Europska unija je najbolja zajednica koju je ljudski rod ikada i igdje osnovao. ( Zoran Milanović). U Europi kroz povijest postoji stalna igra najvećih. Ta igra manifestirala se u činjenici da je zapadni/sjeverni dio Europe, danas nazvan jezgra, oduvijek bio opterećen osvajanjem, održavanjem i priželjkivanjem kolonija. Njihov imperijalistički ekspanzionizam je dakako uvijek imao gospodarsku komponentu, premda su pohlepa za teritorijem kao simbolom moći i ugleda te nacionalni ponos i osvajački žar imali važnu ulogu u tom procesu. Nagomilavanje teritorija danas nije primarni cilj. Razvijene zapadne zemlje više ne zgrću kolonije, kao što je to bio slučaj u 19 stoljeću. Prema narodima Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe njihova politika je oduvijek bila proračunata, podla, ponižavajuća, prevarantska, uvijek s velikom dozom imperijalizma. S težnjom prema tim područjima da se nad njima dominira, da nad njima vladaju. I danas je toj politici cilj politička, vojna i ekonomska dominacija, a glavni pravci djelovanja u ostvarenju tog cilja su preraspodjela, to jest preotimanje prirodnih resursa i bogatstava, a potom političko, financijsko, tehnološko i kulturno podčinjavanje. Taj današnji imperijalizam najsuroviji je oblik imperijalizma koji se razlikuje od bivših samo u sredstvima i metodama ostvarenja – putem političkih, ekonomskih, financijskih i naučno tehnoloških prinuda. Iz drugog kuta gledano takva politika je i jedna nužnost, jer zapadno kapitalističko poduzetništvo, kojemu je cilj proizvoditi i uvećavati dobit, bi jednostavno propalo – urušilo se, ako mu se ne omogući rast i širenje. Zato je zapadnom kapitalističkom gospodarstvu ekonomska i financijska ekspanzija osnovna značajka i uvjet opstanka. Stoga se smatra kako postoji neka vrsta sporazuma – sprege između kapitalističkih gospodarskih korporacija i političkih vođa u industrijski razvijenim zemljama, odnosno vidi se nastavak stare imperijalističke politike razvijenih zemalja – jezgre, prema nerazvijenima – poluperiferiji i periferiji, ali čak i šire od toga, odnosno šire i dalje od europskog okvira. Imperijalistička ekspanzija tako podrazumijeva ekonomsku i financijsku ekspanziju, a nužnost tome je slobodno tržište i slobodan optjecaj financijskog kapitala. U potjeri za profitom međunarodnim financijskim i industrijskim korporacijama sukladno tome smetaju sve barijere i one nastoje zaobići ili iznuditi uklanjanje svih carinskih i fiskalnih barijera. S vremenom su postale predvodnice kampanje za tzv. slobodnu trgovinu, odnosno potpuno ukidanje svih nacionalnih prepreka koje bi zaštitile lokalno gospodarstvo i lokalne poduzimljivosti. To je smisao stalnog isticanja prednosti “liberalizacije“ trgovine. Korporacije su tako postale i predvodnice oživotvorenja projekta jedinstvenog europskog tržišta i ujedinjene Europe. Tako je već nakon pada Berlinskog zida kapital je preuzeo dominantnu ulogu ujedinjavanja Europe, naravno uz podršku vlastitih država. Današnji povik “više Europe“ ne znači i više jedinstvenosti, bratstva, jednakosti, smanjenja ekonomskih, tehnoloških, kulturnih i drugih razlika u Europi, nego više slobode kapitalu, a time i više nadmoći nerazvijenih nad nerazvijenima, odnosno i više resursa, bogatstava, tržišta za proizvode i jeftine radne snage – u jednom, više kolonija. Slika najbolje zajednice ikad Europa se ujedinjuje u korist jednih, a na štetu drugih. Pravila Europske unije napravljena su u skladu s interesima kapitala i interesima najvećih i najmoćnijih. Nema zajedničke politike koja bi promicala interese svih. Analitičari ukazuju kako se Briselska administracija uzdigla iznad europskog društva. Kako je stvorena euro-elita uz pomoć kapitala koja promovira koncept Europske unije u kojoj je zaštićen kapital time i interesi elitnih zemalja, a ne dugoročan razvoj zajednice europskih naroda. Europa je danas sve drugo osim jedne jedinstvene obitelji, jedne euro-obitelji. Priča o dobru, skladu, ljubavi, međusobnom uvažavanju, dugoročnom i usklađenom razvoju svih članica ostao je samo san zanesenih eurofila jer, očito je da sve članice ne dijele ni isti san ni istu sudbinu. Europa danas, to nije jedna superiorna ravnoteža, skladna sredina. To je jedna totalitarna, neuravnotežena sredina. U njoj previše toga ne valja da bi za sve narode predstavljala nešto dostojno, pravedno i razborito. Nasuprot tome, razlike i nejednakost između članica