OVAKO SU ONI OSLOBAĐALI NAŠU DOMOVINU

mas

Svjedočanstva o herojstvima i žrtvi hrvatskih branitelja

Prirodna luka “Porat” i helikopterska baza HRZ u Lukovu Šugarju

Slušam nedavno kako nam u svojim tobože mlakim primjetbama na proteste naših ratnih invalida “umjereni” SDP-ovac, komunjara Josip Leko, pokušava navući vunu na oči. Nu za svakog poštenog Hrvata izdajnik je izdajnik, bio on umjeren ili neumjeren. Ma bio on koje god boje i forme izdajnik je izdajnik kako god ga okreneš.

Ipak, jedna stara engleska izreka kaže da postoje dvije vrste izdajnika, pa veli:

“There are two perfectly good traitors, one dead, and the other unborn”.

(Postoje dva podpuno dobra izdajnika, jedan mrtav, a drugi nerođen.)

OPERACIJA “MASLENICA”

Početak borbenog djelovanja u vojno-redarstvenoj operaciji za oslobođenje Masleničkog ždrila i šireg zaleđa Zadra pod kodnim nazivom “Gusar”, više poznata kao operacija “Maslenica”, počeo je ujutro 22. siječnja 1993. godine.

Iako su se borbe na tim područjima vodile od samoga početka rata, to jutro počeo je sveobći napad Hrvatskih oružanih snaga (vojnih, redarstvenih, mornaričkih i zrakoplovnih) na utvrđene četničke postave u tim okupiranim dielovima Hrvatske.

Ovaj odlično planiran i briljantno izvršen udar, neprijatelja je podpuno iznenadio tako da je u prvih pet dana borbe, koliko je ofenzivni dio Operacije trajao, neprijatelj na svim sektorima bio prisiljen na bijeg i da nije došlo do intervencije “Međunarodne zajednice” Hrvatska vojska je u roku od najviše dva dana bila u stanju ne samo ući u Knin, nego osloboditi cijelu Dalmaciju.

Ipak, uzprkos svim sabotažama od strane svietskih centara moći, posebno francuskih pripadnika tzv. mirovnih snaga, pod čijim nadzorom je bilo ovo područje, Hrvatska vojska je u ovom snažnom naletu oslobodila vrlo veliki dio okupiranoga područja.

Oslobođeno je Masleničko ždrilo i neprijatelj je bio odbačen daleko od Zadra tako da ga više nije mogaoi po miloj volji granatirati kao što je to mogao do tada.

Ali, zahvaljujući intervenciji te tkzv međunarodne zajednice razbijeni četnici dobili su sada priliku da se ponovno organiziraju i, uz one koji su već prije bili u njihovom sastavu, popune svoje redove novim kadrom iz propale JNA, ustvari SNA (Srpska Narodna Armija) što je uvijek i bila, te raznim paravojnim grupama iz Srbije, i BiH.

Tako osnaženi oni će tijekom idućih 14 ili 15 mjeseci svim silama pokušati povratiti izgubljena područja. Nije potrebno posebno naglašavati da su za to imali na pretek oružja i strjeljiva koje im je ostavila njihova propala SNA.

Nu hrvatski branitelji su odlučili braniti i pod svaku cijenu obraniti oslobođena područja. Prava operacija “Maslenica” za njih je tek sada počela i neće se završiti sve do polovice 1994. godine, kad su, poslije stotina uzaludnih napada na hrvatske branitelje i velikih gubitaka, četničke snage znatno oslabile i demoralizirane.

Sporadične borbe će se voditi i poslie toga tako da će ova operacija stvarno završiti kad operacijom “Oluja” velikosrbska paravojska bude podpuno poražena.

Nu najprije pogledajmo neke od detalja o pripremama za oslobađanje okupiranih krajeva ovog dijela Hrvatske koje u svojim svjedočanstvima navode aktivni sudionici u planiranju i izvedbi ove operacije.

Ova svjedočanstva hrvatskih branitelja, od najviših generala do običnih vojnika, detaljno su opisana u knjizi – Operacija “Maslenica” – Sjećanja Sudionika.

Pročitao sam dobar broj knjiga u kojima su opisane pojedine oslobodilačke operacije za vrieme Domovinskoga rata, među kojima su: “Medački Džep 1993”,

“Republika Hrvatska i Domovinski Rat 1990.-1995.”, “Oluja”, “Sve Moje Bitke” od generala Bobetka i druge, ali u nijednoj od njih nisu opisana požrtvovnost, samoprijegor, krajnja strpljivost, disciplina i neopisiva herojstva hrvatskih branitelja, kao što je to u ovoj knjizi.

