Lipik -prvi oslobođeni grad u okupiranim dijelovima Hrvatske 1991. godine

Priča o Klisi: zapovjednik 2. satnije Marijan Kostanjevac,

                        1. pješačka bojna (Varaždinska) 104 brigade HV.

Vrijeme od kraja studenoga, cijeli prosinac 1991. god pa sve do potpisanog primirja 3. siječnja 1992. godine, bilo je posebno teško i surovo doba rata u Zapadnoj Slavoniji. Rat je bio u punom zamahu, mobilizirali su se ljudi iz varaždinskog kraja i sjeverozapadnog dijela Hrvatske i s postrojbama upućivali na bojište. Boravak jedne postrojbe na bojištu obično bi trajao oko 15-tak dana, zatim bi slijedio povratak / oporavak do slijedećeg mobilizacijskog poziva. Vremenski uvjeti postajali su sve gori. Nakon jesenskih kiša, došlo je hladnije vrijeme, a noću se temperature spuštaju i više od 10 stupnjeva ispod nule.  Zimske noći nakon 17 sati postale su tamnije i mračnije te smo tek nakon 20 sati, kada je pojavom prvih zvijezda nebo postajalo svjetlije, dalekozorima ili uređajima za noćno motrenje mogli bolje motriti bojište ispred sebe. Nije bilo dopušteno paliti vatru ili pušiti cigarete kao ni koristiti svjetiljku na otvorenom kako se neprijatelju ne bi otkrivali naši položaji.

Slika 1. zapovjednik 2. satnije Marijan Kostanjevac, treći s lijeva

Dolazak naših snaga u sve većem broju primijetio je i neprijatelj. I danju i noću odjekuju detonacije granata, čuje se rafalna i pojedinačna pucnjava. I naši uzvraćaju, pucaju minobacačima po četničkim položajima, naše topništvo također uzvraća paljbu, ali mi ispalimo 10 mina, a oni 100. Takav je bio omjer u paljbi. Neprijateljska paljba nanijela nam je žrtve. U prvoj satniji, dolaskom nove smjene četničke minobacačka mina ranila je trojicu vojnika. Posebno nas je pogodila smrt zapovjednika 1. satnije Damira Hrašćanca, oca dviju kćeri, teško je ranjen 29.11.1991. god.,u kasnim večernjim satima u selu Omanovac, a preminuo je u bolnici u Zagrebu 1. prosinca 1991. Pokušavajući shvatiti okolnosti ove tragedije i sam sam otišao na mjesto događaja. Nisam mogao razumjeti kako se desio ovaj nesretni slučaj (friendly fire). Osobno smo se poznavali i surađivali u tijeku oslobađanja varaždinskih vojarni u mjesecu rujnu 1991. god. Ovi tragični događaji utjecali su na moral i koheziju postrojbe. Ljudi u satniji bili su u pravom šoku. No, uskoro su nam pogibije i ranjavanja naših bojovnika postale svakodnevna stvarnost.

U ponedjeljak 2.12.1991.g. u četničkoj zasjedi pogibiju Josip Crnčec i Ivan Kurtek, a šestorica pripadnika 1.satnije su ranjena. Na mjesto događaja upućena je skupina dobrovoljaca, predvođena bojnikom Sokačom i satnikom Leskovarom kako bi utvrdila okolnosti zasjede. U povratku, na skupinu je pucano i prilikom hvatanja napadača, gardist Ivan Ožinger je naišao na protupješačku minu i bio teško ranjen, dok je Vladimir Leskovar bio lakše ranjen. Unatoč ozljedi ruke, Leskovar je na leđima iznio ranjenog Ivana Ožingera u sigurno područje[1].

