- Dobar dan, imate slobodnu sobu u pansionu?
- Dobar dan gospođo. Zaista mi je žao ali niti jedne slobodne sobe nema.
- Odlično, ja i kolega smo iz državnog inspektorata (izgovoreno uz "imam te" osmjeh), molimo vas Rješenje o kategorizaciji objekta i popis gostiju.
- Dobro mi došli, evo odmah.
Izlistam knjigu gostiju, dam im traženo rješenje i smijuckam im se dok oni zbrajaju i oduzimaju..... čekam ih da nagaze na minu.
Nakon konzultacija između to dvoje imbecila, gospođa mi se obraća smrtno ozbiljna:
- Zaključili smo da imate neprijavljenih stranaca u kući!
- Lako moguće da stanje u knjizi gostiju ne odgovara stanju koje ste zatekli, eto greške se događaju... i šta sad? (Navlačim žalosnu facu broj 5).
Ona sastavlja zapisnik, a ja strpljivo čekam paprenu kaznu. Pročitaju oni meni zapisnik koji su sastavili i daju mi ga na potpis. Samo sam ih prije samog potpisivanja zamolila da upišu točno vrijeme i da čitko ispišu svoje ime i prezime. Sve im je to bilo malo čudno, no nisu se bunili. Potpisala sam i poštambiljala to njihovo literarno remek djelo, uzela svoj primjerak, i s velikim ih guštom poslala nekamo. Rekla sam im da je moja obaveza gosta prijaviti u roku od 12 h nakon dolaska, ali kako gosti koji su sobe rezervirali još nisu ni stigli (dolaze oko 14 sati) ne mogu ni biti prijavljeni. Dok sam im držala prodiku i vrijeđala ih, na vratima se pojavio gost s rezervacijom. Zamolila sam ga da pričeka trenutak, samo dok ispratim ovo dvoje nepismenih birokrata koje me kanilo kazniti. Zapisnik su poništili, a ja sam im svoj primjerak odbila vratiti.
Samo dva sata kasnije, nova avantura. Ovaj put dolaze Linićevi ljudi.
-Dobar dan, porezna, dnevni promet molim.
- Evo, samo trenutak da zajedno zbrojimo.
Izlistam dnevni promet po računima koji je već na žiro računu u banci, i bacim na stol hrpu sitniša pa neka gospoda broje. Skontali su 512 kunica viška, a ja sa strane izigravam zabrinutu poduzetnicu. Pečat je tu garant. Grizem nokte, gledam izgledati što zabrinutija.
Ide zapisnik, a ja čekam i čekam da konačno i taj dokument potpišem, i usput ih pitam jesu li su za čašu vode. Drugo ne nudim. Pristaju, i ja im donesem čašu hladne vodice da se razbistre i lakše skoncentriraju. Dok ja čekam njihovu smrtnu presudu za svoj hotel, jedan me gost traži bocu hladne vode koju mu spretno pružam. Gost je vodu uzeo, zahvalio se i otišao, a gospon inspektor me pita zašto mu nisam ispostavila račun i naplatila bocu vode? Tu sam pukla:
- Hoćete li vas dva polupismena Linićeva pijuna platiti vodu koju ste popili? Što vas boli ona stvar što ću ja u cijeni smještaja mojim gostima gratis ponuditi? Vodu, voće u sobi i još štošta?
Lako su zaključili da sam ljuta, ljuta i brzo su završili pisati "svoj" zapisnik o nepravilnostima na koje su naišli, to jest o višku novca u blagajni. Potpisujem, a zatim i njih šaljem gdje i one prve analfabete. Svi izdani računi su plaćeni karticama, a 500,00 kunica sitniša koji su brojali je blagajnički minimum - iznos gotovine koju sam dužna uvijek imati u blagajni. Kasa ne smije biti prazna, taj se novac preko noći ostavlja u blagajni ili se, ako ga nema u blagajni, ujutro donosi iz banke isto kao što se utržak odnosi u banku, a 12 kuna je višak koji im nije dovoljan ni za toalet papir kojim bi počistili iza sebe. Nakon održanog predavanja o zakonu o fiskalizaciji, članak 28 i 29, izbacila sam ih van iz klimatiziranog lobija na terasu na kojoj je bilo oko plus pedeset, tamo su poništili svoj velebni zapisnik i molili me da im ga potpišem. Kopija i tog sranja je kod mene, a njih sam uputila kod Linića neka im on potpiše, ja neću!
Nisam sretna zbog svega što mi se danas dogodilo, bila sam bezobrazna prema ljudima koji isto kao ja zarađuju za kruh, ali što je previše, previše je! Svi misle da je nama privatnicima lako, pogotovo nama koji se bavimo turizmom, jer tu novac pada s neba, a sve institucije na nas idu džonom kao da smo krimosi kojima mafija nije ni do koljena! A to boli! Po jednima sam bila u prekršaju jer nisam prijavila goste koji još nisu stigli, a ovi drugi su nasjeli na "višak" novaca u kasi. Da nisam reagirala tako kako sam reagirala, pokrenuli bi upravni postupak koji bi se vukao godinama, a to mi baš nije potrebno. A da, i zaboravila sam napomenuti da sam gospođu iz državnog inspektorata gađala u neuku glavu ključem sobe koja je bila rezervirana, ne zauzeta kako je ona zaključila. Neka se žali kome god hoće, meni je potpisana izjava gosta dovoljna da se izvučem iz problema u koje me ona svojom glupošću pokušala uvaliti.
U svakom slučaju, žao mi je što sam na današnji dan poreznoj upravi dužna 0,21 Kn. Bolje prolaze oni koji duguju cifre sa šest nula, njima nitko na vrata ne kuca nego se porezni dug oprašta kroz "predstečajne nagodbe" i na sve mile načine.
K.T./fizzit.net
Izvornu vijest možete pogledati
OVDJE
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.