Janko Bobetko ostat će zauvijek upisan u hrvatsku povijest kao jedna od ključnih osoba u borbi za hrvatsku samostalnost.
Janko Bobetko umro je 29. travnja 2003. godine u svojoj kući u Zagrebu zbog zastajenja cirkulacijskog i respiratornog sustava, u 84. godini života. U samostalnoj Hrvatskoj Bobetko se priključio pokojnom predsjedniku Republike Franji Tuđmanu koji mu 10. travnja 1992. dodjelio čin generala zbora HV-a i imenovao ga zapovjednikom Južnog bojišta.
Zapovijedao je snagama koje su izvodile vojne operacije u području Dubrovnika, Ploča i u dolini Neretve te oslobodile Dubrovnik i njegovo zaleđe. Krajem iste godine, 20. studenoga, imenovan je načelnikom stožera HV-a, zamijenivši na toj dužnosti generala Antuna Tusa. Na toj je dužnosti ostao do umirovljenja 15. srpnja 1995. Od te godine pa do kraja 1999. bio je zastupnik HDZ-a u Saboru.
Umirovljeni general Bobetko objavio je 1996. knjigu "Sve moje bitke" u kojoj je opisao događaje iz nedavne hrvatske povijesti. U njoj je predočio dokumente i vojne zemljovide o vojno-policijskim akcijama "Čagalj" u bosanskohercegovačkom zaleđu južne Hrvatske, "Tigar" (oslobađanje Dubrovnika), "Maslenica", "Medački džep", "Bljesak" i "Oluja". "Imam čist obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag u svemu što sam radio i dovršio kroza svoj više od pet desetljeća dug vojni i politički život", napisao je u toj knjizi. Haški sud optužio ga je u rujnu 2002. godine po zapovjednoj i individualnoj odgovornosti za ratni zločin počinjen 1993. u akciji "Medački džep". General Bobetko tada je izjavio da u Haag živ neće otići i odbio primiti optužnicu.
''Ja kao prijatelj vaš i na ovoj dužnosti na kojoj jesam, dok budem mogao hodati na četiri noge kako se kaže, borit ću se za HRVATSKU i njen suverenitet i povratak ljudi i izbijanje njenih snaga na granice Hrvatske.
Hvala vam i želim vam puno uspjeha, sačuvajte to jedinstvo i izvršavajte vaše zadaće - za one koji su protiv lako ćemo s njima.''
Odličja, medalje i pohvale
26. svibnja 1995. -
Red hrvatskog trolista
26. svibnja 1995. -
Red bana Jelačića
26. svibnja 1995. -
Red kneza Domagoja s ogrlicom,[6]
28. svibnja 1995. -
Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom
20. svibnja 1996. -
Spomenica domovinske zahvalnosti
8. siječnja 1998. -
Medalja Oluja
26. svibnja 1998. -
Red Ante Starčevića
2002.: nagrada
Bili smo prvi kad je trebalo za knjigu Sava je ipak potekla prema Zagrebu.
Izvorni članak pogledajte
OVDJE
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.