Sredinom rujna u Hrvatskoj 2015.

Dugo toplo ljeto i dalje traje tek nešto smanjenim intenzitetom usprkos vakulinskim hladnim prognozama. Plodovi zemlje toliko su obilni da ih sami ne možemo pobrati ni obrati pa smo uvezli trideset tisuća berača iz Azije i Afrike, što je i bio plan D nakon su propali planovi A, B i C. Berači, međutim, drže da gore na sjeveru imaju bolje mogućnosti te su se i uputili u tom smjeru, pa se režim našao u neobranom grožđu i sada bi trebao upravljati krizom, a ne zna upravljati ni kada nema krize takvih razmjera niti uopće pa moli Boga da izgubi na izborima (premda se javno busa u prsa) i prepusti ne samo taj vrući krumpir budućim izbornim pobjednicima, nego i sve što je glupo, pogrješno i zlosutno namjerno učinio ili nije u zadnje četiri godine. Podsjeća me to na vrijeme 1990. kada je komunistička bagra također jedva čekala da izgubi na prvim višestranačkim izborima, budući da se zbog jugoslavenskog i uopće srpskonagnutog sindroma jednostavno nije mogla ni znala ni htjela suprotstaviti srpskoj agresiji, pa se zavukla pod stol dok smo mi, domoljubi, Hrvati, spašavali Hrvatsku od nestanka. U dragovoljce se upisala tada mizerna brojka crvenih, a Hrvatsku su u tom prvom naletu srpske agresije spasila djeca domobrana i ustaša, to jest svi oni koji su zbog alijenacija u rodoslovnom stablu za cijelo vrijeme komunističkoga zločinačkom totalitarizma bili građani drugoga reda. Odnosno Hrvati. Crveni nisu slali svoje mladiće u bitke, pa tako ni Milanovićev otac svoga nestašnog sina, računajući da će na kraju ipak oni opet zajahti na hrvatska leđa pa će im biti potrebni mladi, donekle obrazovani (premda priglupi) adolescentni kadrovi za novi crveni režim u 21. stoljeću. Što se i dogodilo. Budući da je tim kadrovima Hrvatska u dnu duše i dalje odiozna, slučajna zemlja koju treba nizom naoko slučajnih poteza destabilizirati i na kraju unišiti, svaka ugroza hrvatske države njima je dobrodošla – i u tome je sva tajna ponašanja režima u ovoj migrantskoj krizi. Nije tu riječ o krivim procjenama broja izbjeglica, nije tu riječ o blesavim izjavama kako nemaju strategiju za krizu većih razmjera nego se uzdaju u nepostojeću strategiju EU, nije tu riječ o planovima A, B, C, nego o abecedi ponašanja režima koji izmišlja, laže i vara kao što je varao javnost s planom 21. Nikakvih tu planova nema, nego je upravo u realizaciji smišljeno neodgovorna politika „vladajućih“, cinično pristajanje da se stvari odvijaju stihijski, propuštanje u državu ljudi za koje se (dobar dio njih) i ne zna odakle su niti oni žele reći, proglašavanje svakoga razboritog pristupa histerijom, odbijanjem da se nešto sustavno učini pa i namjernim sabotiranjem vlastitih snaga sigurnosti – o čemu svjedoči maćuhinski odnos prema policajcima na terenu. A Hrvatsku vojsku rabe samo u mimohodu s predizbornom svrhom ili ju rastepu po svijetu da pomaže u stvaranju reda, recimo u Afganistanu odakle u Hrvatsku također dolaze tisuće i tisuće izbjeglica. I tako, Hrvatska vojska u Afganistanu, Afganistanci u Hrvatskoj, što neodoljivo podsjeća na studentske razmjene.

Stihija Nikakvih tu planova nema, nego je upravo u realizaciji smišljeno neodgovorna politika „vladajućih“, cinično pristajanje da se stvari odvijaju stihijski, propuštanje u državu ljudi za koje se (dobar dio njih) i ne zna odakle su niti oni žele reći, proglašavanje svakoga razboritog pristupa histerijom, odbijanjem da se nešto sustavno učini pa i namjernim sabotiranjem vlastitih snaga sigurnosti – o čemu svjedoči maćuhinski odnos prema policajcima na terenu. A Hrvatsku vojsku rabe samo u mimohodu s predizbornom svrhom ili ju rastepu po svijetu da pomaže u stvaranju reda, recimo u Afganistanu odakle u Hrvatsku također dolaze tisuće i tisuće izbjeglica. I tako, Hrvatska vojska u Afganistanu, Afganistanci u Hrvatskoj, što neodoljivo podsjeća na studentske razmjene.pristajanje da se stvari odvijaju stihijski, propuštanje u državu ljudi za koje se (dobar dio njih) i ne zna odakle su niti oni žele reći, proglašavanje svakoga razboritog pristupa histerijom, odbijanjem da se nešto sustavno učini pa i namjernim sabotiranjem vlastitih snaga sigurnosti – o čemu svjedoči maćuhinski odnos prema policajcima na terenu. A Hrvatsku vojsku rabe samo u mimohodu s predizbornom svrhom ili ju rastepu po svijetu da pomaže u stvaranju reda, recimo u Afganistanu odakle u Hrvatsku također dolaze tisuće i tisuće izbjeglica. I tako, Hrvatska vojska u Afganistanu, Afganistanci u Hrvatskoj, što neodoljivo podsjeća na studentske razmjene.

