Objavljeno: Sri, pro. 6th, 2017

PRAVA ISTINA O NEPOKORENOM SUSTJEPANU-HEROJI KONAČNO PROGOVORILI

Puno puta ste sigurno čuli priču o jedinom naselju na užem području grada koji je ostao nepokoren. Sustjepan. Čuli ste vjerojatno i o podvizima sustjepanskih boraca, a naučili smo već kako oni koji su najmanje sudjelovali imaju najveće ratne priče.
Pada mi na pamet rečenica velikog Martina Luthera Kinga: „ Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već šutnju naših prijatelja“. Danas smo razbili šutnju, ovim tekstom, ovom pričom onih koji su uvijek šutali.Oni tihi, nenametljivi heroji Domovinskog rata koji o ratu inače ne govore. Još je nešto rekao King, a to je da je uvijek vrijeme da se uradi ono što je ispravno, tako da i 25 godina kasnije nije kasno da se kaže istina.

1991. vihor rata, ludilo. Zateknuo nas je više nespremne nego spremne, a i ono što je nadolazilo nismo ni sanjali. Neki obični ljudi, studenti, ugostitelji, radnici, službenici uzeli su puške u ruke i stali braniti svoj dom.

Samostalni vod Sustjepan činili su:

Miroslav Buntić, Ljupko Kajić, Ivo Srebrović, Šaban Islamovski, Josip Franičević, Krešimir Ševeljević, Baldo Bilić, Branko Vodopija, Nikša Radović, Ante Kalina, Dinko Tomić, Đokaj Barlec, Luka Mitrović, Jakša Hodak, Božimir Putica, Antun Perčin, Tonći Bitanga, Cvijeto Kapetanić, Marinko Papac, Marko Živanović, Goran Mazić, Ivica Devčić, Ivica Vlatko, Husnija Ćustović, Ivica Šabadin, Dragan Petrušić, Dragan Oberan
Do dolaska Husnije Ćustovića 07.12. dužnost medicinskog tehničara obnašao je Nikša Ucović, koji nije na ovom spisku samo zato što se nalazi u evidenciji sanitetske postrojbe.
Prvu večer je Zapovjedništvo grada naredilo povlačenje iz Sustjepana koju su odbili. Potom su ih kaznili tako da im nisu slali hranu niti naoružanje i streljivo. Božimir Putica koji je imao butigu u Sustjepanu podijelio je sve iz nje, pa su potom počeli slati hranu i popunu streljivom i imali redovnu dostavu tzv.devama. Prema Jakši Hodaku, zapovjedniku ovog položaja, u to vrijeme „kazne za Sustjepan“ tajno su im pomagali Krešo Klarić i zapovjedništvo 2.bojne 163.
Dakle, branitelji samostalnog voda Sustjepan su osnovali položaj na nultoj crti od kojeg nikada nisu odstupili. U pomoć su im stigli u studenom uz branitelje iz grada došli i branitelji iz Sinja, Omiša i Velike Gorice. Miroslav Buntić, Šaban Islamovski, Mario Zelenika i Marko Bitunjac na Dan sv. Nikole ostavili su svoje živote pokraj sustjepanskog groblja.
Zahvaljujući svega nekolicini, ljudima koji su nakon krvavog 6.prosinca na istom položaju ostali, agresor nikada nije uspio doći u Dubrovnik. Četvorica mrtvih branitelja i 18 ranjenih iznešeni su tog dana iz Sustjepana. Dani koji su uslijedili,te 1991. bili su jednako teški ili teži, ali su na svu sreću, bili bez žrtava. Sustjepan je teško granatiran gotovo svakodnevno, pa tako kažu da je znalo pasti i po 350 granata u sat i po vremena. 78 od 79 kuća je direktno pogođeno i bilo bez krova, a ta 79 nije imala krov..
Osamnaest dana Sustjepan je branila i obranila šačica hrabrih ljudi. I dalje je zapovjedništvo naređivalo odstupanje s položaja. Svaku su zapovijed odbili:

JAKŠA HODAK, zapovjednik
ANTE KALINA, dozapovjednik
BALDO BILIĆ
IVO PRPO SREBROVIĆ
ANTUN PERČIN
CVIJETO KAPETANIĆ
MARINKO PAPAC
LUKA MITROVIĆ
TONĆI BITANGA
IVO ŠABADIN
DRAGAN PETRUŠIĆ
LJUPKO KAJIĆ

