Braniteljski portal prvi objavljuje: Nikada do sada objavljeni događaj pučističkog raskola unutar vodstva SAO Krajine koji je sredinom 1993.imao za krajnji cilj predati Knin u ruke RH na temeljima Platforme za pregovore s Hrvatskom...

Pučisti unutar SAO Krajine u proljeće 1993. godine  bili su spremni uhititi i izručiti Milu Martća te uvesti Knin u ustavno-pravni poredak RH

Nakon otkrivanja urote uslijedila je krvava Martićeva odmazda s nalogom da se pučistima "ubije i zapali sve živo od kolijevke do staračkog štapa",te da se ti zločini priipišu specijalnim postrojbama MUP-a i OS RH.

Samo nekoliko mjeseci nakon poraza u Operaciji Maslenica koja je uspješno izvedene združenom akcijom Oružanih snaga Republike Hrvatske i pripadnika MUP-a tijekom koje su "krajišnici" izgubili znatan dio zadarskog zaleđa, Masleničko ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik čime je otvorena sigurna komunkacija juga Hrvatske sa sjeverom, te potom dodatnog gubitka ingerencije nad minranom branom Peruča, bilo je dovoljno da značajni gubitak u ljudstvu i teritoriju uz već jasno izražene političke podjele, te nadasve osobne u kontekstu pribavljanja značajnog ratnog plijena, širom dodatno otvore tada već jasno vidljive podjele i međusobne optužbe unutar vodstva SAO Krajine.

Do tog trenutka, za tadašnje čelništvo nastale fantomske tvorevine s centrom u Kninu, pojam vladavine nad trećinom ukupirane RH činio se lagodan posao u kojemu su mnogima cvjetale ruže na osnovu poglavito osobnog enormnog bogaćenja i prevoženja tzv. koridorom opljačkanih dobara na teritorij Republike Srpske i Srbije.

U tom smislu Knin,Banja Luka i Beograd, dobro su vodili računa tko i u čiju korist osigurava pomenuti koridor koji je poslije će se ubrzo pokazati, postao kamen spoticanja i otvorenih sukoba na relaciji Babić-Martić-Hadžić u kojemu je, prema analizi zarobljene krajiške dokumentacije, neoficijelni Beograd sve do kraj rata preferirao Milana Martića. U takvoj stvorenoj klimi grad Knin sve je više nalikovao na divlji tabor ili konačište već pomalo dezorijentiranih i jasno podijeljenih i antagonistički nastrojenih naoružanih vojnih formacija.

Nezadovoljstva su izbijala na sve strane dok o katastrofalnom socijalnom aspektu govori činjenica da je te 1993. godine u Kninu prosječna vojnička plaća iznosila 3 milijuna i 500 tisuća krajiških dinara, pri čemu je jedna DM na crnom tržištu vrijedila oko 900 tisuća dinara, te se ubrzo galopirajuća stopa inflacije počela mjeriti novčanicama od milijarde, pri čemu je jedno obićno jaje na tržnici tada koštalo 30 milijuna dinara. Uskoro, 16 svibnja, u Kninu pred zgradu Vlade RSK i Glavnog štaba stižu naznake prvog javnog negodovanja u formi vojnog protesta ojačanog s dva tenka i osam oklopnih transportera.

Tražena je smjena Gorana Hadžića, Mile Martića i Mile Paspalja, što je tadašnjeg inferiornog mandatara Vlade Đorđa Bjegovića stavilo pred svršen čin protiv kojega nije imao autoritativno rješenje.

Naravno, stvar u ruke uzima Martić te s pripadnicima svoje milicije privodi u zatvor Stara Bolnica dio prosvjednika među kojima Milana Atliju, zapovjednika motorizirane postrojbe "Zvjerci" i neokrunjenog "Kralja koridora", te njegove pomoćnike Nikicu Bradaša i Dragana Bašu, dok je kao organizatora pobune javno optužio Milana Babića retorikom, kako u prevečerje prvih višestranačkih izbora, isti želi ojačati svoje pozicije.

