U POTRAZI ZA VOĐOM

stope

Posebno u današnjem svietskom vrtlogu, bez obzira na te nedostatke svaki pravi lider mora najprije upoznati sam sebe za ono što on zbilja jest i prestati oponašati ono što nije. Jedino tako će postići povjerenje naroda.Pravi lider mora biti čovjek bistra uma i čvrstih nacionalnih ideja i u borbi za ostvarenje tih ideja mora biti hrabar, nepopustiv i uvijek spreman na rizike.

“Onaj koji hoće stajati na čelu naroda, mora imati nagnuće naroda, a to mora zavriediti time da se pokaže narodu kao čovjek nepokvarene ćudi, obsežna i uznosita duha, čista i odvažna srdca koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u samoj sreći naroda nalazi svoju sreću, koji izkreno i duboko ćuti boli i trpljenje naroda, komu je srdce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od sve te težnje njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje ni muke, ni ista smrt.”

A kad predobije srdce i uznese misao naroda, paziti mora da mu podieli pravac velikim:” ( Dr. Ante Starčević, “Hrvatska” 1871. br.31).

Jedan od najvažnijih razloga za neuspjeh svakoga lidera je nedostatak bitnih elemenata koji su potrebni za voditi i voditi uspješno.

Mnogi političari suočavaju se s izkušenjem kako uspješno glumiti personu nekog velikog vođe.

Mnogi od njih misle da se svaki političar koji želi postići povjerenje naroda mora pred narodom (barem prije izbora) pokazati kao čovjek bez mane, nepogrješiv, uman i razborit.

Oni ne razumiju da kako njihovoj organizaciji (stranci) tako i narodu nije potreban glumac, nego autentični vođa sa svim falingama i nedostatcima, koje ima svaki normalan čovjek.

Posebno u današnjem svietskom vrtlogu, bez obzira na te nedostatke svaki pravi lider mora najprije upoznati sam sebe za ono što on zbilja jest i prestati oponašati ono što nije. Jedino tako će postići povjerenje naroda.

Pravi lider mora biti čovjek bistra uma i čvrstih nacionalnih ideja i u borbi za ostvarenje tih ideja mora biti hrabar, nepopustiv i uvijek spreman na rizike.

Jedna stara engleska poslovica kaže – Do not argue with an idiot. He will drag you down to his level an beat you by experience. ( Ne ulazi u razprave s idiotom. On će te povući dolje na svoju razinu i pobjediti iskustvom). Zato pravi nacionalni lider čvrsto sliedi put kojega je zartao i nikada se ne upušta u jalova prepucavanja s političkim mediokretima, a pogotovo ne s kriminalcima i izdajicama kao što su recimo ovi komunistički gmazovi u Hrvatskoj.

Je li taj put težak? Absplutno! Hoće li to ponekad biti opasnan? Vjerojatno.

Ali čovjek odvažna srca ne boji se stati na put nikakvoj opasnosti.

Pravoga vođu se prepoznaje po njegovoj unutarnjoj snazi i po njegovim uvjerenjima, a ne po vanskom prikazivanju tko on misli jest ili tko bi želio biti.

Njegov karakter određuje razinu i snagu njegove sposobnosti i postojanosti.

Sliedeći jasno zacrtani put, koji će možda njemu osobno otežati život, ali će njegovom narodu donieti bolju budućnost, povratiti slobodu, blagostanje i dostojanstvo, učinit će ga u očima naroda prvakom koji je narodne poslove znao dobro započeti, dobro i raditi i dobro završiti.

Znači, onaj tko želi biti taj vođa mora najprije imati temeljne elemente istinskog vođe; osobni integritet, disciplinu, podpunu privrženost interesima svoga naroda i gorući prezir na svakog njegovog izdajnika.

On pred narodom i gdje god to bilo, mora otvoreno istupati i bez ikakve bojazni i ustručavanja. Nikada i ni za koji razlog ne smije se udvarati nikome, a najmanje izdajnicima i neprijateljima svoga naroda, nego im javno, jasno i glasno dati do znanja da će ih, svim razpoloživim sredstvima, tući – i dotući.

Uza sve te odlike on mora biti i vrstan političar koji svoje odluke ne temelji samo na svojim osobnim zamislima, nego na pouzdanim i nefiltriranim informacijama.

Drugim riečima, kako bi mogao objektivno ocjeniti događaje i u njima se znati snaći, on ponekad mora stati iznad svojih osobnih uvjerenja.

