Kanonizacija Bl.Alojzija Stepinca bila bi kraj srpskim manipulacijama i lažima ,stoga se oni žestoko bore protiv nje.Verbalna retorika i postavljanje izložbe o Jasenovcu u zgradi UN ,25 .siječnja 2018 godine ,jedno je od sredstava kojim se služe. Drugo je preko Srpske Pravoslavne crkve ,koja neće dati suglasnost Papi Franji za kanonizaciju,jer je SPC autokefalna (neovisna) Crkva isključivo u službi velikosrpske politike . MIT O VELIKOJ SRBIJI Bitkom na Marici 1371.godine ,kada su Turci do nogu potukli srpsku vojsku i gotovo sve ih pobili ,te Kosovskom bitkom 1389.godine Srbija gubi svoju državnost i postaje turski vazal ,sve do 19,stoljeća. Srpsko stanovništvo bilo je izloženo islamizaciji ,srpski narod Turci su nazivali raja,tražili su harač (davanje svojih proizvoda i plaćanje poreza) i kuluk (besplatan rad na turskim imanjima). Najteži je bio danak u krvi (predaja srpskih dječaka Turcima, oni bi ih odgojili i kada bi odrasli, bili bi turski vojnici -janjičari ,katkada gori i od samih Turaka) Kao reakciju na težak život i ugnjetavanje srpski je narod bježao u  nepristupačne planine ,odlazio u hajduke  i iseljavao se. Kako su Turci neprestano ratovali želeći zauzeti cijelu Europu , Srbi su na poziv Austrije počeli naseljavati Vojnu krajinu,i od tuda srpski Krajišnici. Međutim kako i tu dolazi do izražaja srpska mitomanija i mitoligija u srpskoj literaturu Krajišnici su čuvali Europu od turske invazije. „Može se reći da je stoljećima su Srbi u Krajini i Srbi u današnjoj Vojvodini bili čuvari kršćanske Europe.” Dana 15. srpnja 1881. Hrvatski sabor je donio odluku o ponovnom sjedinjenju Vojne Krajine s maticom Hrvatskom. To se dogodilo nakon opetovanih zahtjeva za ujedinjenjem tog starog hrvatskog teritorija sa maticom zemljom.Tako je prekinuta stoljetna dioba hrvatskog teritorija i naroda na vojnički i civilni. Time  je  i demontiran srpski mit o Srpskoj krajini koja je čuvala Europu. Nakon oslobađanja od turskog vazalstva Srbi su već pravili planove o Velikoj Srbiji.Tako je već 1844 godine  Ilija Garašanin napisao Načertanije  (Nacrt), koji je u osnovi program nacionalne politike srpske kneževine, knjižica (nešto više od 5.000 riječi) tadašnjeg ministra unutarnjih poslova i kasnije dugogodišnji ministar vanjskih poslova Srbije  Ilija Garašanin  je izdana  kao tajni državni dokument , a to je ujedno i prvi politički program Velike Srbije, kojoj je temeljni cilj aneksija  susjednih zemalja; Vojvodine, Crne Gore, a posebno Bosne i Hercegovine! U tom se programu prvi puta objavljuje kako Srbija ima pravo obnoviti se u granicama Dušanova carstva,pa se i proširiti na druge zemlje . „ Srbi svi  i svuda” tekst je koji je napisao Vuk Stefanović Karadžić u kojem negira postojanje Hrvata, koje naziva pokatoličenim Srbima. Formiranjem države Srba, Hrvata i Slovenaca -SHS 1918., plan za stvaranje Velike Srbije počeo se ostvarivati.Ubrzo je počeo i proces posrbljivanja  ,pansrbizam po “Vuku” odnosno po programu “Srbi svi i svuda ” ,čemu su se Hrvati odupirali.  