Kad mi je prije koji dan prijateljica mojih roditelja Manda Galić kazala kako bi bilo zgodno napisati priču o njezinu susjedu, invalidu Domovinskog rata koji živi sam, a ima lijepu kuću i okućnicu, priznajem da sam bio pomalo sumnjičav. Ne’š ti danas imat lipo uređenu kuću i dvor! Ima ih u Kaštelima bezbroj. Ali, ajde, idem vidjeti o čemu se radi, pa što bude. Vozi me kolega Božo Vukičević do Rudina, a cijelo vrijeme mi se po glavi mota misao što ako ovdje ne bude priče. Dolazimo, Manda nas čeka i vodi na mjesto događaja. Na ulazu nas čeka čovjek, veseljak, invalid bez noge. Vrijeme je depresivno, pada kiša, a on sretan. Upoznajemo se, i već na prvu vidimo, i ja i Božo, da smo pogodili u sridu. To je životna priča koja zaslužuje pozornost javnosti. Glavni lik, naš sugovornik, 48-godišnji Jozo Spajić, ratnik je, sudionik prve crte bojišnice u srednjoj Bosni, u Žepču, odakle je inače porijeklom. ‘Počeo sam pucati’ Nakon rata došao je živjeti u Knin, odakle se uskoro preselio u Sinj, u stan koji je dobio od nadležnog ministarstva. Sinjska monotonija, ona svakodnevica ispijanja kava po kafićima i dosada, nisu mu bili po volji. - Jednostavno sam počeo pucati. Živci, dosada, svaki dan isti, digni se, ajde u kafić... I tako iz dana u dan. Kazao sam sebi: ovo se mora promijeniti. Na dan Sinjske alke kupio sam zemlju u Rudinama, zemlju i malu poljsku kućicu. Kada sam došao tu, cijela ideja bila je u mojoj glavi. Ideja o tome kako će mu izgledati kuća, ali i okućnica, na kojoj bi mu pozavidjela i najvještija ženska ruka. Barem što se tiče cvijeća. No, krenimo redom. Nakon što je po svom vlastitom projektu uredio kuću, koja ima 220 metara četvornih, Jozo Spajić krenuo je u uređenje okućnice. U njoj je u zadnjih osam godina zasadio svega. Ima petnaestak stabala maslina, mandarinu, limun, smokvu, marelicu, trešnju, i sve rađa “ka ludo”. Ima i svoje domaće povrće, onoliko koliko mu treba. ‘Ako mogu ja, bez noge, onda može svatko’ Cvijeće na sve strane, travnjaci obogaćeni živim kamenom, kamena imitacija bunara, drvene bačve s dalmatinskim điranom. I ništa tu ne bi bilo čudno da sve to ne održava sam. - Ovo je moja najveća terapija. Gledajte, dok radite, ne možete misliti na što drugo. Jednostavno se koncentrirate na posao i to je to. Svaki dan se oko kuće ima što raditi. Posebno sada u proljeće. Tko hoće, ima uvijek što raditi. Ako mogu ja, bez svoje noge, onda može svatko - govori nam Jozo Amerikanac, kako ga zovu. Zašto Amerikanac? - Zato što sam se 1994. i 1995. godine liječio u Americi. Ali nema boljega lijeka od Rudina i svega ovoga što imam. Ovo me preporodilo, ovo me doslovno liječi. Ovaj mir, tišina i ovaj lijepi pogled. U svim ovim poslovima moja invalidnost ne smeta mi ni najmanje. Posao me odvlači od svih loših misli. Više ne idem ni u kafiće, umaraju me priče o prošlosti, o ratu. Svi se zajedno trebamo okrenuti budućnosti - veli Spajić. Svi su ga u novoj sredini prihvatili. - Imam dobre susjede, biti dobar sa susjedom bolje je od ičega. Moja, kako je ja zovem, baba Manda, s početka priče, prava je žena, a njezin sin Mate najbolji mi je prika. Ljudi su za pet. Družimo se, jedemo skupa i ništa nam ne fali - hvali ih Spajić. Inače, u slobodno vrijeme, kada je za to raspoložen, Jozo igra pikado u sinjskom klubu, čiji je član, te sjedeću odbojku u Kninu.

Piše Jakov Žarko Snimio Božo Vukičević / Cropix

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE