Karamarkovi stručnjaci za sprječavanje pučeva uoči izbora za EU parlament pomno su razrađivali scenarije koji bi se mogli dogoditi u slučaju loših izbornih rezultata, posebice nakon izjave Andreja Plenkovića da se 'SDP ne snalazi na vlasti, a HDZ u oporbi', te kritike nekih viđenijih članova stranke kako je HDZ previše skrenuo udesno i ostao bez potrebnog biračkog potencijala za osvajanje državne vlasti.

U utorak, 11.06.2013. održat će se sjednica predsjedništva HDZ-a. Središnja točka biti će rasprava o unutarstranačkim izborima. Zaključak je unaprijed pripremljen: HDZ-u unutarstranački izbori ne trebaju!

Hrvatska demokratska zajednica imala je u svojoj povijesti, posebice nakon smrti svog prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana mnogo turbulentnih trenutaka. Do njih je uvijek dolazilo radi suspenzije unutarstranačkih procedura, zatiranja unutarstranačke demokracije i nespremnosti njenih čelnih ljudi na prihvaćanje različitosti koja je uvijek bila utkana u samo biće naše stranke. Dok je bilo stranačke demokracije i tolerantnosti HDZ je bila pobjednička stranka koja je samostalno osvajala izbore i povjerenje većine hrvatskog naroda čak i u vrlo nepovoljnim međunarodnim okolnostima. Unutarstranački izbori odvijali su se uvijek i u ratnim i poratnim vremenima, za vrijeme najvećih pritisaka na Predsjednika i stranku u cjelini. Njihovo zanemarivanje, trivijaliziranje i lažiranje započelo je s erom Sanadera, ali još nije završilo. Od kada postoji takav pristup unutarstranačkom životu pad  ugleda i snage HDZ-a je očit. Nažalost, despotskom ponašanju u HDZ- u uvijek su pomagali ljudi koji su imali utjecaj u stranci. Takvi su slamali svakoga tko se usudio javno govoriti o potrebi dosljednog zalaganja za svakog člana i svakog glasača, potrebi okupljanja na zajedničkim ciljevima u interesu probitaka hrvatskog naroda i države. Branimir Glavaš javno je uspoređivao Sanadera s Tuđmanom, pozivao sve da glasuju za njega te da 'izoliraju pojedince koji unose razdor'. Bilo je to u doba nesmiljenih obračuna s neistomišljenicima, kada su njegovi eskadroni utjerivali strah u kosti i članova i dužnosnika ove stranke, kada se sistem tajnog glasovanja nije primjenjivao niti na jednoj razini odlučivanja, kada su se rezultati izbora lažirali i kada je raspuštanje ogranaka i izbacivanje iz članstva bilo svakodnevno. Danas su i Sanader i njegov zagovornik Glavaš u zatvoru, jedan bez grižnje savjesti, drugi pun iskrenog kajanja. Poput Branimira Glavaša nekad, danas ljudi oko Tomislava Karamarka čine isto. Karamarko koristi njihove usluge u svom preventivnom ratovanju protiv pojedinaca koji bi mogli 'istrčati' s vlastitim mišljenjem o bilo kojem aspektu politike HDZ-a. Najdalje je otišao kada je njegov neimenovani suradnik kroz pero uglednog novinara pripisao zamjeniku predsjednika Prgometu 'neuspješni pokušaj puča' na dan izbora za Europski parlament. Te izborne noći u prostorijama HDZ –a bilo je malo javnosti poznatih ljudi, malo ljudi od značaja, rijetka poznata imena. No ipak, 'izvor' je ustvrdio da se nekoliko dana ranije pripremao puč, koji je navodno propao radi pobjede HDZ-a koji je od 3.738.709 dobio 233.227 glasova.

Karamarko i Brkić – nositelji pučističkih ambicija u HDZ-u

Karamarkovi stručnjaci za sprječavanje pučeva uoči izbora za EU parlament pomno su razrađivali scenarije koji bi se mogli dogoditi u slučaju loših izbornih rezultata, posebice nakon izjave Andreja Plenkovića da se 'SDP ne snalazi na vlasti, a HDZ u oporbi', te kritike nekih viđenijih članova stranke kako je HDZ previše skrenuo udesno i ostao bez potrebnog biračkog potencijala za osvajanje državne vlasti. No propustili su analizirati situaciju koja bi se mogla dogoditi u slučaju hinjenja dobrih. Tako su Karamarko, Čuljak i Brkić zapravo postali nositelji pučističkih ambicija koje će nastojati potvrditi na sutrašnjem predsjedništvu stranke. Kako doznajemo ono je sazvano isključivo radi teme unutarstranačkih izbora, odnosno zato da bi se ovo tijelo (koje bi u tom slučaju bilo podložno reizboru) očitovalo protiv takvih 'pučističkih' tendencija. Podsjetimo, unutarstranački izbori nakon lokalnih su ono na što je cjelokupno članstvo računalo kada je prije godinu i pol izabralo Karamarka za predsjednika i Prgometa za zamjenika predsjednika stranke. Koji od njih dvojice radi puč u stranci: onaj koji se toga i danas drži ili onaj koji ovo očekivanje želi pod svaku cijenu ignorirati? Je li pučistički zahtijev za održavanjem unutarstranačkih izbora najesen, što je i tako obećao i sam Karamarko ili je pučističko nastojanje da ih se unatoč očekivanjima oni ne održe kako bi se zadržao status quo? Radi čega Karamarko dosljedno zalaganje za održavanjem obećanih unutarstranačkih izbora izjednačava sa zahtijevom za njegovom smjenom, sa pučističkim djelovanjem, sa opstrukcijom i diverzijom? Zašto on u tome ne bude dosljedan i time ostavi „pučiste“ bez prostora za djelovanje? Zašto njegovi ljudi u stranačkoj operativi pokazuju otvoreni prezir prema izabranom zamjeniku predsjednika stranke, prema nekim od izabranih europarlamantaraca čijim se uspjehom kite, prema značajnom dijelu pobjedinka na lokalnim izborima koji očekuju unutarstranačke izbore kako bi iskoristili postignute rezultate za konsolidiranje stranke na terenu? Nevjerojatna je teza koju poput nekog dobro plaćenog potparola izriče Večernjakov kolumnist Milan Ivkošić, o tome da bi taj proces „izvrgnuo stranku riziku novih svađa, razilaženja i raskola“. Pa zar nije upravo Karamarko raspustio čirav niz HDZ-ovih organizacija svega nekoliko mjeseci nakon posljednjih unutarstranačkih izbora kako bi „ojačao i konsolidirao stranku“? I zar nije Ivkošić takvoj „konsolidaciji“ zdušno aplaudirao? U mjesecima nakon Karamarkova dolaska bilježili smo iznenađujuću ustrajnost u bavljenju unutarstranačkim kadroviranjem  iako je stranka tek izašla iz unutarstranačkih izbora. Sada bi Karamarkovi pučisti u HDZ-u željeli to uspostavljeno stanje zacementirati. One koji se zalažu za obećane unutarstranačke izbore proglašave se pučistima iako oni želi eliminirati situaciju „izvanrednosti“ stanja u stranci koju Karamarko, Čuljak i Brkić stalno zazivaju. Oni koji žele redovitost u stranačkom životu na unutarstranačke izbore gledaju kao na priliku za jačanje stranke. Pučisti u tome vide opasnost, pa u javnosti nastoje osvojiti psihološke kote na način da prikažu kako bi to bilo u interesu 'ljevičara' i Zorana Milanovića. Ako itko ljevičarima odgovara onda je to upravo ovakvo vodstvi HDZ-a i njihova politika povratka u Sanaderovska vremena. Karamarko je jedini predsjednik neke stranke u Hrvatskoj koji je nepopularniji od stranke koju vodi. On je ujedno i jedni predsjednik HDZ-a koji ima takvu poziciju - u njoj nisu bili čak niti Sanader i Jadranka Kosor. Odluka čelnika čiji je rejting niži od stranke koju vodi da ne dozvoli unutarstranačke izbore logičan je izbor za tog čelnika. No je li to i logičan izbor za samu stranku? U nastojanju da u unutarstranački život pošto-poto unesu atmosferu 'izvanrednosti' kako bi eliminirali unutarstranačku demokraciju, ambicije ovog trojca (Karamarko, Čuljak, Brkić) nadilaze okvire koji su im dani u novom HDZ-u i za njih nema dugoročno dobrog rješenja kakvu god odluku sutra donijeli. 

Redukcija javnog istupanja i iskazivanja mišljenja pretvara HDZ u političkog mrtvaca

Nažalost, danas gotovo nitko više i ne očekuje da ova povijesno najuspješnija stranka protrese političku scenu, da ju prodrma i stubokom izmjeni. Čini se da promjene takve naravi, koje bi podržala većina hrvatskih ljudi, više u HDZ-u nema tko pokrenuti. Čak i Milan Kovač, novi vođa utemeljitelja kao 'savjesti' stranke traži od stranačkih uglednika da se suzdrže javnih izjava!?! Razgovor o sadržaju stranke Karamarkova ekipa želi svesti na rasprave u okviru dva-tri stranačka tijela koja zajedno broje 50-tak ljudi, iako je to pitanje koje se tiče svakoga od 200 000 članova, stranačkih glasača i simpatizera. Dok je i članstva i simpatizera sve manje (čelnik zagrebačke organizacije javno je iznio podatak da HDZ u Zagrebu ima svega 16 500 članova,  a HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnika dobila je svega 6% glasova) primjer Milana Kovača govori da je pristajanje na takav model ponašanja uvjet opstanka. Uskraćujući čelnicima da slobodno istupaju Karamarko pokazuje da nije spreman voditi stranku na način da je otvori prema biračkom tijelu. Razgovor o stranačkoj politici ne može se svesti na unutarstranačko birokratsko pitanje koje ovisi o odnosu snaga u stranačkom predsjedništvu u kojemu čak i zamjenik predsjednika mora biti kuš i u kojemu usredotočenost na discipliniranje vlastita korpusa ostavlja gorak okus u zabravljenim ustima mislećih pojedinaca. Rezultat političke bezidejnosti su iracionalna obračunavanja s osobama poput Jadranke Kosor, prozivanja za koketiranje s SDP-om najvažnijih ljudi stranke i kandidiranje bezličnih birokrata za mjesta koja traže političke karizmatike i lidere. No ovdje se Karamarko ne igra samo s HDZ-om, nego i budučnošću Hrvatske. U bipolarnom političkom sustavu za očekivati je da će se političko klatno prije ili kasnije vratiti 'udesno'.  Ako se to dogodi s ovakvim HDZ-om opravdano je postaviti pitanje: kako možemo očekivati da ljudi koji danas bespogovorno slušaju i odriču se svojih stajališta u redovitom unutarstranačkom životu sutra ne postupaju isto kada interes države bude u pitanju? Neće li takvi bespogovorno slušati i odricati se hrvatskih interesa kada preuzmu odgovornost za vođenje države? Zar takvu pravilnost u ponašanju već nismo vidjeli? Zar i sam predsjednik stranke nije već bio u toj ulozi? Nije li takvo ponašanje dovelo do svih HDZ-ovih problema, uključujući i do suđenja stranci za kriminal u koji su ju odveli njezini 'neprikosnoveni' čelnici?

Predsjedništvo svojim odnosom prema unutarstranačkim izborima doprinosi razočaranju ljudi u funkcioniranje sustava

'Lopovi, lupeži i kriminalci, kao i oni koji daju i primaju mito, neće više mirno spavati. I to je odlučna poruka, dragi prijatelji', grmio je Sanader s govornice Izvještajnog sabora HDZ-a, održanog 30. lipnja 2007. godine u dvorani 'Dražen Petrović'. Pet i pol godina kasnije, sudac Županijskog suda Ivan Turudić izrekao je nepravomoćnu presudu Ivi Sanaderu od deset godina zatvora zbog primanja mita u slučajevima Hypo i Ina-MOL, ne propuštajući naglasiti da je svojim ponašanjem 'doista doprinio razočaranju ljudi u funkcioniranje sustava i stvaranju opće apatije i atmosfere bezizlaznosti'.  Sanader je 2007- godine mogao, nakon afera Brodosplit, Bechtel, Imostroj, Maestro... prijetiti lopovima i organiziranom kriminalu, kao i 'onima koji daju i primaju mito', govoriti kako će on počistiti korupciju, te na račun toga na zaraditi još jedan mandat na parlamentarnim izborima - jer je demokracija u stranci bila potpuno dokinuta, a misleći pojedinci stjerani u mišju rupu. Karamarko, čiji je ulazak u vodstvo stranke 'jednoglasno' potvrdilo četiri tisuće ljudi bez ijednog glasa protiv u dvorani čija je gradnja i danas predmet istraga, i čija je tvrtka jedna od onih čije se sudjelovanje u tom projektu preispituje, bio je jedan od onih koji su to omogučili. Hoće li sutra on, uz pomoć ljudi koji u njemu vide neprikosnoveni autoritet kao što ga je Čobanković vidio u Sanaderu, oduzeti HDZ-u još jednu šansu da zauzma mjesto koje mu u hrvatskom narodu pripada? Je li scenarij proglašavanja unutastranačkih izbora nepotrebnom stvari reafirmirmacija Tuđmanovih vrijednosti u HDZ-u? Znaju li ljudi koji na taj način vode stranku koje su to uopće vrijednosti? Nisu ih uspjeli raspoznati kada ih je raspoznala i afirmirala većina hrvatskih ljudi. Kako bi mu to moglo poći za rukom danas Izvornu vijest možete pogledati OVDJE