Branitelji su jači od 'svoga' ministarstva i bijedne Vlade

16.04.2015. 15:05:22

Šator u Savskoj 66 stoji uspravno, premda su stopostotni invalidi u kolicima. Branitelji su jači od „svoga" ministarstva, jači od sitnih podmetanja „svoga" ministra, jači od bijedne Vlade, jači od ljudi koji imaju sve udove, jači od jugofilnih i srbofilnih novina. U Dalmaciji se naglo i okomito pojavljuju smokvini listovi, još tako mali da ništa ne mogu pokriti. No sve pokriva pelud od koje cipele, koža i automobili postaju žućkasti. Proljeće je baš grunulo punom snagom nakon tolikih bura i neobičnih orkana koji su divljali zemljom Hrvatskom, raste trava koja je početkom travnja zastala, misleći da se zabunila u kalendaru (gregorijanskom). Grb ostao, odlazi priglupa Vlada Otpor prema nasilnom skidanju hrvatskoga grba s registarskih pločica bio je prejak, pa grb ostaje. Sitna spletka ostojićevskoga Ministarstva unutrašnjih dela morala jepropasti i propala je. Grb ostaje, a odlazi priglupa „vlada" koja ne zna smisliti baš ništa od čega ne će odustati. Na kraju je odustala i od sebe same. Ta Vlada ima još samo karakter (karakter!) tehničke Vlade koja iz nepoznatih razloga treba polako i bolno umirati, premda joj je nuđen spasonosni lijek u obliku prijevremenih izbora. Vlada se sastoji od ljudi koji ne znaju ništa, koji su ništa i iza kojih ništa ne će ostati osim prijezira hrvatskoga naroda. Da ne znače ništa, dokazuje i afera slovenskoga ministra koji je svoju javnost plašio da će se Slovenija provesti.kao i Hrvatska gdje stranci prisluškuju predsjednika Vlade. Novinari koji su krenuli tragom afere, tvrde da se Milanovića ne prisluškuje, ali ne zato što ga se ne bi moglo prisluškivati nego zato što se nema što prisluškivati. Navodno je bio prisluškivan, ali se od toga odustalo jer je nekoliko prisluškivača završilo na bolovanju, neki i na psihijatriji. Zadnji prisluškivani Milanovićev razgovor bio je onaj s Rankom Ostojićem. Evo transkripta... Milanović: „Šta je to, Ranko, čujem da mičeš grb?" Ostojić:" Pa da, mičem hrvatski grb, ne ću se valjda voziti iza automobila nekog ustaše, i još kad bude neki zastoj u prometu...pa to gledati, užas." Milanović: „Ja se potpuno slažem s tobom, Ranko, ali znaš da je izborna godina. Koga vraga nisi to učinio prije tri godine?" Ostojić: „ Nikada nije kasno. Osim toga i tako ćemo izgubiti izbore, pa da im barem na kraju zapaprimo." Milanović: „A jel, ti misliš da ćemo izgubiti?" „Ma budi pametan, Zoki, već smo izgubili, šta se tu ima pričati." Milanović: „Vrati taj grb, možda ne izgubimo. Moramo se ponašati nacionalistički! Ovaj narod je čudan. Eto, ja sam za Uskrs okitio bor, samo da pokažem dobru volju. Još možemo dobiti." Ostojić: „Da ostavim grb? Pa jebote, Zoki, ne možemo protiv naših uvjerenja! A to da još možemo dobiti... znaš što možemo dobiti, nemoj da budem vulgaran." Milanović: „Ne skidaj grb i gotovo. Nema priče. Ili da te smijenim ili ćeš slušati! Za dom!" Tako je to bilo, a transkript je došao do mene preko dobrih ljudi. UEFA Europska nogometna federacija je naslijedila jugoslavensku federaciju pa sada arbitrira u istom smislu – hrvatska reprezentacija mora igrati pred praznim tribinama zbog uzvika gledatelja za dom spremnih. Jedini način koji je smislila protokomunistička vlast u Hrvatskoj da se zaustave takvi gledatelji jest da im se oduzme dom u ovršnompostupku – što se i radi. Ljudi u Euefi nemaju naravno pojma o Hrvatskoj , nezinoj povijesti i povijesnim uzvicima, njima je samo odavno rečeno da su Hrvati oduvijek bili užasan narod pa nije ni važno iz kojega su razdoblja uzvici. Kada su derali Joea Šimunića , podsjećam, u presudi Uefe rečeno je da su u Hrvatskoj živjeli uglavnom i u većini Srbi. Tu su informaciju vjerojatno dobili od udruge Korak ili slične, u svakom slučaju iz Rijeke, od raznih stevanovića ili stefanovića ili kako se već zovu, koji su sada otkucali i za dom spremne. Zvičdači Uefe. Udruga zviždača Uefe sjedi na svakoj važnijoj nogometnoj utakmici i pažljivo bilježi, radi isti posao kao nekad jugoslavenska Udba, odnosno ti su tipovi umreženi u sličnu organizaciju koja djeluje u samostalnoj hrvatskoj državi. Jesu li plaćeni od Uefe, ne zna se. Možda čak i nisu. Oni su amaterski špijuni Uefe i rade svoj posao srcem i dušom, a nagrada im je već sam osjećaj da su napakostili Hrvatskoj. Prostaci Spomenuo sam Rijeku i stalno ju spominjem i opet ću dok hrvatska Rijeka ne zbaci okove jugoslavenske komunističke bande koja ju drži u šaci već sedamdeset godina. Sedamdeset! Ništa se ondje nije promijenilo, separatni crveni korpus radi posve i namjerno autistički kao da hrvatska država nije stvorena. Fašistička strahovlada crvenih prostaka može se iščitati iz transkripta koji nije izmišljen u humoristične svrhe kao onaj gornji s Milanovićem i Ostojićem, nego je bilješka iz zbilje. Naime, oporbenivijećnik u Gradskoj skupštini govori protiv frljićevskih idiotarija u HNK Ivana pl. Zajca, vijećnik ima gips na nozi, ima štake, jer je nedavno ozlijeđen. Gradonačelnik Rijeke, Obersnel, prekida ga bijesan i kaže: „Tebi treba nabiti tu štaku u usta." Eto, takvi prostaci vladaju Rijekom i to već sedamdeset godina, uz opasku da su u vrijeme komunizma bili pristojniji jer nisu imali oporbu, a ako se javila završila je u zatvoru. Tiho, mirno, pristojno, noću dok građani spavaju. A koliko su inteligentni doglavnici riječkoga intendanta, svjedoči smijurija u istoj Skupštini, kada adlatus Blažević nije mogao odgovoriti na oporbene optužbe jer je negdje zametnuo papir s odgovorima. O lažovu, jugoslavenskom provokatoru Frljiću napisao je kazališni kritičar Čadež vrlo lijep članak – u „Jutarnjem listu". Pomeo je Frljića kao zadnje smeće, dokazao mu da laže o uspjehu u Austriji. Istoga dana izlazi napis stanovitog Gerovca u – „Večernjem listu". Taj novinar hvali Frljića kao narodnog heroja i protivnika hrvatske „malograđanštine". Isti Gerovac nedavno se u „Večernjem" upitao ima li hrvatska država smisla. Sve je, znači,objašnjivo, osim za sada pomalo neobjašljive zamjene dnevnih listova. Postaje li „Večernji list" – „Jutarnji list", a jutarnji večernji, pitanje je sad. I kako se u ovoj krizi novina i nakladnika u cjelini poštovani urednici misle održati i zadržati publiku. Ili su i oni plaćeni da (kao i aktualna Vlada) unište sve što se može? Nitko više ništa ne plaća Kad sam već spomenuo plaćanje, ljudi su razumjeli da je treći pokušaj „Occupy Croatia" propao upravo na plaćanju, odnosno neplaćanju. Osim ona tri jadnika koja su se okupila na Trgu bana Jelačića 11. travnja, nitko se drugi nije pojavio. U prethodna dva slučaja dobili su vikači novac iz državnoga proračuna putem „civilnih udruga",galamili i „prosvjedovali", a ovaj put je izostalo sto eura po čovjeku i ljudi ostali doma, za ulicu nespremni. Režim štedi. Šator u Savskoj 66 stoji uspravno, premda su stopostotni invalidi u kolicima. Branitelji su jači od „svoga" ministarstva, jači od sitnih podmetanja „svoga" ministra, jači od bijedne Vlade, jači od ljudi koji imaju sve udove, jači od jugofilnih i srbofilnih novina. Spinovi vlasti („velike mirovine", kemijski zahodi, kuća u Zaprešiću, Sheraton) padaju kao probušeni baloni i iritiraju narod, nestao je i onaj lažnjak kojega je vlast uputila da provocira pred šatorom. Samo HTV i nadalje ustraje u pomamnom bijesu protiv