Nakon ubojstva    tri člana Hrvatske seljačke stranke, uključujući i njenog lidera Stjepana  Radića  koji je 20. lipnja 1928. godine za vrijeme zasjedanja počinio Puniša Račić predstavnik vladajuće Radikalne stranke. i uvođenja Šestosiječanjske diktatute ili šestojanuarske  6. siječnja 1929. godine koju je  uveo  kralj Aleksandar I. Karadjordjević, ukinut je Vidovdanski ustav , Narodna skupština je raspuštena i zabranjen je rad svih političkih stranaka. Kraljevina Jugoslavija kapitulira na početku 2. svjetskog rata a kralj je pobjegao u Englesku. BANOVINA HRVATSKA 26.kolovoza 1939,formirana je Banovina Hrvatska kao teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, nastala kao rezultat ogorčenosti hrvatskog naroda centralističkom politikom Beograda i težnje za većom autonomijom i cjelovitošću hrvatskih zemalja i suradnje hrvatskih političkih vođa sa vođama Srba prečana. Ujedno to je prijelazni i izvanredni pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja unutar prve Jugoslavije u zaoštrenim unutrašnjim i vanjskim prilikama uoči 2. svjetskog rata. Nastala je na temelju sporazuma Dragiše Cvetkovića, predsjednika vlade prve Jugoslavije i Vladka Mačeka, vođe hrvatskog naroda, čelnika HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije koja je bila vodeća politička snaga u Hrvatskoj. U hrvatskom narodu smatrana je prijelaznim oblikom prema ostvarenju želje hrvatskog naroda – vlastite slobodne i samostalne države. Reakcija srpskog stanovništva u pojedinim kotarima Banovine Hrvatske uslijedila je odmah. Javno je zatraženo pripajanje srpskom dijelu države (iz određenih srbijanskih političkih krugova dolazila je parola “Srbi na okup”). Događaji koji su uslijedili bili su tek uvod u Drugi svjetski rat i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske  i Nedićeve Srbije koje je odnio ratni vihor. NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA Nezavisna država Hrvatska (NDH) bila je državna kvislinška tvorevina za vrijeme Drugog svjetskog rata, između 1941. i 1945. godine. Osnivanje Nezavisne države Hrvatske potpomognuto je njemačkim nacističkim režimom. Vođa njenog stvaranja je bio Ante Pavelić zajedno s Ustaškim pokretom. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10.travnja  1941. pošto je V. Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15.travnja 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik A. Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Kraljevine Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države. Vanjska politika bila je u potpunosti u skladu s politikom  Trećeg Reicha i Italije. U srpnju 1941. NDH se pridružio Trojnom paktu. NDH su te države  priznale i održavala je odnose s nekim neutralnim državama. Sveta Stolica nikada nije priznala HDH , budući da je njezin veleposlanik bio s jugoslavenskom izbjegličkom vlašću u Londonu. Predstavnik Svete stolice  u Hrvatskoj bio je papin izaslanik u nadbiskupiji  a ne pri vlasti HDH. Ustaška je ideologija željela NDH učiniti isključivom državom hrvatskoga naroda. Dio Srba u početku je želio surađivati s novim vlastima, ali je ubrzo došlo do isključenja Srba iz javnoga života te progona i likvidacija srpskoga stanovništva. Ustaše su Srbe kao kolektivitet držali odgovornima za stradanja Hrvata u međuratnome razdoblju te su ih smatrali zaprekom u ostvarenju slobodne hrvatske države. Po uzoru na Treći Reich vlasti NDH prihvatile su nacionalsocijalistička rasna tumačenja. Zbog toga su već potkraj travnja te tijekom svibnja i lipnja 1941. donijele niz rasnih zakonskih odredaba usmjerenih protiv Židova i Roma . Potom su počele deportacije i likvidacije Židova i Roma, koji su zatvarani u logore. U logore su zatvarani i Srbi, ali i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom (komunisti, HSS-ovci i drugi). Najveći logor u NDH bio je Jasenovac (osnovan u kolovozu 1941 .) Već 1941. bio je interniran, a potom i zatvoren u logoru Jasenovac, i sam predsjednik HSS-a Vladko Maček. koji je u