KORUPCIJSKA VERTIKALA U PRAVOSUĐU REPUBLIKE HRVATSKE - Mladen Bajić protiv Mladena Bajića

19.02.2022. 14:35:00

Osuđeni tek uz pomoć svjedoka – agresorskih vojnika i uz mentorstvo Srbije!


Usprkos očitovanja Vrhovnog suda i Udruge hrvatskih sudaca, ipak se još žešće nastavio politički i medijski pritisak na sud u slučaju Lora. Zbog toga je i na glavnoj raspravi 22. 07. 2002. g., okrivljeni Emilio Bungur iznio prigovor zbog ugrožavanja prava na obranu i ugrožavanja sigurnosti njegove obitelji. Bungur je naglasio da mu je pored svih vrsta prijetnji i pritisaka izvršne vlasti najgora tvrdnja „kako o slučaju Lora ovisi vjerodostojnost hrvatskog pravosuđa“, što očigledno pokazuje „da izvršna vlast ima svoje političke zahtjeve.“

Na toj je sjednici sudsko vijeće donijelo i Rješenje da se nad svim optuženicima ukida pritvor. Rješenje se temeljilo na izmjenama odredbi Zakona o krivičnom postupku, te na činjenici da „ni jedan od dosad saslušanih svjedoka svojim iskazima za sada ne terete ni jednog optuženika.“ To se posebno odnosilo na svjedočenje Maria Barišića, koji je najavljen kao ključni svjedok optužbe, a koji i na glavnoj raspravi „ni jednom riječju nigdje ne tereti bilo kojeg optuženika“ te je svjedočio da su za inkriminirane događaje u Lori krive druge osobe.

Međutim, desetak dana kasnije (02. 08. 2002. g.) vijeće Vrhovnog suda (Milan Gudelj kao predsjedavajući, te Katica Jelić i Josip Budinski kao članovi) prihvatili su žalbu državnog odvjetnika i odredili produljenje pritvora nad svim optuženima, a u obrazloženju su prihvatili lažne navode Mladena Bajića da su optuženici u Lori držali „bez ikakvog pravnog osnova i veći broj civila“. Još je sramotnije što i vijeće Vrhovnog suda navodi da su „civilne osobe“ dovedene u vojni pritvor Loru „na temelju nečije proizvoljne i paušalne ocjene da se radi o osobama koje su sudjelovale u neprijateljskim djelatnostima protiv Republike Hrvatske“, iako je nedvojbeno da su 1992. g. tako odredila nadležna državna tijela, uključujući i M. Bajića kao tadašnjeg zamjenika vojnog tužitelja u Splitu.

Na narednim sudskim raspravama u Splitu nisu sudjelovali optuženi Josip Bikić i Miljenko Bajić, koji nisu izdržali sudsku nepravdu pa su se u bijegu pridružili Tomislavu Duiću. Prije okončanja prvostupanjskog sudskog postupka, sudsko vijeće je (22. 10. 2002. g.) u vojnom pritvoru Lora obavilo očevid, detalji kojeg su spomenuti u prvim nastavcima ovoga feljtona.

Prva presuda u slučaju Lora

Usprkos golemim političkim i medijskim pritiscima, Vijeće Županijskog suda u Splitu (Slavko Lozina, Snježana Rudan, Jozo Gudelj, Smiljana Babić i Petar Zovko) je 20. 11. 2002. g. donijelo prvostupanjsku presudu kojom se oslobađaju optužbe svih osam optuženih u slučaju Lora. Presuda ima 45 stranica gusto tiskanog teksta, u kojem su detaljno obrazložene brojne činjenice na kojima se zasniva presuda. Čitanjem presude i neupućena osoba može biti temeljito upoznata sa svim aspektima događaja vezanih za slučaj Lora, a u presudi se upućuje i na sve dokumente, dokaze i svjedoke koji su sudu stavljeni na raspolaganje.