Kada Kolinda i njezino Vijeće s pravom traže da Hrvatska vojska izađe na granice, onda crveni vrište od užasa, zapomažu da će vojska ubijati izbjeglice i pojesti malu djecu, što izravno govori kako režim na vlasti i dalje smatra Hrvatsku vojsku užasnom nemani koju mrzi iz dna duše jer je zaslužna što su oni lišeni svoje jedine domovine, Jugoslavije. A da sam u pravu kada potežem 1990/1991. svjedoče i opake, odurne upravo izjave na čin imenovanja Andrije Hebrangom povjerenikom predsjednice za izbjeglice premda je upravo taj čovjek u odlučnim, sudbonosnim trenutcima, pokazao zavidne sposobnosti organiziranja ratnoga saniteta, ali i zdravstvene i ine skrbi za gotovo milijun izbjeglica, čime su spašeni mnogi životi što ranjenih hrvatskih branitelja, što izbjeglica među kojima nije bilo epidemija i stradanja uzrokovanih bolestima i pretrpljenim šokovima. Tada je bio uspostavljen sustav, u najgorim, najtežim ratnim okolnostima , sustav koji je poslije proučavan u svijetu, hvaljen i kopiran. A glede izbjeglica i cijeloga sadašnjeg Dranga nach Westen: ne mogu se oteti dojmu da iza svega toga stoji jedan mozak, jedna ruka, jer kopnenim europskim putovima mnoštvo nije pokrenuto niti pokretano sukcesivno i razmrvljeno, nego se pokrenulo u ogromnim količinama na nečiji znak da se pođe na Europu budući da su se upravo sada ispreplele mnoge povoljne okolnosti, a Europa nema mehanizme da doskoči pokretu i treba to iskoristiti, napumpati Europu azijskim došljacima tako da se vuče trudna još neko vrijeme, a ono što će se roditi (izroditi) ne će ni pomišljati na integraciju u europsko društvo –pa i zato što nikakvo europsko društvo neće postojati, dosadašnje oaze odavno pridošlih spojit će se s novodošlima u samosvjesnu silu i otjerati Europu u pustinju gdje će četrdeset godina lutati i lupati se po glavi, a Bog kojega je napustila u kvaziliberalnom trijumfu ne će za nju naći novu Obećanu zemlju nego joj reći da je sama zaslužna zbog svih zala koje je svojim naseljavanjima na drugim kontinentima, zulumima i genocidima pridonijela ovom modernom obratu situacije. Za kojih stotinjak godina Europljani će u velikim mnoštvima krenuti prema azijskim zemljama i prelaziti njihove granice kozjim putovima. U ovom trenutku (onaj spomenuti još je ipak dalek) Obećana zemlja je Njemačka (uz Austriju, Dansku, Švedsku), no ni ona dugoročno ne će ostati takvom. Engleska se izmaknula i zahvaljujući otočnoj izolaciji dobro joj ide. Francuska ima otprije svojih problema i ne treba joj više, ima iskustva s „integracijom“ muslimanske manjine (premda manjine ne priznaje Ustavom), a zanimljivo je da se Švicarska ograđena visokim planinama uopće ne spominje – vjerojatno razmatra kako bogatijim izbjeglicama izvući novac iz ruksaka, recimo povoljnim kreditima u švicarskim francima, za kupnju stana ili automobila – ali ne u Švicarskoj. Zemlje Višegradske skupine odlučno odbijaju bilo kakve aranžmane, Mađarska je stala na zadnje noge, ali ni na zadnjima ne uspijeva (ipak) odoljeti zahtjevima iz Bruxellesa i Berlina. Slovenija propušta na kapaljku, organizirano, Srbija osjeća da je postala (sjećam se srbijanskog komičnog stripa koji spominje „vanevropsku zverku“) hot spot i gura izbjeglice prema Hrvatskoj, a doskora i prema Bosni i Hercegovini – i tu je iz našega kuta najveća zamka. Tu je i podloga za ocjenu da smo tek na početku krize i da će u najcrnjoj varijanti stvari eskalirati do doista neslućenih dimenzija, u svakom smislu riječi. Bosna i Hercegovina koja je i inače bure baruta, postat će najopasnije hot bure i vrlo brzo eksplodirati, a tada će se pokazati sve ljepote nedovršenoga rata na prostorima jugoistočne Europe. I zato, ali ne samo zato, Hrvatskoj je potrebna pametna i odlučna Vlada koja će se znati nositi sa svim ugrozama, samostalna i suverena vanjska politika koja zna da se Hrvatska kao uvijek u povijesti može uzdati samo u se i u svoje kljuse. Bilo kakvo relativiziranje na način pokvarenih prognoza sestre Pusić, zapomaganje i padanje na trikove lažnoga humanizma, može dovesti samo do katastrofalnih posljedica za Hrvatsku. Ljudski odnos prema migrantima, da, primjena i na odnos prema njima Deset zapovjedi Božjih, da, pomaganje bolesnima i djeci, da, ali i razumna procjena da je takvih u stvari malo, da je riječ prvenstveno o muškarcima u naponu snage ili tek jedva dozrelim muževima, muškićima, da njihovo ponašanje ni izdaleka ne podsjeća na jadne, sirote izbjeglice s najlonskim vrećicama nego na samosvjesne, cilja svjesne osobe oboružane modernom tehnologijom, zemljovidima i novcem, u velikoj mjeri plemenski povezane. Oni se kreću prema cilju ne osvrćući se na granice, na zakone zemalja kojima prolaze, na međunarodne dogovore i protokole, oni napreduju kao jedno, agresivno tijelo, kao pčele čija je zagonetna kolektivna svijest nedokučiva. Ne žele stati, ne žele biti ugurani u prihvatne centre, primaju okrjepu od domaćina tek toliko da mogu nastaviti dalje, idu pješke, taksijima, autobusima, željeznicama, a kada se nađu pred preprekom podižu ono malo djece što ih vode sa sobom kao pokaznicu koja treba raznježiti europska srca, što se i događa. Riječ je, znači, o projektu, o dalekosežnom planu koji Europa nije prepoznala, ni na vrijeme niti je sada potpuno svjesna. Upravo ono što je EU proklamirala kao najveći svoj trijumf, to jest Europa bez granica – planski usmjereno mnoštvo izbjeglica baš je doslovno shvatilo i sada - gotovo razumljivo - stampedo prelazi (bivše, ha) nacionalne granice u nezadrživoj jurnjavi. Ista ta začuđena Europa najednom se prisjetila od čega je građena i vratila se granicama svojih država, neko vrijeme nevidljivih. Prekasno. Podižu se i vojske, na mnogim se granicama vojske već gledaju preko rampa, žica, zidova ili brda i rijeka, što je uvijek opasno. (Usput: negdje sam vidio posve idiotsku vijest da je slovenska vojska upućena na hrvatsko-srpsku granicu, što je i dokazano fotografijom nekoliko vozila). A što radi zajednička europska vojska? Ništa, jer je nema. Nedovršena Europska unija bez vojske, bez identiteta, bez autoritarnih vođa, gušena stotinama tisuća besmislenih birokrata i propisa, kuha se u kaši nedorečenosti.

