Fred Matić:'Bilo je mučno gledati što su ti balavci činili nemoćnoj, ali na sreću po nju i nesvjesnoj ženi. Najprije su je natjerali da stavi palicu u usta i simulira felatio, što ih je oduševljavalo, a potom da jezikom poliže dobar četvorni metar poda autobusa. To je bilo istodobno odvratno i jadno, ali nitko od nas nije mogao ništa poduzeti da bi spriječio mučenje jadne Mande. Na sreću, nakon nekog vremena ostali vojnici morali su otići natrag do svojih autobusa i tako je prekinuto odvratno ponižavanje Mande.'

- Ne postoji osoba koja je na trenutak vidjela, čula ili bila prisutna mučenju nesretne Mande, a da je to zaboravila. Bilo je nešto naročito mučno i tužno u njenom slučaju. Svi smo tamo, u logoru, prolazili pakao i budili se sa spoznajom da nam je baš taj dan posljednji. Mi koji znamo Mandu slagali smo se u jednome: Hvala Bogu da zbog bolesti nije sasvim svjesna svoje muke. Bolest joj je bila nešto kao spas. Ne znam znate li, ali tako misli i naš ministar branitelja Predrag Fred Matić koji je u logoru zbog nje ispitivan i koji je vožen na razmjenu kad i ona. Ni on je nije zaboravio.- nastavlja svoje tužno sjećanje na 'opasnu snajperisticu' bivši logoraš Ilija Ačkar.

Da je nije zaboravio, a nikad ni neće, potvrdio nam je Predrag Fred Matić koji Mandin slučaj smatra jednim od najmučnijih:

- Stalno su nas vodili na ispitivanja i tražili neka priznanja, iako, kakav god odgovor da im daš – slijede ti batine. Tog, prvog puta u logoru u Nišu, odveden sam na ispitivanje. Iako spreman na mučenje, dočekao me neki stari ispitivač koji je više onako volio držati lekcije i pomalo filozofirati. Bio je tip 'stare škole' koji voli kad mu se klima glavom i povlađuje. Zarobljenik se u logoru mora služiti mudrostima da bi koliko-toliko izbjegao mlaćenje, pa sam na njegovom stolu uočio neki vojni časopis i na brzinu pročitao da je kod Bijelog Brda poginuo Darko Marčetić, vojno lice koje sam znao iz JNA. Složio sam na brzinu priču o besmislu rata, o tome kako mi se sve ovo čini kao ružan san i time ga 'mekšao'. Tad me je pitao: 'Znaš li ti za Mandu Matić?' Iskreno sam odgovorio: 'Ne znam, nisam je nikad vidio. Mislim da je ona izmišljena.' Onda je kao dokaz izvadio srpske Večernje Novosti, otvorio ih i pokazao mi 'sliku' Mande Matić. Bio sam iznenađen, jer to zapravo nije bila fotografija nego je Manda bila nacrtana, i to loše. Izgledalo je tako nestvarno, kao tjeralica iz kaubojskih filmova. Da nije bilo tužno, bilo bi smiješno.

Da Manda ipak postoji, Fred Matić saznao je kada ju je vidio krajičkom oka u autobusu kojim su se vozili na razmjenu. Glava je stalno morala biti spuštena dolje, pa tako nije ni znao da se par sjedala iza njega vozi njegov rođeni brat, ali Mandu je uočio dva sjedala ispred sebe jer je do zadnjeg momenta bila meta najgore moguće torture. Da je tako nešto teško potisnuti i zaboraviti, govori Fredov ulomak iz knjige 'Ništa lažno':

Jedva smo čekali da prestane odvratno ponižavanje Mande u autobusu

'Oko 11 sati došli smo do Bijelog Brda i tu se kolona vozila zaustavila. Čim smo stali, oko našeg autobusa se okupila skupina srpskih vojnika, a i novi su stalno pristizali. Svi su oni htjeli vidjeti zatočenicu Mandu Matić, pomalo retardiranu djevojku od koje su srpski mediji načinili monstruma. Opisivali su je kao snajperisticu koja je za vrijeme rata u Vukovaru nemilosrdno ubijala pripadnike JNA, a preživjele mučila sjekući im spolovila. To su čuli i vojnici koji su sada uživo vidjeti tu ženu o kojoj su mnogostruka prepričavanja medijskih besmislica isprela legendu. Naravno, sve je to bila ordinirana laž i dio specijalnog propagandnog rata, budući da je jadnica od straha sve priznavala, ni ne sluteći da joj oni sve te gadosti ozbiljno stavljaju na dušu. Bilo je mučno gledati što su ti balavci činili nemoćnoj, ali na sreću po nju i nesvjesnoj ženi. Najprije su je natjerali da stavi palicu u usta i simulira felatio, što ih je oduševljavalo, a potom da jezikom poliže dobar četvorni metar poda autobusa. To je bilo istodobno odvratno i jadno, ali nitko od nas nije mogao ništa poduzeti da bi spriječio mučenje jadne Mande. Na sreću, nakon nekog vremena ostali vojnici morali su otići natrag do svojih autobusa i tako je prekinuto odvratno ponižavanje Mande.'

Odvratno ponižavanje nesretne Mande jedva je dočekao i Ilija Ačkar, od kojeg smo sasvim usput, slučajno saznali da je jednom postojala djevojka koja je zarobljena pod nepoznatim okolnostima dobro došla srpskim agresorima za lažiranje i konstrukciju nevjerojatne priče o ženi-ubojici, koja je mučena, silovana i nazivana 'dresiranim psom', kojom su srpski mediji plašili svoje stanovništvo, koja je unatoč svojoj bolesti ismijavana i premlaćivana i koja je slobodu dočekala 14.08. 1992. Manda Matić postoji i danas. Živi svoj život onako kako najbolje zna. U Slavoniji, u Borovom naselju. U sjećanju svih koji su je samo jednom vidjeli. Ili barem čuli za nju.

>>> Mučenica Domovinskog rata: Manda Matić - u logoru je bolesnu tukli i silovali, a Hrvatska je to zaboravila >>> Mučenica Domovinskog rata: Manda Matić – početak križnog puta Izvornu vijest možete pogledati OVDJE