INTERVJU: ŠUTLJIVI JUNAK DOMOVINSKOG RATA IZ PODRAVINE - IVICA ŠAFARIĆ NINDŽA

29.03.2021. 16:14:00

Ivica Šafarić poznatiji kao Nindža. Junak Domovinskog rata iz Podravine. U 51. godini života, uz dvoje djece i unuka Bartola i uz sve dnevne obveze koje ima i tegobe što ih osjeća od zadobivenih ratnih rana, tek u rijetkim trenucima uspijeva pronaći malo vremena za odmor, obitelj i prijatelje. Doskora predsjednik HVIDR-e Dugo Selo, prepustio je to drugima, ali na čelnom mjestu udruge ratnih veterana "Crne Mambe" još uvijek ostaje. Dečki to od njega traže.

 Od prvog dana sa svojim prijateljima, suborcima iz "Gromova" i "Crnih Mambi" ali i s drugima koji su im se u međuvremenu pridružili, angažiran je na potresom ugroženoj Banovinu.

 "Okupili smo se (kaže dok se pripremamo za intervju) spontano ispred prostorija Doma hrvatskih branitelja ovdje u Dugom Selu tog 29. prosinca prošle godine, odmah nakon potres. Nikoga nisam morao zvati. I dogovorili da se krene na Banovinu - ne samo mi iz "Gromova" i udruge "Crne Mambe", našlo se tu i ljudi koji nisu veterani a željeli su pomoći. Bilo nas je ukupno 30 do 35, kako koji dan. Tako je počelo. Imamo do sada oko 60 odlazaka na Banovinu, iza nas je sanacija oko 100 kuća i stanova (na kojima smo uradili ono najnužnije), bili smo angažirani na preseljenju petrinjske bolnice, Društvenog doma. Mnogi nas znaju i ljudi nas zovu, tako da posla ima stalno. I sretni smo da možemo pomoći. Ne pitamo nikoga za ime, prezime, vjeru, naciju, je li branitelj ili ne. Nesreća ne bira i jednako pogađa sve ljude koji tamo žive."

 Nakon ovog kratkog uvoda, započinjemo razgovor:

PDN: Gospodine Šafarić, najprije hvala što ste izdvojili svoje vrijeme, danas, na Cvjetnicu, za ovaj razgovor, nakon svih napora kroz koje prolazite posljednjih mjeseci. Kad ste već spomenuli Banovinu i potres, ima li nešto posebno čega se sjećate iz prvih dana nakon te katastrofe?

IVICA ŠAFARIĆ: Možda bih izdvojio to što smo, primjerice, radeći na sanaciji ruševina u Slanoj, Vratečkom i Farkašiću, na Staru godinu i prvi dan Nove godine jednostavno zaboravili kako završava 2020. i počinje 2021., tako da je sve prošlo bez uobičajenih čestitki. Sjetili smo se tek kasnije i skromno proslavili onako kako je u tim uvjetima bilo moguće. Nikomu tada nije bilo do slavlja, u onim ruševinama i među ljudima koji su u trenu ostali bez svojih kuća, a neki, nažalost i bez članova obitelji. Ekipa je dobra, ima nas ne samo iz Dugog Sela, nego i iz Šibenika, Zadra, Splita, sa svih strana. Još uvijek stižu donacije u građevinskom materijalu, novcu, ali mi iz udruge 'Crne Mambe' troškove prijevoza i svoje prehrane snosimo sami, sve što se dobije ide ljudima kojima je najpotrebnije. Ne pitamo nikoga ni tko je ni što je, ako mu treba pomoći pomognemo koliko možemo, odradimo i idemo dalje. Osim uklanjanja zabata, sanacije dimnjaka i krovova i drugih građevinskih radova, često je ljudima potrebno donijeti nešto od hrane ili odjeće, pripremiti drva za ogrjev ili obaviti kakav drugi posao, pa i tu priskočimo, koliko možemo i stignemo. Prvih dana ulice u Petrinji su bile dobrim dijelom zakrčene vozilima i masom ljudi, pa je naša ekipa krenula po okolnim selima - oko Gline i Petrinje. Ljudi su solidarni i imaju osjećaja za one koji su ugroženi. I Dobrovoljno vatrogasno društvo iz Dugog Sela je dalo donaciju. Moram spomenuti Sinišu Presečan iz Kloštara Podravskog koji nam je pri ruci kao izvođač radova. On i njegovi dečki su bili s nama tri dana, donirali pun kamion građevinskog materijala i njih se šest angažiralo u radovima. Trenutačno smo na području Novog Sela Glinskog na sanaciji jednog krovišta i onda idemo dalje.

