Da bi iz Zagreba upravljao zločincima, general Sačić je trebao imati parapsihološke moći

18.01.2016. 10:22:57

Biti lijevo ili desno je ustavna kategorija i diskrecijska odluka svakog od nas. Ali ljevičariti da sve smrdi okolo, a glumatati neutralnost je najblaže rečeno gadljivo. Baš sam se iskreno razveselio kad sam ovih dana pročitao da će Zagreb prvi u Lijepoj Našoj dobiti prvi “Muzej medija“. Hvalevrijedan projekt HND-a. Treba riješiti samo sitnice kao što su prostor i donatori. Imat ćemo na jednom mjestu naslovnice svih novina objavljenih u Hrvatskoj. Moći ćemo čitati kolumne genijalnog Veselka Tenžere. Na dlanu će nam biti ljubav Borisa Dežulovića prema svojoj domovini u njegovim “genijalnim“ kolumnama. Jednim klikom pred očima će nam izroniti duboka bol za Jugom i Maršalom. Bol izražena senzibilnim salonskim lirskim rječnikom. Posebno je zanimljiv period hrvatskog progresivnog novinarstva dan prije donošenja drugostupanjske presude “ratnim zločincima“ Gotovini i Markaču. Trebala je ta presuda biti šlag na strategiju rušenja hrvatskih institucija onako kako ih je ustrojio pok. predsjednik Franjo Tuđman. Snježana Pavić je objavila dirljivu i proročku scenu“ zabijanja zadnjeg čavla u Tuđmanovu državu“. Državu koju je lijeva medijska falanga već proglasila “udruženim zločinačkim pothvatom“. U Muzeju medija moći ćemo pratiti i “medijsko oduševljenje“ Zorana Pusića, Vesne Teršelič, Olivera Frljića, Dragana Markovine, GONG-a, Jelene Lovrić, Davora Butkovića, Ante Tomića, Miljenka Jergovića i tko bi nabrojao svih 20 % hrvatskih državljana koje je opaki sudac Meron bacio u višemjesečni očaj. Nakon te “nategnute presude“ s omjerom 3:2, medijskim falangistima postalo je jasno da su za njih nastupila depresivna vremena. Probajte samo zamisliti kako bi izgledala predsjednička konvencija Ive Josipovića ili stranačka SDP-a da su pobjednički generali proglašeni krivima za “udruženi zločinački pothvat“ s Tuđmanom i Šuškom. Lagana sjeta što su se izvukli preranom smrću. Sve će to sad na jednom mjestu biti dostupno dokonim posjetiteljima. Da nema te presude koja je tako rastužila orjunaše, jugoviće, kriptokomuniste i nevladine udruge, Muzej bi imao posebnu dvoranu punu do stropa hrvatskim zločinima, genocidima, etničkim čistkama. ”Donatora“ bi bilo i previše. Sad je nešto lošija situacija. Trenutno. Ali dat će Bog! Bit će bolje! Evo, trude se Slavica Lukić i Marko Biočina da za stalni postav muzeja pribave nešto iz bogate zločinačke prošlosti Lijepe Naše. Eto, naš DORH – inače tako naklonjen Hrvatima optuženim za ratne zločine – opet je digao tlak lijevim medijima. Desnima nije zato što desnih dnevnih novina ni nema. DORH prekvalificirao kazneno djelo za ratni zločin koji je počinio Željko Sačić u blaže djelo kako bi u tom predmetu mogla nastupiti zastara. Kako nešto znam o tim “zločinima“ jer sam čitavo vrijeme bio branitelj Željka Sačića, evo priče kako bi to rekli na RTL-u. Kad se je navodni zločin u selu Grubori dogodio, Sačić je bio na nekom pogrebu u Zagrebu i pojma nije imao da je počinio ratni zločin. Kad je počeo postupak, “naklonjeni“ DORH stavio je prijedlog istražnom sucu da se generalu odredi pritvor iz dva razloga. Prvi je utjecaj na svjedoke, a drugi zbog osobito teških okolnosti prilikom izvršenja