Kako proširenje Europske unije na Zapadni Balkan više nije opcija, regija se sve češće spominje kao mogući hot spot. Trenutno se na prostoru između Grčke i Albanije nalazi preko 60 000 migranata. Nakon ljetošnjeg formiranja nove izbjegličke rute koja iz Grčke, preko Albanije i Crne Gore vodi do Bosne i Hercegovine, Hrvatska je postala ozbiljno izložena udaru masovne migracije. Iako hrvatske vlasti o tome ne govore, činjenica je da bi uskoro zemlja kao „graničar“ EU-a mogla imati veliki problem s ilegalnim migrantima koji će nam se temeljem Dublinske uredbe vraćati iz zemalja EU. Iako se o izgradnji „hot spotova“ u Albaniji i Bosni i Hercegovini pregovara već nekoliko mjeseci, hrvatska je vlada ovu važnu sigurnosnu temu praktički marginalizirala, zapravo sakrila od vlastite javnosti kojoj se nude već viđeni, izlizani stereotipni argumenti koji idu u prilog legalizaciji masovnog prihvata migranata. Jedan od njih je, svakako, demografsko-gospodarski: „Europa stari i nema radne snage“, često je korišten argument zapadnoeuropskih globalista. S kratkoročnog gledišta poslodavaca vrlo je očita prednosti masovnog uvoza jeftine radne snage, dakle radnika iz zemalja u kojima su nadnice i standard života mnogo niži. Migranti tako pristaju raditi za znatno manju plaću. I u Hrvatskoj je „Hrvatska stari i nema radne snage“, sve prisutniji argument kojeg naveliko koriste preglasni poslodavci, kao papige ponavljaju političari, a promoviraju mainstream mediji, unatoč činjenici da svakodnevno svjedočimo trendu masovnog iseljavanja radno sposobnog, stručnog i obrazovanog stanovništva. Političarima bi bilo bolje da se osvijeste, jer je uistinu jadna država, kao i vlada koja nije sposobna (ili ne želi) brinuti o vlastitim građanima, bilo da je riječ o masovnom iseljavanju ili činjenici da više od 20% hrvatskih građana živi ispod granice siromaštva. Dok hrvatski stručnjaci odlaze prema razvijenim zemljama Zapada, u kojima, bez obzira na stupanj obrazovanja, najčešće postaju dio globalističkog prekarijata, bez stvarnog „mjesta pod suncem“, bilo da je riječ o Hrvatskoj ili zemlji primateljici, hrvatska Vlada pod pritiskom poslodavaca, izdavanjem 30 tisuća radnih dozvola, osigurava masovni uvoz radne snage, što je također dio plana liberalizacije tržišta rada na kojem će se dodatno sniziti cijena rada. Prisjetimo se da je Vlada (uključujući i onu SDP-a) svojom mjerom stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa naveliko potakla eksploataciju obrazovanih ljudi, pri tom preuzimajući kompletne troškove rada, te pružajući poslodavcima i brojne druge olakšice. Posljednjih je godina ovo postao standardni, zapravo jedini mogući način početka karijere za ljude s tek završenim fakultetima. Međutim, poslodavci (uključujući i državne institucije) nikoga ne zapošljavaju, koristeći se benefitima iz ove „poticajne mjere“ iz godine u godinu mijenjaju ljude i nalaze si besplatnu radnu snagu. Generacija mladih ljudi koja je završila fakultet (u naponu intelektualnih sposobnosti i visoke motivacije) bila je (i još uvijek je) uključena u projekt rada za 2400 kuna, a sada je Hrvatski zavod za zapošljavanje aktivirao i već postojeću mjeru „Osposobljavanje na radnom mjestu“ s naglaskom na uključivanju migrantske populacije na tržište rada. Naime, osobe pod međunarodnom zaštitom koje su prijavljene u evidenciji HZZ-a, prema postojećim zakonima izjednačene su s hrvatskim državljanima i imaju jednaka prava prilikom traženja zaposlenja, ali se vrlo često susreću s barijerama – nepoznavanje hrvatskog jezika, nepostojanje dokumenata za dokazivanje stupnja obrazovanja, kulturološke razlike… Ova humana, uobičajena mjera, u Hrvatskoj do sada nije bila učestalo korištena, međutim, uslijed navale migranata na hrvatske granice, hrvatski su poslodavci prepoznali migrantsku populaciju kao izvor besplatne radne snage. U svojoj, već patetičnoj potrazi za zaposlenicima (koje žele platiti kao u