U presudi se ističe da je nakon provedenog dokaznog postupka sudsko vijeće razvidno zaključilo „da je optužnica kao pravni akt ... neosnovana, neodređena, neprecizna, a kao takva i neutemeljena.“ Navedeni su čak i dokazi da neki od optuženika u inkriminirano vrijeme „nisu ni bili u Vojno istražnom centru Lora“, te da „optužba ne uvažava vjerodostojne javne isprave izdate“ od nadležnih državnih tijela RH. Tako su u presudi nabrojani i dokumenti koji pokazuju netočnost optužnice da su uhićene osobe navodno „bespravno privedene od strane okrivljenika i bespravno zadržavane u sklopu vojno istražnog centra Lora u Splitu, već je sasvim razvidno da su meritorne odluke donosili pravni organi (vojni i civilni) Republike Hrvatske, a ne optuženici kako ih se tereti.“

Niti jedan materijalni dokaz ili bilo koji svjedok, uključujući i zatvorenike Lore, nije utvrdio ni ono što je najvažnije, a to je da je bilo koji optuženik sudjelovao u ozljeđivanju dvojice smrtno stradalih zatvorenika (Nenada Kneževića i Gojka Bulovića). Također, „nijedan od oštećenih koji je saslušan kao svjedok ne zna podatke za osobe koje su ih mučile i zlostavljale, a isto tako izjavljuju da zbog proteka vremena ne bi sada mogli prepoznati te osobe.“ Štoviše, svjedok oštećenik Miloslav Katalina, „opisujući pojedine osobe koje su ga zlostavljale i mučile, navodi da je te osobe poznavao po nadimku i da ih je viđao po gradu u Splitu, baš u periodu dok su se oni koji su optuženi da su počinili ratne zločine, nalazili u pritvoru.“

Sukladno tome, o nevinosti optuženih svjedočio je i spomenuti ključni svjedok optužbe M. Barišić (vojni policajac), koji je tvrdio da su za sva navodna zločinačka događanja u Lori poimenice izravno „odgovorni Frane Goreta, Tvrtko Pašalić, Nikola Krišto, Antonio Lekić, Josip Perković, Mihael Budimir i Željko Maglov“ koji su navodno imali cilj „da se Hrvatska kao država koja je vodila obrambeni rat diskreditira.“ Slično je svjedočio i Milorad Paić (vojni policajac i prijatelj M. Barišića) koji je tvrdio „da pravi krivci slobodno šetaju i po Splitu, Šibeniku i po Zagrebu.“

Iskazi ove dvojice svjedoka – koji nisu nimalo teretili optuženike, ali su su o Lori govorili daleko crnje nego bilo koji svjedok oštećenik – opovrgavani su dokumentima, iskazima drugih svjedoka i činjenicom da su oni osobe „koje su u sporu s Hrvatskom vojskom radi svojih neriješenih vojnih i drugih statusa.“

Sudsko vijeće navodi da se nije upuštalo u istraživanje i prosuđivanje događaja i osoba koji nisu bili obuhvaćeni optužnicom. Sukladno tome na kraju presude je ponovljeno da „nije dokazano da su Tomislav Duić i dr. počinili kazneno djelo ... kako im se optužnicom Županijskog državnog odvjetništva stavlja na teret“ te je stoga sud „donio presudu kojom se navedeni optuženici oslobađaju optužbe.“

Predsjedavajući sudac S. Lozina je dugo nakon oslobađajuće presude u slučaju Lora bio izložen najgoroj vrsti medijskoga i obavještajno-represivnoga progona, no to se zbog ograničenog prostora feljtona neće ovdje detaljnije navoditi.

Ukidanje presude i novo suđenje

Izuzetno žurno, istoga dana kada je donesena prvostupanjska presuda, 20. 11. 2002. g., državni odvjetnik je Vrhovnom sudu podnio žalbu protiv presude. No, na rješenje Vrhovnoga suda se čekalo čak 16 mjeseci. Vijeće Vrhovnog suda (Zlata Lipnjak-Bosanac kao predsjedavajuća, te Katica Jelić, Ante Potrebica, Damir Kos i Milivoj Mikor kao članovi vijeća) je, 25. 03. 2004. g., riješilo da se ukida prvostupanjska presuda „i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s time da se nova glavna rasprava ima održati pred potpuno izmijenjenim nadležnim vijećem.“

U ovom Rješenju nije prihvaćen dio žalbe Državnog odvjetništva koji se odnosi na navodnu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ali je prihvaćen dio žalbe da je „činjenično stanje pogrešno i nepotrebno utvrđeno.“ Naloženo je da sud u ponovljenom postupku mora provesti „sve do sada izvedene dokaze, saslušati nove svjedoke čije je prebivalište u Srbiji, te utvrditi koji su oštećenici bili civili. Ukazano je i na to „da je izreka optužnice manjkava i neprecizna“, pa je državno odvjetništvo upućeno „da može u nastavku postupka dopuniti i ispraviti činjenični opis djela“.