djela. Namjerno ne baratam članovima, stavkama i točkama ZKP-a da bi bit teksta bila shvatljiva i osobama koje nisu vične pravu. Shvatili ste. Naročito teške okolnosti kod izvršenja djela za koje okrivljeni Sačić nije ni znao da se dogodilo jer je u tom trenutku bio par stotina kilometara u dalekom Zagrebu. Sudac je prihvatio i general se našao u Remetincu. No, moja žalba izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu je djelomično uspjela i naročito teške okolnosti su otpale. Kad su saslušani svjedoci, Željko Sačić kao prvookrivljeni je i prvi izašao iz Remetinca. Da ne duljim. Od svih saslušanih svjedoka jedino je policajac iz Karlovca, inače jedan od najbogatijih policajaca u državi, teretio Sačića da mu je naredio da izmijeni njegovo izvješće o događaju u Gruborima. Nakon toga, dignuta je optužnica protiv svih okrivljenih koji su ostali u pritvoru. Osim protiv Željka Sačića – prvookrivljenog. Rečeno mi je da se još mora saslušati general Markač koji je tada bio još u Haagu pa će i Sačić biti optužen za događaj u kome nije sudjelovao ni zapovijedao specijalcima koji su za njega optuženi. Saslušan je i general Markač koji je iskazao istinu, tj. da Sačić s događajem nema veze. Sad postavite pitanje Slavici Lukić i Marku Biočini kako se nekome u pravno normalnoj državi može na teret staviti kazneno djelo ratnog zločina koji ta osoba nije mogla počiniti jer nije ni bila tamo i još mu staviti na teret naročito teške okolnosti kod izvršenja. Što predstavlja tzv. kvalifikacijski element kao što su naročita upornost, svirepost itd. Znam da su primjerci za Muzej medija izuzetno važni, ali ni u jednoj državi svijeta, pa čak ni u Sjevernoj Koreji, ne možete teretiti nekog za zločin za koji ta osoba u času izvršenja nije ni znala da je učinjen pa k tome toj osobi prišiti i točku 4., pritvorskih razloga, tj. osobito teške okolnosti prilikom izvršenja tog zločina. Jedino da general Željko Sačić ima parapsihološke moći pa da je iz Zagreba upravljao zločincima koji su, usput rečeno, svi do jednog kasnije u prvostupanjskom postupku oslobođeni. Naravno da je tu oslobađajuću presudu VSH ukinuo. Kad smo kod VSH-a, već sam pisao o njegovoj konzekventnoj primjeni pravnih normi. Ovaj put neću ponovno spominjati ime i prezime časnog Srbina koji je u odsutnosti osuđen na 20 godina zbog ratnog zločina prema hrvatskim civilima. Kad je napokon izručen Hrvatskoj, tražio je ponavljanje postupka na koje po zakonu ima pravo. Vrhovni sud mu je to i odobrio, ali mu je ujedno i ukinuo pritvor jer je obećao da će se redovito odazivati na sve sudske pozive. Mala digresija. ”Zločinci“ iz Grubora po dvije i više godina sjedili su u pritvoru iako su svaki put obećavali da će biti uvijek na sudu kad dobiju poziv. Ali džabe kako bi rekli u Bosni. I da se vratimo osuđeniku za ratne zločine kome je naš Vrhovni sud poklonio vjeru. Županijski sud zakazao raspravu, a optuženika nema. Nakon izvjesnog vremena srećković se javlja iz Kanade i šalje papir iz koga se vidi da je dobio politički azil u toj zemlji. Usput pozdravlja vijeće Vrhovnog suda Hrvatske i zahvaljuje mu na povjerenju koje mu je iskazao. Naši Marko i Slavica ne bi o tome pisali. Možda je čovjek potpuno nevin pa je zato i zbrisao u Kanadu. Znao je on za čl. 28. Ustava RH da je kriv samo onaj kojem se pravomoćnom kaznenom presudom dokaže krivnja. Kao, recimo, general Željko Sačić. Dovoljno je samo poželjeti i general je kriv. Pjesnik Zvonimir Golob je to lijepo opisao u pjesmi “Lanci i zvona..