Objavljeno: Uto, kol. 1st, 2017

Obilježavanje 26. godišnjice pogibije policajaca iz Dalja

Mimohodom zastava oko 8.30 počet će obilježavanje 26. godišnjice pogibije pripadnika Policijske postaje Dalj.

Srpske paravojne postrojbe i bivša JNA napali su 1. kolovoza 1991. godine Policijsku postaju Dalj i ubili 20 policajaca, 14 pripadnika Zbora narodne garde i četvero iz Civilne zaštite. Prigodnim obraćanjem počast će im, uz obitelji i mještane, odati ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, izaslanica predsjednice Republike Irena Petrijevčanin Vuksanovići župan osječko-baranjski Ivan Anušić.

U ranim jutarnjim satima 1. kolovoza 1991. godine pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i bivše JNA napali su Policijsku postaju u Dalju. Nakon što su policajci odbili ponuđenu im bezuvjetnu predaju, uslijedio je novi napad, a nakon višesatne opsade policijska postaja je zauzeta. Ubijeno je 20 hrvatskih policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri pripadnika Civilne zaštite.

1. kolovoza 1991. Dalj – mjesto zločina JNA i lokalnih Srba

1. kolovoza 1991. srpske paramilicije sastavljenje od slavonskih Srba, četničkih dragovoljaca iz Srbije i JNA napale su hrvatski gradić Dalj u istočnoj Slavoniji.

Tom prilikom osim znatnih materijalnih šteta počinjeni je zločin nad Hrvatima Dalja, kao i pripadnicima hrvatskog MUP-a i ZNG-a.

Taj zločin je poznat u javnosti pod imenom „pokolj u Dalju“.

Dalj – miran gradić na Dunavu

Do srbijanske agresije u ljeto 1991. stanovnici Dalja – Hrvati, Srbi, Mađari i drugi – živjeli su su mirnim životom u slikovitom gradiću na Dunavu.

Dalj, mjesto na istoku Hrvatske sa 5500 stanovnika, je živio svoj pitomi život slavonske ravnice i voljenog Dunava sve dok Srbi nisu odlučili Dalj i okolna mjesta Aljmaš, Erdut i druga pridružiti Velikoj Srbiji.

Tada je počeo pakao na zemlji za sve one koji se nisu htjeli pridružiti toj imperijalnoj ideji.

Stanovnici Dalja i drugi Hrvati odlučili su stati na put srbijanskoj armiji i to je mnoge od njih – vojnike, policajce, starce, žene i djecu – koštalo teških stradanja, mučenja i života.

Napad na na Dalj

1. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima srpski pobunjenici su uz pomoć JNA (koja se napadom topništvom na postaju hrvatske policije u sukobu otvoreno svrstala na srpsku stranu) napali policajce, gardiste i pripadnike civilne zaštite koji su se nalazili u zgradi policije, traže i njihovu predaju.Nakon gotovo desetosatne opsadepucanja po okruženoj zgradi, čak i iz tenkova postaja je zauzeta i svi koji nisu ubijeni u opsadi, likvidirani su odmah potom, i to 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiričlana Civilne zaštite, koji su i izmasakrirani.

Tisuće hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta pobjegle su pred srpskim paravojnim postrojbama u Osijek spašavaju živu glavu. Stariji osobito pamte zbjeg brodom na Dunavu koji je pun civila – žena, djece i staracbio pod minobacačkom i puščanom paljbom.

Zločini arkanovaca i lokalnih Srba

U napadu na Dalj i ostala podunavska mjesta sudjelovale su i jedinice zloglasnog Željka Ražnjatovića Arkana.

