Objavljeno: Sub, stu. 23rd, 2013

Za Dom! Spremni umrijeti!

Podijeli ovo

zds4

Nakon dugo očekivanog i željenog nacionalnog uzleta izborenog krvlju, ponosom i srcem koje kuca za svoju domovinu, sve se počelo kotrljati nizbrdo 2000.g. dolaskom crvenih vragova na vlast. Povijest se počela ponavljati a Hrvatska je počela polako ali sigurno nestajati u svom nacionalnom identitetu.

A što se moglo i očekivati nakon što je na vrh države zasjeo, ajmo reći, čovjek kojem je jedna od prvih izjava, i to na Bihaćkoj TV, bila o tome kako će sve što se događalo od 1990. na dalje otići u ropotarnicu povijesti, nakon čega će se lakše disati.

Svojski su se drugovi bacili na posao, kako oni vole reći,”detuđmanizacije”, a u stvari ”dehrvatizacije”, ne bi li ponovo hrvatskog čovjeka bacili na koljena.

A kako to najbolje postići nego gušenjem njegove nacionalnosti i svega onoga što obilježava njegov nacionalni identitet.

Sve je započelo već na inauguraciji na Markovom trgu, kada je taj drugi po redu predsjednik države (dopustite da mu ne spominjem ime, mrsko mi), s gađenjem odgurnuo hrvatski barjak kojeg mu je vjetar nanio pred lice, te odbio staviti predsjedničku lentu u čemu ga je slijedio i treći po redu, iako tu proceduru propisuje Zakon.

Predsjednička lenta je simbol časti državnog poglavara, a sada, sa odmakom, čini mi se da je to odbijanje bilo vrlo znakovito, zar ne?

Da se prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu, dogodila nezgoda s barjakom, uvjerena sam da bi iskoristio tu priliku da ga poljubi, za to treba imati srce hrvatsko.

A zadnju rečenicu prisege koju je izgovorio dr. Tuđman na svojoj inauguraciji: ”Tako mi Bog pomogao!” od 2000.g. možemo samo sanjati.

Svaka država na kugli zemaljskoj štuje i njeguje svoje posebnosti i simbole, samo ih se mi odričemo. Kako je kome nešto zasmetalo, a zna se kome i zna se zašto, tako su redom nestajali i Oltar domovine, i počasna Predsjednička garda, dirnuli su prljavi crveni prsti i u hrvatski grb, zastavu i himnu, i u još puno toga, ali idemo po redu.

Neka se ne zaboravi.

Oltar domovine na Medvedgradu, spomenik svim palima u Domovinskom ratu, mjesto na kojem su svi mogli odati počast i poštovanje hrvatskoj domovini, devastiran je nakon 2000.g.

Počasna predsjednička garda koju je činila Prva gardijska počasna bojna, prepoznatljiva po prekrasnim vojnim odorama, bila je postavljena kao straža ispred nekih državnih institucija. Ceremonijal smjene počasne straže pred Banskim dvorima, na Trgu sv. Marka, bio je jedna od naših osobitosti, kao i svojevrsna turistička atrakcija.

Počasnu gardu raspustio je drugi predsjednik odmah 2000.g. u ispunjavanju svoje težnje da se uništi i ukloni sve što je kao relikt vladavine dr. Tuđmana izazivalo kod crvenih silnika ”negativnu konotaciju”.

Okomili su se i na starohrvatski domoljubni pozdrav koji datira još iz vremena vladavine kralja Krešimira IV u 16.st.

Ban Josip Jelačić bi ulazeći u bitku uzviknuo: ”Za dom!”, a vojska bi mu odgovarala uzvikom: ”Spremni umrijeti!”

Nikola Šubić Zrinski je također bojevao uz pokliče: ”Za dom, za dom!” i ”Za dom spremni sad u boj!”

Samo zato što su Ustaše rabile kao službeni pozdrav inačicu tog slogana. ”Za Poglavnika i dom spremni!”, pozdrav: ”Za dom spremni” proglašen je zločinačkim i opasnim.

Ustašofobnost pojedinaca nema granica…

U medijima i politici i svekolikoj javnosti uglavnom se ističu ustaški zločini i zločinačka država NDH, bez njenog stavljanja u povijesni koncept, u okvir svega onoga što se događalo, u uzročno-posljedične veze i poveznice.

Naziv Ustaša izveden je od riječi ustanik, a stavljeno u povijesni kontekst Ustaša je ustanik protiv velikosrpske politike kralja i srpske buržoazije koja je kulminirala ubojstvom hrvatskih političara, poslanika HSS-a na čelu sa Stjepanom Radićem u beogradskom Saboru, te uvođenjem diktature.

Ekstremni hrvatski nacionalizam bio je odgovor na ekstremni srpski nacionalizam, i to je bio glavni razlog osnivanja, tada ilegalnog, ustaškog pokreta pod vodstvom dr. Ante Pavelića.

I tako je pokrenut povijesni kotač i sva daljnja događanja.

O četničkim zločinima malo se govori, kao i o njihovoj povezanosti i savezu s partizanima koji su ih štitili i naoružavali. Kraj drugog svjetskog rata dočekali su i jedni i drugi pod titovkom i crvenom ”zvezdom”, kada su zajedničkim snagama ’45. napravili pokolj nad razoružanim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburgu i Križnom putu, što je samo bio nastavak njihove povijesne uloge, uništiti i ubiti sve hrvatsko.

Od samog početka tog rata stravični su bili prizori u spaljenim i opljačkanim muslimanskim i hrvatskim selima kroz koje su protutnjale četničke horde. Žene, djeca, starci zaklani, isječeni na komade, djeca izvađena iz utrobi majki i nabijena na kolac, iskopane oči, uši i nosevi odsječeni i razbacani posvuda…..stravično!

Protiv takvih su se Ustaše borile, ali o tome se ne govori.

Ne govori se niti o proboju ustaške vojske, od Sarajeva prema Drini, kada su uspjeli savladati i potisnuti brojčano nadmoćnije četnike koji su onakve stravične zločine činili gdje god bi prošli, harajući po muslimanskim selima. Uspjele su ”te mrske Ustaše” spasiti i Sarajevo koje su Talijani namjeravali prepustiti na milost i nemilost četnika.

Bilo je još mnoštvo pozitivnih primjera iz doba NDH ali očito je mnogima u interesu da se ističe samo ona negativna strana ustaške povijesti kako bi NDH bila što tamnija mrlja hrvatske povijesti.

NDH je naša povijest, jedno od razdoblja naše države, a znakovlje i sve vezano uz nju danas se čak i Zakonom zabranjuje. S druge strane se komunističko znakovlje pod kojim su se četrdesetih četnici i partizani zajedno borili protiv ”ustašoidne” hrvatske države vodeći ”pravedan” rat, pod kojim su i devedesetih ponovo krenuli u uništavanje i ubijanje svega hrvatskog u agresiji na lijepu našu, danas odobrava, slavi i promiče.

Ali ništa zato, jer kako reče naš sadašnji predsjednik, u skraćenoj verziji, lijepa kapa titovka i crvena zvijezda trebaju biti naša dika jer antifašizam je najzaslužniji za današnju slobodnu Hrvatsku. Prisjela mu, da Bog da!

I tako se danas slavi i štuje komunističko krvničko znakovlje dok se istinsko hrvatsko sve više gubi u zabranama i omalovažavanjima.

Institucije i mediji isijavaju crveno, a potomci antifašista, ili točnije komunista, nastavljaju antihrvatsku politiku svojih očeva i djedova. Najtragičnije je što im to Hrvat dopušta…

Dolaskom na vlast prosrpski i komunistički orijentirane garniture 2000.g. trenutno je pokrenuta lavina antihrvatskih aktivnosti, a udarom se krenulo i na hrvatska nacionalna i državna obilježja. Nebulozna događanja nisu zaobišla niti hrvatsku državnu zastavu, grb i himnu, ali na sreću neuspješno.

Državni grb RH povijesni je hrvatski grb čiji je osnovni motiv u tipu šahovske ploče sa bijelim i crvenim poljima i jedan je od najstarijih nacionalnih simbola u Evropi.

Jedna od priča iz hrvatske mitologije kaže da je kralj Stjepan Držislav, koji je vladao u 10.st., spasio slobodu Hrvatske tako što je pobijedio u partiji šaha mletačkog cara, a možda je ideja za grb potekla i od pojma Bijela i Crvena Hrvatska, kako su se zvali zapadni i južni dijelovi Hrvatske do 11.st.

Prva uporaba grba bila je u doba kralja Krešimira IV, i od onda se kroz stoljeća izmjenjivala boja početnog polja, koja je uglavnom bila bijela ali se mijenjala i u crvenu.

Početno bijelo polje dugačka je povijesna tradicija, još iz srednjeg vijeka. Imao ga je grb Kraljevine Hrvatske iz 1495.g., kao i grb Trojednog Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije iz 19.st.

Zanimljivo je da ga je koristilo i srbijansko kraljevstvo uklopivši ga u dvoglavog srbijanskog orla, i to čak i kada je bilo u emigraciji.

Bijelo početno polje na grbu pozdravlja nas i sa krova Crkve sv. Marka u Zagrebu, još od 1876.g.

Slijedeći dugu tradiciju i NDH je u državni grb vratila početno bijelo polje nakon što je ono Sporazumom Cvetković-Maček bilo zacrvenjeno. To je dovoljno današnjoj ustašofobnoj politici da kažnjava one koji razviju zastavu sa početni bijelim poljem na grbu, iako u njemu nema slova U koje bi se moglo povezati sa Ustašama. Pa što i da ima… ima i crvene ”zvezde” svuda oko nas pa nikom ništa.

Dolaskom komunista početno polje se ponovo zacrvenilo. Zapravo mi je fascinantna ta opsjednutost komunista crvenom bojom. Prva asocijacija koja mi se javlja istog trena je boja krvi, nevine krvi njihovih žrtava. A lijepom našom tekle su rijeke hrvatske krvi kao posljedica komunističke i velikosrpske ideologije… oprostite mi na digresiji ali krv proključa…

1990.g. u srpnju ponovo je vraćen povijesni hrvatski grb sa početnim bijelim poljem, da bi već u prosincu, očito pod pritiskom, Zakon odredio da mora biti crveno.

I tako je ta povijesna tradicija bijelog polja nepravedno prekinuta, iako nema nikakve veze sa ustaštvom, a čak je i pokrenuta inicijativa da se grb ukine budući da je to isključivost kraljevine (?!?!)

I hrvatski državni barjak je nekome zasmetao. Kako se može dogoditi da državna TV daje medijski prostor dizajneru Ljubičiću koji propagira svoja idejna rješenja o redizajniranju hrvatske državne zastave, pokušavajući je svesti na platno sa nabacanim kockicama. Pojavio se kao marioneta onih koji ne mogu podnijeti ništa prepoznatljivo hrvatsko. Odakle mu uopće pravo da se petlja u državno znakovlje?!? U nešto prema čemu se treba odnositi sa štovanjem.

Hrvatski državni grb i zastava postojali su daleko prije nastanka mnogih evropskih država i mnoge su bitke vođene pod njima, višestoljetni su simbol hrvatske državno-pravnosti, jedinstva i nepokolebljivosti. Kako si netko može dati za pravo da dira u svetinju?!?

Sve skupa je išlo do toga da je u Vjesniku 2000.g. objavljen tekst o prijedlogu muzikologa Ennia Stipčevića da se državna himna ”Lijepa naša” zamijeni nekom suvremenijom koju bi on skladao u stilu zabavne glazbe s kompjuterskom tehnologijom. Dobio je prostor u medijima, naravno opet pod nečijim crvenim blagoslovom, na račun notorne gluposti. Tumačio je kako je poznati običaj da nova vlast redizajnira sjećanje na stare kriterije i bivšu vlast, te da se on na valu novo-probuđene građanske intelektualne hrabrosti zalaže za, ni više ni manje, promjenu hrvatske himne, s tim da bi to bilo iskustvo koje bi se moglo prenijeti drugima, kao npr. Francuzima. O da, Marseljeza, revolucionarna himna, često kritizirana zbog naboja kojim odiše, koju ni malo žešći igrači nisu uspjeli zamijeniti drugom himnom, past će ničice nakon njegovog iskustva.

U isto vrijeme tragično i smiješno, van svake pameti. Ali, sve je moguće, ipak je ovo Hrvatska.

Pa tako u njoj svaka šuša može dirnuti u hrvatsku državnu himnu, nastalu 1835.g. kao djelo Antuna Mihanovića, uglazbljenu 1848.g. od Josipa Runjanina, koja službeni status himne dobiva 1972.g. u SRH, nakon što je kao popijevka bila izrazito popularna u hrvatskom narodu više od stotinu godina.

Od 1990.g. postaje himna samostalne države Hrvatske.

Ali što drugo i očekivati od spodobe čiji je stric potpisnik SANU-ovske svetosavske deklaracije, i koji pjesmu ”Bože čuvaj Hrvatsku” čiji stihovi su bili kao zavjet našoj mladosti koja je životom branila svoju domovinu, proglašava jednom od pjesama koje su njemu potpuno tuđe.

Nema niti jednog hrvatskog nacionalnog obilježja u koje nisu dirnuli antihrvatski prsti…

Dok sve postkomunističke zemlje traže osudu komunizma i zabranu njegovog znakovlja, Hrvatska ga promovira obnavljanjem njegovih spomenika, obilježavajući i slaveći ”važne događaje”, ističući njegovo znakovlje… Ima li tu imalo zdravog razuma?

2006.g. donesena je Rezolucija Vijeća Evrope o osudi komunističkih zločina, i više je nego čudno kako usprkos podilaženju Evropi u svemu ovu rezoluciju Hrvatska nije prihvatila.

Zakon o lustraciji je potiho izostao, a prijedlozi tog Zakona su nekoliko puta odbijeni.

Ali naravno da ništa od toga nije zaživjelo jer tada bi trebalo osuditi taj totalitarni komunistički režim i distancirati se od njegovih zločina, kao i kazniti još živuće zločince.

Umjesto toga Hrvatsku sve više preplavljuje crvenilo, komunizam u njoj živi i razara…

Sadašnji predsjednik izjednačava partizansko-četničke zločine sa antifašizmom te poziva na javno i ponosno nošenje znakova jugo-komunističkog totalitarnog režima umjesto da isti osudi zbog svih zločina nad hrvatskim narodom.

Uostalom, nije li isticanje znakovlja totalitarnih režima kažnjivo po zakonu? Ili se to odnosi samo na NDH dok se komunizam veliča na sva zvona.

Komunizam i partizanština pod krinkom antifašizma poubijali su masu Hrvata, vojnika i civila, stvarali jednopartijski sustav jednoumlja, kulta ličnosti, koji su obilježili zatvori, logori i metak za političke protivnike.

NDH je bila izraz višestoljetne težnje hrvatskog naroda za svojom državom a zločini koji su se događali nisu imali nikakve veze sa suštinom države. Zločini? U kojem ratu, i na kojoj zaraćenoj strani ih nije bilo??

Treba sagledati cijelu povijesnu istinu postojanja NDH kao i činjenicu da su se Hrvati u NDH morali braniti od velikosrpskih progona i pokolja. Proglašavanjem NDH zločinačkom državom želi se spriječiti iznošenje povijesne istine, a sve ono što se danas događa sa Domovinskim ratom i RH preslika je umjetne ”istine” o NDH. Povijest se ponavlja…

Zakon o zabrani veličanja NDH samo je još jedan od napada na hrvatski nacionalni identitet. Pored živućih četnika koji nam sve primjetnije preplavljuju Hrvatsku okomili su se na Ustaše koji su postojali 4 godine a zbrisali su ih sa tla Hrvatske ’45.g. na Bleiburgu i Križnom putu upravo oni čiji potomci i sljedbenici nam danas kroje sudbinu.

Psihotična potraga za ustaškim znakovljem na svakom domoljubnom okupljanju već je poprimila tragi-komične razmjere. Kada ih ne uspiju pronaći onda medije ispune slike od prije godinu, dvije, deset… I uvijek ispadne da su Ustaše tu, među nama … makar oni imali i desetak godina. Sumnjiva je svaka crna majica, svaki hrvatski barjak se dobro zagleda jer bitno je koja je boja početnog polja na grbu, ne daj Bože da negdje piše slovo U… i mada iz njega ne viri bombica s plamenom koja je bila dio ustaškog grba velika je to opasnost za našu državu. Ne bi me začudilo da nam se to slovo ubrzo i izgubi iz abecede…

O Bože, što nam se to događa? Sve se više omalovažavaju tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda…Usred Vukovara vije se jugo zastava sa mrskom petokrakom pod kojom je izvršena agresija na našu domovinu, njeguju se četnička spomen obilježja, spomenik pobjedi Oluja ’95 na glavnom kninskom trgu nema na sebi niti jedno hrvatsko znakovlje, jedan od najljepših trgova u gradu Zagrebu nosi ime jednog od najvećih zločinaca 20.st., udara se na hrvatski jezik, himnu, barjak, grb, ni Hrvatski sabor više nije državni, hrvatski pleter nestao je sa grba na kapama hrvatske policije….

Na komunističko-četničkom derneku u Srbu javno se slavi petokraka dok su hrvatski branitelji i hrvatski barjak izolirani sa strane od strane hrvatske policije da ne bi smetali slavljenicima i možda ih uznemirili kojim povikom. Fuj!

Ide se čak do te mjere da se udara i na 13 stoljeća naše vjere. U katoličkoj zemlji sa više od 90% katoličkog stanovništva, na zahtjev drugog predsjednika ide inicijativa za uklanjanje vjerskih simbola iz javnih ustanova, simbola naše vjere, ljubavi i dobrote koji nikoga ne vrijeđaju.

Za razliku od njihove prolaznosti vjera je nešto što ostaje duboko ukorijenjeno u hrvatskom čovjeku, nešto što nikakva prljava inicijativa ne može uništiti.

Truli zadah komunizma sve se više širi nad hrvatskom nam domovinom … a ona se crveni, sve više … od bijesa … od srama … a najviše od antihrvatskog zla.

 

Za dom! Spremni umrijeti!

 

KIKI

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE

Autor: Uredništvo

Comments

comments

Odgovori

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

%d blogeri kao ovaj:
Read previous post:
Hladan i kišan vikend: Stiže nam pravo zahladnjenje

Ovog vikenda očekuje nas hladno vrijeme, u subotu nas čeka uglavnom kišovito i prohladno vrijeme. Kišobrane nemojte ostavljati doma jer...

Close