To su imena ljudi koja moraju ostati zapamćena u novijoj povijesti. To su ljudi koji su ostali na nultoj crti, koju su dijelili sa agresorskom vojskom, koji su preživjeli 06.prosinac i nisu odstupili. 07.12. pridružuje im se

HUSNIJA ĆUSTOVIĆ, medicinski tehničar, o kojemu njegovi suborci govore sa poštovanjem i zahvalnošću jer je bio toliko hrabar da nakon tako teškog dana dođe i ostane s njima do kraja. Nekoliko dana kasnije dolazi i

GORAN MAZIĆ, dovoljno lud da se pridruži ekipi koja se smatrala otpisanima. Danima pomoć u ljudstvu nije dolazila, ostali su prepušteni sami sebi. Tada MIŠO MRKIĆ ide po položajima i traži ljude koji žele otići u Sustjepan. Na Badnjak 1991. ulazi u naselje sa jednim vodom. To je bio pravi božićni dar, ljudi koji su im došli u pomoć i koji su shvatili koliko je svaki pojedini čovjek važan za obranu ovog položaja, na kraju Rijeke dubrovačke. Tako je to bilo te 1991.u Sustjepanu, kojeg su mediji kasnije prozvali „Malim Vukovarom“ sudeći po svakodnevnom granatiranju i napadima, a i braniteljima koji su imali veliko srce.

CVIJETO KAPETANIĆ– Sredinom jedanaestog mjeseca su četnici prvi put pokušali ući u Sustjepan. Sjećam se, bili smo Prpo, Baldo i ja. Baldo je izašao dole i rekao da su stigli četnici. Bilo ih je osam, devet, zapucali su, zapucali smo i mi.U tom trenutku nas je bilo svega osmorica. Međutim, tridesetak ljudi je bilo u kući Gavranića u Sustjepanu, ali mi nismo uopće znali da su oni tamo. I kad su četnici ušli u Sustjepan, da su barem zapucali, mi bi znali da je agresor ušao u selo. Neokrnjeno su prošli pored njih, došli do nas.

IVO SREBROVIĆ PRPO– Taj dan su nam okružili kuće, oni su došli do Bonace, a mi smo bili na katu. Mijenjaju se rafali, ne mogu iz kuće u kuću. Mi smo bacili 5,6, bombi i malo se primirilo. Na kraju smo se izmiješali s njima u selu, njih je bilo dosta, najmanje četrdesetak.Čuo sam kasnije da je bio Kouchner tad u gradu, pa se vojska povukla, jer nisu očekivali nikakav otpor u Sustjepanu. Dobili su naredbu da selo očiste.

ANTE KALINA– Naši su se povukli po pojačanje na Kantafig, ali su se povukli i oni. Kad smo Baldo i ja došli do čekaone, ugledao sam nekog čovjeka i vikao mu da stane. Rekao mi je kako se tu pucalo, provjerili smo tu kuću, stakla su bila zatvorena, nijednog metka, nikakvog traga, mišljenja smo da su ih naši jednostavno pustili da prođu ispod njih dalje. Da li su četnici imali naredbu ući u selo i zauzeti ga ili samo izviđati, nemam pojma.

BALDO BILIĆ– Ante i ja smo bili u čekaoni i on je mislio pucat, ali sam ja prepoznao čovjeka pod šljemom po oznakama naše vojne policije.

JAKŠA HODAK– Istu noć nas je zvao Nojko Marinović i rekao nam da se povučemo i vratimo na Kantafig. Mi smo se samo međusobno pogledali i odlučili smo odbiti zapovijed. Čuo sam nakon rata što se dogovorilo u Mokošici, da u Rijeci dubrovačkoj neće biti Hrvatske vojske, a mi smo upali ne znajući za cijelu priču i ostali.

ANTE KALINA– Tog 6.12. počelo je granatiranje rano ujutro,pa je bila stanka do podne s tim da je tijekom jutra već bio jedan branitelj ranjen iza crkve i stajao cijeli dan tako ranjen jer se iz Sustjepana nije moglo. Gađali su sistematski, od Sv Antuna, gornji dio sela, donji, pa groblje. Tukli su nas iz Uskoplja, Kalađorđevića, odakle su htjeli.