Županijska državna odvjetnica (Inka Jurišić) je 25. 08. 2004. g. podnijela prijedlog da se okrivljenicima odredi pritvor, ali je Županijski sud u Splitu, 08. 09. 2004. g., odbio taj prijedlog. Stoga se Županijsko državno odvjetništvo žalilo Vrhovnom sudu, čije je vijeće (Damir Kos kao predsjedavajući, te Hajrija Novoselec i Josip Budinski kao članovi vijeća) usvojilo žalbu i odredilo pritvor.

U ponovljenom suđenju za slučaj Lora, nakon dugog traženja pogodnih osoba, za predsjednicu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu postavljena je Spomenka Tonkvić, a članovi vijeća su bili Damir Primorac (brat tadašnjeg ministra Dragana Primorca) i Ljiljana Stipišić. Optužnicu je zastupao Michele Squiccimarro (alijas Petrović) zamjenik županijske državne odvjetnice. Četvorica optuženih (Tonći Vrkić, Davor Banić, Ante Gudić i Anđelko Botić) nalazili su se u pritvoru i sudjelovali su u sudskom procesu, a druga četvorica optuženih (Tomislav Duić, Miljenko Bajić, Josip Bikić i Emilio Bungur) bili su u bijegu i suđeno im je u odsutnosti.

Među najvažnijim novostima tijekom suđenja bili su iskazi novih svjedoka koji su dolazili iz Srbije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine. U pronalaženju i pripremi tih svjedoka sudjelovale su njihove državne institucije i udruge (najviše „Veritas“ Save Štrpca), različite međunarodne institucije (od Haškog tribunala do OESS-a), te udruge i državna tijela RH, a među njima se posebno isticao M. Squiccimarro.

Posebno je zanimljivo što su za Državno odvjetništvo RH i sud posebno važni i vjerodostojni svjedoci bile osobe koje su činile ratne zločine u agresiji na Hrvatsku, a na svjedočenja su stizali s posebnim osobnim osiguranjima te pravno i moralno upitnim ali čvrstim jamstvima da protiv njih neće nikako postupati represivna i pravosudna tijela RH. Jedan od takvih važnih svjedoka je bio i Vojkan Živković koji je u sudu u Splitu svjedočio u listopadu 2005. godine. Živković je bio podoficir u agresorskom Kninskom korpusu s kojim je zapovijedao Ratko Mladić, a zarobila ga je Hrvatska vojska u proljeće 1992. g. kod Miljevačkog platoa.

O kakvoći sudaca i suđenja ponajbolje svjedoči podatak da je vijeće odbacilo sve prigovore svih branitelja glede svjedoka Živkovića. Primjerice sudsko vijeće je odbilo utvrđivanje činjenice da je V. Živković 1992. g. u Zagrebu osuđen na 22 godine zatvora zbog niza zločina protiv Hrvatske, a odbijanje je obrazloženo da je „potpuno nevažno je li svjedok Vojkan Živković eventualno osuđen za nekakvo kazneno djelo jer neovisno o utvrđenoj činjenici to ne bi nužno utjecalo na ocjenu vjerodostojnosti kazivanja svjedoka.“ Sudsko vijeće je odbacilo i zahtjev branitelja o potrebi prevođenja sa srpskog jezika, jer „to što se svjedok služi srpskim jezikom na ekavici ne čini njegov jezik nerazumljivim“. Vijeće je također riješilo da je „nepotrebno pribavljati podatke od Međunarodnog crvenog križa“.

Posebnu je sklonost iskazalo Državno odvjetništvo, a potom i sudsko vijeće, prema svjedoku Goranu Pantiću, srbijanskom vojnom pilotu koji je u travnju 1992. g. počinio teške ratne zločine ubijajući civile i razarajući civilne objekte u Metkoviću, Opuzenu i Pločama. Pantić je o veoma važnim konkretnim događanjima u Lori dao nekoliko potpuno kontradiktornih svjedočenja (u Beogradu i Splitu) te je o tome dugo i opet potpuno kontradiktorno svjedočio i na samom suđenju, u listopadu 2005. godine. Na nježno pitanje predsjednice sudskog vijeća „da objasni razlike u svom kazivanju“, Pantić je bahato odgovorio“ne znam u čemu je razlika.“

Pantić je kao i drugi svjedoci potvrdio da su s njim u kontaktu u Beogradu, između ostalih, bili i predstavnici državnog odvjetništva RH, a usput je naveo kako je dao i poseban TV intervju „kada je gospodin Puhovski dolazio jednom prigodom kod mene kući.“ Najvjerojatnije se radilo o Nenadu Puhovskom koji je prema standardu Haške mreže pripremao propagandni film o Lori, koji je kasnije emitirala i HTV.

