Ma komu se to branitelji trebaju izpričavati da oni nisu ustaše?

Predci naši bijahu lavovi, kakvi otci takvi i sinovi!  Srca smjela a junačke šake, branili su Dom od sile svake! Neka gusle mome rodu poje kakvi jesu sinci zemlje moje!

Na engleskom jeziku, biti branitelj znači – uključiti se ili biti spreman uključiti se u borbu da se sprieči da (pučanstvo ili prostor, na primjer) bude okupirano od strane neprijatelja.

(To engage in or be prepared to engage in battle to prevent (a population or area, for example) from being occupied by an enemy.)

Ako potražite prievod za ustanik ili ustaša, jedina rieč koju ćete naći je ‘insurgent’, a u definiciji te rieči se kaže da je insurgent ‘osoba koja se ustane u nasilnu opoziciju zakonitim vlastima, poglavito osoba koja ustane u oružani odpor vlastima ili vršenju njihovih zakona’. Ta definicija nikako ne opisuje smisao rieči ustaša.

Ta ‘engleska’ rieč nije ništa drugo nego izopačena kopija latinske rieči ‘insurgens’ koja prevedena na hrvatski znači – ustaša – onaj tko se ustao i uključio u borbu protiv neprijatelja svoga naroda.

Zato, dragi moji branitelji, onoga časa kada ste ustali u obranu svoje domovine vi ste postali ustaše, isto kao i oni Eugena Kvaternika 1871., oni bega Filipovića 1878., oni Ante Pavelića1941. i svi drugi prije njih i svi oni koji će se poslie vas morati ustajati braniti svoju domovinu bilo od vanjskih ili unutarnjih neprijatelja hrvatskoga naroda.

Dok ste vodili bitke protiv okupatora nitko, pa ni oni najliberalniji, nije se bunio  što su vas sve, ne samo Hosovce, zvali ustašama.  A sada kad su vas oni koje ste u boju do nogu potukli i njihovi komunistički ortaci u Hrvatskoj na fini način razoružali, proganjaju vas i zatvaraju, vi se pred njima branite da niste bili ono što ste bili. Zar još ne vidite da ta ista bagra koja već više od 70 godina ocrnjuje one branitelje prije vas, istim žarom i za isti razlog ocrnjuje i vas?

Kako se četnički i jugokomunistički juriš na spomen ploču poginulim mladim hrvatskim braniteljima u Jasenovcu sve više zahuktava njima u pomoć, makar i nesviesno, priskaču i oni koji bi ih najviše trebali mrziti.

Većina njih to čini, kako kažu, radi želje za nekakvim samo njma pojmljivim pomirenjem s onima koji su glavni krivci za smrt ovih maldih hrvatskih heroja i koji na sve moguće načine pokušavaju njihovu žrtvu prikazati kao zločin.

Neki od njih, kao napr. sestra jednoga od ovih heroja prof. Marina Petrin Horvatić u interviewu u Večernjem listu govori istinu o svome mladom bratu i njegovim suborcima, kada kaže da su goloruki ustali braniti svoju domovinu, pa između ostaloga kaže:

“Naravno, mi smo za to da sve bude po zakonu. Ali moj je brat pokopan uz najviše vojne počasti, odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a sada odjednom to netko dovodi u pitanje”.

Ali, kako to čine mnogi, pa i neki od onih koji su se u postrojbama HOS-a i drugih jedinica Hrvatske vojske kroz četiri godine rata častno borili, i gospođa Petrin Horvatić se odmah brani: “Mi nismo ustaše, kako nas neki sada nazivaju i blate naše mrtve, ali stojimo uz HOS-ov pozdrav “za dom spremni” uz koji je moj brat poginuo i bili bismo duboko povrijeđeni da ga netko skine s ploče, ali ako zakonska ili politička odluka bude drukčija, mi nemamo što više dodati”.

