USTAŠTVO ĆE SE OBNAVLJATI I ŽIVJETI DOKLE GOD BUDE POSTOJAO IJEDAN “ANTIFAŠIT”

nadg

Pod tim posvećenim stiegom borile su se ustaše i svi pripadnici Hrvatskih Obrambenih Snaga u oba posliednja rata.

A pod čijim stiegom su se borili vaši očevi i djedovi? Čiji stieg vi i danas u potaji ljubite? – pitam tu mizernu boljševičku kopilad, “antifašiste”

Stieg hrvatski, znajte da je svet i posvetjen. Koji pod njim vojuju gledaju kroz poviest, što je naš narod bio, koja su mu prava, svojina i narodnost. Mi na temelju poviesti, to jest istine, nastojimo izposlovati našemu narodu ono što mu drugi gledaju proti poviesti, to jest na temelju neistine, oteti.

Koja strana u toj borbi vojuje pravednim oružjem? Koja se ima nadati pri tom zaštiti viečne pravde? Neka Bog i Hrvati sude!

Za nami Hrvati ne stoje nekakovi “Kolosi”; mi se u toj borbi pozivljemo na Boga i pravdu, a poslie toga na junačku našega naroda sreću! I jer za tudjim ne posižemo, a stoga i možemo samo mi kazati punim pravom: BOG I HRVATI!:

(Eugen Kvaternik: “Iztočno pitanje i Hrvati” – Poviestnopravna razprava, Zagreb, 1868.)

Pod tim posvećenim stiegom borile su se ustaše i svi pripadnici Hrvatskih Obrambenih Snaga u oba posliednja rata.

A pod čijim stiegom su se borili vaši očevi i djedovi? Čiji stieg vi i danas u potaji ljubite? – pitam tu mizernu boljševičku kopilad, “antifašiste”.

U Americi je dugo živio prof. Bogdan Radica. Rođen u Splitu 1904. godine Radica je odgajan u jugoslavenskoj, orjunaškoj sredini. Poslie srbijanske okupacije Hrvatske 1918., kao sin “verne sredine” bio je primljen na školovanje u žurnalistici. Po završetku školovanja poslan je u Ameriku kao glavni korespodent beogradske “Borbe” i drugih velikosrbskih režimskih novina.

Jednoga dana, mislim da je to bilo 1969., nazvao me iz Lackawanne, kod Buffala u Americi, povjerenik za Reviju Ustaša, Ragib Zukić, da će se u New Yorku održati nekakvo predavanje o Hrvatima u Americi i Kanadi, pa da bi bilo dobro da i mi budemo tamo.

I, nakon nekoliko dana, ne mogu se točno sjetiti datuma, Ragib, ja i još par ljudi iz Lackawanne našli smo se u New Yorku, gdje smo se sastali s Nijazom Batlakom “Daidžom”, Ismetom Čerkićem i desetak drugih hrvatskih aktivista.

Kada smo ušli uprostoriju gdje će biti to predavanje vidjeli smo da su za glavnim stolom nekakvi nepoznati ljudi. Jedini kojega smo poznali bio je Bogdan Radica.

Za mikrofon je prvi došao nekakav Vučković i nastavio pričati nekakve bezvezne priče o “našim” imigrantima u Americi.

Kada je za mikrofon došao Bogdan Radica mi smo se, kao po dogovoru, ustali i napustili prostoriju. I time je završila naša “interakcija” s Bogdanom Radicom.

U Americi je bio i stari emigrant Ante Došen, sin prvog predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora u NDH, doglavnika Marka Došena.

Za vrieme 2. svj. rata Ante Došen je bio zatvoren kao “strani neprijatelj Amerike”.

Kao stariji čovjek, on je bio “staloženiji” od nas mlađih i, što mi tada nismo znali, “stric Ante” je već dosta dugo polako i strpljivo radio na “obraćenju” Bogdana Radice.

Nekoliko godina kasnije (1973.) u Chicagu je sazvan je Izvandomovinski Sabor Hrvata. Uz mnoštvo ljudi iz raznih država na Saboru je, koliko se sjećam bilo 168 profesora, doktora, inženjera i drugih hrvatskih intelektualaca.

Iz Kanade smo, uz druge, na Sabor došli dr. Asaf Duraković i ja. Na Saboru je bio i Dinko Šakić koji je tada bio u posjeti u Kanadi.

U svom vatrenom govoru Ante Došen je uz ostalo rekao: “U ovoj dvorani mi smo 1933. godine na smrt osudili zlotvora Aleksandra Karađorđevića, a danas u istoj ovoj dvorani osuđujemo komunističku zločinačku tvorevinu Jugoslaviju!”

Poslie njega nastupio je Bogdan Radica i, na iznenađenje mnogih od nas, Radičin govor nije bio ništa manje vatren, ništa manje “ustaški” nego Došenov.

Na večer, poslie njihovih govora našli smo se u baru u prizemlju hotela (LaSale) Ante Došen, fra Pajo Luburić, Bogdan Radica i ja.

Stari Došen me upoznaje s Radicom, a on me sve nekako čudno gleda.

Poslie izjesnog vremena upitam Radicu: “Profesore nećete se ljutiti ako Vas upitam jedno direktno pitanje?”, a on će na to: “Čekaj, čekaj ti malo! Nisi li ti ono bio jedan od onih koji su u New Yorku napustili dvoranu kad sam ja došao za govornicu?”

Kad sam mu rekao da je u pravu, on se nasmije i reče mi: “Ajde pitaj što želiš”.

Najprije sam mu zahvalio na izvanredno dobrom govoru, a onda sam ga upitao: “Hoćete li mi reći kako ste Vi od onako velikog Jugoslavena sada odjednom postali tako gorljivi Hrvat?”

Njegov odgovor bio je vrlo jednostavan: “Vi mladi ste mi otvorili oči!”

Malo kasnije Radica nam je izpričao nekoliko zanimljivosti iz njegova života. Jedna od onih koja mi je ostala u sjećanju bila je o jednoj “zgodi” kojoj je on kao 16 godišnji mladić bio svjedokom, a koja se dogodila s jednim srbijanskim “đeneralom” kada je srbijanska vojska došla u Split 1919. godine.

Prema Radičinoj priči, đeneral, koji je jašio na konju natjerao je svoga žednoga konja u more. Jadni konj je samo ponjušio more i okrenuo glavu.

Vidjevši da konj neće piti, đeneral se okrene prema narodu i uzvikne: “Bre, jebem vam to vaše more, kad ga ni konj neće da pije!”.

Poslie ovoga Radica nam je izpričao neke doživljaje koje je doživio za vrieme prve i druge Jugoslavije, dok je bio predstavnik “Borbe” u Americi:

“Za vrieme one prve Jugoslavije ja i jugoslavenski ambasador Konstantin Fotić bili smo vrlo blizi prijatelji. Više put smo se sastajali i uvijek bi otišli na kavu. Tako smo jednoga jutra sredinom 1941. otišli na kavu i, kako je srbijanska promičba već u Americi proširila vijest da utaše kolju sve dočega dođu, Fotić me upita jesam li ja za to čuo. Odgovorio sam mu da jesam.

Fotić ze malo zamisli i, klimajući glavom reče mi: “Vidi, vidi bre Bogdane, mi Srbi smo uvek mislili da su Hrvati samo dobri tamburaši, a evo oni preko noći naučiše naš stari srpski zanat”.

Kasnije nam je izpričao kako se on tek prije nekolike godine dosjetio zašto je uza se radi, kako su mu rekli, “lične bezbednosti” uvijek imao dva Srbina.

Nu jedan najzanimljiviji događaj s Radicom dogodio se poslie ovog Sabora. Nešto prije završetka Sabora Radica je morao napustiti Chicago, jer je morao biti nazočan na nekakvoj konferenciji novinara u Los Angelesu, na kojoj će uz niz ostalih, bivših i sadašnjih, stranih novinara i on biti jedan od govornika.

Kao da je bilo namješteno, a najvjerojatnije i jest, prije njega za govornicu je izašao neki srbski “novinar” i odmah počeo trabunjati o ustašama.

Kad je red došao na Radicu on je izvadio svoj govor kojega je bio unapried dobro pripremio, jer je valjda već po iskustvu znao što će Srbi govoriti.

U svom govoru Radica je iznio niz dokaza o srbijanskim lažima, ali za završetak je ostavio svoj adut koji je glasio: “Mnoge stvari koje je ovaj gospodin prije mene ovdje izgovorio nikako ne mogu razumjeti. Moja dilema je u tome; ako nije bilo sramota biti komunistički partizan ili fašistički četnik, zašto bi bila sramota biti ustaša? Molim da mi on, ili netko drugi to razjasni!”

U dvorani je nastala tišina….,Nitko se nije usudio Radici odgovoriti na njegovo pitanje.

Eto, uza sve antihrvatske indoktrinacije kojima je od djetinjstva bio izložen, Bogdan Radica je konačno shvatio da je bio na krivom putu, obratio se i od mentalnog Jugoslavena postao hrvatski domoljub koji se nije bojao izaći pred američku javnost, pred stotine stranih i domaćih novinara, pred desetke televizijskih kamera i upitati: “Neka mi netko razjasni zašto je to sramota biti ustaša?”. On se nije obzirao hoće li i koliko će to štetiti njegovom ugledu, a još manje njegovom džepu. Umro je kao hrvatski domoljub, u New Yorku 1993. godine.

Ako mislite da je nama u emigraciji bilo lakše nego je danas vama u ovoj komunističkoj Hrvatskoj, ljuto se varate.

Kako bi se barem donekle razumjeli opisat ću Vam par detalja iz svoga emigrantskoga života.

Poslie zločina nad urođenicima (Indijancima) nitko u ovim “zapadnim demokracijama” nije pretrpio više poniženja, više zapostavljanja, više progona od nas koji smo se dragovoljno aktivno uključili u borbu protiv Titine tamnice naroda.

Da se razumijemo, kad kažem “mi” tu ne mislim na sve stotine tisuća hrvatskih emigranata koji su ovamo došli tražiti “bolji život s više kruha”. Govorim o onoj manjini, o Hrvatima koji su se, neobzirući se na posliedice, svom svojom snagom, svim svojim bićem borili protiv Titine krvave Jugoslavije.

Ja sam nekoliko puta gubio posao samo zato što sam bio Hrvat i što sam se ljutio kada bi moje hrvatstvo netko pokušao brendirati jugoslavenstvom.

Za ilustraciju ovdje ću navesti samo dva primjera:

Po dolazku u Kanadu, prvo proljeće i ljeto morao sam raditi na farmi duhana, a kada je berba duhana prošla našao sm posao u tvornici parketa “Erie Floring” u obližnjem gradiću West Lorne, jugozapadno od Londona.

Sa mnom je počeo raditi i jedan stariji “Volkdeutscher” iz Hrvatske, Sebastijan Pifke. I normalno, razgovarali smo na hrvatskom jeziku.

Odmah smo primietili da se tu nalazi i grupa “Srba”. Ti “Srbi” su bili dalmatinski Vlasi, četnici popa Momčila Đujića iz okolice Knina.

Drugi dan, Pifke i ja ulazimo u kantinu kako bi kupili kavu. U kantini je već sjedila grupa četnika i jedan od njih mi reče: “Mladiću, čujem da govoriš srpski”.

Bez imalo razmišljanja ja mu odgovorim: “Ja ne govorim srbski, nego hrvatski!”

Kad smo izišli van, stari Pifke mi reče: “Ti ne znaš, to su Milan Biga, Stevo Smiljanić, Jovo Rusić i njihovi četnici, oni u rukama imaju poslovođe.

Odgovrio sam mu da me baš briga tko su oni.

Sutra dan Sebastijan i ja smo dobili odkaz.

Drugi put, zaposlio sam se u trgovini dielova za automobile. Vlastnik trgovine bio je jedan stari poljski Židov. Negdje nakon tjedan dana gazda je prišao meni i rekao: “You are a Yugoslav, aren’t you?” ( Ti si Jugoslaven, zar ne?).

Odgovrio sam mu da ja nisam nikakav Jugoslaven, nego samo i jedino Hrvat, da jugslavenska nacionalnost ne postoji, da je to velikosrbska i jugoboljševička izmišljotina i da je stigma “Yugoslav” najveća uvreda za svakog Hrvata.

Stari zionist mi je na to rekao da pokupim svoje stvari i napustim njegovu trgovinu.

Poslie gubitka posla nije bilo pomoći od nikuda, a u tuđoj zemlji bez ikoga svoga, nisam se imao kome obratiti i zatražiti pomoć.

Ali, to me nije ni trunka smelo u borbi za moj zarobljeni narod, za moju jedinu Domovinu. Dapače, to je u meni budilo još veću mržnju na naše izdajnike, sluge ovih stranih mrzitelja moga naroda.

U to doba, simpatije svih američkih, a posebno kanadskih državnih službi, poglavito policije, koja je u to vrieme bila sastavljena od njihovih ratnih veterana, okorjelih anglofila rojalista, bile su na strani njihovih “saveznika”, Mihailovićevih četnika i Titinih partizana. Nije potrebno naglašavati da su ti njihovi “saveznici”, jugokomunistička udba i lokalne četničke udruge, u svojim rukama imali lokalne političare, većinu policije i drugih državnih službi, što potvrđuje i zločin koji se dogodio u Hamiltonu 1958. godine:

U Hamiltonu je te godine živio bivši hrvatski vojnik Ljubo Mišković. Ne znam je li bio domobran, ustaša, oružnik ili u nekoj drugoj službi.

Njegov problem je bio što se, iz nekih razloga, volio družiti i piti s lokalnim četnicima. Ovi četnici su navodno bili njegovi susjedi negdje iz okolice Knina. Jedne noći Ljubo je nestao. Nakon nekoliko dana njegovo spaljeno tielo nađeno na glavnom groblju na cesti York u Hamiltonu.

Prije nego prieđem na opis toga “slučaja” moram spomenuti kako smo ja i moj pokojni brat Krešimir kao “djeca narodnih neprijatelja”, negdje 1946. godine, – meni je bilo 5, a Kreši 7 godina – u našoj štali u Velebitu, gdje smo tada živjeli, našli neku knjižicu s sivo-plavim omotom – ne sjećam se kako se zvala.

U njoj su bile slike žrtava nad kojima su četnici-partizani kod Srba u Liki,1941. godine izvršili grozne zločine. Uz druge, najviše mi se u pamćenje urezala slika izmrcvarenog tiela učitelja Budaka, ne sjećam mu se imena, kojem su četničko-partizanske zvieri izvadile srce, a na drugoj je bila starija ženska osoba s izvađenim očima.

Kako bih o ubojstvu Ljube Miškovića saznao što više detalja, zamolio sam 90ih godina jednog mog prijatelja, policijskog inspektora, da mi donese Miškovićev dosije.

I, kad sam ga otvorio imao sam što vidjeti.

Pregledajući Miškovićev dosije vidio sam da je površnom obdukcijom utvrđeno je da je Ljubo Mišković bio poliven benzinom i zapaljen.

U dosijeu, su bila, na nekom starom pisaćem stroju napisana dva ili tri lista tako površne iztrage kao da se radilo o smrti neke životinje a ne o ljudskom biću.

Znajući tko su bili iztražitelji, uobće me to nije začudilo. Ali, kada sam otvorio malu knjižicu koja je bila priložena tekstu iztrage nisam mogao vjerovati svojim očima. Knjižica je bila identična “mojoj i Krešinoj knjižici”, s koricama iste boje i s istim slikama izmrcvarenih tiela učitelja Budaka i one žene s izkopanim očima, samo je tekst bio promijenjen tako da su sada te žrtve bili Srbi, a počinitelji zločina ustaše – kojima je, kako stoji u zapisu, pripadao i Ljubo Mišković.

Time je završena iztraga o mučeničkoj smrti Ljube Miškovića i njegovi ubojice su mogli mirno spavati do časa kada su morali poći u svoju “nebesku Srbiju”.

Te i takve krivotvorine danas su glavni oslonac komunističke bande još uvijek na vlasti u Hrvatskoj.

Kao i njihovi očevi ta izdajnička jugoboljševička banda nema ni trunka stida krivotvoriti hrvatsku prošlost i zločine njihove i njihovih očeva pripisivati žrtvama njihove krvave ideologije.

Zahvaljujući manjkavosti čistih nacionalnih osjećaja, pokvarenosti, neodlučnosti i nesnalažljivosti vrha HDZ-a i rovarenju vjerne unučadi Titinih partizana iz Mosta ili Ćuprije, jugokomunistički kriminalci su u stanju i bez mandata idalje vladati Hrvatskom. Iako su, barem djelomično, izgubili vlast oni širenjem svojih dobro izprobanih laži još uvijek imaju moć uništavati čast i dostojanstvo najpoštenijih Hrvata, rušiti ministre, kočiti sve promjene, bez ikakve bojazni da će za to morati odgovarati,

Uzprkos tome što su pali na izborima, njihovi “Untouchables”, najokorjeliji jugokomunistički tipovi idalje vladaju svim medijima i svim važnijim forumima državne uprave.

Evo tek je ovih dana na jednom portalu objavljena sažeta biografija jednoga od tih komunističkih “Teflon-mafijaša”, šefa YU-TV-a, druga Gorana Radmana.

Ovdje se mora postaviti pitanje: Ako već niste htjeli za obranu ministra Crnoje, zašto se za vrieme žestokih izlieva komunističkog otrova na ministra Hasanbegovića nitko od vas hrabrih i domoljubnih hadezeovaca i vaših, tobože pravaških, priliepaka nije usudio niti jednu riječ progovoriti o ovom komunističkom parazitu, koji nije samo zaslužio da ga se odmah izbaci, nego da ga se smjesta osudi najstrožom kaznom?

Jeste li se možda, kao i za sve drugo, posavjetovali s Božom Petrovom i njegovim ćuprijašima, pa su vam rekli da bi – kao i uklanjanje imena najvećih krvnika hrvatskoga naroda s hrvatskih trgova i ulica, “napad na druga Radmana mogao još više podieliti narod”.

Je li ijedan od vas “domoljubaca”, od Karamarka pa dalje, ikad u životu išta proučio osim onoga što ste u školama učili iz “Istorije NOB-a” i “povijesti” čiji su autori super-krivotvorci poput Slavka i Ive Goldsteina?

Ne vjerujem! Jer da jeste ne bi vam savjest dozvolila da trpite ove bestijalne uvrede koje komunistički vampiri danas bljuju na čitav hrvatski narod.

Kad već govorimo o jugokomunističkom riganju otrova, u jednom od nedavnih juriša na ministra Hasanbegovića plasiran i absurd da je Zlatan Hasanbegović služio u Handžar diviziji. Takvo nešto moglo se izleći samo u bolestnim glavama jugokomunističkih umobolnika, koji uza sav svoj ateizam, eto izgleda ipak vjeruju u reinkarnaciju. Jer kako bi drukčije čovjek koji se rodio 28 godina poslie nestanka te divizije mogao u njoj služiti?

Nu kada je već rieč o XIII. SS “Handžar” diviziji zanima me kako “istoričari” kao što su Slavko i Ivo Goldstein u svojoj “povijesti” zanemarili navesti da je u toj diviziji služilo 630 dragovoljaca, koji su po njihovoj Khalakhi bili čisti Židovi.

Ali, gledajte, nije jugokomunistima problem samo to što je dr. Hasanbegović protivnik ”antifašista”. Tu se radi o jednom za sve jugoslavene, komuniste i četnike i zioniste, puno dubljem i opasnijem problemu.

Zlatko je jedan od potomaka onih stotina tisuća čestitih Hrvata islamske vjere, koje su Dražini četnici i Titini partizani na zvierski način poklali za vrieme i po završetku 2. svj. rata, jer su vrlo dobro znali da Velika Srbija, kako god se ona zvala, neće moći postojati sve dotle dok postoji jedinstvo hrvatskoga naroda kršćanske i islamske vjere. To jedinstvo, taj iskonski pupčani vez koji nas, jednako kršćane i muslimane veže s našom zajedničkom hrvatskom Domovinom krvnici su htjeli uništiti genocidom nad Hrvatima obiju vjera.

Tu su oni duboki korijeni te čitave jugokomunističke harange, koje je nedavno spomenuo i efendija Šefko Omerbašić.

Za taj genocid odgovorni su Titini crveni krvnici. Kao i njihovi očevi prije njih, potomci tih krvnika danas svojom bestijalnom promičbom žele demonizirati najčastnije branitelje naše Domovine i na njih prebaciti krivnju za zločine svojih otaca. Ima li još netko u Hrvatskoj tko je toliko sliep pa ne vidi da ta banda, udružena u razne neojugoslavenske grupe; SDP, HNS, IDS, MOST i druge rubne četničke i komunističke grupe i organizacije, različitim metodama javno i sustavno radi na istom zajedničkom planu blaćenja najvećih hrvatskih svetinja i rušenja svega onoga zašto su hrvatski branitelji u oba rata prolili rijeke krvi i dali tisuće i tisuće svojih života.

Kao i njihovi očevi i djedovi za vrieme onoga rata i njihove krvave strahovlade poslie njega, tako i ovi gmizavci misle da će starom velikosrbskom i komunističkom demonizacijom ustaštva i neprestanim jurišima na sve što diše hrvatski, zaustaviti ono što ih čeka, ono što ih je trebalo stići 90ih godina.

Neka mi nitko više ne priča o nikakvoj pomirbi s tom orjunaškom komunističkom bandom. Pomirbu, koju je u najplemenitijoj namjeri prvi predložio general Maks Luburić, mi smo 1990. objeručke prihvatili. Mi nismo tražili “ustašku državu”, nego državu hrvatskog naroda, očišćenu od komunističkog otrova. Pa evo vidite do čega nas je ta pomirba dovela.

Netko je nedavno napisao da Republika Hrvatska doslovno ništa sustavno ili organizirano ne radi na međunarodnoj afirmaciji istina i činjenica iz svoje prošlosti. Dapače, pojedinci koji se upinju to raditi, rade sve poluilegalno i izvrgnuti su javnome progonu i linču u Hrvatskoj.

To je, za moj pojam, pogrešna konstatacija, jer stvarnost je da ne samo komunisti, nego, izuzev par častnih osoba, i oni koji sebe smatraju nekakvom opozicijom tim crvenim zločincima, na međunarodnoj i na svakoj drugoj afirmaciji zajedno s njima sustavno rade protiv svih istina i činjenica hrvatske prošlosti.

Nedavno je iz razumljivih razloga dr. Hasanbegović je u onom svom odgovoru na jugokomunističke provokacije spomenuo i neke posrtaje u našoj prošlosti. Bez obzira na to jesu li naši vodeći ljudi u onom vremenu ratnoga vihora neke posrtaje mogli izbjeći ili nisu, vidim da su neki naši ljudi jedva dočekali da se uključe u njihova nabrajanja a da uobće ne razumiju prilike pod kojima su ti posrtaji, ako ih je bilo, učinjeni.

Izgleda da ti ljudi misle da je dr. Ante Pavelić 1941. godine imao široki izbor s kojom zaraćenom silom će Hrvatska biti u savezu.

Olako se zaboravlja da narod koji se protiv nadmoćnoga, do zuba naoružanog okupatora, goloruk ustane boriti za svoju slobodu nema izbora i da je prisiljen primiti pomoć od svakoga tko mu je nudi. To je hrvatski narod bio prisiljen činiti 1941. i 1991. godine.

Svakome je jasno da ta je današnja četnička i jugoboljševička vriska na hrvatske vitezove iz oba obrambena rata samo odraz njihovoga straha, jer znaju da će za svoju izdaju i svoje zločine prije ili kasnije morati odgovarati pred suborcima i potomcima onih koji su položili svoje živote na oltar naše Domovine.

A onima koji sjede na plotu ili se stide svojih junačkih predaka, jer im poslie tolike izdajničke antihrvatske propagande nije jasno tko su bili hrvatski utaše, neka pročitaju epitaf na spomen ploči na jednoj stieni u Raosima kod Imotskog:

“Nemoj me nikad zanijekat brate, niti se stidjeti ove svete stijene. Ja sam umro za Hrvatsku i za tebe. Ti živi Hrvatsku za mene. Prolazniče pogni svoju glavu mrtvim vitezovima na slavu. Poginulim časnicima, dočasnicima, vojnicima i civilima Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske 1941. – 1945…..”

A ja vam kažem: Doći će dan kada ćemo iz naše krvlju natopljene Domovine izbrisati svaki spomen na zločince koji su se pod tuđinskim stiegom borili protiv hrvatskoga naroda i nad svim znanim grobovima naših vitezova podignuti spomen ploče na kojima će, slično onoj Leonidinim junacima u grčkom Termopile-u pisati: – Putniče, kad putuješ po slobodnoj Hrvatskoj reci svima da smo ovdje pali zato da bi oni mogli slobodno živjeti u svojoj Domovini Hrvatskoj.

Taj dan će sigurno doći, jer u hrvatskom narodu ima i uvijek će biti onih koji će, uvijek kad uztreba, svojim životima braniti čast i uspomene na naše vitezove, naše najhrabrije branitelje. I neka toj mizernoj izdajničkoj bagri bude jasno da mi svoje vitezove, ni pod cienu svoga života nikada nećemo zanijekati i da ćemo završiti ono što su oni započeli i zašto su pali. Tako nam Bog pomogao!

 

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni

10 komentara na “USTAŠTVO ĆE SE OBNAVLJATI I ŽIVJETI DOKLE GOD BUDE POSTOJAO IJEDAN “ANTIFAŠIT””

  1. Tomislav Perko napisao:

    Poslje 2.sv.rata pitao učitelj malog hercegovca tko su bili partizani,a mali kaže da su to bili vojnici koji su se borili za Jugoslaviju, bratstvo i jedinstvo itd..onda ga pita učo a tko su ustaše mali mu kaže: Ustaše su dedo,tata,striko, ujko, tetak i svi koje znam.. To je moja Hercegovina i ponosim se tim..

  2. Roko Vranić napisao:

    Stigme obnavljaju neprijstelji Hrvatskog nsroda, crkve i branitelj a to su Psrtijay udba i četnici.

  3. Gordan Vukić napisao:

    Da nije bilo hrvatskih partizana danas bi ustaše dudlale kralju Petru.

  4. Ivan Kovačević napisao:

    Slava Vam Ustaški borci mojih pokoljenja ZA DOM SPREMNI

Odgovori

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

%d blogeri kao ovaj:
Read previous post:
Branitelji grada Splita podržavaju Milijana Brkića za ministra

- Gospodin Milijan Brkić dragovoljac je Domovinskog rata, naš suborac i prijatelj - ističe se u priopćenju. Koordinacija udruga veterana...

Close