Bangladešu, a od države zahtijevaju subvencioniranje svega i svačega), odlučili su se okoristiti blagodatima koje im nudi država. Tako pod pritiskom poslodavaca, vlada financira „plaću“ ove kategorije zaposlenika, kao i sve potrebne doprinose, te im osigurava smještaj i hranu. Poslodavci dodatno postaju „mentori“ pa i tako zarade lijepu sumicu novca. Neviđena globalistička zamka pretvaranja zaposlenika u robovsku radnu snagu sa snažnim implikacijama na radni status svih zaposlenih u Hrvatskoj. Sva sreća da u Hrvatskoj nema rudnika! Hrvatska je 2013. godine usvojila „Migracijsku politiku za razdoblje od 2013. – 2015.“, međutim, kao i svim drugim strategijama i ovoj je odavno prošao rok. Kako se u razdoblju nakon 2015., uslijed naglog zatvaranja granica i vraćanja tražitelja azila temeljem odredaba Dublinskog sporazuma, povećao broj tražitelja međunarodne zaštite u RH, vlada je tek preinačila već postojeće Akcijske planove. „Akcijski plan za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za razdoblje od 2017. – 2019. godine“, posljedica je nekoliko direktiva EU-a vezanih uz integraciju koje je RH bila obvezna implementirati u svoje zakonodavstvo. Dakle, trenutno važeći Akcijski plan provodi se u suradnji sa HZZZ, Uredom za udruge Vlade RH, Hrvatskim crvenim križem, Centrom za mirovne studije, kao i međunarodnim organizacijama UNHCR-om, IOM-om i Isusovačkom službom za izbjeglice (JRS). Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti iz 2015., definirana su prava i obveze azilanata i stranaca pod supsidijarnom međunarodnom zaštitom kojih u ovom trenutku u Hrvatskoj nema puno – pravo na boravak i stjecanje državljanstva, spajanje obitelji, zaposlenje (ugovor o radu pod istim uvjetima kao i hrvatski državljani), zdravstvena zaštita, obrazovanje (upis u institucije, studentski smještaj i državne stipendije po uvjetima koji vrijede za studente slabijeg socioekonomskog stanja), te osiguranje priznanja obrazovnih kvalifikacija i ranije stečenih kompetencija osobama koje zbog kriznog ili nesigurnog stanja u zemljama podrijetla ne mogu pribaviti stečene diplome i druge dokumente kojima potvrđuju prethodnu razinu obrazovanja. Socijalna skrb uključuje zajamčenu minimalnu naknadu, jednokratnu naknadu, podmirenje troškova stanovanja, doplatak za pomoć i njegu, pomoć za ogrjev i prilagođenu prehranu kulturnim i vjerskim uvjerenjima stranaca u pučkim kuhinjama, doplatak za djecu, rodiljne naknade, besplatnu pravnu pomoć kao i vlasništvo nekretnine. Vrlo je zanimljiva kategorija smještaja kojeg bi država trebala osiguravati maksimalno dvije godine. Država se odlučila za korištenje raspoloživih, useljivih i namještenih smještajnih objekata u državnom vlasništvu u mjestima definiranim planom razmještaja, ali i prikupljanje ponuda privatnih iznajmljivača (plaćanje podstanarstva). Zašto je Marakeška deklaracija (Globalni kompakt o sigurnim, regularnim i zakonitim migracijama), podigla veliku buru u hrvatskoj javnosti? U kontekstu prevladavajućeg političkog stava o dominaciji ljudskih prava pojedinaca nad pravom države da brani svoj teritorij, Marakeška deklaracija postaje moralno obvezujući politički dokument s izravnim utjecajem na hrvatsko zakonodavstvo. Budući da Deklaracija briše jasnu granicu između legalnih i ilegalnih useljanika, dakle onih koji u zemlju ulaze poštivajući često zahtjevnu, pa i kompliciranu proceduru useljavanja, i onih koji pristižu bez ikakvih dokumanata, svako zatvaranje granica ili loše postupanje s migrantima, suočilo bi hrvatsku Vladu s optužbama za kršenje ljudskih prava. Marakeška deklaracija zahtjeva od vlada pristupnica izgradnju kapaciteta („capacity-building activities“ naglašava snažnu ulogu nevladinih organizacija i privatnog sektora), te uklanjanje „strukturalnih čimbenika“ koji sprječavaju neometan ulazak ovih kategorija migranata. Da se vratimo na već postojeće zakonodavstvo i usvojene političke dokumente! Usvojenom Akcijskom planu kojim se definira provedba mjera u odnose na osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita, suprotstavio se Centar za mirovne studije, a u svom obrazloženju navodi kako pored navedene kategorije postoje i druge grupe stranaca s različitim statusom kojima je potrebna podrška institucija i NVO. U kontekstu sadašnje situacije, vidljivo je da se ovaj zahtjev „poklapa“ s ključnim člancima Marakeške deklaracije. Zaštitu tako treba proširiti na sve strance koji se nađu u Hrvatskoj, bez obzira jesu li unutra temeljem legalne procedure ili ilegalno. CMS smatra kako ove osobe ne smiju biti tretirane tek kao „socijalni slučajevi“, a ključan smjer države treba biti onaj u kojem će tijela državne uprave osigurati zaštitu i podršku osobama s izbjegličkim statusom u vidu prevladavanja traume, socijalnog uključivanja i participaciju u novom društvenom kontekstu, odnosno da se osiguraju mjere za političku participaciju na lokalnoj i nacionalnoj razini, te u različitim sektorima kao što su sindikati, političke stranke i druge različite vrste udruženja i organiziranja građana. CMS predlaže zanimljivu „procjenu ranije stečenih kompetencija“, dakle obrazovnog statusa. Gotovo je nezamislivo da naši građani odu u Irsku, Švedsku i Norvešku i da zahtijevaju posao liječnika ili medicinske sestre temeljem ovakve „procjene“. Nevladine udruge tako postaju provoditelji mjera, one su plaćene za programe educiranja azilanata o njihovim pravima, zbog čega se nova agenda temelji na osnaživanju partnerstva organizacija civilnog društva i odgojno-obrazovanih ustanova u provedbi projekata interkulturanog obrazovanja, odnosno obrazovanja o građanskim i ljudskim vrijednostima. I bez pristupanja ovom „Globalnom kompaktu“, a osobito s njim, Hrvatska se nalazi u nezavidnoj situaciji u kojoj se kontekst migrantske krize nametnuo kao humanitarno pitanje zaštite ranjivih skupina koje snažno opstruira ideju zaštite nacionalnih (time i EU) granica. Međutim, na pitanjima migracija, politika azila, kao i zaštite vanjskih granica Europske unije, 28 članica duboko je podijeljeno. Zbog dogovora Europske unije i Turske, hermetičkog zatvaranja Mađarske, ali i drugih zemalja srednje i istočne Europe, kao i bilateralnog sporazuma Italije i Libije, broj migranata je opao, međutim, posljednja događanja na prostoru regije izazivaju zabrinutost. Za trenutnu globalističku elitu koja dominira institucijama Europske unije, svaka zaštita vanjskih granica EU-a predstavlja degradaciju europskih vrijednosti. Tko štiti nacionalne granice ruši ideju jedinstvene Europe i njezine temeljne vrijednosti – slobodu kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi, ipak sve je više otpora takvoj politici. Kako proširenje Europske unije na Zapadni Balkan više nije opcija, regija se sve češće spominje kao mogući hot spot. Trenutno se na prostoru između Grčke i Albanije nalazi preko 60 000 migranata. Nesumnjivo, dio bogatih zemalja europske jezgre potpuno je odlučan u stvaranju getoa izvan njihovih utvrđenih granica. Iako bi možda većina zemalja regije željela reći ne, EU uvijek ima načine kako ih primorati da postanu potencijalni geto. Očekujući prijam u Europsku uniju, ucjenjena Albanija već razmatra novu poziciju luke Drač koja se zbog svog kapaciteta za prihvat velikih brodova spominje kao moguće odredište na koje bi migranti pristizali „elegantno“ morskim putem (u duhu regularnih i sigurnih migracija). Kako je Bosna i Hercegovina međunarodni protektorat, zgodno se nameće tek kao kontejner-država, dakle geto iz kojeg migranti koji pristignu više ne izlaze. Azilantska naselja se već grade u Makedoniji, a Srbija je nizom sporazuma tijekom pristupnih pregovora obvezana na ustupke, od kojih je prihvatni izbjeglički kamp tek manji. Granice južne i jugoistočne Europe ili Zapadnog Balkana su otvorene i potpuno bespomoćne što predstavlja sigurnosnu prijetnju za Europu, ali i za Hrvatsku.