PDN: Možete li nešto posebno istaknuti, neki detalj koji je možda promaknuo našim medijima, vezano za ove aktivnosti?

IVICA ŠAFARIĆ: Pa, recimo…oduševila nas je gesta veterana 69. Oklopne pukovnije iz Mađarske koji su pod geslom: 'Brat s bratom, Hrvat s Mađarom' u suradnji s albanskim veleposlanikom skupili iznos od oko 13.000 kuna i uplatili na račun naših veterana iz Koprivnice za stradale u potresu na Banovini. To je ono što daje snagu i vjeru kako ćemo uspjeti. Svaka, pa i simbolična pomoć je dobro došla i uvijek se trudimo da to ide izravno ljudima kojima je najpotrebnije, bez posrednika.

PDN: Znate da je Domovinski rat tema koju ne možemo zaobići. Prije više od godinu dana rekli ste mi kako imate projekt na kojem radite, a čiji je cilj održati sjećanje na dane kad se Hrvatska borila za svoju neovisnost. Možete li nam reći nešto o tomu?

IVICA ŠAFARIĆ: Da. To je projekt 'Edukacija mladih - da se ne zaboravi'. Nije nam cilj indoktrinirati našu mladost niti smo željni slave, nego se trudimo one koji to žele upoznati s događajima i vremenom u kojem se Lijepa naša borila za svoju slobodu u tom krvavom i nametnutom ratu. Program financira Zagrebačka županija. Odlazimo autobusom na teren, na mjesta gdje su se vodile bitke. Osim školske djece bude tu i druge mladeži koja želi saznati nešto više o tomu. O akcijama govore sami branitelji - sudionici, ali i domaći ljudi, oni koji su se u to vrijeme živjeli u ovim mjestima, a tu je i naš povjesničar Tomislav Šulj koji te teme u svojim izlaganjima obrađuje sa stručnog stanovišta. Odziv je jako dobar. Već prije tri godine bili smo na Maslenici, u Petrinji, prošle godine na Turnju. Planiramo još Pakrac, Lipik, Vukovar - za 30. obljetnicu stradanja. Uglavnom dvije do tri edukacije godišnje, koliko nam dopuste financije. Uvijek položimo vijence za poginule i pomolimo se za njih, razgovaramo s domaćim ljudima, jer to među ostalim služi i integraciji branitelja i stradalničke populacije u društvo. Koliko god nam pandemija COVID-a trenutačno to otežava, nastojimo napraviti što možemo.

PDN: Kad smo već kod rata, gdje je bilo Vaše "vatreno krštenje"?

IVICA ŠAFARIĆ: To se ne zaboravlja. Borovo Selo, 2. svibnja 1991. godine. Bio sam tada pripadnik Jedinice za posebne namjene MUP-a RH. Mislim da se u Hrvatskoj mnogi još sjećaju onih snimki, našeg plavog oklopnog transportera MUP-a s kojim smo kroz polje pšenice pokušali ući u selo i pomoći našim redarstvenicima. Tada nam je vojska presjekla put, pucali su na nas i nisu to dopustili. Bili su to teški trenuci, jer već smo čuli da tamo ima naših koji su mrtvi i ranjeni. Potom bojišnica na Ljubovu u Lici lipnja 1991., Petrinja…

PDN: Molim Vas, ukratko, gdje ste sve i kako ranjavani? Koliko znam, bilo je to nekih pet ili šest ranjavanja.