Druga presuda u slučaju Lora

Iz načina vođenja sudskog procesa, te haških događanja (u Hrvatskoj i izvan nje), naročito vezano za generala Antu Gotovinu i šestoricu optuženih Hrvata iz BiH, bilo je razvidno kakva će biti druga presuda u slučaju Lora. Glavna rasprava je završena 28. 02. 2006. g., a nazočnima u sudnici je najavljeno da će presuda biti objavljena dva dana kasnije. Međutim, već istog dana (28. 02.) popodne sudsko vijeće je donijelo sažetu osuđujuću presudu i rješenje o produženju pritvora nad četvoricom dostupnih optuženika (na ukupno nešto preko četiri stranice gusto tiskanog teksta).

Cjelovita presuda je datirana sa 02. 03. 2006. g . i ima čak 80 stranica gusto tiskanog teksta. Dvojica prvookrivljenih (T. Duić i T. Vrkić) su osuđeni na po osam godina zatvora, D. Banić na sedam, a na šest godina zatvora osuđeni su M. Bajić, J. Bikić, E. Bungur, A. Gudić i A. Botić. Gledajući cjelovito, sadržaj presude je ogledni primjerak montirane političke presude, čija su obrazloženja u drastičnom sukobu s osnovnim činjenicama te zdravo razumskom i pravnom logikom, pa je višestruko poučno navesti barem neke karakteristične detalje iz presude.

Sramotna vratolomija sudskog vijeća u presudi je započela već pri određivanju važnih osnovnih općih činjenica. Iako je notorna povijesna, a naročito pravna činjenica da je Hrvatski domovinski rat izazvan 17. 08 1990. g. (tzv. Balvan revolucijom), presuda tvrdi da je početak bio neodređenog datuma 1991. godine. No, za presudu je bilo puno važnije tvrditi da je u utuženom razdoblju (od lipnja do rujna 1992. g.) bio oružani sukob na području Splita, a to se izvelo čudnom i krajnje nepreciznom „pravnom“ konstrukcijom da je oružani sukob tada bio „na teritoriju Republike Hrvatske, pa tako i na području Splita.“

Optužnici i presudi je za pokretanje sudskog postupka za ratni zločin nužno trebalo da se u utuženom razdoblju radilo o međunarodnom oružanom sukobu, pa se u presudi navodi da je to očigledno. Među nekoliko problematičnih „dokaza“ koje za to navodi presuda, svakako je najnetočniji navod da je - u utuženom razdoblju – u međunarodnom sukobu protiv RH druga strana bila „JNA i srpske paravojne formacije“. I prema stvarnim činjenicama kao i prema političkim i pravnim dokumentima RH, Srbije i BiH bilo je nedvojbeno da u utuženom razdoblju više ne postoji ni druga Jugoslavija (SFRJ) niti JNA. To je još jasnije iz međunarodnopravnih dokumenata nastalih od prosinca 1991. do lipnja 1992. (pravno obvezujuća Mišljenja Arbitražne komisije Međunarodne konferencije, te nekoliko Rezolucija UN-a).

No, ovdje je puno zanimljivije zapaziti da je sudsko vijeće uporno izbjeglo u presudi navesti da je RH u utuženom razdoblju bila u oružanom sukobu sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom), a ne s tada već nepostojećom državom i vojskom. Ta notorna činjenica u presudi sigurno ne bi odgovarala Srbiji koja je bila glavni mentor ovog sudskog procesa. Isto tako, ova notorna činjenica u presudi bi – i tada, a naročito sada - otežavala integracijski proces između RH i Srbije.
  
IZVOR: www.h-rast.hr

Izvor: Portal dnevnih novosti

Izvorni autor: Josip Jurčević/D.Š.Š/Foto: fah

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.