Onaj tko želi biti vođa naroda može sliediti neke temelne principe svojih političkih idola, ali ako se kao pijan plota uvijek oslanja na te principe, onda on nije vođa nego jedan od sljedbenika tuđe politike.

Drugim riečima, istinski vođa se drži one stare rimske izreke – Aut viam inveniam aut faciam. – Ili ću naći (pravi) put ili ću ga napraviti.

Pravi vođa se ne bori ni za moć, ni famu, ni priznanja, niti za bilo kakve osobne probitke, nego za dobrobit svoga naroda – i ništa više.

On ne skriva istinu, nego i onda kad ih je neugodno slušati, on stvari uvijek prikazuje onakvima kakve jesu i nikada ih ne uljepšava, kako bi zadovoljio one koji ga slušaju.

On nikada ne obećaje da će ako dođe na vlast ostvariti nemoguće, on si postavlja specifične, postižive i izmjerive ciljeve od kojih će riedko kad odstupiti.

Njegovi ciljevi, bilo mali ili veliki, nikada nisu pretjerani, skoro uvijek su izvedivi i usmjereni prema dugoročnim rezultatima a ne na trenutačne privremene zakrpe postojećih problema.

Istinski vođa pomaže narodu da razumije da je i on kao cjelina odgovoran za sve što se događa u njegovoj državi i da nitko nema pravo na prisvajanje onoga što pripada čitavom društvu.

On razumije da ako se želi da družtvo postane zdravo i funkcionalno, mora doći i do izjesnih promjena u kojima svaki čovjek koji želi nešto dobiti mora nešto i dati.

Svatko tko želi postati vođom mora znati da bez obzira na to koliko je upućena u političke intrige i manipulacije, većina naroda vrlo dobro znade kad stoji pred autentičnim vođom, jer on je čovjek koji pred narodom ne skriva ono što on ne želi čuti, nego mu govori istinu i – ništa drugo nego istinu.

Kako bi, kad to uztreba, bio kadar preuzeti svu odgovornost na sebe, politički vođa mora najprije imati povjerenja u sebe. On mora imati zdrav emotivni IQ koji mu pomaže da se izdigne iznad svojih osobnih ambicija, emocija i fiksiranja i da nastoji da njegove misli uvijek budu logične.

Drugim riečima, on mora biti racionalan čovjek koji je kadar kontrolirati svoje emocije i biti kadar pomoći svome narodu kada se nađe u stanju konfuzije, potištenosti i beznađa, stanja u kojem se danas nalazi hrvatski narod.

On mora biti kadar probuditi narod iz toga tužnoga sanjarenja i ujeriti ga da ne mora živjeti život beznađa i svakom pojedincu doviknuti: “Ti ne smiješ očajati i spavati, tvoja je dužnost boriti se za slobodu i boljitak svoga naroda, jer i ti si jedna od važnih karika u lancu svih naših prošlih generacija od kojih si nasliedio baštinu da je tvoja dužnost boriti se za svoj narod!”

Takvog čovjeka na pedestal vođe postavlja narod koji u njega ima povjerenje i on ne mora nikoga srušiti da bi sebe uzdigao.

Ima li Hrvatska takvih ljudi za ove izbore? Sigurno nema! Nema ih odavna!

Odavna nema narodnih vođa poput Starčevića, Radića i Pavelića.

Radi nedostatka takvih ljudi politička scena u Hrvatskoj preplavljena je plimom najgorih tipova; raznovrstnih ezibicionista, svakovrstnih politikanata, običnih lažova, profitera, lopova i najodvratnijih izdajnika okorjelih komunista i jugofila.

Radi nedostatka ijednog lidera, koji bi u sebi imao barem neke od gore navedenih elemenata hrvatski narod je podpuno izgubio pravac i dezorientiran kao krdo ovaca basrlja po bezpuću koje su mu priređuju njegovi izabranici od krajnje desnice do krajnje lievice.

Nikad se nisam ustručavao, niti bojao, reći da iz dna duše mrzim svaki spomen komunizma i jugoslavenstva, pa ću i ovdje navesti neka moja mišljenja o toj crvenoj kugi kojom je očito još i danas zaražen dobar broj naroda u Hrvatskoj.

Nikada u životu nisam se bojao javno govoriti ono što mislim, bez obzira na to hoće li se to nekome sviđati ili neće. Nu kako ne bih pomagao jugokomunističkim izrodima u njihovim jurišima na sve što diše hrvatski, kao i mnogi koji misle kao i ja, mnogo puta morao sam se suzdržati od otvorene kritike nekih naših ‘obraćenih’ vođa koji su, iako možda nisu bili toga sviestni, još uvijek u svojoj podsviesti nosili klicu te crvene kuge i kao takvi svojim pogrješnim shvaćanjem poviesti hrvatskome narodu nanieli goleme probleme, kojih će se vrlo težko riešit

Dvije najpogubnije među njima su, temeljenje kontinuiteta hrvatske državnosti na tzv. ZAVNOH-u, i “antifašizmu” , četničko-komunističkim podvalama koje nemaju nikakve veze s ničijom i nikakvom državnošću, postavljene su 1991. u preambulu Hrvatskog (?) ustava kao kamen temeljac nove hrvatske države.

Svatko zna da u Hrvatskoj nikada nije bilo nikakvih fašističkih stranaka, nikakvog hrvatskog fašizma. Jedini fašizam koji ikada postojao u Hrvatskoj bio je onaj srbski 1918.-1941. i talijanski 1941.-1943. godine.

To vrlo dobro znadu i svi današnji jugokomunisti, pa i oni najgluplji lako mogu zaključiti da je taj njihov “antifašizam” namjerni boljševički misnomen za antihrvatstvo.

Za one kojima još nije jasno što je bio taj ZAVNOH, vrlo jasno je u jednoj od njegovih knjiga prikazao poviestničar Mladen Ivezić: “ZAVNOH-ove pravne odredbe nisu bile ništa drugo do pokušaj kodifikacije genocida nad Hrvatima. Dokaz je tome njegova odluka o osnivanju Komisije za ratne zločine. To je zapravo zapovijed genocida, jer su inkriminantne radnje i najobičnije preživljavanje. Svi koji su preživjeli, partizanima su krivi i njihov život ovisi o njihovoj volji. Ovaj je spis jedan od brojnih dokaza da je cielo titovsko zakonodavstvo bilo usmjereno prema genocidu nad Hrvatima i da se zločini nad hrvatskim narodom nisu događali slučajno, stihijski, individualno osvetnički, nego planski po zapovijedi i namjerno.”

U svoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata”, jedan, a kako izgleda i jedini, istinski obraćeni komunist dr. Zdravko Tomac piše kako se o tome 1991. vodila oštra razprava i da su jedino on i Tuđman inzistirali (i na koncu uspjeli) da se ta podvala uvrsti u Ustav.

Prateći ono što dr. Tomac u zadnjih nekoliko godina govori u piše vjerujem da se on pokajao za te svoje pogrješke nu ne znam je li to učinio i Tuđman prije svoje smrti.

Druga golema pogrješka bilo je inzistiranje na tzv. avnojevskim granicama.

Da, znam, reći će se da je to činjeno zato da se sprieči četničko komadanje i ove kifle od Hrvatske i radi pritisaka “Međunarodne zajednice”.

Nu iako je Tuđman to ponekad znao napomenuti, niti jedan hrvatski političar u to vrieme, a ni kasnije, nije se previše potrudio da barem pokuša dokazati toj Zajednici da je Titina “država” Bosna i Hercegovina od 7. stoljeća uvijek bila poviestni i etnički dio Hrvatske

Da u njima do dolazka Turaka 1463. godine, nije bilo nikakvih Bošnjaka Muslimana i nikakvih “Srba”.

Sjećam se kako je za vrieme agresije na Hrvatsku jedan američki povjestničar prisutnima pokazao kartu ondašnje SR Hrvatske i rekako da je očito kako se kroz poviest netko zbilja poigravao s hrvatskim narodom, jer nigdje na svietu ne postoji država takvoga oblika.

Nitko od tih naših “vođa” nije se usudio ni prigovoriti ne samo na otuđivanje ovih hrvatskih poviestnih prostora, nego im nije smetao ni onaj sramotni koridor koji i tako oglodanu Hrvatsku kod Neuma presjeca na dva diela.

Hrvatski narod u ovim pokrajinama ostavljen je da polako, ali sigurno izumre pod vlašću posrbljenih Vlaha i bošnjačkih islamista.

Što je za svakoga poštenog hrvata najžalostnije jest gledati svake godine kad se u Kninu slavi “Oluja”, dan pobjede nad agresorom, kako na toj velebnioj proslavi ni ne spominje doprinos HVO-a, bez čije pomoći je teško da bi Knin bio tako lako oslobođen.

Treća ludost je tzv. Zakon o tzv. manjinama. Ovaj “zakon”, ako nije zlonamjerna podvala, onda je svojevrstna glupost, koja se mogla dogoditi samo u “antifašističkoj Hrvatskoj”. Neka mi itko pokaže ijednu državu na svietu gdje predstavnici manjina, posebno onih koje su u njoj počinile nebrojene zločine i punom parom rade protiv nje, imaju, bez da ih itko bira, pravo sjediti u njezinom parlamentu i javno raditi na njezinom uništenju.

Četvrta je obća abolicija četničkih zločina i zločinaca, a obtuživanje hrvatskih branitelja.

Ali najveća pogrješka je učinjena što je kad je bio najpogodniji čas da se komunističke zlikovce; Račana, Manolića, Boljkovca, A. Josipovića, Fumića, Mesića, Pusiće i niz drugih, uhiti, zatvori i sudi onako kako su oni sudili hrvatskom narodu i tako dekapitira zloglasnu UDBA i Komunistička partija, naši “nacionalni vođe” ih zaštićuju i budno paze da im s izdajničkih i zločinačkih glava ni dlaka ne padne. Sve je to, kako nam rekoše, činjeno u duhu “Pomirbe svih Hrvata”. A ta pomirba je od prilike glasila ovako: “Djeca i unuci onih stotina tisuća Hrvata koje su ovi zlikovci pobili moraju im sve to oprostiti, zaboraviti i dopustiti im da im opet stanu nogom za vrat .

Radi tih golemih za hrvatski narod pogubnih pogrješaka jugokomunistička je klika u Hrvatskoj dobila ne samo pravo na postojanje (koje nikako nije smjela dobiti), nego pravo da nam opet sjedne za vrat i da uništava sve što je hrvatsko.

Što je još žalostnije, lideri te komunističke “Lievice” (SDP, HNS, IDS i njihovi privjesci), povrh toga što su najobičniji tuđinski guzolizi, svi do jednoga su politički, i u svakom drugom pogledu, podpuno nesposobni marginalci koji u sebi nemaju ni trunka onoga što čovjeka čini humanim bićem, a da se i ne govori o bilo kakvim atributima lidera.

A sada pogledajmo kakve lidere i liderčiće imaju oporbene stranke i strančice na tzv. Desnici.

Prije svega, iako se ona ponekada želi predstavljati takovom, današnja HDZ nikako se ne može smatrati strankom desne orientacije.

Netko će reći da i ona ima svoje lievo i desno krilo, što vjerojatno ima, ali ako se na tren prisjetimo samo nekih unutarnjih trzavica koje su u toj stranci usliedile poslie Tuđmanove smrti vidjet ćemo da ne postoji ama baš nikave razlike između “desnih” i “lievih” hadezeovskih prvaka. Niti jedan od njih, od Sanadera na ovamo, nema u sebi niti jednoga od gore navedenih elemenata koji su potrebni da netko postane makar i osrednji vođa naroda.

Većina njih su obični karijeristi, egzibicionisti i diletanti bez pravoga nacionalnog osjećaja, koji, kada nemogu doći na vrh stranke jednostavno je napuštaju i sa šačicom prijatelja osnivaju svoje privatne stranke, kojih danas u Hrvatskoj ima više nego u svim drugim europskim zemljama zajedno.

Jedan od primjera tog gzibicionizma i političkog flip-flapiranja je ponašanje “nacionalist” dr. Milana Kujundžića, koji evo, poslie onih njegovih gluparija u Vukovaru i svih drugih poslie njih, hvali komunističkog imbecila “Novoga Milanovića”.

U HSP, stranku za koju su mnogi od nas na početku mislili da će sliediti nauku Ante Starčevića, brzo su se ubacili tipovi poput Ante Đapića, Ruže Tomašić i niza drugih egzibicionista i karierista, razbili ju na sitne komadiće tako da danas imamo pet ili šest pravaških grupica, koje oduzimanjem makar i one šačice glasova koje za vrieme svih izbora oduzmu jačim strankama u opoziciji, pomažu samo jugokomunistima.

U svim tim pravaškim grupicama uviek je bilo i ima čestitih i poštenih ljudi, ali isto tako i onih kojima je glavni cilj u životu pohlepa i promocija svoje persone, bez obzira na to što i sami znadu da osim toga nemaju nakakvih drugih kvalifikacija.

Ne čudi me što takve nekarakterne osobe pokušavaju, a poneke i uspjevaju, kako ono kažu Englezi, narodu prevući vunu preko očiju, ali me čudi da u tako maloj Hrvatskoj ima toliko glupih ljudi koji ih sliede i za vrieme izbora daju im svoje glasove.

Za svakoga koji to čini imam jedno jednostavno pitanje: Na temelju čega se ti imaš ptavo zvati pravašem ako svoj glas daješ takvim osobama?

Zahvaljujući takvim ljudima bivša “ustašica”, super-karieristkinja i diletantkinja Ruža Tomašić je, kad joj je progorilo mjesto u svim pravaškim frakcijama, s pet-šest tikvana koje lako može kontrolirati evo opet osnovala svoju (sada nekakvu, ne znam točno, konzervativnu ili konzerviranu) stranku pa će, kako izjavljuje, ako ne uspije nigdje drugdje koalirati s jugokomunistima.

Tomislav Karamarko je nekoliko puta izjavio kako će ako dođe na vlast poraditi na lustraciji komunističkih zločina. Nadam se da će izpuniti barem to obećanje.

Nu do prave lustracije će doći tek onda kada se na političkj pozornici u Hrvatkoj pojavi čovjek koji će imati hrabrosti javno, jasno i glasno reći: Prvo na čemu ću inzistirati je uklanjanje iz ustava svega što Hrvatsku na bilo koji način povezuje s komunističkim i jugoslavenstvom.

Preizpitati i razsvietliti sve komunističke zločine. Privesti sudu sve još živuće zločince i tražiti da im se sudi na isti način na koji su oni 45 godina sudili našem narodu.

Zahtievati ću da se zakonom zabrani SDP, HNS i svi drugi repovi komunističke Partije i da se svim njihovim članovima i svim drugim antihrvatskim pojedincima i grupama zabrani natjecanje za bilo kakvu poziciju u državnoj službi. Odmah ću narediti da se iz Hrvatske uklone sva obilježja koja podsjećaju na jugoslavenstvo, komunizam i njegove zločince.

Tražiti ću da se odmah poništi zakon o manjinama i nadomjestiti ga zakonom, koji postoji u svim drugim državama na svietu. Zakonom koji svim manjinama garantira pravo glasa, ali samo kroz nacionalne stranke naroda u čijoj državi žive. To pravo moći će postići samo onda kad dokažu da su vjerni građani Hrvatske.

Jedino takav čovjek može dobiti glas velike većine naroda ne samo zato da se rieši lopova, demagoga i izdajnika, nego zato da bi slobodno mogao sliediti onoga tko se istinski želi boriti za njegovu slobodu i prosperitet.

Svaki narod, pa tako i hrvatski, ima urođen instinkt za prepoznati karakteristike istinskog vođe i on će ga sigurno prepoznati kad ovaj pred njega izstupi.

Ali, bojim se da ćemo taj dan još dugo čekati.

Kao i u svakoj drugoj nevolji kad sve drugo propadne mnogi ljudi polažu nade u svoju Crkvu. Ali kako izgleda mi Hrvati smo i tu nadrajsali.

Gledam kako se neki naši popovi vesele i na sav glas hvale inicijativu pape Francesca da od kajgane napravi cielo jaje – ujedini pravoslavnu i katoličku Crkvu. Ako on u tome uspije zanima me kako će se ta nova Crkva zvati – Pravoslavno-katolička ili Katoličko-pravoslavna? Nu na našim prostorima ona će se najvjerojatnije zvati Srpsko-hrvatska ili Hrvatsko-srpska Crkva – ili najrađe, Jugoslovenska Narodna Crkva.

Pa kud ćeš bolji viaduct za šrenje Treće Velike Srbije!

Bilo kako bilo, na ovim izborima opet moramo birati manje od dva zla. Iz očitih razloga nadam se, moram se nadati, da će HDZ dobiti ove izbore i da će Tomislav Karamarko postati novi hrvatski premijer.

Ali prije nego mu čestitam moram mu dati jedan savjet. Poslie svega što je u ovih zadnjih 15 godina proživio hrvatskom narodu je dosta lažnih proroka, lažljivih vođa i njihovih šupljih obećanja.

Zato, ako u ovim izborima dobiješ povjerenje naroda, nemoj zaboraviti svoja obećanja i drži se one stare rimske izreke: Duc-sequere-aut-de-via-decede! Vodi, sliedi ili se miči s puta!

 

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni

Comments

comments

Odgovori

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

%d blogeri kao ovaj:
Read previous post:
GENERAL KRSTIČEVIĆ ODGOVORIO MARASU: Nesposoban ministar u nesposobnoj Vladi!

General Damir Krstičević, nositelj HDZ-ove liste u X. izbornoj jedinici odgovorio je vrlo jasno ministru Gordanu Marasu na prozivke o...

Close