Mnogima je poznato da je istovremeno s oslobađanjem Maslenice i zadarskog zaleđa oslobođena i HE Peruča, u koju je neprijatelj postavio tone eksploziva.

Nu mnogima sigurno nije poznato da operacija za oslobođenje Peruče uobće nije bila planirana s operacijom “Maslenica”.

Primjetivši na 27. siječnja, da se četnici grupiraju u selima oko Brane zapovjednici 126. brigade Hrvatske vojske u Sinju saminicijativno su izdali naređenje za mobilizaciju svih za akciju sposobnih ljudi i, u zadni čas, jer radilo se o minutama kad će četnici aktivirati sav eksploziv, jakim jurišem potisli četnike i spriječili katastrofu.

Nekoliko minuta prije napada dio brane je već bio miniran. O svemu tome detaljnije u jednoj od narednih emisija.

PLANIRANJE I PRIPREMA ZA OPERACIJU “MASLENICA”

O pripremi i nazivu operacije za oslobođenje Maslenice i šireg zadarskog zaleđa general Rajko Rakić, uz ostalo, kaže:

“Prvi, kodni naziv bio je “Gusar”. Vojnik instinktivno kad radi neki novi plan počinje od tih naslova, od tih tajnih naziva, kodnih naziva i tako dalje.

Ja sam mislio, pošto je to tu na Maslenici, stavit ću “Maslenica”, ali to je meni bilo tek toliko da podsjetim da se to mora odrediti.

Ja to kao planer ne mogu odrediti, to može odrediti samo zapovjednik 6. operativne zone, dakle, Ante Gotovina.

U jednom od mnogih dolazaka i izlazaka, kad je onto vidio, rekao je: “Ne, ne, ne, nećemo ‘Maslenica’, jer to odkriva poziciju na kojoj ćemo djelovati. Što ako slučajno, tko sazna, nekako protivnik provali, dozna da se nešto priprema pod imenom Maslenica?

Nego ćemo staviti ‘Gusar’, pa tako nekako neutralno u smislu same lokacije gdje će se operacija provoditi.”

Nu, kako se vidi operacija će ubuduće biti poznata pod oba naziva, pa tako general Franjo Feldi, operativac GSHV-a kaže da Operacija “Maslenica” korijene vuče iz 1991. godine, iz studenoga, kada smo radili prvi strategijski plan za oslobađanje okupiranih područja Hrvatske.

Prvi naziv operacija”Gusar” dali smo, dakle, još u onom jedinstvenom, strategijskom planu izrađenom 1991. godine, kada je svaka od oslobodilačkih operacija bila obilježena u zasebnom kvadratu.

Bio je to prvi službeni naziv. I kao takav će ostati sve do 1993. godine, a operaciju “Maslenica” imenovao je po tom Glavni stožer. (….)

U Glavnom stožeru razrađen je Operativni plan zadaća kojega je utemeljio već general Tus krajem ’91. godine, a naslijedio ga je i prihvatio vrlo rado i general Bobetko, tako da smo radili tromjesečne operativne planove….

Tada je pripremljen zemljovid na kojemu je bilo predviđeno i područje sjeverne Dalmacije, zajedno s Velebitom.

U to vrijeme na Velebitu je djelovala Specijalna policija MUP-a. I djelovala je Planinska satnija Velebit, za koju je meni prvo general Tus, a potom general Janko Bobetko dao u zadaću da se o njima moram brinuti.

To su bili planinari iz Zagreba koji su uglavnom pružili podporu Specijalnoj policiji i podučavali ih u skijanju, te kako preživjeti u zimskim uvjetima, kako se kretati krševitim predjelima Velebita i slično.

Izravnu podporu postrojbama Specijalne policije i Planinskoj satniji davalo je zrakoplovstvo koje je imalo bazu u Lukovom Šugarju.”

Podvelebitsko selo Lukovo Šugarje, tik uz obalu Velebitskoga kanala, moje je rodno selo. Ka čisto hrvatsko i izričito antijugoslavensko od samog nastanka velikosrbijanske države 1918. godine njegovo stanovništvo bilo je posebno izvrgnuto represiji i zlostavljanjima od strane srbijanskih žandara.

Radi toga, među prvim ustašama koji su tridesetih godina prebjegli u Italiju, bili su mnogi moji sumještani, a među njima i moji bliži rođaci kao: vođa Velebitskog ustanka, (kasnije ustaški pukovnik) Ivan Devčić “Pivac”, negov brat, pukovnik vitez Krune Devčić, moj krstni kum bojnik Pavao Devčić i drugi.