Međutim, Atlija koji je među vojskom RSK uživao veliki autoritet daleko veći od već omraženog Martića, nakon što je u zatvoru proveo više od mjesec dana, odlučio je djelovati iznutra, te je u tom smislu ubrzo pred Martićev zloglasni kazamat iznenada osvanuo tenk T-84 zajedno sa 50-60 do zuba naoružanih pripadnika njegove postrojbe na čelu s Radovanom Bašom, bratom jednog od uhićenih, te kompletnom pridruženom postrojbom "Minđušari" koja je pod kontrolu stavila zatvorsko osiguranje. Uslijedilo je rušenje tenkom ulaznih vrata i oslobađanje Milana Atlije i njegovih pomoćnika, te odlazak istih na područje tzv. koridora u BiH.

Ubrzo, na tom području, konkretno Modriče, na Atliju je u tri navrata izveden atentat po narudžbi Martića i Hadžića, pri čemu je jednom bio propucan iz snajpera, dok se u Kninu Milan Babić nastavio "pržiti" na laganoj vatri, što je sve skupa ubrzo rezultiralo "paklenim planom". Babić-Atlija koji je podrazumijevao tajno uhićenje, te isporuku Milana Martića hrvatskoj strani.

Radi spoznaje točnosti dokumentacije, u tom smisllu pronašli smo živućeg svjedoka tih događaja čiji identitet smo iz objektivnih razloga sigurnosti zaštitili. - Samo lud je vjerovao da će Krajina kao takva, tada nagrižena izvana i iznutra opstati. U tom pogledu Milan Babić je zaigrao na opasnu kartu - kazao nam je nekadašnji krajišnik i nastavio - Želio se trajno riješiti Martića, te otvoriti konkretne pregovore s Hrvatskom koji su išli toliko daleko da se čak razmatrala mogućnost ukoliko se prvi dio plana realizira, da u Knin potom sa strane Drniša uđu hrvatske snage i UNPROFOR, što bi kao protutežu imalo dogovor o određenom stupnju autonomije i direktnoj obustavi sukoba na tom pravcu. Atlija je pristao na takav scenario i operativno razradio plan po kojemu je sedam grupa po četiri njegova pripadnika vršila dužu tajnu opservaciju Martićeva kretanja sa četiri svoja stalna tjelohranitelja.

U tu svrhu u selu Bender ponad Knina već je bila spremljena tzv. sigurna kuća i podrum u istoj u koju su nakon uhićenja trebali biti zatvoreni, te ih je potom na crti razdvajanja trebalo isporučiti hrvatskoj strani koja bi prihvat obavila helikopterom.

Imali smo ih već kao na dlanu, ali dogodila se izdaja od strane "martićevca" Milana Kneževića Ćuliša i plan je propao, nakon čega je Martić krenuo u osvetnički pohod - mirno nam je obrazlagao sve do u detalje bivši "krajišnik".

Naravno, kada je saznao za urotu, Martić je odmah krenuo na Atliju koji se sklonio na koridor, te se odlučio nai potez likvidacije njegovih roditelja, supruge i troje maloljetne djece. U tom smislu - nastavlja naš sugovornik, Martić je oformio kaznenu ekspediciju koja je u noći krenula put rodne kuće Atlije u selo Prevjes. U vozilu Land Rover bilo je šest njegovih pripadnika i odmah nisu znali na koji zadatak su upućeni.

Po izlasku iz Knina prema Zagrebu stali su na vijaduktu Stara Straža gdje im je zapovjednik Nešo Marić iz Golubića kazao što im je naređeno. Došlo je do direktnog odbijanja zapovjedi s kojom se složio i sam Nešo, te je isti ujutro ušao u Martićev ured gdje je ispred njega i tajnice Mare Bradaš osobno položio Hekler na stol i kazao mu da on taj zadatak ne želi izvršiti čak i po cijenu da ga strijelja.

Zadatak je inače osim likvidacije obitelji, podrazumijevao i palež kuće te ostavljanje dijelova vojne opreme hrvatskih snaga kao dokaz da su to oni počinili, dok je Milan Babić potom negirao svoje učešće da zaštiti živu glavu u čemu je odmah potpisao koaliciju svoje stranke SDS-a sa radikalima Vojislava Šešelja koji ga je tako zaštitio.

