“Vukovar se uopće nije morao dogoditi, to je bio džep, kao i Osijek, koji se morao zaobići. JNA je imala sasvim dovoljno snaga da iz najmanje dva smjera stigne do Zagreba, tamo su se stvari i rješavale. Porazna je bila politika da JNA stane na etničke granice Srba i da se ratuje s Hrvatima”, izjavio je prije deset godina za beogradsku politiku Branko Mamula, admiral JNA koji je danas preminuo u 101. godini života.

Mamula je bio jedna od središnji figura JNA od njenog osnutka. Kao sudionik Drugog svjetskog rata od 1941. i politički komesar Mamula se u mirnodopskom razdoblju uspinjao u hijerarhiji Jugoslavenske ratne Mornarice, da bi svoj karijerni vrhunac doživio 1979. kada je imenovan za načelnika Generalštaba JNA. Na toj se dužnosti zadržao do 1982. od kada je – pa sve do umirovljenja 1988. godine – bio “savezni sekretar” (zapravo ministar) za “narodnu obranu”.

Rat je na području bivše Jugoslavije započeo tri godine poslije, a kao što se može vidjeti iz prve rečenice Mamula je bio razoračaran i strategijom, ali i ponašanjem JNA. “Dugoročno to nije bila nikakva strategija, trebalo je na vrijeme deblokirati vojarne JNA u Hrvatskoj, razoružati sve paravojne formacije i onda pregovarati, što bi imalo kao posljedicu i odgađanje međunarodnog priznanja Slovenije. Rat JNA oko Dubrovnika najmanje je jasan i logičan, sramota je što je sve tamo napravljeno.” 

“JNA je trebala izvršiti državni udar”

Njegova zamisao je bila da JNA tada izvrši državni udar.

“Vojno rukovodstvo JNA snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar, što je dozvolilo da nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke srpskog nacionalizma, koji je JNA beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu i na kraju odbacio”, ispričao je tada, a krivicu upro u Veljka Kadijevića za kojeg je ocijenio kako “nije bio general odluke, već izvršavanja”. 

U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju pojasnio je što je trebalo učiniti sa “separatističkim vođama”.

“Sredinom 1991. imali smo situaciju nefunkcionirajuće Jugoslavije u kojoj je Armija trebala ukloniti republička vodstva i staviti se na raspolaganje UN-u. Nikada se unutar vojske nije planiralo preuzeti vlast kako bi se na njoj ostalo godinu, dvije ili duže.Zatvor ili kućni pritvor za republička vodstva bilo je pitanje za raspravu. No, to je bilo propušteno poduzeti. Trebalo je razoružati i Knin. Da se krenulo u akciju uklanjanja republičkih vođa, Franjo Tuđman bi vjerojatno pobjegao. Presreli smo razgovore iz kojih se vidi da je Tuđman pripremao bijeg u Austriju, gdje je otišao kako bi partnere umirio da neće biti kapitulacije nakon što je rat počeo”, iznio je tezu.

Predak mu se borio s banom Jelačićem

Mamula je porijeklom Srbin s Korduna, bio je oženjen za Splićanku, a za Slobodnu je tada ispričao i svoju obiteljsku povijest. I tragediju koja mu se dogodila tijekom Drugog svjetskog rata kada su, kako je ispričao, ustaše ubile majku i dva brata, ali i Mamule koji su se borili kroz povijest s rame uz rame s Hrvatima. 

“Moj praprapradjed bio je Stefan Mamula, zapovjednik Krajiškog bataljuna, koji je vodio pokrajinu Ilirik, a kojoj su bili i Hrvati i Slovenci, koju je formirao Napoleon osvojivši ove prostore. Kod Napoleona je vodio jednu delegaciju u kojoj su bili Hrvati i Slovenci kako bi ga nagovorio da krene protiv Turaka, da pomogne oslobođenje Balkana. Može se reći da je to bio svojevrsni začetak ideje jugoslavenstva.”

No, još je impresivnija priča s Lazarom Mamulom koji se borio s banom Jelačićem.

“Godine 1848. hrvatski ban Jelačić s Lazarom Mamulom, također mojim pretkom, odlazi u Beč spasiti Habsburge. Tada Jelačić dobiva zapovijed da ide u Mađarsku gušiti građanski ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije. Mamula je dobio drugi raspored pa je tražio od Beča da se bori s Jelačićem jer je smatrao da mu je mjesto pored bana. Lazar vodi jednu jedinicu koja je bila pod komandom Nogata, feldmaršala rodom od Karlovca.”