hrvatskih branitelja pa čitam da je u „Nedjeljom u dva" priveden otac čiji je sin za nesreću invalid. Čitam, velim, jer tu emisiju nikada ne gledam, no slučaj mi je poznat. Dovođenje u svezu slučaja nesretnoga dječaka ili mladića sa stotpostonim vojnim invalidima iz Domovinskoga rata, jednostavno je miješanje krušaka i jabuka. Tendenciozno, naravno. I nije bit priče u tome da branitelji invalidi dobivaju više pa i mnogo više, nego u tome da nesretni sin dobiva tako malo. Ali, kada HTV nema ništa pri ruci, u očaju poseže i za pričom na čijem je dnu obična obmana. U drugoj jednoj, estradnoj emisiji HTV-a koja ima vrlina ali i mana, pojavio se opet tip na kojega sam upozorio, navodni glumac Kurspahić. Pojavio se i vrijeđao predsjednicu hrvatske države, Kolindu Grabar Kitarović. Vrijeđao prostački, kao da mu je tata riječki gradonačelnik Obersnel. Emisiju nisam vidio, ali odakle uopće ideja da se cirkusanta propusti u sljedeću emisiju kada je već u prvoj u kojoj se pojavio bilo jasno o kome i o čemu se radi? Ma ideja je očito rođena u vrhuški HRT-a koja odbrojava zadnje dane, svjesna da je odbrojavanje počelo s izborom Kolinde. Na Šolti Bio sam na putu po Dalmaciji, beskrajno lijepoj u mirnijim proljetnim danima. Skoro dva dana na Šolti, otoku takomalenom da u šali i Brač nazivaju kontinentom. No od stvarnoga „kontinenta" i Splita udaljeni su Šoltani samo 45 minuta vožnje trajektom. Dani Vesne Parun, čija je majka rođena na Šolti a na kraju je i Vesna Parun pokopana na starom groblju u Grohotama premda je bilo govora i o sahrani u mirogojskim arkadama. Najveća hrvatska pjesnikinja, bez sumnje, prepuna poezije i privatnih nesreća. Sudbina prispodobiva onoj Marije Jurić Zagorke. O njoj u Grohotama govorio također veliki pjesnik Jakša Fiamengo, nešto zborio i ja koji nisam pjesnik. Rođena je Vesna 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu, živjela na mnogim otocima u mladosti, objavila toliko knjiga da bi mogle prekriti Šoltu a pisala kao što je znano i za djecu. A s djecom sa Šolte sam se i ja sastao u petak, govorio im da je na Šolti bila civilizacija u vrijeme kada smo mi u Zagrebu imali kamene sjekire i lovili mamute, da budu ponosni na svoj otok koji spaja same početke hrvatske književnosti (Marko Marulić u Nečujmu) sa suvremenom literaturom (V. Parun) i da ne napuštaju Šoltu, a ako odu kamo na školovanje, u Split, u Zagreb, u svijet, neka se vrate. Usput, Šoltani objavljuju zbornike pod naslovom „Bašćina", knjige uzorno uređivane i instruktivne. Armenci Vratio sam se s puta na vrijeme da čujem što papa Franjo govori o Armencima, to jest o turskom genocidu nad Armencima početkom 20. stoljeća. O Armencima se uHrvatskoj znade malo i nedovoljno, možda više znaju Dubrovčani jer štuju sv. Vlaha, a o turskom genocidu se u nas malo ili ništa pisalo, tko zna iz kojih geostrateških razloga ili iz bojazni da taj genocid ne podsjeti na genocid nad hrvatskinm narodom 1945. Ili ne daj Bože na genocid nad tim istim hrvatskim narodom što su ga u 15. i 16. stoljeću (s nastavkom u 17.) provodili Turci u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. Ako ni na jedan način, onda je svjetska javnost spoznala svu veličinu tragedije Armenaca putem knjige njemačkoga pisca Franza Werfela „Četrdeset dana Musa Saga". U tih četrdeset dana , zbijeni na malom planinskom prostoru, Armenci su organizirali zadnji otpor a potom svi bili poubijani. I na drugim mjestima u Turskoj gdje su do tada više-manje mirno živjeli. Ukupno znatno više od milijun Armenaca. I ne podsjeća papa slučajno na taj grozni genocid u vrijeme novoga progona kršćana.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.