Nakon propalog puča,12.prosinca 1993.godine održan je prvi krugi višestranačkih izboria za predsjednika RSK koje je Martić nakon dva dana zbog loših rezultata proglasio da ih ne priznaje. Isti Martić, držeči da se u kampanji favorizira Milan Babić, većinom glasova na Skupštini 29.prosinca pred drugi krug izbora donosi odluku o zabrani rada Srpske RTV Knin, te se konačno 23.siječnja 1994. godine održava drugi krug izbora u kojemu je tek nakon trećeg po redu brojanja glasova, "tijesnu" pobjedu ispred SDS-ovog kandidata Milana Babića, odnio budući predsjednik Milan Martić, te potom kao mandatara nove Vlade predlaže Borislava Mikelića.

Konačno, 14,srpnja iste godine u Kninu, cijeli slučaj okušava vratiti na početak, američki veleposlanik Peter Galbraight i nudi Martiću i rukovodstvu SAO Krajine prijedlog tzv.ograničene autonomije što su isti glatko odbili.

OKVIR

Inače. Milan Atlija, tzv. "Kralj koridora" uhićen je u Kninu 23. ožujka. 2006 godine neposredno nakon svog prvog ulaska u Hrvatsku gdje je želio legalizirati dobivenu koncesiju za prijevozničke usluge na relaciji Beograd - Zadar. Zbog ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva i ratnih zarobljenika u srpskoj agresiji Županijski sud u Šibeniku 4. srpnja 2007.godine osudio ga je na 12 godina zatvora, a Đorđa Jaramaza iz Vrbnika pokraj Knina na deset godina zatvorske kazne.

Kako se navodi u obrazloženju presude osuđeni su za zajedničko počinjenje kažnjiva djela ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva počinjena 1992. na području tvz. koridora u Bosni i Hercegovini, kad su ubili 37-godišnjeg civila čiji identitet do danas nije utvrđen. Atlija je u to vrijeme, kao pripadnik srpskih paravojnih postrojba, bio zapovjednik specijalne postrojbe "Zvjerci" te je naredio ubojstvo civila, koji je inače imao psihičke smetnje. Pošto su ga Atlija i Jaramaz tukli i opljačkali, Jaramaz ga je odveo do rijeke Bosne te u njega pucao najprije iz "kalašnjikova", a zatim i iz pištolja, nakon čega je tijelo ubijenoga bacio u rijeku - stoji u presudi.

Atlija je proglašen krivim i za počinjenje kažnjiva djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika jer je u svibnju 1991. u Kninu zajedno s drugim "martićevcima" fizički i psihički zlostavljao trojicu hrvatskih zarobljenika - pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova. Kako je utvrđeno, mučio ih je glađu i žeđu, tukao šakama, nogama, kundakom i drugim predmetima po cijelom tijelu, dok je oslobođen optužbe da je 1991. zastrašivao i protjerivao Hrvate u kninskim selima Potkonju i Vrpolju. Milan Atlija danas je još na izdržavanju kazne dok je Đorđe Jaramaz svoje odslužio nakon provedene više od dvije trećine kazne.

Autor ovog teksta inače je cijeli slučaj pratio od samog početka pri čemu se sjeća mirne reakcije Atlije na presudu kada je tihim glasom, kazao kako bi bilo pošteno da mu sud u izricanju presude uvaži neke činjenice koje su išle u prilog Republici Hrvatskoj tijekom rata.Nije ih tada javno iznio i njegove riječi zvučale su isprazno čak i za sudsko vijeće ali godinama potom uvidom u dokumentaciju te obavljenih na desetke razgovora u ne baš ugodnom okružju, konačno smo doznali na što se Atlija tada referirao.

Da bude interesantnije, u istraživanju cijelog slučaja osim sudjelovanja u puču protiv Milana Martića, došlo se do spoznaje o identitetu N.N. stradalog civila muslimanske vjeroispovijesti zbog čijeg je navodnog ubojstva Atlijin vojnik Đorđe Jaramaz osuđen na 10 godina zatvora a sam Atlija dobar dio godina po tzv. zapovjednoj odgovornosti.