Granice Oni se kreću prema cilju ne osvrćući se na granice, na zakone zemalja kojima prolaze, na međunarodne dogovore i protokole, oni napreduju kao jedno, agresivno tijelo, kao pčele čija je zagonetna kolektivna svijest nedokučiva. Ne žele stati, ne žele biti ugurani u prihvatne centre, primaju okrjepu od domaćina tek toliko da mogu nastaviti dalje, idu pješke, taksijima, autobusima, željeznicama, a kada se nađu pred preprekom podižu ono malo djece što ih vode sa sobom kao pokaznicu koja treba raznježiti europska srca, što se i događa.

No, u svakom zlu ima nešto dobra: nacionalne države pokazale su da su još tu i da su svjesne sebe, te da (i kada kriza prođe) ne će nikada olako pristati na monstruozne planove o superdržavi, o Sjedinjenim europskih državama koje u konačnici znače nestanak malih i srednjih (među „malima“ je po njima naravno i Hrvatska). Kao što je lažima i infantilnim opsjenama inficiran režim u Hrvatskoj kojemu su odbrojeni dani, tako i mediji lipsaju (i klipsaju za događajima), donose srcedrapateljne priče, čak nasjedaju Milanovićevim nepodopštinama (nekoliko analitičara u subotnjem „Večernjem“ slavi Milanovića kao trijumfatora, što znači da je hrvatsko novinstvo na samome dnu). Najtiražniji hrvatski dnevnici ionako su u rukama režima, javna televizija se ponaša kao da se ništa posebno ne događa, pa tijekom dana (i noći) nije pojačala informativni program a njezin teletekst sniva kao uspavana ljepotica, na kapaljku se daju reakcije iz Europe (i ne samo Europe) na ujdurme režima u Hrvatskoj koju su crveni (s izrazitom namjerom) posvađali sa svima pa novoj vlasti ostaje da ne samo sredi stanje u zemlji nego i da ispočetka (gotovo) gradi odnose sa zemljama koje su nas nekada ponešto simpatizirale a sada vrište od užasa na spomen Hrvatske. Baš kao i orjunaši na vlasti u Hrvatskoj. S tim da i spomenute zemlje, mole Boga da ta nepouzdana klatež padne na parlamentarnim izborima, što je utješno jer znači da ni one ne poistovjećuju Hrvatsku i režim trenutačno na vlasti. I da će im biti drago kada se predstavnici toga režima koji ruju kao crvi u drvenoj gredi nađu pred hrvatskim sudovima optuženi kao veleizdajnici. Što se ne će možda dogoditi odmah jer prvo treba srediti pravosuđe koje od ljubavi prema Orjuni ne vidi slovo zakona. Tada će se u prvom redu sudskoga procesa uz Mesića, Josipovića, Lončara, Pupovca naći i Milanović i sestra Pusić i Ostojić, potonji trojac (i) zbog skandaloznog ponašanja usred izbjegličke krize, ponašanja koje ima sve elemente dovođenja u opasnost Hrvatske i hrvatskih građana. Hrvatskom u ovom trenutku lutaju popisani i većinom nepopisani stranci, mnogi bez ikakvih dokumenata. Što je vrlo zanimljivo jer su uspjeli uzeti mobitele i slične uređaje, novac za taksije i druge potrebe, samo dokumente nisu spasili. Znači, ne znamo tko su, ne znamo odakle su, ne znamo ništa, ministar unutarnjih dela Ran Ko govori gluposti i ismijava predsjednicu i oporbu, ponaša se kao stranački aktivist, a ne ministar unutarnjih poslova, agitira umjesto da posluje. Šire se također laži o nacionalnom sastavu izbjeglica, pa se dugo vremena govorilo gotovo isključivo o Sirijcima a Sirijci su, vele naše novine, nezaraženi islamističkom rigidnošću , dakle dobri dečki i lijepo će se uklopiti, no ta je priča držala vodu dok se nisu pojavili pravi poznavatelji pa rekli da ima dosta Sirijaca, ali ne toliko koliko drugih, a ti drugi ne znaju arapski, ti su drugi iz Afganistana i Pakistana odakle su krenuli u Hrvatistan nekim čudom u istom trenutku kao i Sirijci, da ih ima iz Somalije, ali i iz Kosova i Albanije pa koriste priliku, a slučajno su svi muslimani. I to je krunski dokaz da je ova kriza potaknuta iz jednoga središta, da je val (tsunami) pokrenut na dani znak.

Kalifat Najvažnije, je li tzv. kalifat organizator u sjeni svih ovih zbivanja – pojačavajući bestijalni teror kojemu se nitko ne opire, hipnotičkom krvavom manirom uspijeva uvjeriti milijune da će biti pobijeni ako ne odu daleko, što ljudi u strahu i povjeruju poučeni iskustvima a ISIL-u daju dragocjenu mogućnost da među izbjeglice ubaci tisuće svojih terorista, što je i učinio.

Jer ratovi iz kojih i od kojih mnogi od izbjeglica prirodno žele pobjeći traju već dugo i predugo, dugo već ljudi iz ratom zahvaćenih zemalja bježe u susjedne zemlje (poput Turske) ali se osim izbjeglih nesretnika sa sjevera Afrike (Libija itd.) nisu do sada, uglavnom, upućivali prema europskim zemljama. A sada jesu, mnoštvo njih u kratkom vremenu i istom valu. Ima li tu elemenata turske osvete Uniji za dugo ignoriranje koje traje desetljećima, ima li elemanata grčke osvete za neprilike u koje je sama upala a okrivljuje druge? I, najvažnije, je li tzv. kalifat organizator u sjeni svih ovih zbivanja – pojačavajući bestijalni teror kojemu se nitko ne opire, hipnotičkom krvavom manirom uspijeva uvjeriti milijune da će biti pobijeni ako ne odu daleko, što ljudi u strahu i povjeruju poučeni iskustvima a ISIL-u daju dragocjenu mogućnost da među izbjeglice ubaci tisuće svojih terorista, što je i učinio. Oni su ti, u velikom broju, „bez dokmenata“, oni se ponašaju pristojno, civilizirano, tako će neko vrijeme i kad dođu na cilj a onda će Europom (gdje već imaju utočišta i mostobrane) odjeknuti eksplozije u robnim kućama, podzemnim željeznicama, kinematografima, na kolodvorima i pred javnim ustanovama. Europa će zgranuto gledati, osuditi takve čine, gdjekoga uhvatiti i osuditi sve dok bude imala imalo mogućnosti za djelovanje, no ni to ne će dugo trajati jer će mnogi od terorista biti već funkcionari u rečenim javnim ustanovama. A oni koji govore da sve treba rješavati ondje gdje je počelo, prekinuti ratove velikim ratom protiv manjih ratova, ti ne znaju što govore niti im je jasna strahovito složena isprepletenost interesa tzv. velikih sila na u stvari vrlo malenom prostoru globusa. Ovaj je svijet jedinstven u svojoj nejedinstvenosti, a Ujedinjeni narodi samo su prazna globalna fraza i u pravilu će odigrati krivo (Hrvatska, BiH) vitlani od svojih sponzora kao trske na vjetru. Još im samo treba Vesna Pusić pa da i formalno nestanu.

Hrvatska kultura

Hrvatska ima, kao što znate, predstavnike (zastupnike) u Europskom parlamentu. Među njima ima i onih iz SDP-a. Što oni rade u ovoj krizi kobnoj i po Hrvatsku? Dovode u Bruxelles orjunaške novinare iz Hrvatske, dežuloviće i ostalu stoku sitnih zuba koje Picula i društvo predstavljaju valjda Europi kao hrvatsko novinstvo, publicistiku i književnost, kao hrvatsku kulturu. Pun pogodak u vrijeme dok je Europi ionako puna kapa crvenoga režima u Hrvatskoj koji laže i vara,a spomenuti „predstavnici hrvatske kulture“ su pandan i stjegonoše upravo takve politike. Iste te i slične „kulturne djelatnike“ šalje „Hrvatska“ na Sajam knjiga u Frankfurtu, gdje je ove godine „naglasak hrvatskoga nastupa na predstavljanju knjige Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune autora Borisa Pavelića.“ Pokojni Feral Tribune valjda se u toj knjizi predstavlja kao slobodarski list, a znane su bile njegove ne samo protuhrvatske i projugoslavenske nego i četničke sklonosti, što je posvjedočeno kada su nakon Feralove smrti preživjeli njegovi novinari listom prešli u srpske „Novosti“. Što radi Ministarstvo kulture RH? Pa radi isto što i rečeni. Mreža je to pod kapom HNS-a koji četiri godine razara hrvatsku kulturu.

Školstvo i jezik

Ponešto se bure podiglo oko javljanja uglednih akademika (Paar, Aralica, Ježić...) u svezi s reformom školstva, ali su mediji uspješno zataškali bitne primjedbe, instruirani od režima koji je sav razdragan reformom u koju je valjda namjeravao ubaciti štošta iz nesretnih Jovanovićevih propalih dana.

Jezik Često sam pisao u ovoj rubrici o nepostojećem bosanskom jeziku, dopuštajući pri tome blagonaklono da muslimani-bošnjaci svoj jezik nazovu bošnjačkim (premda ne od srca jer i taj naziv skriva porepoznatljivu zamku). Tvrdio sam, dokazivao i dokazao da je ta bosanska konstrukcija u stvari hrvatski jezik prožet ponešto srpskim leksikom i turcizmima. Kadli, s istom se (lako dokazivom) tezom javila i profesorica s banjalučkog Filološkog fakulteta (!) Mirjana Vlaisavljević koja veli da je taj „bosanski“ u stvari „sarajevska varijanta hrvatskog“. Pa dobro, eto, barem se u nečemu slažemo.

Moram priznati da me je nekoliko teza najavljene reforme u početku privuklo jer se daje naslutiti komparatistički pristup u predavanjima, ali mi je pozornije čitanje otkrilo pozadinu liberalnoga pristupa djeci i učenju, pristupa koji plemenitim namjerama vodi u pakao nereda. No za krajnju ocjenu još ima vremena. U svakom slučaju treba se vratiti i uzeti kao polaznu i neprijepornu točku zamisli nedavno preminulog akademika Slavena Barišića koji je razumio kako treba postaviti temelje modernog hrvatskog školstva. Istodobno je rečena skupina akademika načela opet i jezični aspekt, to jest odurni i komični naziv kurikulum (koji je u crvenom režimu postao kukurikulum). Predlažu naziv: školski uputnik. Više nego dobro. Još samo treba na izborima uputiti crvene prema političkoj anonimnosti (a neke i osuditi), pa će i rogobatna riječ kurikulum biti upućena u prvi kontejner.

O jeziku još

Često sam pisao u ovoj rubrici o nepostojećem bosanskom jeziku, dopuštajući pri tome blagonaklono da muslimani-bošnjaci svoj jezik nazovu bošnjačkim (premda ne od srca jer i taj naziv skriva porepoznatljivu zamku). Tvrdio sam, dokazivao i dokazao da je ta bosanska konstrukcija u stvari hrvatski jezik prožet ponešto srpskim leksikom i turcizmima. Kadli, s istom se (lako dokazivom) tezom javila i profesorica s banjalučkog Filološkog fakulteta (!) Mirjana Vlaisavljević koja veli da je taj „bosanski“ u stvari „sarajevska varijanta hrvatskog“. Pa dobro, eto, barem se u nečemu slažemo. Hrvoje Hitrec