Za to svoje ustaštvo ovo malo selo platilo je poslie okončanja 2. svj. rata golem danak u krvi.

Nu i to nije bilo dosta pa je plan jugokomunističkih krvnika bio da ga se podpuno uništi, a kako to najbolje učiniti izmislio je gnusni izdajnik Jakov Blažević.

VOJNA BAZA JNA

U liepom zaljevu, prirodnoj luci, ‘Porat’ podno Jadranske magistrale bila je još za vrieme Austrougarske monarhije izgrađena omanja zgrada u kojoj je bila smještena financijska policija.

Negdje sve do 1956. bila je pusta. Odjednom su došli neki nepoznati ljudi, oko nje salili betonske stupove, između kojih su opleli bodljikavu žicu i počeli ju popravljati. Za vrieme tih radova nitko k tim radnicima nije smio prilaziti, niti pitati bilo što.

Kad su radovi završeni u nju se uselio milicajac sa ženom i dvoje djece, a pred ulaz na strme kamene stube, koje vode gore prema zgradi, zavezana su dva opasna psa, “lava”, jer su izgledali kao lavovi.

Malo kasnije saznalo se da se milicajac, koji je bio rodom negdje iz okolice Karlovca, zove Mladen Novaković. To se lako saznalo jer je Mladen volio piti i, mora se priznati, nije nikoga smetao niti špijunirao.

On je bio nekakv poluvlah, a njegova supruga “Maca” bila je Hrvatica, katolikinja, nu u svemu je bila puno gora od njega.

Oboje su volili piti i pričati o svemu, ali za živu glavu nisu htjeli ni progovoriti o vlastniku i povremenom stanovniku zgrade, koji je uvijek po noći dolazio i po noći odlazio. U narodu se počele provlačiti priče da je to nitko drugi nego Tito.

I tako je to išlo sve negdje do sedamdesetih kad su selo već napustili skoro svi mlađi ljudi, a ostali većinom oni stariji.

Tek tada se “narodni heroj” Jakov Blažević usudio izaći u javu.

Nu već 1968. godine iznad sela su kružili nekakvi vojni zrakoplovi, koji su ga, kako se kasnije saznalo, slikali radi izradbe plana za izgradnju vojne baze JNA.

I, nakon nekoliko godina došlo naređenje “s vrha” da se svi čije su kuće bile na sjevernoj strani magistrale moraju izseliti i odmah se oko toga prostora počelo postavljati iste onakve, vrlo ružne, betonske stupove i bodljikavu žicu kao i oko Blaževićeve “vikendice”.

Ljudima koje su izselili s terena na kojem će se graditi baza dali su neke male novčane naknade, a oni čije su kuće bile dalje u Velebitu bili su podpuno izolirani, jer su im zagrađeni svi prilazi k magistrali, crkvi, groblju i moru. Oni nisu za to dobili nikakvu odštetu.

Svi su malo po malo bili prisiljeni ostaviti kuće svojih predaka, seliti na obalu i o svom trošku i o svojoj hrani graditi sebi nove, kakve takve kuće.

Nu ni to nije bilo ono najgore, jer ovaj narod je već dosta put preživio jugokomunističke zločine orobljavanja i proganjanja.

Što je još gore jest ono što su mu prije par godina u “operaciji Legalizacija” priredile vladajuće bande sada tobože slobodne i demokratske Hrvatske.

Toj “legalizaciji”, kojom su upravljali razni kriminalci SDP-a i HDZ-a (svaki po svome ćeifu), ovaj jadni narod sada je morao dokazati da ima pravo živjeti u svojim kućama , a to pravo mogao je postići, tek onda kad plati harač u iznosu koji mu je, po svojoj skali, odredila ova mafija.

Ali, kako bi uvreda bila što veća, kao prekretnica za pravo na vlastništvo na kuće koju je ovaj prisilno izseljeni čovjek sam svojim nocem gradio za prekretnicu “pravno/bezpravno” drugovi su uzeli baš 1968. godinu, kad je počelo “snimanje terena za bazu JNA”.

Većinom toga od sirotinje ubranog novca lokalni HDZ/SDP mafijaši popunili su svoje džepove zašto ih je kasnije hapsio USKOK, ali kao i obično, sve je ostalo na tome tko je jamio – jamio.

Radovi na izgradnji baze usliedili, najprije je sve porušeno i sravnjeno, oda je izgrađen je niz velikih metalnih zgrada (hangara). u obronke Velebita izbušeno je nekoliko tunela koji su uređeni za spremišta, skloništa itd.

Izgradnja baze dovršena je negdje u drugoj polovici osamdesetih godina, ali jugovojska nije u nju došla, pa je čuvana od strane civilnih stražara (među kojima su bili i neki mještani), a njih je opet nadzirala milicija.

Likvidacija Đure Uzelca, komandira milicije u Karlobagu, koju su na naglom zavoju izpod Baških Oštarija na Velebitu 1974. godine izvršili Mate Prpić i Ivan Matičević, bila je namjenjena za Blaževića. Naime, kako su znali da Blažević u Lukovo dolazi preko Oštarija ocienili su da ga prevozi milicija, nu on taj put nije bio u autu.

Uskoro je došla i 1991. godina. Vidjevši da je vrag uzeo šalu, Blažević, koji je imao obilje izkustva u bježanju stečenog u stalnom bježanju po šumama za vrieme 2. svj. rata, jedne noći ostavio je i bazu i vikendicu i, zbrisao na sigurno, u Zagreb.

Isto je učinio i njegov drug, general Milan Kuprešanin, koji je imao “vikendicu” na ulazu u Karlobag. Samo što je ovaj to učinio tako što je, minutu prije nego će ga naši dečki zgrabiti, skočio u more i preplivao na drugu stranu Baške drage gdje se dok prođe potjera sakrio u neku škrapu i kasnije nekuda umaknuo.

Naši stražari su tada preuzeli podpunu kontrolu nad Bazom, jer su i “njihovi” već zbrisali u “sao krajinu”, a milicija se više nije usudila dolaziti u “kontrolu”, tako da odmah kad je izbio rat Hrvatska vojska je jednostavno došla i tu uzpostavila helikoptersku bazu. Iz ove baze Hrvatsko zrakoplovstvo će biti od iznimne pomoći hrvatskim braniteljima pri zaposjedanju i obrani Velebita i u operaciji “Maslenica”.

Jedan ‘tunel’ biti će opremljen kao bolnica u kojoj će se brinuti o ranjenicima, koje će ovi hrabri hrvatski piloti dopremati s nepristupačnih retena bojišnice.

Jednim odlično izvedenim kirurškim zahvatom u ovoj ‘bolnici’ spašen je život i jednom težko ranjenom dječaku.

O detaljima o svemu tome, koji su vrlo precizno su opisani u ovoj knjizi, govorit ćemo u narednim emisijama.

DALJE O PLANIRANJU I PRIPREMAMA ZA OPERACIJU

“Preko zrakoplovstva smo također dobivali određene informacije o mogućnostima slietanja helikoptera na velebitu i na području Paga”, nastavlja general Feldi.

Govorimo o 1992. godini uoči operacije ”Maslenica”, a ja ću se s Veberom naći kasnije u Gospiću , kada smo planirali operaciju za oslobađanje tog dijela Like.

On je dobio jednu posebnu zadaću, da sa Specijalnom policijom na prostoru Velebita djeluje prema Lici.

Postrojbe Hrvatske vojske koje su djelovale na području pod Velebitom, odnosno na području Maslenice, imale su djelovanjem policije na Velebitu zaštićen lijevi bok.

Na temelju operacije koja je isplanirana još u onom strategijskom planu, sačinjen je plan za oslobađanje područja Maslenice.

Na tome je inzistirao general Bobetko kada se vratio iz Dubrovnika, negdje u studenom 1992. godine.

Inzistirao je da ubrzamo pripreme i planiranje operacije za oslobođenje masleničkog područja i da ubrzamo pripreme za oslobođenje pakračkog područja. (…)

Krajnji cilj koji je tada postavio general Bobetko bio je da se presiječe komunikacija i blokira Benkovac. Znači nije svrha napada bila da se produži falje prema Kninu, nego da se od Zadra i Šibenika odbace neprijateljske snage , a da se presiječe komunikacija koja bi omogućila da se s prostora Velebita može komunicirati s Likom.

Glavne snage trebalo je planirati obuhvatom sa sjevera, preko Velebita, gdje su bile specijalne snage MUP-a RH. A pomoćne snage trebale su ići prema Benkovcu.

U tom trenu bila je to takva ideja. Kako će se ta ideja dalje odvijati, jedna je druga priča, jer će 4. gardijaska brigada preuzeti glavnu ulogu za udar prema Benkovcu, a na padinama Velebita djelovat će 112. brigada i dijelovi specijalnih postrojbi. To će biti kasnije realizirano u operaciji “Maslenica”.

Za pravac od Šibenika prema području Ravnih kotara bilo je predviđeno da se blokiraju neprijateljske snage i spriječi njihova mogućnost intervencije u bok naših glavnih snaga koje će nastupati prema Benkovcu.

Tada je Bobetko na sastanku zapovjednicima izdao zadaću da se on i ja činimo odgovornim za provedbu ovog cijelog plana, odnosno zamisli…”

Na samom kraju 1992. godine u Zapovjedništvu operativne zone Split započete su određene radnje, uskoro i pripreme za napadnu operaciju. Ipak, problema, posebno na samom terenu, bilo je više, te je uskoro zapovjedništvo OZ Split premješteno u Zadar, ne bi li brigadir Ante Gotovina što uspješnije riješio uočene nedostatke.

General Luka Džanko prisjeća se tog razdoblja , tako i problema koje je zapovjedništvo OZ Split uočilou Zadru:

“Budući da se nije političkim putem osigurala izgradnja pontonskog mosta, a deblokiran je Dubrovnik i neprijatelj je doživio poraz na Južnom bojištu, politika je zahtijevala da ako ne ide mirnim putem, da Hrvatska vojska oslobodi Masleničko ždrilo vojnim putem.

General Bobetko odlazi 18. studenog 1992. godine s Južnog bojišta u Zagreb i postaje načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske.

Brigadir Ante Gotovina postavljen je za zapovjednika Zbornog područja Split, a ja ostajem zamjenik zapovjednika.

U drugoj polovici prosinca general Bobetko telefonom zapovjeda meni osobno da izvršim nadzor na zadarskom dijelu bojišnice.

Zapovjednika ZP-a brigadira Antu Gotovinu upoznaje s mojom zadaćom, uz napomenu: “Ante, ti nastavi s prijemom dužnosti, a Luka neka ide u Zadar.”

Također, izdao je zapovijed za pripremu izvidničke satnije za izviđanje neprijateljskih postrojbi na crti.

Uistinu, 24. prosinca 1992. godine zapovjeda da se izviđačka satnija uputi u zadar na izviđanje crte obrane.

Kroz zajednički rad na Južnom bojištu stekao sam njegovo povjerenje, pa sam mogao prokomentirati: “Gospodine generale, znate li, sutra je Badnji dan, pa onda Božić!”, na što je odgovorio: “Nećeš valjda slaviti? Čeka te odgovorna zadaća.”

Na zapovijed generala Janka Bobetka, u Zapovjedništvu 112. brigade je 4. siječnja 1993. organiziran sastanak na kojem su bili nazočni; general Bobetko, Mladen Markač, brigadir Ante Gotovina i ja.

General Bobetko zapovjedio je : “Hajde, Luka, referiraj o stanju spremnosti postrojbi na crti obrane. Tražim od tebe ocjenu spremnosti.” Referirao sam: “Gospodine generale, situacija je ni bolja ni gora, nego na drugim crtama, od Dubrovnika preko Splita, Šibenika do Zadra……..”

General Janko Bobetko upoznao nas je s tajnim nazivom operacije “Gusar”, a za tim zapovjedio: “Pripremiti zadaću i postrojbe za oslobađanje okupiranog zadarskog područja. Odgovoran je zapovjednik Zbornog područja brigadir Ante Gotovina. Specijalne postrojbe MUP-a pripremiti za istu zadaću. Odgovoran je zapovjednik Mladen Markač.”

Ante Gotovina predložio je generalu Bobetku da planiranje zadaće “Gusar” s timom izvrši njegov zamjenik, brigadir Luka Džanko, u izdvojenom prostoru Doma zrakoplovstva bivše jugovojske.

Prijedlog je prihvaćen. Planiranje je odpočelo 4. siječnja i trajalo do 19. siječnja, uz prekide i određene dopune.

Mi smo se odmah smjestili dolje u prostoriju Doma zrakoplovstva bivše vojske na moru. I preostalo nam nije ništa drugo, nego pomno planirati.

Eto, tu je začeće i početak planiranja operacije “Maslenica”, kaže general Džanko.

Nastavak u idućim emisijama.

 

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

 

Emisija “Za Dom Spremni”, Braniteljski radio, subota 28. ožujka 2015.

Comments

comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

SLUŠAJTE BRANITELJSKI RADIO RH

Read previous post:
BRANITELJEVA BORBA S VJETRENJAČAMA

‘Papirologiju nisam riješio, ali sam dobio visok tlak, čir na želucu, blokirani račun, završio na zavodu za zapošljavanje i jedem...

Close