Na današnji dan 1991. godine u vojarni Trstenik, pokraj Dugog Sela, formirano je zapovjedništvo 2. A brigade ZNG-a (budući “Gromovi”) i Prva pješačka bojna te brigade – legendarne Crne mambe. U početku je postrojba bila sastavljena od pripadnika MUP-a koji su prvu obuku imali u obučnim centrima Vinica (kod Varaždina), Kumrovca i Rakitja. Momci koji su pristupali postrojbi vec su imali ratnih okršaja u Erdutu, Borovom Selu, Pakracu i Plitvičkim jezerima. Za bazu 2. A brigade ZNG-a izabrano je bivše radničko naselje Trstenik Nartski blizu Dugog Sela gdje nastaje i specijalna postrojba unutar druge gardijske brigade, odnosno njezina prva bojna – “Crne mambe”. Bojna je samo službeno po nazivu bila “bojna” jer u ljeto ’91. ljudstvom nije popunjavala niti dvije satnije. Osim nedostatka ljudstva, bojna se suočavala i s ostalim problemima svojstvenim onom dobu poput nedostatka streljiva te “nespretno” postavljenim zapovjednim lancem.

Ivica Šafarić - Ninđa

Mambe između ostaloga čine posebnima okolnosti u kojima su ratovali  te način na koji su sami nadograđivali reputaciju elitne borbene postrojbe. Jedna od posebnosti bila je ta da su sudjelovale na baš svim hrvatskim ratištima; od Banovine do Dubrovnika, a branile su prodor agresorske vojske i u graničnim prostorima BiH (Posavina, Hercegovina, Livno). Također, posebne su jer su jedine uz “Tigrove” bile popunjene ljudstvom iz svih krajeva Hrvatske, BiH, pa čak i dragovoljcima iz Europe. Bojna svoje djelovanje započinje krajem lipnja i u srpnju 1991. godine na području Zagreba tijekom blokade vojarne Maršal Tito. Tijekom opsade vojarne postrojba je ulazila i u oružane sukobe sa jedinicom JNA pri čemu je nekoliko pripadnika ranjeno. Dok se jedan dio postrojbe nalazio u glavnom gradu drugi dio od stotinjak gardista nalazio se u Lici gdje je u borbama poginulo dvoje, a ranjeno petero pripadnika postrojbe. Bojna ranjavanjem dvojice zapovjednika – Marijana Sokolića kod “Maršalke” te Mate Obradovića u Lici praktički ostaje bez zapovjednika te je zapovjednika imala samo u formalnom smislu. Podijeljeni u grupe na području Banovine “Crne Mambe” dva mjeseca samostalno izvršavaju bojna djelovanja prema neprijatelju. Dolaskom kolovoza 1991. diverzantske akcije se pretvaraju u otvorene sukobe sa neprijateljskim snagama da bi se rujnu 1991. vodile svakodnevne teške borbe. Po dolasku na Banovinu, Bojna je vodila teške i mukotrpne borbe na području Gline, Viduševca, Topuskog i Pokupskog, a nakon manjih borbi kod prilaza Sisku i Komarevu dio postrojbe početkom kolovoza 1991. odlazi u Petrinju.

Ivica Šafarić - Ninđa

Mambe po dolasku u Petrinju uspostavljaju punktove prema vojarnama JNA s ciljem da se odbiju napadi na grad koji su prvi put eskalirali 2. rujna kada je JNA potučena i prisiljena na povratak u vojarnu. Mambe su odbile i idući jak napad, 16. rujna no 5 dana kasnije bile su nemoćne te posljednje napuštaju grad koji pada. U međuvremenu pali su Topusko i Viduševac, a ranije i Glina. Postalo je jasno da je plan agresora izbijanje na rijeku Kupu te nastavak prodiranja preko rijeke prema Velikoj Gorici i Zagrebu. Nakon što su se neprijateljske snage pojačale postrojbama iz Srbije te raznim paravojnim postrojbama sve je bilo spremno za veliku ofenzivu. Neprijatelju su problem predstavljala sela koja nisu bila pod njegovom kontrolom među kojima je i Novi Farkašić, mjesto na Kupi koje je do dolaska Crnih Mambi bilo potpuno napušteno. Što se odigralo u Novom Farkašiću neviđen je herojski podvig o kojem možete čitati OVDJE. Nakon pobjede u bitci za Novi Farkašić, Crne Mambe branile  su i Glinsku Poljanu, Svetu Katarinu te Sunju. Nakon stečenih velikih borbenih iskustava “Crne Mambe” postale su elitna vojna postrojba koja je išla tamo gdje je bilo najteže. Jedno od takvih mjesta bilo je i Livno u Bosni i Hercegovini. Upravo su obrani Livna, od agresorske JNA, najveći obol dale “Crne Mambe” o čemu možete čitati OVDJE. Kraj 1992. godine “Crne Mambe” dočekale su na dubrovačkom ratištu gdje su sudjelovale između ostaloga i u oslobodilačkoj operaciji “Tigar” odnosno deblokadi Dubrovnika u kojoj uspješno izvršavaju izuzetno teške zadatke. Po završetku operacije “Tigar”, “Crne Mambe” vraćaju se u svoju bazu Trstenik gdje provode obuku i daljnja usavršavanja čekajući poziv u nove akcije.  Poziv je stigao ubrzo po završetku prvog dijela operacije “Maslenica” kada je trebalo zadržati osvojeni teritorij koji su pokušale povratiti najelitnije postrojbe srpske vojske. O tom herojskom dijelu ratnog puta “Crnih Mambi” čitajte OVDJE. Nakon zadarskog ratišta, “Crne Mambe” vraćaju se u bazu i do kraja 1993. godine rade na popunjavanju i obuci novih pripadnika. Tijekom 1995. godine uoči operacije “Bljesak” postrojba je djelovala samo u izvidničkim zadacima, a u njima djeluje i u pripremama za veličanstvenu operaciju “Oluja”. Početak operacije “Oluja” 2. gardijska brigada “Gromovi” kao i njezina Prva bojna “Crne Mambe” dočekuju na zbornom području Zagreb gdje su ustvari bili zaduženi za cijeli prostor okupiranog Korduna i Banovine. Nakon topničke pripreme, “Gromovi” kreću u napad prema Petrinji. Tu su napravljene velike greške u zapovijedanju te su “Gromovi” uz teško napredovanje imali i strašne gubitke. Dok je dio “Gromova” zapeo kod Petrinje, “Crne Mambe” su išle dalje osvajajući banijska sela. Bitno je napomenuti kako su Mambe bile dugo vremena lažno optuživane na temelju montiranih snimki za zločin u “Oluji” kod sela Žirovac koji su počinili pripadnici 505. bužimske brigade tzv. “hamze”. Tek po oslobađanju generala u Haagu napadi prestaju, ali Mambe do danas nisu dobile nikakvu ispriku. Nakon velikih napora u “Oluji” postrojba se vraća u bazu na odmor. Uskoro nakon “Oluje”, postrojba 17. rujna 1995. dobiva  zapovijed za pripremu za novi zadatak. Pokrenuta je tragična operacija “Una ’95”. Poslje neuspješne operacije, “Crne Mambe” su optužene za niz zločina u akciji pa čak i za agresiju na drugu državu iako je akcija trebala biti izvedena zajedno s Armijom BiH koja je zbog neuspjeha odustala od daljnjih napada. Unatoč svemu “Crne Mambe” su jedine u “Uni” svoj zadatak odradile uspješno usprkos nemogućim uvjetima (npr. forsiranje Une vršeno je samo s jednim gumenim čamcem!) te s pravom nose oznaku elitne postrojbe Hrvatske vojske! Kao još jednu posebnost i zanimljivost vezanu uz “Crne Mambe” treba istaknuti događaj pri obilježavanju druge godišnjice postrojbe, 15. svibnja 1993. godine na stadionu Segeste u Sisku. Tom prilikom “Crne Mambe” odlučile su istaknuti svoju posebnost te su nabavile beretke i tako postale prva postrojba Hrvatske vojske koja je bila opremljena beretkama. To se nije svidjelo generalu Bobetku koji je odlučio kazniti postrojbu no kada su se svi pripadnici izjasnili skidanjem iz vojske u slučaju kažnjavanja, Bobetko je odustao od svoje namjere te odlučio da beretke dobije cijela brigada, a nakon toga beretke dobivaju i ostale gardijske brigade, svaka u drugoj boji. Autor teksta – Borna Marinić Napisati ratnu priču bilo kojeg pojedinca naizgled je jednostavan posao, no zapravo je to poprilično osjetljivo izvesti, jer priče ratnih veterana nisu puste statistike i dokumenti, već fragmenti zamršenih sjećanja. Neki su kazivači subjektivni, a neki nerado prepričavaju ratni put. Ivica Šafarić – Ninđa ratnik je koji spada u kategoriju onih koji ne vole samopromociju i o sebi nerado priča, što zbog urođene skromnosti, što zbog želje da se ničime ne ističe u odnosu na suborce, pripadnike 1. pješačke bojne 2. gardijske brigade (2. GBR), poznatih „Crnih mambi“. Tek je zbog prijateljstva i činjenice da živimo u državi koja ne gaji primjeren odnos prema ratnim veteranima, pristao na objavu njegovih sjećanja na Domovinski rat. Uz obećanje da ću u tekstu koristiti što manje „hvalospjeva“, Šafarić je prepričao ratni put, a na čitatelju je da sam prosudi vrijednost te priče. Kako bilo, Šafarić je iz pitome Podravine kao običan vojnik-pješak dragovoljno pošao u rat koji je okončao kao zapovjednik svoje postrojbe. Nažalost, priča će ostati donekle nepotpuna, jer je sugovornik uglavnom prešutio neke osobne „rezultate“ ne bi li što više pričao o suborcima. Pripremio: Dražen Šemovčan Šeki - PDN