IVICA ŠAFARIĆ: Ma da, samo ono jedno ne računam, bilo je to okrznuće glave, rikošet, ništa značajno. Prvi put ozbiljnije, ranjen sam u Petrinji od tenkovske granate, pa onda dva puta kod Farkašića (jedno lakše i drugo nešto teže) od minobacačkih granata - tamo je bilo gadno, bili smo doslovno u izravnom sukobu s njima, na dvadesetak metara razdaljine. Ali nisu prošli prema Zagrebu, poraženi su iako su nadirali u mnogo većem broju nego je bilo nas i uz potporu oklopa. I nikad nisu uzeli to područje. Na Glinskoj poljani rikošet tromblona. Prije 3 - 4 godine su mi izvadili geler koji je ostao iza uha i podsjećao me na tu akciju. I onda jedno teško ranjavanje od snajpera, isto na Glinskoj poljani, prostrel ispod desne ključne kosti. Izvadio sam prstima zrno koje mi je izašlo u gornjem dijelu ramena, pješačio sam oko tri kilometra, pa sanitetom dalje, čamcem preko Kupe i u ratnu bolnicu u Velikoj Gorici. Izgubio sam dosta krvi i bilo je teško. Sad imam ugrađen jedan poveliki komad titana u tom desnom ramenu. Kad se vrijeme mijenja podsjeti me na Glinsku poljanu. Pa onda Maslenica, protunapad na smjeru prema Paljuvu, protiv njihovih elitnih postrojbi 'Vukova s Vučjaka'. Tamo smo bili prebačeni helikopterima i držali desno krilo. Da je položaj pao, naše bi snage završile u okruženju. A iza nas more. Nije bilo odstupanja. Bogu hvala, dobili smo tu bitku, uz žrtve, ali smo je dobili. Ono su bila ranjavanja u 1991. godini, a posljednje u toj operaciji Maslenica 1993., gdje sam izgubio lijevo oko. Geler promjera 8 milimetara i zbog njega ostaneš bez oka. I to je to.

PDN: Moram pitati, mada Vam o tomu sigurno nije lako govoriti - što je bilo najteže u ratu?

IVICA ŠAFARIĆ: Kad suborac, prijatelj i brat umre na rukama, to je najteže. Ivica Kolar mi je na Ljubovu, u lipnju 1991. umro na rukama. Posljednje riječi su mu bile: 'Što će moja djeca?' Znao je da je kraj. Dečko iz Đurđevca, prvi naš branitelj s područja Podravine koji je dao život za Hrvatsku u Domovinskom ratu. Tamo nam je poginuo i Pero Juriša. Upali su u neprijateljsku zasjedu. I ja sam tada trebao biti s njima, ali sam sasvim slučajno u to vrijeme otišao u izviđanje s Matom Obradovićem. Na Glinskoj poljani iste 1991.  izgubili smo Dražena Horvata. U  Novigradu (na cesti prema Paljuvu) Dragutina Naglaša i Vladu Brebrića Garu, 1992.. To su samo neki od mojih prijatelja čija me je smrt duboko potresla, kao i sve druge dečke koji su bili s nama. Meni je to bilo mnogo teže nego ići u bilo kakav fajt.

PDN: Kako dalje i što danas radite u udruzi "Crne Mambe"?

IVICA ŠAFARIĆ: Zadnjih desetak godina angažirani smo na projektu radne terapije. Pomažemo braniteljima na razne načine. Bilo nas je više u udruzi, ali dosta je dečki umrlo, tako da danas brojimo oko 350 članova. Prije dvije godine utemeljili smo Klub mladih 'Crne Mambe'. Želja nam je da oni nastave raditi nakon nas, da Domovinski rat ne padne u zaborav. Radimo i na projektu 'Umjetnošću i ljepotom protiv predrasuda' na kojem su dragovoljno angažirani branitelji - umjetnici s ciljem socijalizacije i afirmacije branitelja kao korisnih članova društva - jer još uvijek ima onih koji nas promatraju kao teret za proračun, pijance i dangube koje traće vrijeme po kafićima i kladionicama. Nastojimo promijeniti tu sliku i razbiti ove predrasude. Radimo i na projektu 'Zajedno u bolje sutra' financiranom od EU preko kojeg smo do sada dobili nepunih dva milijuna kuna i  zbrinuli 44 branitelja slabog imovnog stanja, poboljšali im uvjete života i riješili neke goruće probleme koje su imali. Projekt ide dalje, opet smo u postupku natječaja. U listopadu ove godine treba izaći iz tiska naša Monografija 'Crne Mambe'. Podigli smo nekoliko spomenika poginulima, imamo naš Domoljubni portal CM koji uspješno radi, pripremamo obilježavanje 30. obljetnice ustroja brigade i naše bojne. Sad uoči Uskrsa, držat ćemo ovdje u našoj crkvi u Dugom Selu stražu kod Isusovog groba - od subote na nedjelju. S krunicom smo išli u rat, u Boga se uzdamo i Njega se ne odričemo. To nam je jedini siguran oslonac, pogotovu danas kad su kršćani diljem svijeta pa i u Europi najugroženija vjerska zajednica.

PDN: Imate li nešto što ste propustili a želite reći?

IVICA ŠAFARIĆ: Moglo bi se satima razgovarati na ove teme koje smo spomenuli, ali, nadam se bit će prilike i neki drugi put. Hrvatska ima tisuću problema, vremena su teška, ali bilo je i težih, zato moramo imati strpljenja. Jedna od stvari koje nikako ne volim čuti je kad netko blati i psuje državu. Mi smo država. Mi smo Hrvatska. Hrvatska su prije svega oni koji su dali svoje živote za nju, a ne bilo koji političar, bio na vlasti ili u oporbi. Trebamo čuvati Lijepu našu, pogotovu danas, kad vidimo kako se sve i na koje podmukle načine udara u temelje nacionalnih interesa i katoličke vjere. Strpljenje i nada, vjera u našu mladost i budućnost, mir i sloga, upućenost jednih na druge - to je ono što nam treba više od bilo kakvih materijalnih blagodati. Ne živi čovjek samo o kruhu, kaže ona biblijska.

PDN: Poruka čitateljima za kraj razgovora?

IVICA ŠAFARIĆ: Svim katolicima, Hrvatima i ljudima dobre volje blagoslovljen Uskrs i neka pobjeda našega Spasitelja Isusa Krista nad ništavilom donese novu nadu u naše živote, mir u srca, domove i obitelji i boljitak našem narodu i Domovini.

Za PDN razgovor vodio: Zlatko Pinter

 P. S. U ovaj kratki razgovor stalo je tek djelić onoga što bi se moglo reći o ovom hrabrom, samozatajnom ratniku, junaku, domoljubu, umirovljenom časniku, Ivici Šafariću Nindži iz kojega se - kad je o ratu riječ - obično moraju "izvlačiti" riječi.

 Za kraj evo sjećanja jednog njegovog suborca na događaj o kojem se među nama dugo pričalo i još uvijek govori, a nije spomenut u ovom našem razgovoru:

'On je na moje oči, usred napada na Petrinju, otišao 100 metara od našeg položaja u vojarnu po kojoj se šetalo, po mojoj procjeni, 2.000 četnika. Preskočio je ogradu, došao do stijega i skinuo jugoslavensku zastavu. Nije ni okom trepnuo, a četnici su ga samo gledali.' (Mario Milošić)

(Vidi: https://narod.hr/kultura/video-30-rujna-dan-koprivnickih-branitelja-junak-ivica-safaric-nindza-skinuo-jugoslavensku-zastavu-pred-2-000-cetnika-u-petrinji; stranica posjećena 29. 3. 2021.)

 Ostavljamo ovu i mnoge druge neispričane priče za neku novu prigodu…

Video Junaci Domovinskog rata - Ratnik u zrcalu vremena: 

Izvor: Portal dnevnih novosti

Izvorni autor: Zlatko Pinter/Foto: dnevno.hr

Autor: