Većina ljudi u Hrvatskoj nije zadovoljna stanjem u našoj državi. To sveopće nezadovoljstvo traje godinama, pa i desetljećima. Možemo reći, kako oko tog osjećaja prijezira, odnosno jednog nepovjerenja i negativnog stava prema državnim strukturama i politici, postoji praktički općenacionalni konsenzus. Najveći spor je oko uzroka naših problema Nažalost, nema zajedničke definicije uzroka, što skreće pozornost s merituma problema. Svatko, ovisno o svom odgoju, kulturnom, političkom i nacionalnom identitetu, tematici pristupa površno, i to iz osobnog, obično poprilično ograničenog kuta gledanja. Nema dvojbi da je današnja država produkt čitavog niza vanjskih i unutarnjih faktora. Ona predstavlja logičan povijesni slijed događaja, no krajnji je rezultat- kontradiktoran. U seriji tekstova o bivšem operativnom radniku Službe državne sigurnosti, Zoranu Gaćinu, pokušali smo argumentima i dokazima potvrditi poznatu tezu o infiltraciji, kolokvijalno rečeno, „udbaških kadrova“ u službe i institucije Republike Hrvatske. Suprotno dosadašnjim pokušajima obrade ove tematike, izbjegavali smo banalizaciju teme i simplificirane definicije uzroka i posljedica. Zakonom se skrivaju suradnici jugoslavenskih službi Pojavom Zlatka Hasanbegovića, lustracija je svedena na formalni obračun sa simbolima socijalizma i komunističkim mitovima. Ipak, na red je došlo i pitanje otvaranja arhiva, koje je Novim Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima, u stvari, odgođeno. Prilikom rasprave u Saboru, zastupnik Most-a, Nikola Grmoja, izjavio je sljedeće: „Ovim što je predložilo Ministarstvu kulture štiti se 80 tisuća dosjea zbog zaštite osobnih podataka, a isto tako razdoblje od 30. svibnja 1990. do 22. prosinca 1990. se zatvara, a to je razdoblje tranzicije iz komunističkog u demokratski sustav. Nisu definirane ni osobe koje su surađivale sa službama sigurnosti nego je samo uveden pojam suradnik, a znamo da su rijetki bili navedeni kao suradnici, bili su ili operativne veze ili su surađivali sa službama. U zakonu je navedena jedna služba, a znamo da ih je bilo više” Drugim riječima, pitanje lustracije i potpunog prelaska iz komunističkog u demokratsko i slobodno društvo, u kojem je istina, pogotovo o dalekoj prošlosti, dostupna svima, stavljeno je ad acta. S ovom odlukom nisu se svi složili, a očito postoje i sukob mišljenja među „bivšim“ obavještajcima. Uz zadnji tekst, koji smo pisali na ovu temu, objavili smo i dva dokumenta čiju autentičnost, kao ni vjerodostojnost ranijih dokumenata i informacije, koje smo objavili, do dana današnjeg, nitko nije osporio. https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/dnevno-u-posjedu-ekskluzivnih-dokumenata-seks-udbaskim-vezama-stopira-istrage-o-ubojstvima-hrvata-1250753/ U spomenutom tekstu, temeljem službenih dokumenata, postavili smo pitanje uloge Tihomira Oreškovića i Vladimira Šeksa za vrijeme Jugoslavije. Dakle, jesu li bili politički disidenti, ili suradnici službi Udbe i Kos-a? Kako bi dokazali da čitava priča ima jasan kronološki slijed, i u aktualnom razdoblju, javnost smo upoznali s prijateljstvom i kumstvom njihove odrasle djece. Ivica Orešković zove našeg novinara Umjesto demantija, uslijedio je poziv. Autora teksta, nazvao je Ivica Orešković, brat Tihomira Oreškovića. Ne može se reći da je Ivica Orešković prijetio. S druge strane, nije se htio niti osvrnuti na objavljene