. Slijedom toga ostaje otvoreno pitanje počinitelja koji nisu dostupni hrvatskom pravosuđu i nalaze se na području države agresora, obzirom da se ovim zakonom Hrvatska ne obvezuje na međunarodnu pravnu proceduru procesuiranja ratnih zločina. Vezano uz naknadu žrtvama, udovice postavljaju slično pitanje kao i odvjetnik Knezović, zašto Hrvatska ne traži naknadu štete od agresora, odnosno Srbije. Glede sastava povjerenstva za utvrđivanje statusa žrtve, također dijele mišljenje s g. Knezovićem kako se radi o kriterijima prema kojima je kvalificiranost povjerenstva upitna. Sporna im je i sama definicija seksualnog nasilja koja je preširoka, kao i definicija pojavnih oblika seksualnog nasilja te odredba o utvrđivanju činjenica okolnosti nastanka koja se kvalificira kao međunarodni zločin iako nije sukladna s istom definicijom kakvu poznaje Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda. Jednako tako ni definicija žrtve seksualnog nasilja nije u skladu s definicijom zločina protiv čovječnosti, što zapravo isključuje određene oblike seksualnog nasilja kao zločin protiv čovječnosti.

Prijedlog ovog zakona trenutno je u proceduri izglasavanja, točnije očekuje se njegovo drugo čitanje, a saborski zastupnici pismenim putem dobili su primjedbe koje bi bilo poželjno uvažiti ukoliko ne želimo donijeti zakon na štetu vlastite države. Trebam li uopće spomenuti kako su zastupnici lijeve političke opcije ignorirali udovice dok su ih s pismenim prijedlozima čekale ispred zgrade Sabora ili je to već postala uobičajena praksa. U svakom slučaju ne mogu ne spomenuti Domagoja Miloševića, zastupnika najveće domoljubne stranke, koji se prema udovicama ponio istom mjerom kao i njegove socijaldemokratske kolege.

Za kraj ostavljam otvoreno pitanje ostatku hrvatske domoljubne javnosti, predstavnicima braniteljskih udruga i ostalim samoproglašenim zaštitnicima hrvatskih interesa, kako je moguće da je sve ove zamke i podvale uočilo tek nekoliko ljudi, i kako je moguće da čak i nakon njihovog upozorenja izostaje bilo kakva ozbiljna reakcija?! Pitanje se posebno odnosi na gospođu Mariju Slišković koja je osobno sudjelovala u izradi prijedloga ovog zakona. Vjerujem da joj je namjera bila zaštititi prava silovanih žena u Domovinskom ratu, no jesu li se ta prava mogla zaštititi i na neki drugi način koji ne bi donio štetu hrvatskoj državi?

Jasna Dautanac

Odgovori

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

%d blogeri kao ovaj:
Read previous post:
Vojska Republike Srpske ubila je 1992. oca napadača na policijsku stanicu.

Vojska Republike Srpske ubila je 1992. oca napadača na policijsku stanicu. Veza između ratnih zločina i ovotjednog terorističkog napada? U...

Close