njemu proveo pet mjeseci . Vladko Maček nije htio pristati da preuzme Hrvatsku pod patronatom njemačkih nacista i talijanskih fašista rekavši tom prigodom “vi ćete izgubiti rat,a ja neću da hrvatski narod bude na strani poraženog fašizma” što se pokazalo proročki točnim. Pavelić ga je na intervenciju Njemaca morao pustiti iz Jasenovca,pa je Maček cijeli rat proveo na svom imanju u Kupincu kraj Zagreba. Komunistička partija Jugoslavije organizirala je otpor NDH, Nijemcima i Talijanima. Prve partizanske jedinice, u početku pretežno od srpskih seljaka koji su pobjegli u šume u strahu od progona, organizirali su članovi Komunističke partije.Među partizanskim jedinicama bilo je i četničkih usmjerenih Srba koji su u kolovozu 1941. počinili teške zločine nad  hrvatskim civilima. Razvoj ratnih prilika doveo je do sloma NDH početkom svibnja 1945.. Poglavnik A. Pavelić  8. svibnja 1945 bio je na austrijskoj granici, gdje je napustio suradnike i postrojbe u povlačenju. Oružane snage i velik broj civilnih izbjeglica pokušali su u okrilju zapadnih saveznika pronaći spas ,pred nadirućim postrojbama Jugoslavenske armije . Dobar dio vojnika i civila nije se uspio prebaciti preko granice pa je došlo do žestokih borbi. Glavninu onih koji su se prebacili preko granice 15. svibnja 1945. kraj Bleiburga predstavnici britanske vojske prisilili su na predaju postrojbama JA  Mnoge zarobljene pripadnike vojske NDH-a i civile pogubile su jugoslavenske snage odmah nakon predaje, u danima koji su uslijedili (uglavnom na području Slovenije), ili tijekom povratka u Hrvatsku i BiH u zarobljeničkim kolonama  i na  Križnom putu .A. Pavelić i dio izbjeglica, među njima i neki vodeći dužnosnici NDH i ustaškoga pokreta, uspjeli su izbjeći zarobljavanje i potonje izručenje jugoslavenskim vlastima te su nastavili politički djelovati u izbjeglištvu. NEDIĆEVA SRBIJA Otac NDH i Nedićev otac Srbije bili su ista osoba u osobnosti SS General Edmunda Veesenmayera koji je dobio zadatak Hitlera da stvori dvije prijateljske države nacističke Njemačke na ruševinama Kraljevine Jugoslavije. Koja je razlika između NDH i Nedićeve Srbije 1941-44? Ivo Goldštajn je na HR radiju rekao da je na području NDH (današnja RH i BIH) stradalo oko 28 000 – 30 000 Židova.Na Radiju Slobodna Europa rečeno  da je za vrijeme Nedićeve Srbije od 35 000 židova preživjelo oko 7 000. Da su bili pobijeni u logorima i da im je oduzeta imovina. Da je Nedićev režim provjeravao svoje ljude koji su morali dokazati da nemaju židovske ili romske krvi, odnosno da su “čisti” arijevci. Ispada kada se danas gleda da je samo u Hrvatskoj za vrijeme 2 sv. rata bio pokolj nad židovima, a u Srbiji kao da se ništa nije događalo. Tadašnja NDH i Srbija (koja je priznala 1941. Nezavisnu Državu Hrvatsku) su imale nametnute režime od Taljana(NDH) i Njemaca (Srbija), proganjali su i ubijali u logorima Židove i oduzeli im imovinu (Oduzimala se židovima imovinu i u FNRJ 50-ih godina) ali se samo priča o NDH i Hrvatima .