Oko 20. studenoga 1991. i moja satnija započinje smjenu. Na zbornom mjestu ili mjestu okupljanja u bivšoj vojarni JNA „15. svibanj“ pored željezničkog kolodvora, dan uoči polaska, zapovjednik i personalni časnik Hozmec Tihomir prvo bi proveli prozivku mobiliziranih, a zatim bi se zadužila odora i oprema. Sjećam se kako sam kao zapovjednik stajao ispred njih i govorio im kamo idemo, zašto i što nas tamo čeka. Slijedeće jutro obučeni u odore hrvatske vojske, zadužili bi i oružje te se ukrcali u autobuse. Nisu tu bili svi koji su nazočili prethodnom jutru, primjećivao sam s pomješanim osjećajima. Mnogima je ovo bio i prvi odlazak na bojište.  Nikada nisu osjetili miris baruta i doživjeli surovost rata. A upravo to ih je čekalo u Zapadnoj Slavoniji. Ostavljali su svoj dom, zavičaj i relativnu sigurnost i odlazili na bojišta ne znajući hoće li preživjeti i vratiti se svojoj djeci, ženi ili roditeljima.

Odlazak u selo Klisa

U monografiji „104. brigada Hrvatske vojske“ nastaloj 1994. godine samo je kratko navodeno kako je 5. prosinca 1991. godine „...dio 2. satnije krenuo prema selu Klisi i nakon tri sata probijanja kroz minobacačku vatru, zauzeli Klisu“[2]. Mnogo toga u ovoj knjizi nije napisano ili je samo površno navedeno. Smatram, da bi detaljnije i preciznije u novoj knjizi trebalo opisati što se sve događalo tijekom tog vremena.  Nužno je adekvatno dokumentirati događanja za potrebe ove generacije i svih budućih koje će se referirati na njih.

Svakome od nas neki su događaji u životu ostavili duboki trag, ne mogu se zaboraviti i kao da nešto poručuju. Opisat ću jedan događaj iz početka Domovinskog rata koji se desio u prosincu 1991. god., a koji se duboko urezao u naše pamćenje. Iako je od njega prošlo trideset godina, sjećanja na njega i danas ne blijede.

Po dolasku u područje Lipika naša se satnija razmjestila u selu Batinjani.  Nalazio sam se u kući koja je već bila urušena od ranijih granatiranja, ali bila je još čvrsta, a podrum kuće pružao nam je siguran zaklon. U srijedu poslije podne 4. prosinca 1991. god., došao mi je ispred zapovjedništva 104.brigade ZNG HV Varaždin, bojnik Sokač i predočio mi zapovijed[3] o početku pokretanja velike operacije oslobađanja Lipika i Pakraca. Moja zadaća (2. satnija) u toj operaciji, bila je zaštititi izdvojeno zapovjednog mjesta operativnog sektora Pakrac, koje će se od sutra nalaziti u podrumu ove kuće. Iz sela Batinjani, moramo otići u selo Klisa, nadomak Lipika u kojem se već vode borbe i većinom ga nadziru četnici, zauzeti obrambene položaje te biti u potpori našim snagama koje oslobadaju Lipik. Moramo i zaštititi desni bok našim snagama, odnosno spriječiti četnički protunapad, ako do njega dođe iz sela Dobrovac i Kukunjevac.

Slika 2: Položaji u selu Klisa 3D prikazu

U predvečerje 4. prosinca 1991. pozvao sam zapovjednike vodova i desetina te im prenio i pojasnio zapovijed koju smo dobili. Međutim, kasnije mi podređeni zapovjednici kažu kako ima komešanja među ljudima i neki ne žele ići prema Klisi. Kao razlog mi navode kako je njihova smjena završila i oni žele kući. Kazali smo da je sada započela ključna operacija oslobađanja Lipika i Pakraca, koja će trajati dva /tri dana, a onda slijedi naša smjena. Sada moramo krenuti na nove položaje. Kod određenog broja ljudi to je izazvalo negodovanje. U sjećanju mi je ostala slika jednog osobito upečatljivog bukača u 'rambo' stilu, s crnim rukavicama podrezanih prstiju kako drži kalašnjikov u ruci, pijan, kako glasno govori „Mi hoćemo doma!“, uz glasno odobravanje još nekoliko pojedinaca. Informiran sam da je određen broj boca žestokog pića već bio u opticaju. Stekao sam dojam kako se neki ponašaju kao da smo na vojnoj vježbi u bivšoj vojsci.  Morali smo smiriti situaciju i ljude koji su očigledno bili dijelom nesvjesni odgovornosti koju smo imali u tom trenu, a dijelom vrlo uznemireni događajima o pogibiji i ranjavanju naših gardista. „Strah je zarazan,“ prolazilo mi je glavom. Odlučili smo se da sutradan ujutro još jednom razgovaramo s ljudima i krenemo kako bismo na vrijeme stigli na položaje prije početka našeg napada.

Rano ujutro, još jednom pojašnjava se zapovijed i zašto moramo biti na položajima u selu Klisa. S nama su i bojnik Sokač i zapovjednik bojne Petermanec. Samo se 17 pripadnika[4], dobrovoljno javlja i kreće prema zadanim položajima. Domaći čovjek nam je bio vodič u selo Klisa. Zadnji koji nam se priključio bio je Davor Lazar. Ja sam ga pozvao i on je bez razmišljanja uzeo svoje oružje i opremu i krenuo za nama. Ponijeli smo i strojnicu, tešku 12,5 kg; svi smo se natovarili streljivom, ručnim bombama, ponijeli smo i raketne ručne bacače „zolja“. Put dužine od 4.5 do 5 kilometra pretvorio se u put kroz pakao. Položaji neprijatelja iznad Lipika i Pakraca nadvisuju naše položaje te im omogućuju dobru preglednost. Neprijatelj je uočio naše kretanje i gađao nas je minobacačkim minama. Šumovita trasa našeg kretanja u zimskim uvjetima nije nas mogla dobro sakrivati. Zima je bila i grane gole. Minobacačke granate udaraju u granje drveća, eksplodiraju i geleri lete na sve strane. Svi nosimo kacige na glavi, osjetim udarce gelera u kacigu. Dižemo se i brzo krećemo dalje, kako ne bi neprijatelju dali vremena da korigira svoju minobacačku vatru. Kada smo već bili blizu sela Klise, prolazeći jednu čistinu, začujemo poznati fijuk minobacačkih granata kako lete prema nama. Svi zalegnemo, strašne detonacije odjekuju oko nas. Sjećam se kako su se dvojica bacila na zemlju, odnosno na gnojište. Vonj koji su pokupili dugo ih je pratio i kasnije su bili predmet beskonačnih šala. Nakon tri sata probijanja kroz minobacačku paljbu stižemo neozlijeđeni i zaposjedamo svoje položaje. Pronašli smo i jedan podrum koji nam se činio sigurnim za odmor i zaštitu od eksplozija.

U 10 sati 5. prosinca 1991. započinje opći napad naših snaga na četničke položaje. Topnička paljba traje do 10,15 h[5]. Neprijatelj žestoko uzvraća po našim položajima. Odjekuju detonacije granata, čuju se rafali iz automatskog oružja te pojedinačna pucnjava. Prolazi cijeli dan, izlazimo na položaje, osmatramo gdje je neprijatelj, hoće li krenuti u protunapad, gubimo radio vezu moramo izlaziti iz zaklona i tražiti nove lokacije kako bi se čuli s nadređenima, pa opet u sklonište. Za ručak, večeru i doručak bile su nam konzerve hrane koje smo uspjeli ponijeti sa sobom.

Ostajemo i cijelu noć na položajima. Od silnih detonacija noć se nekad pretvara u dan. Sjećam se kako sam pogledao na sat i počeo brojati eksplozije. U pola sata izbrojao sam 57 detonacija na našim položajima. Kasnije sam računajući, došao do zaključka kako je neprijatelj ispalio oko 1500 granata na nas od kada smo krenuli pa do završetka operacije.

Nažalost, jedna od tih eksplozija bila je pogubna za Davora Lazara, oca dvoje male djece, kćeri Petre i sina Tomislava. Suborac Marijan Blaži bio je s Davorom te ovako opisuje tragičan događaj. „Vraćali smo se u sklonište, kada me pritisak detonacije udario u leđa i bacio u zid. Ja sam samo lakše bio ranjem po glavi, no Davora je pogodilo. Brzo smo mu pružali prvu pomoć i zvali vozilo za prijevoz ranjenika, koje je ubrzo stiglo“. No, kasnije u bolnici Davor je preminuo. I Ivan Lukačić, sudionik ovog događaja, slično je govorio o toj situaciji.

Ujutro 6. prosinca 1991., u 8 sati započinje naš novi topnički napad te je oko 11 h grad Lipik pod nadzorom Hrvatske vojske i policije, a sela Dobrovac i Kukunjevac oslobođena su od paravojnih srpskih snaga i djelova JNA 7. prosinca 1991. god. Oslobađanje grada Lipika, prvoga oslobođenoga grada u okupiranim dijelovima Hrvatske, imalo je veliku moralnu važnost kako za hrvatske branitelje tako i za građane. Ništa manje značajno nije ovo bilo ni za okupatora – bila je to naznaka da je počeo gubiti teritorij[6]. Naša skupina se povlači iz sela Klise na nove položaje u Prekopakru, ulazimo u Lipik, a zatim nam dolazi smjena. Okupili smo se ponovo na varaždinskom groblju kako bi pokopali Davora.

Možda se pitate što je bilo s onima pripadnicima satnije koji nisu hitjeli ići u selo Klisu. Ostali su u Batinanjima. I bojnik Sokač i vojna policija iz Bjelovara dolazila ih je smirivati, jer su tražili samo smjenu i htjeli otići kući. Nakon završetka operacije oslobađanja Lipika otišli su autobusima kući. Nije ovo bio jedini takav primjer u Hrvatskoj vojsci, bilo ih je mnogo gorih, naročito početkom rata[7], kada su ljudi shvatili u što ulaze i kakvi su odnosi snaga i koji su sve mogući ishodi.

Slika 3. Legedarna slika nastala u oslobođenom Lipiku nakon priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992.

Naša 2. satnija (17 bojovnika) izvršilo je dobivenu zadaću. Neprijatelj nije izvršio protunapad, možda ga je spriječila i naša prisutnost da napadne desni bok naših snaga u trenutku oslobađanja grada. Teško je bilo podnositi njihovu paljbu po našim položajima. Ali ostali smo i bili smo svjesni što znači zadržati ove položaje. I zato čast i slava ovim braniteljima.

Netko je već rekao, trebalo je imati petlju i 1991.g. povesti vojnike i krenuti zajedno s njima u žrvanj surovog rata; trebalo je imati lavlje srce. A takovih ljudi je bilo malo. Na njihovoj hrabrosti, odlučnosti i žrtvi obranjena je naša domovina. Međutim, mnogi su ubrali plodove toga rada. Sada, još dok živimo, mi koji smo tamo bili i neposredno vodili naše bojovnike u surovi rat, dužni smo istinito pisati o tim ljudima i herojskim danima. To je jedan od razloga za dokumentiranje stvarnih događaja kako se istina ne bi iskrivila ili zagubila te kako si određeni ljudi ne bi pripisivali nezasluženo i prisvajali slavu ove pobjede više nego što im pripada. Iznimno je važno da djela koja opisuju događaje iz Domovinskog rata budu istinita i vjerodostojna.

Zapovjednik 2. satnije Marijan Kostanjevac (drugi red desno) sa svojim suborcima.

Nepoznati vojnik, umjetnik, pripadnik 2. satnije inspiriran našim pričama i vlastitim doživljajima, naslikao je ovu sliku na zidu jedne kuće u oslobođenom Lipiku nakon priznanja Hrvatske.

O ulasku prvih varaždinskih branitelja u grad Lipik u slijedećoj priči zapovjednika satnije Anđelka Mihalića.