CVIJETO KAPETANIĆ– Bila su trojica tih mlađih momaka koji su punog srca htjeli ostati s nama. 6.12. je Ivica Devčić nastradao, danas je stopostotni invalid Domovinskog rata. Čekali smo tu večer da dođu po poginule i ranjene, bila je velika hladnoća i mjesečina. Tada je Bitunjac rekao nosite njih, ja ću lako. On je bio rasparan tu po boku i držo je sve svojim rukama.Kasnije je umro od iskrvarenja. Imali smo čovjeka koji nam je pomagao, Nikšu Ucovića, medicinskog tehničara, ali nije mu bilo lako taj dan.

ANTUN PERČIN -Tu noć 6.12. idemo spavat, psihički potpuno dotučeni, ja na vrata stavljam poteznu minu, straže nemamo..do dvije, tri ure smo bili budni. Svašta je tu bilo, meni je Prpo spasio život,kad sam puškom zakačio sajlu od potezne mine, pa me potegnuo u zadnji momenat. Bilo je tih situacija..kad smo Kalina i ja išli po selu, usred bijeloga dana oko podne, između naših glava snajper. Nismo mi tu bili ni pametni ni hrabri, bili smo jednostavno tu, to je ludost čista i ono Bog je rekao ovi će preživjet, ovi neće.Danas se slavi taj Sustjepan, ali da nije bilo nas 6 tog položaja ne bi ni bilo. Ni komanda ni nitko nam nije dao neku zahvalnicu, bilo što…

IVO SREBROVIĆ PRPO– Taj dan smo gledali korekciju, ona je išla iza silosa, s Kantafiga. Baterije su tukle i približavale se. Gađano je, dakle, sistematski.Groblje je gađano nemilosrdno, a otvorenih grobova je bilo kao u priči. Pokojni Kaja, (Ljupko Kajić) Kalina i ja smo puno puta ulazili u otvorene grobove.

ANTE KALINA– Moram naglasiti da su se tu večer, nakon što su odnešeni mrtvi i preveženi ranjeni povukli i svi drugi i tu noć je ostalo nas 6 ili 7 u selu.

ANTUN PERČIN– 7.12. ostalo nas je par u selu i stiže Husnija Ćustović. Šalju ga iz Saniteta, našli su čovjeka koji je bio spreman doći k nama. Danas neki nose ordene, odličja, a on danas radi ono što je radio i tada. Druga stvar smo mi, mi smo tamo već bili, ali trebalo je hrabrosti doći 7. u Sustjepan. Goran Mazić je došao sredinom mjeseca. Mišo Mrkić je došao 24.12. nakon što je jedva skupio 7,8 ljudi, išao je po magistrali od čovjeka do čovjeka. Neki ljudi neće više da dolaze u Sustjepan na obljetnice, nisu htjeli ni na postrojavanje upravo zbog takvih stvari. Hoće s nama koji smo tamo bili, ali neće zbog ovih novih heroja.

CVIJETO KAPETANIĆ– Mi moramo reći da su ljudi pristizali i prije 6.12.bilo ih je, ali nakon malo jačeg pucanja, mi ih više nismo vidjeli. Ostajali smo sami.

ANTUN PERČIN– Treba reći da smo tri puta odbili zapovijed. I da general Marinović nikada nije došao u Sustjepan. Ne želimo ovdje nikoga degradirati, došli su momci iz drugih krajeva Hrvatske braniti naš grad, ali mi smo ti koji su ostali tu.

IVO SREBROVIĆ PRPO– Ma moramo naglasiti i to da nije sa 6.12. sve stalo. Iza tog datuma bilo je teških napada, još žešćih 1991, koji hvala Bogu nije odnio žrtve.

JAKŠA HODAK– Mi smo i kasnije imali interventnu jedinicu na položaju. To su bili pravi ljudi, koga da tu drugo staviš od svih osim Prpa, Balda, Kaline i ostale ekipe koja je od prvog dana u Sustjepanu, to je ekipa koja je na svako sranje glavom istrčavala kroz zid. A mi smo nakon tog 6.12. svaki dan imali kao da je 6.12. Interesantno je da svaki put kad je potpisano primirje, mi smo fasovali. I 5. je potpisano primirje. Onda, tog 6.12. nas je bilo i previše, da se kvalitetno sakriješ u ničemu.

ANTUN PERČIN– Među tim drugima je i od straha bilo i fatamorgane. Ono vide kozu i odma je evo ih ušli su u prvu kuću, mi u nadzor, nigdje nikoga nema. Od straha svašta vidiš.

ANTE KALINA– Kad smo ostali nas nekoliko u mjestu tog sedmog ujutro, minirali smo cijelo selo, promatrali, po noći se davala straža. Donosili su nam samo hranu. Redovnije su dolazile deve nego smjena ili pojačanje. Tako nam je bilo sve do Badnjaka dok nije došao Mišo Mrkić sa 7,8 ljudi, recimo odjeljenjem desetara. Rekao je tada kad je došao, ako nećemo doći mi, zapovjednici nekakvi, kako će onda doć obični vojnik? Ostali su tu nekih sedam dana, sigurno do Nove godine, ne sjećam se iza.

BALDO BILIĆ- donosili su nam kasnije i vodu jer nam je u selu nestalo vode u gustjernama.

IVO PRPO SREBROVIĆ– 27.1 je kamion sa četnicima ušao u Sustjepan. Toga dana sam bio ranjen. Bila je noć, probudila nas je straža da su četnici u čekaoni. Izašli smo Jaki i ja vidjet što se događa, u međuvremenu su oni pošli po pojačanje. Bila je to bliska borba na nekih 15-ak metara. Mene su odma ranili, Jaki mi je čuvao da pređem put, uhvatio sam zaklon tamo iza crkvice. Svaka bomba koja je prošla mene odskakutala je prema njemu. Samo sam ga pitao jesi li živ. Mene je odmah pogodio metak iz mraka u nogu.

JAKŠA HODAK – Kad smo izašli vanka, na rub crkve svetog Stjepana, Prpo je još vezao čizme. Oni su svijetlili baterijama očito nesvjesni gdje se nalaze i onda je netko od njih rekao da idu po pojačanje da izvuku kamion s kojim su došli. Nas dvojica smo se vratili po oružje, municiju, uzeli zolju, bombe. Mazić je htio sići dole sa „četvorke“, ali nismo mu dali, jer ne znam je li nas napadaju u dva, tri smjera, mora netko i gore ostat. Tad je Prpo otišao sa Hećimom u bolnicu, ja sam pogodio zoljom u kamion. Onda su se skalali Maza i još netko s njim i držali su čekaonu. Poslije smo Maza i ja polili kamion jestivim uljem i zapalili ga.

BALDO BILIĆ-Tonći Bitanga je bio bolji kuhar od Cvijeta (smijeh) i konstantno se vraćao u Sustjepan. Nije mu bilo lako, ali bi se vratio kroz dan, dva, on je opet bio nazad. Sa devama bi po noći ulazio u selo.

ANTUN PERČIN-Njima je bio cilj sravniti selo sa zemljom i da ga mi onda napustimo. Onda bi granatirali cijeli dan, a mi bi im se sutra ponovo pokazali. Radili su pripremu, 3.4. i 5.12 su gađali svaki dan i mislili da ćemo se povuć. Oni su računali da će pasti Srđ i Sustjepan i onda imaju na dvije fronte ulaz. Da je pao Sustjepan, Srđ im ne bi bi trebao. Ja sam bio blizak s momcima koji su išli na Srđ, zvali su me da idem s njima, ,jer kao ionako u Sustjepanu nemate šanse. Ginete sigurno, ajmo na Srđ, gore možemo nešto branit..

ANTE KALINA– 22.veljače 92 poginuo je Đuro Gleđ. U Sustjepanu smo ostali sve do 25.lipnja. kad je oslobođena Mokošica.

BALDO BILIĆ– Ušli smo u Mokošicu i cijelom rijekom, barkom smo se prebacivali jer je sve okolo bilo minirano.
– Kakav je vaš osjećaj danas nakon 25 godina?

BALDO BILIĆ– Ko da nikada nisam bio tamo. Kolike su priče ispričane o tom Sustjepanu, imam osjećaj da ja tamo nisam bio niti jedan jedini dan, nego netko drugi koji je za to vrijeme 91 bio u gradu.

ANTE KALINA– Rekao bi slično kao i Baldo. U ime svih mogu reći da smo razočarani. Što je reko Peri, uvijek, još u ratu, Žarko Domjan, predsjednik Sabora, peo se na Srđ, nikad nitko nije došao u Sustjepan. Jednostavno su svi digli ruke, neka budale tamo stoje, pa ako uspiju izdržat do kraja, izdržali su, a ako ne, eto, još jedno mjesto koje je palo. Ionako je bilo palo sve, Sustjepan je jedino mjesto izvan užeg područja grada koje se branilo i- obranilo.

ANTUN PERČIN– Kad sam išao u rat, nisam išao kako bi nešto dobio. Sustjepan je bio čisti mladenački prkos. Sustjepan je kao simbol kako danas Hrvatska funkcionira, imaš ljude koji su se od toga okoristili, koji akonto laži i priča, uspijevaju. Izmišljanja pješadijskih napada kojih nije bilo, pa to im počne bit profesija. Što da na to kaže jedan Baldo, koji se muči i radi, a netko drugi priča da je bio tamo i radio stvari koje je zapravo uradio on? Tebe odjednom ono niđe nema, niko te ne spominje.Mi sami sebe ne poštujemo. Mi nismo bili nikakve budale, nego ponosni ljudi koji su branili svoj dom. I koji ništa nismo očekivali. Ali, degutantno mi je da neki drugi ljudi pišu o Sustjepanu 91 godine, a da tamo nisu bili. Ljudi koji su tamo bili punih 18 dana sami, da nisu dobili na A4 neki papir, zahvalnicu. Ništa nam drugo ne treba priznat, samo tih 18 dana kojih smo bili sami u Sustjepanu.

JAKŠA HODAK- Želim da se danas nešto zna – ljudi su došli u Sustjepan tek u siječnju 91, negdje oko priznanja Hrvatske, dakle, tek onda kada se trebalo početi slušati zapovijedi. Jedna ekipa je bila oko Vujia, ovaj donji dio preko magistrale, a druga ova ekipa je bila gore na štreki,Kitin i ekipa,koja je bila prema Kabogi i Kantafigu. Njima sam dodijelio Mazića, Piroćanca i Petrušića iz naše standardne ekipe. A ova stara ekipa, koja je od prvog dana bila u Sustjepanu, oni nisu imali ni smjene, osim jedan dan da se presvuku i vraćali bi se na položaj.

CVIJETO KAPETANIĆ– Razočaran sam totalno. Sustjepan se zaboravlja, niko od nas ni hvala nije dobio…
Hvala ljudi, u ime svih građana grada pod Srđem, hvala u ime naše djece. Možda se neće ulice zvati vašim imenima, možda neće vaša borba biti otisnuta zlatnim slovima u nekoj knjizi, možda će se i dalje omalovažavati vaš doprinos, možda će i dalje neki drugi ljudi pisati i pričati vaše priče. Ali, mi znamo.I nećemo zaboraviti, nikada.

Ivana Žuvela Kalina / N Portal

J.D.
Pratite me

J.D.

Tajnica UHB RH / novinarka / radijska voditeljica i urednica at UHB RH / Braniteljski Radio RH / Portal Dnevnih Novosti
Udata, supruga dragovoljca i hrvatskog branitelja, majka troje odrasle djece, dugogodišnji borac za braniteljska prava.
J.D.
Pratite me

Comments

comments

Jedan odgovor na “PRAVA ISTINA O NEPOKORENOM SUSTJEPANU-HEROJI KONAČNO PROGOVORILI”

  1. Vi ste legende i vi morate pričati i dokumentirati istinu!Nedajte dezerterima i onima iz mišjih rupa da pišu povijest i kite se vašim zaslugama.Bilo vas je malo ali pokazali ste što ste i budite ponosni na sebe.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

SLUŠAJTE BRANITELJSKI RADIO RH

Read previous post:
VIDEO: Branitelji Bosanke i Belvedera..

..Mrcvarili su nas, još uvijek ne znamo zašto. Pustili su nas, pa ako izginemo-izginuli smo.. Nepriznati položaji znače i nepriznati...

Close