što srpska propaganda veoma dobro odrađuje. U kolovozu 1942. vlada Srbije na čelu sa Milanom Nedićem objavila je da je Srbija – judenfrei („čist od Židova“), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem „riješila židovsko pitanje“. Prije nje su to učinile samo maleni Luksemburg i Estonije. Tako ovaj događaj ostaje trajni sramotni biljeg na povijesti susjedne Srbije. Hrvatsku je proglasio judenfrei njemački ratni zločinac Siegfried Kasche u travnju 1944., nakon Beča (1942.) i Berlina (1943.). U Hrvatskoj je, prema riječima Židovke i stradalnice holokausta dr. Esther Gitman, postajao široki općenarodni pokret od najmanjih ljudi do ministara u Vladi NDH poput ministra zdravstva dr. Ivana Petrića koji su spašavali Židove do samog kraja rata. U tragičnim događanjima na tlu Europe u vrijeme Drugog svjetskog rata, malo je poznato da je Srbija bila prva veća zemlja u Europi u kojoj je progonom ili likvidacijom riješeno tzv. židovsko pitanje. U spomen na tragične događaje u Srbiji, nalazi se spomenik žrtvama genocida protiv Židova u logoru Staro Sajmište. Oko 100.000 ljudi prolazilo je kroz logor  starog sajma , od čega je 20.000 ubijeno u samom logoru  , najveći dio Židova , a toliko je ljudi bilo ubijeno na ulicama širom grada. Emanuel Schafer, zapovjednik zloglasnog Gestapa u Srbiji tada je izgovorio strašne riječi: „Srbija je judenfrei.“, dok je SS-ovac Harald Turner nešto kasnije izjavio: “Srbija je jedina zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje riješeno.“ Tragedija srbijanskih Židova – šutnja komunista i velikosrba https://direktno.hr/direkt/otvorena-skandalozna-izlozba-o-jasenovcu-nekadasnja-milosevicevima-desna-ruka-licemjerni-dacicgovori-111261/ Slična izložba održana je i u siječnju 2017,godine ,ali organizatori nisu uspjeli dobiti prostor u zgradi UN ,zbog čega su bili ljuti , pa su se ove godine izuzetno potrudili i lobiranjem uspjeli. Izložba je najavljena još 22.lipnja 2016 godine,kada su inicijativu Emira Kusturice  pozdravili iz srpske dijaspore i obećali mu svu pomoć. Svi ovi datumi upućuju na to da je bilo dovoljno vremena za pripremu hrvatske diplomacije da učinkovito odgovore na sve objede i krivotvorine koje  Srbi dijele po svijetu. Koristeći Memorandum SANU 1.2, sada treći na putu,  bori se za svoje interese. Srpska diplomacija i srpski lobiji širom svijeta imaju široku mrežu sljedbenika ,a gdje smo mi ? Gdje je hrvatska diplomacija? Gdje su hrvatski lobiji? Tko bi trebao braniti i promicati hrvatske interese širom svijeta? Pa, naravno, hrvatska diplomacija, diplomatska i konzularna predstavništva širom svijeta potpomognuta od  hrvatske dijaspore. Što su naši veleposlanici  u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim narodima radili u dvije godine kako bi spriječili da ova sramotna izložba bude postavljena ? Jeli  hrvatska Vlada i hrvatska diplomacija trebali postaviti  u  UN-a  pitanje ,kako država Srbija može postaviti izložbu logora koji se ne nalazi na njezinom teritoriju, već na području druge države Republike Hrvatske? Krši li time država Srbija  teritorijalni integritet i suverenitet Republike Hrvatske ? Jeli Hrvatska ikada napravila izložbu o srpskim logorima koji su bili na teritoriju Srbije 1991 godine ,nakon pada Vukovara ,a kroz koje je prošlo svu torturu i ubijanje više od 8 000 zatočenika? Jeli se itko iz hrvatske vlasti takvu izložbu uopće sjetio i potrudio postaviti? I zamislite : Komisija UN-a objavila je 1995. godine konačno izvješće u kojem navodi kako je  u razdoblju 1991. pod nadzorom Srbije bilo oko 480 (četiristo i osamdeset) logora  kroz koje je prošlo oko 8000 – 10 000 zarobljenika  vojnih i civilnih. Prema Komisiji, od kojih je oko 300 logori  prijavljeni od  strane jednog ili više neutralnih izvora i Komisija postojanje tih logora smatra potvrđena, a oko 180 logora bio je prijavljen od strane ne-neutralnih izvora, i za Komisiju je taj broj nepotvrđen. Prema istom Izvješću, približno 330 (200 potvrđenih i 130 nepotvrđenih) srbijanskih logora se nalazilo na području BiH, približno 80 (30 + 50) na području okupiranih dijelova Hrvatske, a približno 70 (40 + 30) na području Srbije (60) i Crne Gore(10). Zaboravljeni logori i logoraši ? Moglo bi se reći. Da nije Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, vjerojatno više nitko ne bi pitao za njih. Oni su bivši logoraši koji su tijekom Domovinskog rata mjesecima i godinama bili zarobljeni i zlostavljani u logorima.http://hdlskl.hr/ Nije nitko naravno ,jer mi Hrvati nemamo prije svega hrvatsku vlast koja se bori za istinu o Domovinskom ratu ,za hrvatske interese ,pa tako nemamo ni hrvatsku diplomaciju koja bi  postavljala izložbe i širila istinu o Hrvatskoj ,nasuprot mnogobrojnih neistina koje Srbija nemilice širi! ULOGA KATOLIČKE CRKVE U NDH I ULOGA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U NEDIĆEVOJ SRBIJI Već sam navela da Sveta Stolica to jest Papa nije priznala NDH,niti je imala svog predstavnika u NDH. A evo kako se ponašala Srpska pravoslavna crkva tijekom Drugog svjetskog rata: Nikad se od nje nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci, logora, rasizma, dokumentirala je to povjesničarka Ljubica Štefan .Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli se pokloniti  njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno odrzanje reda, mira i pokornosti”. https://croative.net/prisjetimo-se-kolovoz-1942-srbija-judenfrei/ Srpska pravoslavna crkva – sramotna šutnja o holokaustu u Srbiji Zbog aktualne teme i pobune protiv kanonizacije hrvatskog mučenika blaženog Alojzija Stepinca, spomenut ćemo samo dva sveca  Srpske pravoslavne crkve: Milorad Vukojčić i Nikolaj Velimirović. Milorad Vukojičić (1917. – 1945.), zvani pop Maca ili pop Koljač, bio je crnogorski pop SPC-a, vođa četničke crne trojke u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata osuđen je na smrt i pogubljen. Proglašen je za svetca Srpske pravoslavne crkve 2005. godine. Nikolaj Velimirović (1881.-1956.)  Bio je biskup  Srpske pravoslavne crkve,  kršćanski teolog i srpsko-nacionalistički ideolog. On je utemeljitelj desničarske političke ideologije svjetovnog nacionalizma. Smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR. Često se kritizira zbog antisemitskih stavova. Osobno ima veliku Hitlerovu medalju za njegovu podršku protiv Židova u Srbiji. Velimirović je 2003. godine proglasio sv . u Beogradu, a od tada ga slavi kao sv. Nikolu iz Žice.. Iz knjige “Bizarni sveci Srpske crkve” Miroslava Ćosovoća u kojoj navodi još imena ukupno 7 svetaca koji to nisu ni po kriterijima SPC trebali postati. Nije uopće poznato da je itko od pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao, ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izrazavali antisemitske stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova. A mitropolit Josif, kao poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za njih bila slamka spasa. I ne samo metropolit već je i skoro cijela intelektualna elita Srbije, preko 500 njih, su  u kolovozu 1941. godine, javno izrazili  podršku okupatorima i kvislinzima , koja  je jedinstvena  u Europi u tom ratu. Konačno rješenje (New York, 1985.), str. 77; Walter Manoschek, “Serbien ist judenfrei”. Ljubica Štefan: „Antisemitizam u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata“ Za razliku od SPC nadbiskup Stepinac  je nadasve kao čovjek vjere istaknuto zagovarao pravo svakoga na život dostojan čovjeka, s čime je po nauku Katoličke Crkve bez zadrške osuđivao svaku nepravdu i