“ Piše Golob: ”Kako je sve jednostavno. Dovoljno je samo poželjeti i ništa se neće ostvariti“. Kad smo već kod hrvatskog pravosuđa koje neki zlobnici nazivaju retardiranim, spomenimo i suca Ivana Turudića. Lijeva medijska falanga na spomen njegova imena skače na zadnje noge. Zamjerio se progresivnom dijelu Lijepe Naše još u slučaju uhidbenog naloga našim građanima Perkoviću i Mustaču. Držao se zakona kao pijan plota. I sad umjesto da borci protiv neprijateljske emigracije hrane golubove na Zrinjevcu, oni leže u njemačkom Remetincu s dosta neizvjesnim izgledima za izlazak na slobodu. Ne kažem da je za taj nedemokratski čin krivo hrvatsko sudstvo. Recimo, sutkinja Županijskog suda u Velikoj Gorici Kos i njezin suprug, sudac Vrhovnog suda Damir Kos, bili su tvrdo protiv izručenja naših zaslužnih ljudi Švabama, ali Turudić zapeo pa zapeo. I tko zna što sve na kraju naši nevini građani mogu ispričati Švabama i kakve sve reperkusije to može imati prema nekim uglednim drugovima. No, Turudić se i dalje ponaša neodgovorno. Tip priznao da je dao bivšoj županici Marini Lovrić Merzel mito od 100 tisuća eura. Tako bar on tvrdi. DORH je bio neumoljiv. Nema tu “guljenja krumpira“ k’o kod ministra Čobankovića. Prijedlog sudu je bio godina dana zatvora na pet godina kušnje. Kolokvijalno rečeno, uvjetna kazna. ZKP iz 2009. godine dao je pravo Državnom odvjetništvu da s okrivljenicima izravno sklapa nagodbe koje sud samo treba potvrditi. Turudić se osjetio uvrijeđen. Nije on javni bilježnik kome dolaze Zagorci i s vrata kažu da trebaju samo da im se udari štambilja na ugovor. Turudić je takvu nagodbu odbio s jasnim stavom da ona “ne odgovara težini priznatog i inkriminiranog djela.“ I bio je potpuno u pravu. Po Kaznenom zakonu RH i po ZKP-u i po zakonu o Sudovima opće nadležnosti o vrsti i o visini sankcija odlučuju isključivo sudovi. Ovaj hibridni, skoro pa idiotski sustav svodi često suce na pomoćnike DORH-a i optuženika čiji je zadatak da udare “štambilju“ na nečiji dogovor. Znači o sudbini predmeta odlučuju stranke u postupku, a sudac postaje procesni autsajder. U Zagrebu se već etablirao ugledni odvjetnik, bivši sudac županijskog suda. Većina njegovih branjenika se u pravilu nagodi s tužiteljstvom, i to tako da terete druge optuženike koji odlaze kasnije u Lepoglavu, a klijent sposobnog odvjetnika guli krumpire. Špranca je malo zaštekala kad je Europski sud za ljudska prava napokon progledao i donio presedansku odluku da se presuda u kaznenom postupku ne može zasnovati isključivo na iskazu suokrivljenika. Ali i to je sređeno. Sad se uz “iskrenog i poštenog“ koji sve priznaje pojavi i “pokojni Štef koji je živi svjedok“ k’o u slučaju Planinska. S tom razlikom da je tamo Štef još živ. I tako je u kaznenom postupku nastao pojam “Veliko Trgovišće“. Odabere se najslabija karika, prišapne mu se da uzme tog i tog branitelja. Najslabija karika sve prizna usput tereteći sve oko sebe pa i samog sebe. Da sve bude uvjerljivije. Na kraju, radeći za opće dobro, on guli krumpire na slobodi, a ostali u Lepoglavi. I sad je tu pastoralnu