se sve više povećavaju, kao i suštinske uloge pojedinih članica. Probitak jedne države ostvaruje se na teret druge. Razvijene članice bogate se a nerazvijene siromaše. Sve se svodi na eksploataciju slabijih, povećanje siromaštva siromašnih i uvećanje bogatstva bogatih zemalja. To je moralna osnova na kojoj počiva i temelji se današnja Europa, a istinskog razvoja ne može biti u ni jednom pogledu, ako ne počiva na moralnoj osnovi. Istinskog razvoja teško da će biti i u buduće, jer na tom putu stoje mnoge zapreke; prije svih, isključiva glad za profitom, potom, žeđ za vlašću, i na koncu ona vječna i opasna napast zapadne kulture- napast dominacije, moći i nadmoći. Europska unija danas, tu se radi o takvom bratstvu i jedinstvu u kojem se gleda tko će koga moći vještije nad-bratiti i pod sebe spraviti. Tu se radi o efikasnom prisvajanju kolonija na temeljima kapitala iz čega je isključen moral i kod ljudskosti. Jedinstvena Europa, jedinstveno i slobodno tržište životno su opasni za male i nerazvijene zemlje. U gospodarskom pogledu one pod uvjetima “tržišnog fundamentalizma“ ili “luđačke doktrine“ nemaju šanse i mogućnosti othrvati se tuđoj dominaciji i zadržati kontrolu nad vlastitom privredom. Visokoindustrijalizirane zemlje u sprezi sa svojim moćnim financijskim i industrijskim korporacijama imaju apsolutnu prednost u trci na jedinstvenom i “slobodnom“ tržištu. I same prilike pokazuju da je tako. U takvu zajednicu ulazi naša zemlja. Hrvatska ispunila sve uvjete za ulazak u ekskluzivno društvo Na putu u takvu zajednicu, koji su svesrdno podržavale, podupirale i pripremile hrvatske političke, kulturne, socijalno-ekonomske, a koji su blagoslovile i vjersko-moralne elite, Hrvatska je morala ispuniti mnoge kriterije. I ispunila ih je. Prihvatila je obveznu suradnju s MMF-om i od 1993 godine prepustila toj instituciji kao i Svjetskoj banci da kreiraju ekonomski i politički život Hrvatske. Pristala je da se strategija njenog razvitka nameće izvana. Da se odluke o hrvatskoj ekonomskoj i drugim politikama donose izvan zemlje i za korist drugih. Da sve diktiraju vanjske potrebe. Da se nameće i razvoj i strategija. Hrvatska je prihvatila inzistiranje na otvorenosti tržišta i kapitala. Usvojila model neoliberalizma. Odrekla se sukladno tome mogućnosti korištenja ekonomskih politika za poticanje ekonomskog napretka i povećanja blagostanja svojih građana. Liberalizirala je tržište roba i kapitala bez da štiti svoje tržište i bez da kontrolira strane investicije i u što ulažu. Prepustila je preuzimanje poluga gospodarstva, resursa i bogatstava bez obzira na poznatu činjenicu da ni jedno gospodarstvo ne može rasti u budućnosti ako ostane bez vlastitih resursa i bogatstava. Omogućila je i dopustila jačanje interesa i prevlasti stranog kapitala i u ekonomskom životu Hrvatske i pristala na gubitak moći regulacije i kontrole gospodarstva. Otvaranjem tržišta i kapitala pristala i na deindustrijalizaciju ne radeći nimalo na pitanju industrijske i poljoprivredne proizvodnje u vremenu kad se društva i zemlje razvijaju na industriji. Time je ispunila kriterij da uništi svoju industrijsku proizvodnju i privredna poduzeća kako ne bi bila ili postala konkurentna, da se Hrvatsku pretvori u tržište za tuđe proizvode, odnosno da sve bude u interesu strane inicijative koja danas dominira našom nacionalnom privredom. Kao takva Hrvatska spremna ulazi u “ekskluzivno društvo“ svih onih zemalja koje su jednako kao i ona pristale i prihvatile status kolonije. Štete veće od koristi –kakvi ulazimo u uniju Ulaskom u EU Hrvatska formalno završava svoje tranzicijsko razdoblje. Ekonomske i društvene štete nastale tim procesom su puno veće od koristi. Ekonomski analitičari ukazuju da Hrvatska u EU ulazi s vanjskim dugom većim od bruto domaćeg proizvoda. S mnogo manjom vrijednošću imovine u nacionalnom vlasništvu u odnosu na vrijeme tranzicije. S najmanjim radnim kontingentom u odnosu na ukupni broj stanovnika. S nezaposlenošću koja spada u među najveće u Europi. S najmanjim udjelom izvoza u BDP-u od svih tranzicijskih zemalja. S iznimno neravnomjernom raspodjelom nacionalnog bogatstva i dohotka. S visokim porastom subjektivnog siromaštva, gdje istraživanja pokazuju da se zbog visoke nezaposlenosti i snižavanja realnih nadnica preko 80 posto stanovništva u Hrvatskoj smatra siromašnim. Sveukupno gledajući Hrvatska i Hrvati u EU ulaze “goli i bosi“ i nitko ih u Europi neće ni obući ni obuti, nego će ih, prije bi se reklo, “zguliti do kosti.