ZBOG KOSOVA I OLUJE BRE PRAVI SRBIN MORA DA TUGUJE

Vuk-Draskovic-SPO-Foto-Marko-Todorovic-09-620x350

Tugo moja pređi na drugoga.

Radi proslave 20. obljetnice pobjede Hrvatske vojske nad velikosrbskim odmetnicima, podpomognutim JNA i svakovrstnim bandama iz Srbije, u vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”, uz “četničke vojvode” Šešelja, Nikolića, Vučića i petokolonaše u Hrvatskoj, Milorada Pupovca, te razne Pusiće, Teršeličke, Frljiće i drugu četničku i “antifašističku” bandu, u beogradskom dnevniku “Danas” razplakao se i čupavi velikosrbski galamdžija Vuk Drašković.

Svi mi koji smo za vrieme Titovine u školama, kao “predmet izobrazbe”, morali čitati srbske epske ( mitološke) pjesme o Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću, bitci na Kosovu itd., sjećamo se kako su, kako bi svoj poraz na Kosovu opravdali, Srbi svu krivnju svalili na nekakvog Vuka Brankovića, koji uobće nije bio na Kosovu, i kako su Srbi poraženi zato što je njihov mitološki “superjunak” Marko Kraljević zakasnio na Kosovo.

Jer da je na vrieme stigao, normalno da bi on bio potukao najmanje 150.000 Turaka. Zato se za svaki poraz i dan danas kod Srba rabi izreka: “Kasno Marko stiže na Kosovo”.

Na sličan način, s nizom nevjerojatnih izmišljotina, koje se samo mogu izleći u srbskim mozgovima, kao i uvijek do sada, za svoje zločine, svoj kukavičluk, i svoje poraze, obtužuju sve i svakoga. Zato nije nikakvo čudo da i ovo velikosrbsko blebetalo za katastrofalan poraz velikosrbske paravojske i uništenje njihove “krajine” okrivljuje nove Brankoviće; Miloševića, srbske medije, Srbsku pravoslavnu crkvu, “krajinske vođe” i sve i svakoga, osim samoga sebe – svakako!

Samo što je, eto, zaboravio, ili se nije usudio napisati “Kasno Vuk stiže na “Krajinu”.

Iako, kao i obično, svoje fantazije piše u stilu “srpske epske poezije” o Marku Kraljeviću i “srbskim junacima od Kosova pa sve naovamo”, bijesni i sumanuti Drašković u svojoj narativi, nabijenoj njegovim poznatim otrovom velikosrbske mržnje na sve hrvatsko, ipak, nehotično, prikazuje kakve je pritiske u onim za hrvatski narod vrlo teškim i odsudnim vremenima “međunarodna zajednica” vršila na Hrvatsku vladu i Tuđmana osobno.

U svojoj lamentaciji za “krajinom” i krajišničkim zečevima Drašković kaže:

“Već dva desetleća, svakog 4. i 5. avgusta, uz veliku pompu Hrvatska proslavlja progon iz Hrvatske više od dvesto hiljada svojih građana srpske nacionalnosti.

To etničko čišćenje, svojstveno nacistima, proglašeno je za dan hrvatske državnosti.

Već dva desetleća, svakog 4. i 5. avgusta, u Srbiji se služe parastosi za ubijene u hrvatskoj “Oluji” i mole bani za prognane nesretnike.

Pred TV kamerama, u prvim redovima tuge i osude hrvatskog zločina, najbučnija je srpska politička, crkvena, kulturna i medijska elita, ona ista koja je, odlučujuće, pridonela hrvatskoj “Oluji”.

Da nisu branili Srbe onako kako su ih branili, “Oluje” ne bi bilo.

Ta “ožalošćena porodica” iz prvih redova bola i ogorčenja zbog tragedije Srba i Srpske Krajine sprečila je , pre dva desetleća, kapitulaciju Franje Tuđmana, kada su ga SAD, Rusija, EU i UN prisilile da prihvati i potpiše međunarodni sporazum poznat kao Plan Z-4”, kaže Vuk, pa nastavlja:

“Po tom sporazumu Srbima u Hrvatskoj ponuđena je federalna, u mnogo čemu i konfederalna Srpska Krajina, koja bi imala svoj parlament, vladu, predsednika, zakone, sudove, policiju, grb i zastavu, čak i vlastitu monetu i pravo da Srpska Krajina sklapa međunarodne ugovore.

Čim su obelodanjeni detalji plana Z-4, ratnohuškačka mašinerija u Beogradu uzvratila je propagandnom ofanzivom da je reč o “podmukloj antisrpskoj zaveri Vašingtona, Berlina i Vatikana”.

Sa sloganom “ne Hrvatskoj za sva vremena”, karavane političara, vladika, oficira DB, akademika, pesnika, glumaca i medijskih komentatora preplavile su Srpsku Krajinu.

Agitovali su da Plan Z-4 bude odbijen, s njima svojstvenim žarom i uz kletve Lazareve kosovske večere.

Od utjecajnih političkih partija u Srbiji samo je SPO bio za prihvaćanje Z-4 i, dramatično, mesecima, upozoravao na strašne i neizbežne posledice odbijanja ponuđenog sporazuma.

Usred histerije u Beogradu i Kninu, američki i ruski ambasadori u Zagrebu, inače glavni promotori plana Z-4, Peter Galbrait i Leonid Karestedžijanac, posećuju Franju Tuđmana.

On ne prikriva da je ogorčen. “Kako da prihvatim kapitulaciju Hrvatske, vi srpskim pobunjenicima dajete državu?”

Tada mu Amerikanac i Rus drže poduži čas istorije. Naročito ga podsjećaju na ustaški genocid nad Srbima i kažu mu da su Vašington i Moskva, kao i EU i UN, odlučni u zahtjevu da Srbi u Hrvatskoj dobiju najviši stupanj zaštite i svoje samouprave. Uz gunđanje i bes, Tuđman prihvaća Plan Z-4.

Američki i ruski ambasador, Tuđmanovim potpisom na sporazumu, odlaze u Knin, kod vođa Srpske Krajine. U centru grada vrteli su se janjci na ražnju.

Oni su razumeli da se priprema slavlje”.

Kao da piše “Cue kartu” za neki trećerazredni film za svoju 500 godina zaostalu srbsku publiku, u toj svojoj fikcionalnoj priči velikosrbski galamdžija dalje piše:

“Slomili smo Tuđmana, potpišite da nazdravimo”, kaže Rus i pruža Plan Z-4 Milanu Martiću, predsedniku Krajine.

“Mi taj papir odbijamo, ne želimo ni da ga uzmemo u ruke”, odgovara Martić.

Dvojica ambasadora pomislila su da je u pitanju šala.

“Odbijamo odlučno, tako nam je naredio Milošević”, objašnjava Martić.

Šokiran, ruski ambasador mu kaže: “Ovim ste, i srpskom narodu i sebi, potpisali smrtnu presudu.”

Ipak, da se presuda izbegne, Peter Galbrajt i Leonid Kerestedžijanac odlučuju krenuti u Beograd, da umilostive Miloševića, ali on ih odbija primiti.

Tada je Franjo Tuđman dobio zeleno svetlo za vojne operacije “Bljesak” i “Oluja”.

“Štovani predsednik Srbije”, kako je oslovljavan u čestim kontaktima sa Tuđmanovim emisarima, smatrao je da je Plan Z-4 katastrofalan za ne samo za Tuđmanovu Hrvatsku, nego i njegovu Srbiju.

Srpska država u hrvatskoj državi! Miloševića je to razdraživalo kao crveni plašt bika u areni. Srepio je da će, bude li prihvaćen, Plan Z-4 biti opasni pelcer za sličan status Kosova u Srbiji..”

Na Dedinju su znali što se priprema na Pantovčaku i, planski i saveznički, pomogli Tuđmanu da “Oluja” bude uspešna i munjevita… i da ima neke više pravde, “ožalošćena porodica” iz prvih redova parastosa za stradale u “Oluji”, oni što nariču najglasnije odlazili bi svakog 4. i 5. avgusta u Knin i Zagreb na proslave pobede koju su oni pripremili…..”

JE LI VRO OLUJA PROMIJENILA VELIKOSRBSKI MENTALITET?

Do Operacije “Oluja” Srbi su bili jedini narod na svijetu koji je slavio svoje poraze.

Sjećate li se onog masovnog skupa na Kosovu 1989., kad je podivljala velikosrbska rulja podpaljena Miloševićevom retorikom o kosovskom mitu i njegovim uzvicima: “ako bre ne znamo da radimo, znamo da se bijemo” i “uvek dobivamo u ratu a gubimo u miru”!

I nije to bila prva proslava njihovog poraza na Kosovu 1389. godine.

Od dana kad su im velike svijetske sile ( uglavnom Engleska i Rusija) rezolucijom Berlinskog kongresa 1878. godine darovale autonomnu “knjaževinu” unutar Otomanskoga carstva Srbi počinju bolovati od svojevrstne megalomanije i, uz “krsne slave” i razne druge kola i pijanke počinju veličati i slaviti i svoj poraz na Kosovu.

Za vrieme karađorđevske kraljevine SHS, i kasnije Jugoslavije, ne samo da su, svake godine na 28. lipnja (njihov Vidovdan), Srbi pijančili i slavili svoj kosovski poraz, nego su to morali činiti i svi drugi narodi koji su silom bili strpani u njihovu kraljevinu.

Ali, najbučnija proslava koju su Srbi ikad organizirali bila je proslava 600-te obljetnice toga poraza održana je na Kosovu na Vidovdan 1989. godine.

Svi mi malo stariji sjećamo se kako je podivljala velikosrbska rulja podpaljena Miloševićevom retorikom hrpama kamenja, koje su za tu prigodu bile unaprijed pripremljene, gađali kosovske Albance, većinsko, 90 postotno stanovništvo Kosova. Kako je, unatoč tome što se radilo o njihovome porazu, a ne pobjedi, Sloba razjarenoj velikosrbskoj rulji vikao: “Ako bre ne znamo da radimo, ali znamo da se bijemo!”.

Iako su to dva podpuno različita pojma koji se u Hrvatskoj slave na dva različita datuma, ovaj glupi velikosrbski čupavac u svojoj žalopojki brka dan pobjede nad srbskim agresorom u VRO “Oluja” s danom hrvatske državnosti.

Za poraz “krajine” Drašković baca krivnju na “ratnohuškačku mašineriju u Beogradu”, ali zaboravio je napomenuti da je baš on bio među prvim “voždovima” te mašinerije, koji je “za obranu srpstva” odmah na početku agresije na Hrvatsku osnovao svoju “Srpsku Gardu” i za “vojvodu” postavio kriminalca Đorđa “Gišku” Božovića i, s grupom kriminalaca, poslao ga u “srpsku krajinu”. Nu kad su u napadu na “ustaški Gospić”, Giška i njegovi “junaci” na iztočnom ulazu u Gospić (na Alarovom brdu) dobili po ćiverici i otegnuli svoje četničke papke Drašković je vidio da je vrag uzeo šalu pa su on i njegova Dana počeli puhati u druge diple.

Kad govori o tobožnjem etničkom čišćenju Srba, Drašković, kao i svi njegovi sunarodnjaci, zaboravlja da ni nacisti, ni Džingis-kanovi Mongoli, ni nitko drugi u povijesti nije vršio etnička čišćenja na njihov, srbski, način – masovnim ubojstvima, puškom, kamom i paležem. Nije Vuk toliko senilan da je zaboravio onu četničku pjesmu koju su uvijek po završetku masakra civilnog pučanstva pjevali pijani srbski četnici: “..jer kama čisti i oganj ništi sve što je protiv Srbina”.

Ne vjerujem da je zaboravio (jer to nije lako zaboraviti) da su se u pohodu na Gospić i Giška i ostali njegovi “gardisti” kleli “Lazarovom večerom” da će Gospić osloboditi od ustaša. Ali umjesto toga, poput bivšeg kruševačkog knjaza Lazara Herebljanovića (posmrtno proglašen “srpskim carem”, a kasnije i “svetim srpskim carem”), Giška i njegovi “gardisti” preseliše se s Alarovog Brda u nebesku Srbiju.

Biti će da je kao i Lazar ( kako piše u srbskim epskim pjesmama) i Giška ocijenio da je “zemaljsko carstvo premaleno, a nebesko odsad pa do veka”. Vjerojatno će jednoga dana i on biti proglašen “srpskim svecem”.

I, tako, svi su Vuku krivi za propast “krajine” samo nije on i njegov Pokret obnove jer, kako kaže, jedino su on i njegov SPO bili za prihvaćanje Plana Z-4.

Ne znam na kakvu obnovu je Vuk mislio kad je osnivao taj svoj Pokret, biti će na obnovu četničkih zločina nu, ako mu se uobće može vjerovati, njegova podpora za Plan Z-4 sigurno je bila rezultat iskustva s prvim, i posljednjim, jurišem njegove “Srpske garde” na Gospić, kad se osvjedočio da su “ustaše” puno, puno tvrđi orah nego su on ( i svi Srbi) prije toga mislili.

Svakome tko imalo pozna srbski mentalitet sve nebuloze koje ova velikosrbska windbag (vreća vjetra) navodi, u ovoj svojoj priči za lude i gluhonijeme, mogu se donekle razumjeti, ali kad on u svojoj priči navodi svaku tobožnju riječ izgovorenu na sastanku Galbraitha, Kerestedžijanca i Tuđmana, čovjek mora doći do zaključka da je tarnskript svega što je izgovoreno na sastanku odmah njemu uručen.

Nu rađe će biti da se Vuk opet najeo ludih gljiva.

A kad navodi kako su Rus i Amerikanac Tuđmanu “održali “čas istorije o ustaškom genocidu nad Srbima” to više nije ona uobičajena srbska izmišlotina, to je produkt jednoga vrlo bolesnog uma.

Svakao, i Tuđman je, kao i svi ljudi, imao svojih falinga, ali jedno je sigurno da on nikada ne bi dozvolio nikome, a kamoli dvojici stranih aparatčika da njemu, povjesničaru, drže bilo kakvu lekciju iz povijesti.

Znali su Milošević, Drašković i pobunjeni Vlasi “krajišnici” da bi usvajanjem bilo kakvog plana koji bi tzv. Krajinu zadržao unutar Hrvatske bio kraj snu Velike Srbije, pa i onda kad im je tzv. Međunarodna zajednica, koja ih je štitila od samoga početka, poslije broja raznih ponuda ponudila i ovu skoro podpunu autonomiju, oni to nisu mogli prihvatiti.

Drugo je opet pitanje o urođenoj mržnji posrbljenih Vlaha na svaku pomisao o životu u Hrvatskoj u kojoj ne bi bilo kompletne srbske dominacije.

Ipak, ondje gdje govori o pritiscima udruženih sila tzv. međunarodne zajednice; Amerike, Rusije, EU, UN-a i svih ekponenata svijetske masonerije Drašković, nehotično, kaže istinu ali namjerno izbjegava priznati da se Tuđman tim pritiscima divovski opirao.

Kakav god Tuđman bio i kakve god mu se pogrješke pripisivalo, mora se priznati da nije bio slabić, jer da je to bio sigurno ne bi izdržao sve one goleme pritiske i otvorene prijetnje sdruženih drmatora te “međunarodne zajednice”.

Kako god tko sudio njegova politička manevriranja pod neprestanim pritiscima raznih Vancea, Owena, Stoltenberga, van der Broeka, i sam vrag zna kakvih sve klovna koje je ta međunarodna mafija angažirala protiv Hrvatske, Tuđman je , ako ništa drugo, uspio odugovlačiti sve dok se ne završe pripreme svih hrvatskih oružanih postrojbi za konačno oslobađanje okupiranih hrvatskih područja.

Bez obzira na to što danas i neki naši generali pričaju kako za pripremu Oluje, osim užeg kruga oko Tuđmana, nije nitko drugi znao, kako su pripreme bile u toku već pune tri godine samo naivni i neupućeni mogu vjerovati da američke, ruske i druge tajne službe nisu za to znale. A, uostalom, za to nije bilo potrebno puno truda jer sam Tuđman je u više navrata javno govorio da će, bude li potrebno, Hrvatska vojska silom oružja osloboditi okupirana područja.

Nu poslije niza poraza koje su, uzprkos svem naoružanju i oficirima JNA, svoj pomoći iz Srbije i BiH; Niških padobranaca, Arkanovih “Tigrova”, Šešeljevih “Belih orlova” Vasiljkovićevih “Knindža i Alfa”, “Vukova s Vučjaka” i raznih drugih velikosrbskih vojnih i paravojnih formacija, pretrpjeli u Operacijama “Gusar”, “Medački Džep” i “Bljesak” pobunjeni Vlasi, Milošević, Karadžić i Drašković i svi drugi četnici sigurno morali su znati da su te Operacije bile samo predigra za ono što im se sprema.

Zato je vodstvo pobunjenih Vlaha u Kninu već imalo dobro razrađen plan za evakuaciju – ili Operaciju “Bežanija zečeva” – kako je taj plan kasnije nazvao Milošević.

U svojoj bajci o “Oluji” Drašković ide tako daleko da bez imalo stida ( a tko je ikada čuo da Srbi znaju što je stid?) kaže da ne samo da je i Milošević bio upućen u sve potankosti o pripremi Operacije “Oluja”, nego da je ”planski i saveznički u tome pomagao Tuđmanu”.

Nu istina o onome što se ustvari odigralo u Operaciji “Oluja” zašto je počela kad je počela i zašto je tzv. medunarodna zajednica, suprotno onome što je poduzimala za vrieme operacija “Maslenica i “Medački Džep” sada odjednom zašutila i uvukla rogove je slijedeča:

Računajući na zaštitu i podporu svojih tradicionalnih mentora i zaštitnika iz te tzv. međunarodne zajednice (poglavito Rusa, Engleza i Francuza, koji su im ne samo gledali kroz prste, nego ih aktivno pomagali u izvršenju genocida nad hrvatskim narodom po završetku 2. svj. rata), oni su mislili da i ovaj put mogu nastaviti sa svojim starim srbskim zanatom.

Stoga, bez ikakva sustezanja oni pred očima UNPROFOR-a, eksponenta te međunarodne zajednice, usred bijela dana vrše strahovit genocid nad muslimanima u Srebrenici i pripremaju još strašniji za Bihać i Cazinsku krajinu.

Nije novost da su tijekom cijeloga rata i Amerikanci i EU i UN i svi vragovi svijeta, a da i ne spominjemo Ruse, sve činili da se sačuva srbska država Jugoslavija i samim time implicitno bili na strani svojih mezimaca Srba.

U tome su se najviše iztakli kanadski, francuski i emgleski kontigenti UNPROFOR-a.

Ni destrukcija Vukovara, ni masakar ranjenika na Ovčari, ni pokolji civilnog pučansrva u Škabrnji i niz drugih mjesta diljem Hrvatske, ni trogodišnje bombardiranje Sarajeva i svih drugih mjesta u BiH i Hrvatskoj, ni sve Karaterme, Omarske i drugi koncentracijski logori, u kojima su mučene i ubijene tisuće nevinih ljudi, ni sva etnička čišćenja nesrbskog pučanstva nisu previše djelovala na snage UNPROFOR-a, niti na tzv. međunarodnu zajednicu.