Te postrojbe Željka počinile su brojne zločine u Dalju i okolici. Jedan od većih zločina dogodio se 04. listopada 1991. godine kada su arkanovci ušli su u zatočenički objekt u zgradi policije u Dalju i vatrenim oružjem ubili 28 zatočenika, hrvatskih civila. Tijela žrtava odnijeta su iz zgrade i bačena u obližnji Dunav. Kroz logore u Dalju je prošlo na tisuće branitelja i civila iz istočne Slavonije. Preživjeli iz logora u Dalju svjedoče o stravičnim zločinima.Iz logora u Dalju je nestalo na stotine Hrvata i nesrba koji se i danas vode kao nestali, prenosi Kamenjar.com

Masovne grobnice se i danas traže.

Logori u Dalju – mjesta mučenja i smrti

Prema svjedočenju Hrvatskog društva zatočenika srpskih koncentracijskih logora, logori u Dalju bili su mjesta najstrašnijih mučenja i smrti.

Evo jednog takvog svjedočanstva:

Kao u većini srpskih sela tako su i u Dalju postojali logori koje je otvarala JNA i oni koje su otvarali četnici, srpski dobrovoljci, arkanovci, šešeljevci i drugi.
Tako su pod zapovjedništvom JNA bili sljedeći objekti i zgrade:
1. Zgrada MJESNOG ODBORA
2. Privatna kuća IVANOVIĆ MARINKA
3. Privatna kuća ZLATKA ŠTRAJBERA
4. Skladište ŽELJEZNIČKE POSTAJE
5. IPK-Mehanička radiona
6. “ŽUTA KUĆA”
Kroz te objekte prošlo je oko tisuću ljudi, koji su premlaćivani, iznuđivana su od njih priznanja, a dio je njih ubijeno.
Ovi su logori otvoreni 01. kolovoza 1991., a zatvoreni tijekom 1993. godine.
Pod zapovjedništvom paravojnih srpskih postrojbi, a uglavnom je to bila Arkanova jedinica koja je vodila logor i to:
1. Stara zgrada Zadruge IPK
2. Stara Osnovna škola
3. Tvornica opeke – Ciglana DALJ

Lakši zatočenici žene, djeca i starci su bili u poljoprivrednom dobru , a teži u zgradi M.Z. i podrumu privatnih kuća dok nisu obrađeni, sprovedeni i dalje se vodili kao nestali ili ubijeni. Kroz poljoprivredno dobro (zadrugu) je prošlo 7000 osoba. Tu je vladao zakon «uzmi sve što zatočenici imaju», od novca, zlata, satova, odjeće i sl. U tim otimačinama učestvuju svi, od pripadnika JNA, TO, četnika do civilnog stanovništva Dalja. Tako je poznato da su neki preko noći stekli kapital.

Kad su sve vrijedno oduzeli slijedilo je prepoznavanje i batinanje , a zatim odvođenje u nepoznato, tako da ima na stotine poginulih i nestalih u Dalju. Iz razgovora sa Srbima iz Dalja saznajemo da su Arkanovi vojnici ubili 52 osobe i zapalili ih u Daljskoj planini.

Ne zna se točan broj ljudi koji su prošli kroz ove logore, a preživjeli govore da se svaki noći odvodilo od 5 do 50 osoba koje se nisu više vraćale, a vode se kao nestali. Svi se ovi objekti nalaze u blizini ili na samoj obali Dunava, te je većina ubijenih zatočenika bačena u Dunav, a prije toga su ubojice rasparale žrtvi trbuh kako ne bi tijelo voda izbacila na površinu.
Dio ubijenih pokopano u masovne grobnice, koje su vješto sakrili zidom uz staru zgradu zadruge i na Ciglani Dalj, nešto su odvozili u Daljsku planinu i zapalili, a ostale je progutao Dunav.

Po pričama ljudi koji su 1991. živjeli u Dalju broj ubijenih se kreće do 500 osoba.
Spominju se strašne torture i mučenja. Jedno od najgoreg je bilo kada su poslije premlaćivanja tjerali zatočenike da skaču sa kata, a tada su ih ostali četnici gađali kao glinene golubove ( Škoc, D.Šusto).
Osim čuvara u maltretiranju i zlostavljanju zatočenika sudjelovali su i civili, koji su ih mlatili drvenim palicama ( toljagama), a sudjelovale su u maltretiranju čak i žene koje su bole zatočenike s iglama za pletenje.

Svjedočenje zarobljene Hrvatice iz logora u Dalju

Jedan tipičan iskaz koji čovjeka tjera na razmišljanje o tome do kuda ide ljudska opakost i zvjerstvo je svjedočenje zarobljene Vukovarke, Hrvatice koja je sprovedena u logor u Dalju.

Svjedočenje, kao i ostala, možete pročitati na stranici Hrvatskog informativnog centra.

ISKAZ 6

Svjedokinja je bila u sastavu civilne zaštite, Hrvatica, rođena 1945. godine. Zarobljena je u Vukovaru odakle su je srpske paravlasti prebacile u Dalj, gdje su je na sve moguće načine mučili:

“…Ja sam bila zarobljena 17. XI. 1991. godine u Vukovaru, kod bolnice. U onim momentima nisam mogla prepoznati nikoga. Kupili su nas u maricu. Bilo je više jugovojske, ali ne toliko jugovojske koliko četničke, onih s kokardama. U to mjesec i pol dana meni su svašta radili. I silovali, i tukli, batine smo stalno dobivali, nisu nam dali jesti. On je meni s kombinirkama izvadio četiri zuba, on, taj četnik Nedjeljko Peić. Silovali su me par njih pored njega. Jednoj ženi su odrezali dojku. Ime joj je Marija, a prezime ne znam. Sa mnom je bila u daljskom logoru i gospođa Đurđa, od Mirka, onda Manda Vuklušić, nazvana snajperistkinja. Od te djevojke su radili svašta, ona je bila šezdeset šesto godište. Djecu od deset, dvanaest godina su isto silovali. Bili Jovan je isto radio velika zla. Radio je u Veterinarskoj stanici u Osijeku. On je bio sa veterinarima. Na filmu, ako ste ga gledali, su prikazani dečki koji su štrojeni. Taj je radio ta zlodjela, vadio dečkima spolni organ i gurao u usta da pojedu. Njegova majka je bila moja susjeda u Osijeku, ta Bili Olga. Kada sam se vratila iz logora, pobjegla, onda sam njoj rekla da sam vidjela njezinog sina. Ona je meni rekla, da njezin sin nije sa četnicima. Ja joj kažem – je!

Prepoznala sam njih dosta. Bio je s njima i Marko Peić. To je sin od tog Peića. Jedan mu je sin poginuo. Bio je na Mitnici. Zvao se Duško Peić. Taj je ubijen, poginuo je prije nego što sam ja došla u logor u Dalju. Ne znam što je on radio, a brat mu je radio zlodjela, taj Marko. Unakazivao je ljude, vadio im oši, izvan logora, činio je to onima kojih bi se dočepao – kao divlje mačke kada se dočepaju plijena. Bio je i jedan Savo Vilus iz Dalja, rođeni Srbin, onda Noda Jovan, isto iz Dalja. On je bio glavni četnički vođa. Zatim mesar u njegovoj mesnici je štrojio Ijude. Kada su zatvorili ljude kod kina 19. i 20. studenoga, došla su dva autobusa iz Vukovara žena i muškaraca koje su u kuću tog Lalića zatvorili. Đorđe i Nikola Lalić su bili vlasnici te mesnice. Meni je pomogla da pobjegnem iz logora gospoda Dragica Hajduković. Ne znam je li živa. Neki govore da nije, da je ubijena. Ona je stanovala preko puta te kuće. Bila je sama, nije imala nikoga…”

Comments

comments

Odgovori

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

%d blogeri kao ovaj:
Read previous post:
MLADEN PAVKOVIĆ: Neće nam valjda „Mali Slobo“ sastavljati glazbeni program

Nakon što je ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić pozvao Vladu Republike Hrvatske da preispita svoju odluku o sufinanciranju nastupa...

Close