“ Govori se bit će bolje Najveći dio hrvatske politike i dobar dio hrvatskih građana vide rješenje svih hrvatskih problema članstvom u EU. No smetnulo se s uma da je najveći dio tih problema nastao upravo uvjetovanošću. Stvorena je slika kako će se povećati životni standard, osigurati radna i socijalna prava. Kako će država, prihvaćajući “europske norme“ povećati svoju ulogu u brizi za svoje građane, a smanjiti ulogu u pogodovanju sebi i kapitalu. Zaboravlja se pri tome ono najbitnije. A to najbitnije je da je jedna nakaradna i zaostala doktrina- neoliberalna doktrina i neoliberalni sustav promoviran kao konačni i idealni sustav za društveno i ekonomsko uređenje Europe ( i svijeta). U tom sustavu tržište oblikuje glavne socijalne i političke odluke, dok država reducira svoju ulogu u ekonomiji, čime se korporacijama osigurava potpuna sloboda, a njima je cilj profit po svaku cijenu. U tom sustavu se zagovara da građanima treba dati puno manje, radije nego puno više socijalnih prava i zaštite čime se pogoduje kapitalu i kapitalističkim elitama na štetu radništva i većine stanovništva. Stvorena je i slika u Hrvatskoj o Uniji kao o jednoj jedinstvenoj, skladnoj i idiličnoj obitelji koja se o svakom svom članu nesebično brine. Međutim, pravilo neoliberalne doktrine je da onaj koji se ne uspije “prilagoditi“ ne treba i ne zaslužuje pomoć da preživi. “ Onog tko ne može naučiti letjeti treba naučiti kako se pada.“ To pravilo danas je vrlo živo u nesretnoj Grčkoj, ali i drugdje. Ideologija je to koja je prema tome duboko i izravno strana duhu današnjeg vremena. Europa se s tom doktrinom vratila u 18 stoljeće i oživjela verziju kapitalizma iz druge polovice 18 stoljeće. Njome je oživjela i svoje imperijalističke težnje. S tom ideologijom Europa kao zajednica jednakih i slobodnih nema budućnosti. Europa da bi bila ono što eurofili očekuju mora biti podčinjena ideji slobode i dostojanstva izvan svih i svakakvih diktata i dominacija. Današnja Europa svedena je na jednu ideologiju, a jedna ideologija uvijek je nosila i nosi sa sobom diktaturu. Kao takva i za Hrvate će ta zajednica biti nova diktatura. Osim ako ne dođe do promjena A te promjene u prvom redu znače napuštanje neodrživog modela neoliberalizma i njegova transformacija u neko bolje pravednije i održivo društveno-ekonomsko uređenje. Također zaokret u odnosu jezgre prema polu-periferiji i periferiji, odnosno potpuno odustajanje od nastavka stare imperijalističke politike koja je danas putem dominacije stranog kapitala, gdje kapital posjeduju neke zemlje, stvorila odnose u kojima postoje oni koji vladaju i oni kojima se vlada. Takvi odnosi su na kraju uvijek tragično završavali jer, na koncu, kako god se okrene, osim tragično ne može se drukčije otresti podčinjenosti i ropstva. Nama Hrvatima to je dobro poznato. Međutim promjenama u Europi na putu stoji strašna i opasna napast zvana napast vladanja i moći. A moć napastuje nova napast – još više i više moći. Usprkos svemu opet iluzije I među hrvatskim pristašama Unije , usprkos svemu, gaje se iluzije da će biti moguće ostvariti Europu kao zajednicu jednakih. To je malo ili nimalo vjerojatno. I naša povijest uči drugačije od takvog razmišljanja. Naime i posljednja naša zajednica bratstva i jedinstva pokazala je da u komunističkoj tvorevini, u kojoj su svi narodi potpali pod srpsku dominaciju, nije bilo nikako moguće napraviti zajednicu jednakih. Europska unija je jednako takva totalitarna tvorevina. Jednakost u njoj je još jedna zabluda hrvatske inteligencije i većine čimbenika hrvatskog društva koji su narod prevarom ugurali u novo ropstvo. Takve zablude traju kroz stoljeća, a na koncu je uvijek sve teško plaćao narod hrvatski teškim i krvavim borbama i ratovima za oslobođenje i slobodu iz kojih je Hrvatska izlazila sve manja i tanja. Europa je ujedinivši se razdvojenija više nego li je bila prije. Ujedinjenjem sva zla nisu umrla, naprotiv… Zato je prije svega svima potrebno jedinstvo u kojem sva zla umiru a to je jedinstvo sa Kristom. U Kristu mi ne možemo biti razdvojeni jedni od drugih, jedno smo sa Njime i u Njemu i kroz Njega mi smo jedno jedni sa drugima. Živjeti je čovjeku i rasti u vjeri koja prosvjetljuje um i srce, koja nas oslobađa od svakog zla i napasti te usmjerava prema Bogu i bližnjemu. Omrčen, Mirko Izvornu vijest možete pogledati OVDJE