nasilje, a posebice ono izazvano klasnim, rasnim ili narodnosnim teorijama. U svjetlu uvažavanja povijesnih činjenica mons. Batelja u knjizi Rivellijeva zavjera laži ,Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva, predstavlja ogroman broj dokumentacijskog gradiva koje nam vjerodostojno svjedoči o postupanju nadbiskupa Stepinca s pozicije dostojnog zastupnika evanđelja ljubavi i to u svrhu zaštite srpskoga i romskoga naroda. Jednako tako tu je zabilježeno i njegovo nastojanje za pružanjem pomoći zatočenima u logorima,što se u prvom redu odnosilo na upućivanje glasnih zahtjeva za humanim postupcima prema logorašima. “Pored navedenoga u knjizi je posebice istaknuta problematika vjerskih prijelaza pravoslavnih Srba na katoličku vjeru i to potencirano iz razdoblja prvih trenutaka uspostave i učvršćenja NDH. I ovdje Batelja niječe Rivellijeve tvrdnje o načinima vjerskih prijelaza i ulozi nadbiskupa Stepinca, odnosno Katoličke Crkve u takvim događajima”, . Također je istaknuo kako u jednom dijelu knjige autor analizira i čitatelju pruža uvid u položaj Srpske Pravoslavne Crkve u počecima svećeništva i biskupske službe Alojzija Stepinca, te o ne manje važnom i znakovitom pravoslavnom šutljivom odnosu prema progonu Židova u Srbiji, rekao je prof .dr. Zlatko  Begonja te primijetio: “ovaj je dio upozoravajućeg, ali poučnog karaktera”. Činjenica je da se  svetac jedne crkve ne mora priznati kao svetac  i drugih crkava. Na primjer. Katolička crkva nikada neće priznati Svetog Nikole Velimirovića, koji je srpska pravoslavna crkva proglasila svecem 2003. godine „izjavio je Don Anton Šuljić, dodajući:” Međutim,svetost svetca  Katoličke crkve  blaženog Alojzija Stepinca, prešla je konfesionalne granice jedne nacije. On će biti u Papui Novoj Gvineji među katolicima također svetac. ” “I danas se njegov lik pokušava prikazati spornim da bi se opravdalo vlastitu zarobljenost neistinama, vlastitu zatvorenost uma i srca. A mi dobro znamo da u njemu svakoga dana toliki vjernici, koji dolaze ovamo na njegov grob, prepoznaju ljubav Božjega Jaganjca – rekao je kardinal Bozanić. Upravo iz tih razloga SPC se protivi kanonizaciji Bl.Alojzija Stepinca, jer kada on bude proglašem svetim nemaju više prostora za manipulaciju  i iskrivljavanje povijesne istine! MISLI I RIJEČI Bl.KARDINALA ALOJZIJA STEPINCA “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda  Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je. Vi me optužuju kao neprijatelje države i nacionalne vlade. Molim vas, recite mi, koja je vlast bila za mene 1941. godine? Je li Simović u Beogradu ili  u Londonu ili njoj u Jeruzalemu, ili u šumi ili u Zagrebu? Doista, i 1943. i 1944., je li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste bili za mene od 8. svibnja 1945. Mogu li vas slušati u šumi i ovdje u Zagrebu? Može li se dvojica majstora ikada služiti? Nije to katolički moral, ni međunarodnim ni univerzalnim ljudskim pravima. Ovdje nismo mogli ignorirati moć, čak i kad bi bila ustaška, bila je ovdje. Imate pravo pitati me i nazvati me nadležnim od 8. svibnja 1945! Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo da trpi, već i da umre! Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: “Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza.” To je za mene dovoljno rečeno.” “Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dođu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će. Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.”Nadbiskup Alojzije Stepinac