Rano ujutro 3. listopada 1991. ‘Jugoslavenska ratna mornarica’ blokirala je najveće hrvatske primorske gradove, kanale i luke. Njezino je zapovjedništvo zaprijetilo kako će svaki hrvatski brod koji pokuša isploviti iz luka biti napadnut i potopljen. Bila je to nova eskalacija velikosrpske agresije na Hrvatsku. Tih dramatičnih dana vojne operacije jugovojske i srbočetničkih snaga na dalmatinskom području imale su samo djelomičan uspjeh.

Iako su dijelovi zaleđa okupirani, dalmatinski su se gradovi uspjeli oduprijeti agresorima. Zato je gradove u okruženju trebalo dodatno blokirati i napasti, a uz ratne efekte, glavni je cilj blokade bila potpuna prometna, gospodarska i vojna izolacija Dalmacije, piše HRT U posebno su se teškom položaju našli hrvatski otoci. Jer njihova je opskrba ovisila o pomorskoj povezanosti s drugim otocima i s obalom. Iz vojnih baza na Visu i Lastovu, pomorska blokada omogućavala je okupatoru i potpuni nadzor nad svekolikim prometom od Otranta do Trsta. Međutim, mornarica “bez kopna i bez plivača”, kako su je ironično nazivali hrvatski branitelji, bila je vrlo ranjiva.

Nakon što su oslobođene pojedine pomorske baze od Ploča, pa do bitnica obalnog topništva na Žirju i Zečevu, jugo-mornarica je imala sve skučeniji manevarski prostor. Napadi na gradove Šibenik, Zadar i Split, te pokušaj invazije na Šoltu bili su porazni za agresorovu flotu koja je pod udarom s kopna trpjela znatno veće gubitke, nego što ih je sama mogla nanijeti.

Do kraja 1991. jugoslavenska je mornarica doživjela potpun neuspjeh na moru, te je okrnjena i s oštećenim brodovima prisiljena na povlačenje u crnogorske luke. Time je hrvatski Jadran bio oslobođen. U proljeće 1992. ostaci izolirane i bespomoćne jugo-mornarice morali su napustiti i Vis i Lastovo, svoja posljednja uporišta u Hrvatskoj.