Riječ je o osobi Jasko Gazdić,sin Halima,rođen 24.rujna 1964. u Goraždu.te smo o svemu porazgovarali s bivšim osuđenikom Jaramazom koji nam je iznio svoju verziju događaja, jednaku kao i na sudu. Bilo je to u selu Botajica kod Modriče u ljeto 1992.godine kada je dio naših postrojbi na cesti zaustavio tu osobu. Bio je musliman ali i pripadnik vojske Republike Srpske. Bio je sam i bez formacijskog rasporeda dužnosti te je priveden u komandu kod generala Novakovića koji je naredio Atliji da ga pusti. Međutim, kazao nam je Jaramaz - petorica doslovno četnika s Banije s kojima smo uvijek imali problema  zahtijevali su po njegovom izlasku is štaba "da se Baliju ubije". Atlija mi je tada dao signal koji sam razumio i odveo sam ga do rijeke Bosne gdje sam ispalio nekoliko hitaca iznad njegove glave i kazao mu da bježi što je i učinio.

Prošle su potom godine i kada sam se našao na robiji taj je Jasko u novinama u Crnoj Gori pročito da sam osuđen za njegovo ubojstvo, te je u Beogradu dao odvjetnicima izjavu da je živ, što se nije uvažilo na sudu u Šibeniku.

Naime-pojasnio nam je Jaramaz Osuđen sam za ubojstvo koje nisam počinio. Pustio sam ga i isti je nakon toga napisao da je živ i detaljno opisao cijelu situaciju, da bi nakon toga uslijedio još veći šok kada sam saznao da su ga njegovi sunarodnjaci Bošnjaci stavili na Stup srama kao izroda kada je u studenom 2012. nakon uhićenja osuđen na 17 godina zatvora zbog predhodno u ratu seksualnog zlostavljanja maloljetnih školarki u osnovnoj školi u Foči.

Da sam to 1992.godine znao ili pretpostavio, vjerujte mi, ubio bih ga bez razmišljanja i spriječio takav gnjusan čin i znao bi zašto sam robijao..

Istina je, bio sam vojnik na suprotnoj strani ali nisam počinio nikakav zločin. Sada je sve kasno i gotovo. Svoje sam pošteno odslužio i živim bez opterećenja u Hrvatskoj - kazao nam je Jaramaz, nakon čega smo se ponovno dali u prelistavanje opsežnih spisa i došli do zaključka da ga je kao krunski svjedok "ubojstva" teretio izvjesni P.B. iz sela Raljevac kod Knina.

Da, isti je u Atlijinu i moju postrojbu bio ubačen kao špijun od strane Mile Martića i njegovog brata Jovice, te su obojica u mjestu Tarevci u BiH iz tamošnje tvornice tekstila ukrali i otpremili za Srbiju preko stotinu šivaćih strojeva, što smo mi uredno evidentirali kao krađu - kazao nam je Jaramaz i zaključio - Zato je u Kninu nakon moga uhićenja kao čin osvete dao lažan iskaz.

Sve nam se pomalio činilo nevjerojatnim ali kada smo od mjerodavnih institucija zatražili pojašnjenje zbog čega se kada dođe u Hrvatsku od strane policije čuva kuća osobe P.B. u Raljevcu, nismo dobili konkretan odgovor.

Jednako tako iz izvora bliskih obaviještajnim službama HV-a koje su službovale tijekom rata, dobili smo potvrdu točnosti gore pomenutih događanja pa čak i neke detalje u kontekstu tadašnjeg Martićevog uhićenja, pruzimanja i leta na hrvatsku stranu, ali budući je dio izvora još djelatan te se veže obvezom tajnosti, uvažili smo razloge nemogućnosti iznošenja u javnost pojedinosti kao i uvažavajući razloge kako bi iznošenje nekih detalja i osoba za neke od njih mogle postati sigurnosni problem.

Napisao: Željko Huljev

Foto i dokumenti: Privatna arhiva; Željko Huljev

Dokumente u PDF formatu možete pogledati u prilogu

Osobe koje su za vrijeme RSK pocinile ubojstva.pdf 1,42 MB

POGLEDAJTE VIDEO SVAĐE ŠEŠELJA I KAPETANA DRAGANA I RASKOL

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE