Objavljeno: Čet, sij. 11th, 2018

TEME I DILEME ACE „NACIONALE“

 Naš Aca „nacionale“ kao da je pretplaćen na javne performanse koji svako malo dižu prašinu.

Ne znam zašto je to tako (vezano za prašinu), jer meni je već poodavno savršeno jasno (li barem mi se lini da jeste) tko je kakav je zašto radi to što radi.

Čovjek ima vrlo izraženu crtu narcisoidnosti koju je zahvaljujući svojoj matičnoj kući (HRT) uz pomoć vlastitog ega stavio u funkciju skretanja pozornosti javnosti i to, mora se priznati, čini vrlo vješto.

I sve to ne bi bilo neobično niti bi zaslužilo osvrt moje malenkosti da lik nije voditelj emisije koja ide uživo na (najgledanijem) Prvom programu nacionalne TV – Aca „nacionale“ na nacionalnoj TV, ubitačna kombinacija, zar ne?

Bez namjere daljnjeg upuštanja u analizu lika i djela ili (ne daj Bože) psihološkog profila dotičnog Ace (kojega od milja u krugu prijatelja radije zovem „Acko“ – zvuči mi nekako nježnije i intimnije, mada čovjeka ne znam osobno, nadam se da mi neće zamjeriti), ja bez pardona i ikakvih nedoumica izvlačim zaključak kako se on s nama zaje****, onako u globalu i cjelini promatrano i pravi sebi reklamu, jer reklame nema bez prašine, a prašina se diže ekscesima ili performansima. Kad bi primjerice, Nives Celzijus počela pjevati na TV da se nije skadala i izazivala skandale i kad bi dobila „Kiklopa“ za svoje „remek djelo“ Gola istina? Tko bi ikad znao i čuo za opskurni portal zvani „index hr“ (čuj, hr!?) da nije bilo „onog“ filma od one pjevaljke „nacionale“? Tko bi čitao kolumne Tomislava Klauškog da se nije proslavio jednom jedinom sintagmom na račun tadašnjeg predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, rekavši kako dotični „ima karizmu smrznute lignje“? Bi li naš Prološčanin (koji ne smije u svoje selo ni u ludilu) i kolumnist Ante Tomić doživio planetarnu slavu i završio u Izvješću o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj (State Departmenta – USA, eeej, nije šala brale!) da nije bilo kante dreka koju mu je neki domišljati i simpatični splićo nabio na (onu ružnu) glavuču onako iznenada i bez pardona?

Ne želim niti analizirati njegove nastupe (kao voditelja emisije Nedjeljom u 2) od kojih bi se mnogi s pravom mogli kvalificirati kao „kontroverzni“, ali ne mogu ne komentirati ovu zadnju trakavicu u nizu sličnih što su ih izazvali performansi moga „Acka“ na javnoj i otvorenoj sceni zvanoj hrvatska medijska kaljuža.

Mislim (i to ozbiljno) da bi svakoga voditelja koji se upušta u ozbiljne teme – a „Acko“ to redovito čini – najprije trebalo educirati, kako svojim lupetanjima ne bi štetio samoj kući u kojoj radi obavljajući posao „od javnog interesa“ (obično se tako veli), ako ni zbog čega drugoga, a ono da individua koja lupeta ili blebeće (pašu i jedan i drugi izraz), ne bi narušila ugled kuće koju (u ovom slučaju) na neki način predstavlja i to na najgledanijem kanalu „javne TV“ redovito jedanput tjedno i to u terminu prikazivanja o kojemu Branimir Bilić i neki drugi ništa manje kvalitetni i mnogo iskusniji novinari HTV-a mogu samo sanjati.

Nedavno (kako prenose i neki naši portali) u emisiji zapadnobalkanske TV N1 (Pressing 10. siječnja 2018.) „Acko“ je vascijelom Balkanu pojasnio što je to „građanski rat“ i vjerovali ili ne, samo njemu znanim alkemičarskim postupkom izračunao čak u postotcima koliko je rat u Hrvatskoj bio „agresija“, a koliko „građanski“. I to je izgledalo ovako:

“Ponavljam, ako se to može ikako izraziti u postocima, bila je 80 posto agresija, a 20 posto građanski rat. Nije isto kada to ja kažem i kada kaže ministar Vulin koji kaže da se radi o ‘apsolutno građanskom ratu’ jer tako želi umanjiti učešće Srbije i JNA” (http://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/stankovic-rat-u-hrvatskoj-bio-80-posto-agresija-a-20-posto-gradanski/)

Nemojte se truditi odgonetnuti složenu „Ackovu“ tezu na prvu, pogotovu način i metodu izračuna. To bi bio posao za nekog stručnjaka s prirodoslovno matematičkog fakulteta, a ponešto bi morali odraditi i vojni stručnjaci, povjesničari, sociolozi…možda čak i spiholozi (ali ne vezano za iskaz, nego za njegova autora).

Dakle, u suštini, dio hrvatske javnosti koji s ogorčenjem odbacuje tezu o građanskom ratu, mogao bi biti relativno zadovoljan, jer eto, ipak je to u većem dijelu (80% čak!, hvala „Acko!“) agresija, dok onaj drugi tabor (kojemu po svome backgroundu bez sumnje pripada „Acko“) i nema baš toliko razloga za slavlje (zbog tih pišljivih 20% koji nikako ne udovoljavaju njihovim shvaćanjima i pogledima na minule ratne događaje iz 90-ih).

No, ostavimo se matematike i „Ackovih“ postotaka i navedimo još jedan „dojmljiv“ citat iz iste TV emisije, u kojemu on pojašnjava svoje viđenje „građanskog rata u Hrvata“ (lijepo se rimuje, zar ne?):

“U Hrvatskoj je u dijelu bio građanski rat, u manjem dijelu, ali je bio. Naime, kada srpsko selo ratuje protiv hrvatskog sela, to je građanski rat. Kada se napadao Dubrovnik i Vukovar te kada su tenkovske jedinice iz Beograda išle prema Vukovaru to naravno nije građanski rat, to je čista agresija. Kada ratuje selo protiv sela, onda to ima elemente građanskog rata”. (isto, istaknuo: Z.P.; snimka emisije dostupna na: https://www.youtube.com/watch?v=86NK13YsDvE)

Hm…u dilemi sam otkuda početi.

Znate onu staru istinu da „stotinu pametnih teško može popraviti ono što jedna budala pokvari“? Daleko od toga da mislim svome „Acku“ prikačiti epitet „budale“ (u pitanju je čista asocijacija), niti mislim da sam naročito pametan i obvezan „ispravljati“ ili „popravljati“ nečije mišljenje ili vrijednosni sud, ali problem je (kako to naši umni ljudi u sličnim situacijama kažu), u najmanju ruku višeslojan.

Prvo, zaključak koji se neminovno mora izvući iz citiranog pasusa sastoji se u tomu da kreator ovog iskaza ne zna što je to građanski rat, jer da zna, ne bi bubetao.

Naravno, nemam namjeru dotičnog (niti bilo koga drugoga) podučavati – još manje citirati definicije o građanskom ratu kojih je prepun internet – pa bih to prepustio samome „Acku“ i poklonicima, uz preporuku da posebnu pozornost obrate na pojam „antagonističkih skupina“ i njihovo definiranje, što je vrlo važno u razumijevanju ocjene oružanog sukoba kao građanskog.

Htio bih reći nešto drugo, ali vezano za istu temu.

Kad u bilo kojoj državi 10, 15 ili čak cijelih 20% ili 30% njezinih stanovnika (neovisno o vjeri i naciji – pod uvjetom da su državljani te zemlje) krene u oružanu pobunu s ciljem rušenja postojeće i formiranje svoje paradržave, to se prema međunarodnom pravu zove TERORIZAM.

U slučaju Hrvatske, relevantni podaci govore o tomu kako je neprijateljska oružana sila (tzv. Srpska Vojska Krajine i Martićeva paramilicija) na vrhuncu svoje brojčane snage (1992. godine) imale između 80 i 90 tisuća ljudi, dok je 1994/95. taj broj pao na 50 do 60 tisuća.

Budući da je broj Srba u Hrvatskoj (prema službenim statističkim podacima) 1991. godine bio 581.663 (https://sh.wikipedia.org/wiki/Popis_stanovništva_u_SR_Hrvatskoj_1991.), nije teško izračunati postotak onih koji su se pobunili s oružjem u rukama i koji je već na prvi pogled svakako manji od 20% (u odnosu na cjelokupnu srpsku manjinu u Hrvatskoj). Taj postotak dalje pada, sve do onoga s kraja 1994. i početkom 1995. godine (ispod 10%), kada oružane snage „RSK“ broje 50-ak tisuća pobunjenika.

Dakle, radilo se o izrazitoj manjini srpske populacije u Hrvatskoj koja je uzurpirala teritorij suverene i međunarodno priznate države (od 22. svibnja 1992. godine i članice UN-a u tim međunarodno priznatim granicama – bez ikakve „krajine“ i sličnih tvorbi). Naravno, može se kalkulirati o tomu koliko je stvarno stanovnika srpske nacionalnosti živjelo na okupiranim područjima i doista podržavalo terorističku paradržavnu tvorbu Martića i društva, međutim, kako god se okrene, bila je to MANJINA srpske populacije u Hrvatskoj. Uostalom, da nije bilo tako i da su imali masovnu potporu svojih sugrađana (u mjeri u kojoj je to bilo nužno), ne bi im ni trebale trupe „JNA“, te četnici i dobrovoljci iz Srbije, Crne Gore i BiH. Dovoljno bi bilo da im ostave naoružanje i tehniku – kao što su i učinili – ali Martiću, Babiću i ostalim „krajinskim“ vođama NEDOSTAJALO JE LJUDSTVA i to je bio njihov kronični problem koji su riješavali uz pomoć snaga sa spomenutih područja, odnosno iz drugih država.

Koliko je pak hrvatskih građana bilo za samostalnu u suverenu Republiku Hrvatsku najbolje govore rezultati referenduma od 19. svibnja 1991. godine.

„Za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača.

Za pitanje na crvenom listiću, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto.“ (Vidi: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1767&sec=461; istaknuo: Z.P.)

Nakon iznošenja ovih općepoznatih podataka suvišno je raspravljati i temama koje potežu „Acko“ i njegovi politički istomišljenici.

Napadi koje u zadnje vrijeme svojim verbalnim teoriziranjem zdravog razuma izvodi Dejan Jović na referendum o samostalnosti Republike Hrvatske upravo su pokušaji da se neoborive i nepobitne činjenice o gotovo plebiscitarnoj potpori građana tadašnje SR Hrvatske samostalnosti i suverenosti naše države stave pod sumnju i kompromitraju, i to iz razloga što su najveća smetnja uspostavi teze o građanskom ratu.

I na kraju samo još nešto.

Za našeg „Acka nacionale“ meritorno je ono što se događalo od sela do sela (pa kad srpsko selo napadne hrvatsko, to je onda „građanski rat“), što je bedastoća kakvu doista nitko pismen i razuman ne može izvaliti. Svoditi na mikro razinu tendencije i procese koji se odvijaju na globalnom planu (između država – jer Srbija i Hrvatska bile su države s pravom samoopredjeljenja do otcjepljenja i po Ustavu SFRJ koji je vrijedio do raspada savezne države), diletantski je, švindlerski, neozbiljno, bedasto (da ne kažem nešto gore).

Idemo to svesti na pojedince. Zašto ne bi, kad smo već na relaciji selo-selo!? Susjed Srbin napao je susjeda Hrvata u njegovoj kući, ubio njega i obitelj i to se dogodilo u „srpskom selu“ koje je katastarski, gruntovno, po međunarodnom pravu, Povelji UN-a, Ustavu Republike Hrvatske DIO DRŽAVE HRVATSKE – NEOTUĐIVI I NEDJELJIVI!

I to je onda „građanski rat“!?

Ma „Acko“, daj se uozbilji! TO SE ZOVE TERORIZAM!

Kako može izbiti građanski rat u državi koja se i formalno raspala na svoje sastavnice (republike – države), jer je Srbija već u ožujku 1991. godine izvršila na nju udar jednostranim usvajanjem svoga republičkog Ustava?

Hoćemo li malo pričati o ustavnoj ulozi „JNA“ i po kojem se pravu i propisu pretvorila u okupatora Hrvatske i BiH iako joj je ustavna i zakonska uloga bila štititi teritorij i narode u SFRJ, bez uplitanja u političko razriješenje krize!?

Po kojem je propisu razoružana hrvatska Teritorijalna obrana – čime je pogaženo pravo Hrvata na obranu, a koje je proizlazilo iz tadašnjeg Ustava SFRJ i Zakona o ONO i DSZ? I po kojemu su propisu iz Srbije i BiH naoružavani srpski teroristi u Hrvatskoj?

Znaš li „Acko“ koliko je vojnika „JNA“, njihovih rezervista, četnika, srpskih dobrovoljaca, policije i paravojnih postrojbi iz Srbije i BiH bilo angažirano tom u ratu? I koliko ih je puta bilo više od domaćih „krajinskih“ terorista? Danas Srbija ima između 600 i 800 tisuća ratnih veterana iz 90-ih, znaš li to „Acko“?

Na čijem su platnom slisku bili oficiri „krajine“ i tko ih je raspoređivao u „SVK“?

Kojoj državi su pripadali „srpka sela“ i „srpske kuće“ iz kojih je u vrijeme rata rušena Republika Hrvatska?

Bilo bi još toga, ali nešto mi se ne da dalje „Acko“, možda nekom drugom prilikom.

Knjige u ruke, „Acko“, ili guglaj, nema druge.

Zlatko Pinter

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

Read previous post:
POSLJEDNJI POZDRAV RATNIKU – ZLATKO MARKOVIĆ

Uredništvo PDN-a i Braniteljskog radija izražava najiskreniju sućut obitelji, prijateljima i suborcima. S nama je zauvijek

Close