Tek poslije genocida u Srebrenici i smrtne opasnosti Bihaća i okolice poljuljao se stari podporni stup međunarodne zajednice ideji Velike Srbije i “međunarodna zajednica” nije više imala kuraži da se suprostavi silovitim udarima Hrvatske vojske u operaciji “Oluja.

Ipak, kad je, goneći hrabre velikosrbske zečeve, Hrvatska vojska već bila na domaku Banja Luke, u kojoj je Plan “Bežanija zečeva 2” već bio stavljen u pogon, ta Zajednica nije mogla podnijeti siguran poraz svih srbskih snaga s ovu stranu Drine pa, pod prijetnjom sveobćeg napada snaga NATO-a , Amerike i drugih, u Šipovu zaustavlja Hrvatske oružane snage i spašava “republiku srpsku”.

Drašković piše kako je Milošević bio “protiv srpske države unutar Hrvatske” jer se bojao da će se isto dogoditi s Kosovom unutar Srbije, nu istina je da , Srbi kao Srbi, iz svega što su doživjeli u ratu s Hrvatskom vojskom nisu puno toga naučili.

Opet okuražen potezom “međunarodne zajednice” u Šipovu, par godina kasnije Milošević počima s masakrima i masovnim etničkim čišćenjem kosovskih Albanaca. Njegovi “junački ratnici” mjesecima čine neopisive zločine nad albanskim civilnim pučanstvom.

Samo za ilustraciju, ovdje ću spomenuti jedan jezivi primjer koji je jedan kosovski izbjeglica opisao ovdašnjim novinarima:

“Jedne večeri sjeli smo za stol kako bi pojeli malo graha, jer drugo ništa nismo imali. Srbi su nam sve opljačkali. Čim smo sjeli, u kuću upadaju srbski specijalci i pitaju zar nemamo mesa. Kad smo rekli da nemamo oni rekoše “evo vam mesa” i na stol baciše mrtvog, rasporenog, desetgodišnjeg dečkića kojeg su malo prije ubili”.

Je li itko čuo da se Drašković tada bunio na te i takve strahote koje su njegovi sunarodnjaci činili na Kosovu?

Kada su toliko glupi i bezobrazni da se usude od stranih veleposlanstava tražiti da, iz sućuti za pobjegle srbske zečeve, za vrieme proslave Operacije “Oluja” spuste zastave na pola koplja, hoće li on i njegovi sunarodnjaci zatražiti da to učine i u spomen žrtava koje su njihovi “junaci” na tako zvjerski način pobili na Kosovu?

Ipak, ta njihova žalost, to nihovo spuštanje zastava na pola koplja prilikom proslave VRO “Oluje” zbilja je čudna, jer do “Oluje” oni su, kao ni jedan drugi narod, svake godine slavili svoj poraz na Kosovu Polju, a sada eto jauču isto takvim porazom.

Prema tome, izgleda da “Oluja” nije samo razbila mit o njihovom junaštvu, nego je i njihov mentalitet okrenula “up side down”.

Ma nije čupavi Drašković toliko ozlojeđen na Miloševićevu politiku, jer u tome su oni podpuno jednaki. Njegova srdžba na Slobu je posljedica onoga kamiona s nekoliko kubika “peska”, kojim mu je Sloba bio pripremio “lepu sahranu”. Stoga, nije nikakvo čudo što taj luđak i ovdje koristi priliku da mu se na neki način osveti.

Što se pak tiče Petera Galbraith-a istina je da je za vrieme svoga ambasadorovanja u Hrvatskoj sve činio kako bi spriječio “Oluju” nu isti taj Galbraith danas govori kako je Oluja bila neizbježna posve legalna operacija.

 

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni

Comments

comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

SLUŠAJTE BRANITELJSKI RADIO RH

Read previous post:
Evo što je Predsjednica RH odgovorila etnobiznismenu Pupovcu na sinoćnje izjave

  Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odgovorila je danas Miloradu Pupovcu na njegove provokativne ispade na televiziji N1. “Kao...

Close