idilu narušio tko drugi nego Ivan Turudić. I onda će se čuditi kad ga narodna vlast malo prati, sluša i diskretno kontrolira. Znači ako se sucima vrati pravo da isključivo oni donose presude onda će institut nagodbi DORH-a i okrivljenika otići u povijest. Ali nisu ni svi suci za to za što se pokušava izboriti buntovni Turudić. Recimo jedan ugledni sudac Vrhovnog suda je protiv. Pogodite koji? Pogodili ste. Damir Kos. U vrijeme kad se hapsilo hrvatske generale jedini koji se nije bojao hapšenja bio je slikar Generalić. Koji naivac! Krleža je pisao o pijanoj novembarskoj noći 1918. Sličnu pijanu noć doživjela je ove godine i stara konfuzna Europa. Ljevičari koji su 1968. klicali Mao Ce Tungu po Europskim sveučilištima danas u svojim ozbiljnim godinama vladaju smušenom Unijom. Arapski juriš tijekom novogodišnjih praznika na nezaštićene žene u Njemačkoj, Finskoj, Švicarskoj, Austriji i Skandinaviji stare revolucionare iz 68 uhvatio je nespremne. Što će ljevičari kad je frka nego lagati. Pokušavalo se zataškavati bojeći se da će biti u lijevim medijima prikazani kao rasisti. Da su sa silovanjem i nasrtanjem na žene počeli Rusi, Balkanci ili Talijani digla bi se dreka do neba. Ali Muslimani i Arapi ne smiju dobiti dojam da nisu voljeni. Sjetite se samo Juge – ni u snu nisi smio pomisliti da kažeš kako ne voliš nekog od naših bratskih naroda i narodnosti. Jedino su Srbi imali tu privilegiju da otvoreno govore i pišu kako ne vole Šiptare i Balije. Hladno i licemjerno reagiranje političke elite na taj skandal pokrenuo je val prosvjeda. Naravno radilo se o “malobrojnim i marginalnim desničarima“. Na istom zadatku su i hrvatski ljevičarski mediji. Inoslav Bešker i Miljenko Jergović nastoje marginalizirati EU sramotu. Goran Gerovac u Večernjaku podučava nas ognjištare osnovama ravnopravnosti. Kao da je to nebeska kategorija. “Da postoji ravnopravnost pederi ne bi morali marširati ulicama, niti bi ćirilica bila išta više od kaligrafskog problema.“ Bravo premudri Gorane. Da postoji ravnopravnost pedofili ne bi morali u Nizozemskoj i USA izdavati svoje časopise u podrumima i garažama nego bi javno s pederima sudjelovali u guy paradama. Da postoji ravnopravnost ogromne kazetne čahura s ćiriličnim natpisima kojima se mjesecima razarao Vukovar ne bi danas dizale Vukovarcima tlak nego bi to oni sve prebrisali blagim smiješkom. Kao i vukovarska djeca koja su iz skloništa izašla pred Šljivančanina i “oslobodioce“ potpuno sijedi. Kad završim ovaj tekst nisam siguran da ovo ipak nije govor mržnje. GONG misli da je. Paraljevičarska organizacija k’o fol je neutralna. Biti lijevo ili desno je ustavna kategorija i diskrecijska odluka svakog od nas. Ali ljevičariti da sve smrdi okolo, a glumatati neutralnost je najblaže rečeno gadljivo. Sjetite se referenduma “U ime obitelji“. Kad je referendum uspio, GONG-ova predstavnica skoro se rasplakala optuživši vlast da nije dala podršku protivnicima referenduma. A protiv referenduma bili su samo Predsjednik Republike, Vlade, Sabor i baš svi ministri. Možda je neutralna predstavnica GONG-a mislila na policijske pendreke… Kad nas Stipe jednog dana napusti, sve što će ostati od njega su Tuđmanove vrpce i transkripti. Što je u stvari jako puno.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.