General-bojnik Mirko Norac rođen je 19. rujna 1967. godine u selu Otok kod Sinja, u zaselku Keve. Školu je završio u Sinju. Nedugo nakon prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj prijavljuje se među prvima u novoustrojeni MUP i odlazi u Zagreb. 12. rujna 1990. godine nakon rigoroznog testiranja postaje pripadnikom Antiterorističke postrojbe Lučko. Te iste godine sudjeluje u mnogim operacijama hrvatske policije i prvih policijskih hrvatskih specijalcima u obrani od agresora (Plitvice "Krvavi Uskrs" 31.03.1990., Pakrac, Okučani...). U svojoj 27-oj godini Mirko Norac postaje vojvoda Alkarskoga društva što je davna tradicija da visoki vojni časnici iz sinjskoga kraja budu i nositelji te nadasve časne dužnosti. U rujnu 1991. godine kada se rat protiv Hrvatske razbuktao, Mirko Norac napušta MUP i odlazi u Gospić gdje se uključuje u obranu grada. Za vrijeme napada na Gospić, u gradu koji je bio prazan, bilo samo stotinjak slabo naoružanih pripadnika pričuvnog sastava policije i isto toliko domaćih mladića. To ih nije obeshrabrilo da svi do jednoga stanu u obranu svojih domova i domovine vođeni samo željom za slobodom i ljubavlju prema Hrvatskoj. Lokalni četnici u suradnji s vojskom JNA i pristiglim paravojnim postrojbama iz Srbije među kojima su bili tzv. "beli orlovi" i Srpska dobrovoljačka garda Vuka Draškovića, opasno su se približavali Gospiću. Situacija je bila napeta, ali je general Norac uspio od malih skupina branitelja organizirati i konsolidirati obranu grada. A obrana Gospića bila je jedna od najbitnijih dogodjaja Domovinskoga rata. Koliko je grad Gospić bio važan u projektu "Velike Srbije" govori i činjenica kako su u borbama za zauzimanje grada sudjelovale brojne prethodno navedene četničke paravojne postrojbe kao i to kako je cilj okupatora bio zauzeti Karlobag, nastaviti spram Rijeke i odsjeći jedan dio Hrvatske. 16. rujan 1991. godine ostati će zapisan u povijesti kao dan kada su hrabri hrvatski momci zajedno s generalom Norcem nakon upornih borbi zauzeli vojarne JNA. U svakoj od akcija u kojoj je sudjelovao, do izražaja je dolazila njegova nevjerojatna odlučnost i hrabrost mladića koji je izazivao divljenje svojih suboraca. Uvijek je išao prvi, nikada nije dopuštao da bude makar iza jednog svog vojnika. Ulazio bi u prostor koju bi bio pod nadzorom neprijatelja kako bi izvukao čitave skupine svojih suboraca ako bi se nalazili u okruženju i opasnosti. Potkraj studenog 1991. godine postaje zapovjednik 118. brigade HV-a ustrojene po njegovu dolasku u Gospić, a na prijedlog šefa Kriznog stožera Ante Karića. Ta brigada pokrivala je 40 km bojišnice. Pod zapovjedništvom Mirka Norca ta netom ustrojena brigada nikada nije izgubila ni metra branjenog prostora. Sam Mirko Norac bio je vrlo poštovan od svojih vojnika koji su mu beskrajno vjerovali. Sudjelovao je u akcijama prema Medaku, Čitluku, zatim u oslobađanju Bilaja i Ribnika, u uličnim borbama u Divoselu i drugdje gdje se vodila bitka za Liku i Gospić. Početkom 1992. godine Mirko Norac postaje najmlađi pukovnik HV-a. Uskoro ga imenuju zapovjednikom 6. brigade (poslije preimenovane u 9. brigadu) HV-a. 1992. godine odlazi iz Gospića na školovanje u Zagreb. Samoinicijativno prekida školovanje kad je počela akcija "Maslenica". Vraća se u 118. brigadu (poslije preimenovanu u 9.brigadu) HV-a kako bi sudjelovao u obrani. Kako tri dana nije bilo pomaka podno Velebita, general Janko Bobetko zapovijeda Mirku Norcu neka dođe s jednom oklopnom satnijom i bojnom pješaka u pomoć snagama podno Velebita. Dolazi u Seline kod brigadira Gašparića koji mu kazuje kako je sa 112, brigadom i još nekim snagama objektivno moguće za tri dana osloboditi sjevernu stranu Novskog ždrila i izbiti na plato bivšeg Masleničkog mosta, a za sedam dana i Jasenice prema Obrovcu. Na to je Norac zaprepašteno stao te mu je samo rekao kako toliko vremena se nema i kako Novsko ždrilo treba oslobodite za dva sata. Zatim je preuzeo zapovijedanje akcijom na tom prostoru. Za jedan sat je počela također jedna od veličanstvenih operacija HV-a. U prvom tenku je krenuo Mirko Norac. U akciji su im se pridružile i postrojbe sa zapovjednicima Mladenom Fuzulom i Žonijem Maksanom. Tri sata je trebalo našim hrabrim bojovnicima za oslobađanje platoa bivšeg Masleničkog mosta. Zadarske snage do mora i ličke do Velebita su oslobodile planirani prostor i posebno se istakle u toj operaciji. Slika koju ćemo zasigurno pamtiti je ona kada su Mirko Norac i Žani Maksan na platou staroga Masleničkoga mosta podigli hrvatski barjak. Isti taj dan su oslobođene i Jasenice. Norac je sa svojim momcima došao do same rijeke Zrmanje. Dalje se nije išlo zbog zapovijedi nadređenih za obustavljanjem operacije daljnjeg napredovanja prama Obrovcu. Mirko Norac je sudjelovao i u akciji Medački džep gdje biva ranjen u obje ruke i noge od eksplozije neuklonjene mine. Nakon mjesec dana liječenja vraća se među svoje vojnike u Gospić. Sudjelovao je i u vojno-redarstvenoj akciji "Oluja" gdje je zaslužan za probijanje četničke oklopne postrojbe. Kasnije je sam general Bobetko izjavio, da ga general Norac nije nikada iznevjerio niti ničim narušio njegovo povjerenje i kako je upravo on imao jednu od velikih uloga u "Oluji" koja nije bila nimalo laka i prije koje ga je upozorio na moguće žrtve. Ali to hrabroga i odlučnoga generala nije nimalo pokolebalo. U mirnodopskom razdoblju bio je zapovjednik zbornih područja prvo u Kninu, a potom u Osijeku. Ministar Radoš ga 2000. godine šalje u Ratnu školu, ali uskoro u procesu "detuđmanizacije" počinju njegovi progoni kao odmazda zato što je učinkovito oslobađao Hrvatsku. U rujnu 2000. godine umirovio ga je novi predsjednik Stipe Mesić, zajedno s još 11-oricom generala nakon što su potpisali pismo u kojemu su ustali protiv sveopće kriminalizacije Domovinskog rata od strane nove korumpirane vlasti kojoj ništa hrvatsko nije sveto. Za vrijeme dolaska haških istražitelja u Gospić, protuhrvatski mediji ga spominju kao glavnoga odgovornog za ubojstva srpskih civila u Lici 1991. godine. General Norac je na to u travnju 2000. godine odgovorio kako su to "neistine, grube insinuacije i izmišljotine Milana Levara" te izjavio: "Odlučno tvrdim, u Gospiću nikakvih likvidacija nije bilo, ili makar za njih ne znam, poglavito ne za organizirane , kao što nam se nastoji imputirati". Nitko ne može osporiti njegovu ulogu u Domovinskom obrambenom ratu kao ni njegovu ljubav prama domovini. Svoje najljepše je godine je darovao svojoj domovini i obrani kojoj se zdušno posvetio od svoje 22. godine života. Prezirao je osobne koristi i nemoral kako među svojim vojnicima tako i u vojsci općenito. Bio je i ostao heroj Domovinskoga rata za sve Hrvate, pravi i istinski domoljub.   GENERALE SRETAN ROĐENDAN TI ŽELI CIJELO UREDNIŠTVO PDN-a