Znači da uza sve štovanje žrtve svoga paloga brata i njegovih suboraca, ova obrazovana  gospođa nije sviesna da ovakvim dvoličnim izjavama potvrđuje ono što neprijatelji svega što je hrvatsko, isti oni neprijatelji koji su joj ubili brata, u posliednje vrieme tako neumorno propagiraju. Njoj njezina brata i one koji su se kao i on ustali u obranu svoje domovine, za nju se borili se i za nju pali, blati pridjev ustaša.

Povrh toga, ona kaže da će poštivati zakone koje propisuju dezerteri, tuđinski sluge, zajedno s onima koji su joj brata ubili i koji obečašćuju njegovu žrtvu i skrnave njegov grob.

Njoj vjerojatno nije poznata ova izreka Martina Luthera Kinga:

“One who breaks an unjust law that conscience tells him is unjust, and who willingly accepts the penalty of imprisonment in order to arouse the conscience of the community over its injustice, is in reality expressing the highest respect for law”.

(Onaj tko prekrši nepravedan zakon za koji mu savjest kaže da je nepravedan i tko spremno prihvati kaznu utamničenja kako bi pobudio svijest društva o njegovoj nepravdi, ustvari izražava najviše poštovanje zakona.).

Prije nego se upusti u blaćenje častnih hrvatskih branitelja, koji su se borili i umirali za iste ideale kao i njezin brat, profesorica Petrin Horvatić bi trebala pročitati barem ovaj mali dio poviesti Ustaškog pokreta, pa će, uvjeren sam, vidjeti da je i poslie svih srbijanskih zločina nad hrvatskim narodom, pa čak i zločina u srbijanskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je onda (kao i dr. Franjo Tuđman 60 godina kasnije) pokušavao naći mirno riešenje hrvatskoga pitanja.

On je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda predao zamolbu ovoga sadržaja:

“Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora – a opetovano takodjer kod drugih prigoda nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica.

Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima. Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade.

Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi. Pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer i Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je zato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama.

To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini je jedini dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarizma, učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom,  kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak.

Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti ni pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi. Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvavim nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cielim svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno i nepromjenljivo zahtievanje da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira .

Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše takodjer  zastupa interese obćega mira”.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza Lige Naroda kao i svi oni prijašnji, njegovi i Stjepana Radića .

Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska “želja bila ujedinjenje na osnovici podpune jednakosti, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji”. Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu u kojemu se ustanovljuje podpuna vjerska i politička jednakost izmedju “triju ogranaka jugoslavenske rase”.

Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam – Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra – ne opančara, nego “abadžije”, selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.

Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava diktatoru iz “opančarske dinastije” Karavlaha Karadjordjevića.

 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen

Comments

comments

6 komentara na “Ma komu se to branitelji trebaju izpričavati da oni nisu ustaše?”

  1. Dragica Dianic napisao:

    Nikome .!!!!!!!!

  2. Zlatko Lukez napisao:

    Toliko se boje ustasa da dokazuju svoju slabost ali svojim postupcima stvorit ce ustase koje ce za njih biti jos gore samo vise nece imati vremena te napadati jer ce ih ti zbrisati sa lica zemlje

  3. Željka Šabić napisao:

    I JA SE PITAM !

    KOJI JE USTASA PREZIVIO JUGU ?????????

    POKAZITE MI GA !!!!!

  4. Kakva isprika kome i zasto ISPRIKA JE ZNAK SLABOSTI A HRVATSKA NIJE I NECE BITI SLABA ako netko misli da smo USTASE ONDA SMO USTASE I GOTOVO & BOG I HRVATI ZDS.

  5. A dije Klem i šator sad

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

SLUŠAJTE BRANITELJSKI RADIO RH

Read previous post:
Ako su krajišnici u Borovu Selu junaci, onda su pobijeni hrvatski policajci agresori?

Da srpski lokalni političari doista misle kako Srbi u Borovu Selu nisu bili agresori možemo pročitati na web stranici Srpskoga...

Close