dokumente i navode iz teksta. Poručio je autoru da ne piše o tuđoj djeci, jer i sam ima obitelj. Iako su „djeca“ u tekstu odrasli ljudi s uspješnim karijerama, Ivica Orešković, inače umirovljeni časnik SIS-a, postavio se zaštitnički, kao da su odrasle osobe i maloljetna djeca autora teksta, ista pravna i ljudska kategorija. Naravno, svaki roditelj će svoje sinove i kćeri promatrati kao klince, i nakon što navrše tridesetu, no ovdje se ipak radi, o potpuno različitim i nespojivim kategorijama. Za razliku od nekih kolega novinara, nakon ovog poziva, nisam panično pohitao u policijsku postaju, niti prijavio gospodina Ivicu Oreškovića, koji nije niti spomenut u tekstu. Sama činjenica da se Ivica Orešković osjeća slobodnim zvati novinare, jer mu se ne sviđa njihovo pisanje, dovoljno govori o pritiscima kakvima su izloženi rijetki istraživački novinari u ovoj zemlji. Zbog pritiska ili indirektne prijetnje, mogao sam histerizirati da me zaštite institucije. No ne mislim lagati, ili bolje rečeno preuveličavati, manipulirati situacijom. Osobno, ne osjećam nikakvu fizičku ugroženost od gospodina Oreškovića. Strah je stvar subjektivnog dojma.  On može biti vrlo relativan. Pokušavam se uplašiti, ali ne ide, baš ništa ne osjećam. Možda je problem u meni? Ima kolega, koji bi rado pisali o istim temama, ali se ne usude. Prije svega, tu je reputacija braće Orešković. Isto tako, ovo nije prvi puta da Ivica Orešković pokušava zaustaviti rad novinara. Prije otprilike dvije godine, za fizički napad u centru grada, prijavio ga je Domagoj Margetić, ali kako se radi o Margetiću, javnost i mediji, događaj su promatrali kroz pomalo drugačiju prizmu. Također, dugogodišnji problem s braćom Orešković, ima i novinar Željko Peratović, dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih priznanja. Novinarska zajednica u Hrvatskoj, velikim djelom se odriče Peratovića, kojeg neki proglašavaju duševnim bolesnikom i suradnikom stranih tajnih službi. Čudno je samo, kad im već toliko smeta Peratović, kako se tako olako bacaju u zagrljaj, i druže s osobama, koje prema pravomoćnim sudskim presudama, imaju mnogo veće grijehe? Treba se iskreno nadati, kako će se za neke individue, kontroverznih i sumnjivih biografija, uistinu potvrditi da su bili konfidenti, dugogodišnji suradnici i produžena ruka Udbe, jer ako su to stvarno samo uvjereni domoljubi, onda tek imamo ozbiljan problem. Ako zanemarimo Hasanbegovića i povjesničare koji se hrvaju s komunističkim mitovima i lažnom, selektivnom slikom povijesti, tada možemo zaključiti da je borba s posljedicama i kadrovima, proizašlim iz tog vremena i mentaliteta, spala na manji broj novinara. Između dijela, tobože ekstremne desnice i Udbe, postoji tanka granica. Koliko tanka, odgovor bi trebale dati institucije, ako ne Republike Hrvatske, onda nekih stranih država. Strukture i kadrovi koji su organizirali i nadzirali privatizacijsku pljačku, poticali ratne zločine radi kompromitacije Domovinskog rata i paralizirali institucije pravne države, ne mogu biti dio rješenja, niti temelj, zalog budućnosti ove zemlje. Zato se puna istina mora saznati.  Nažalost, određeni ljudi, i dalje zaustavljaju proces suočavanja s prošlosti. Znači li to da našu budućnost, i dalje uvjetuju ljudi prošlosti? Što se tiče gospodine Ivice Oreškovića, s obzirom da nije niti spomenut u tekstu, zanima nas samo, u čije ime on šalje poruke? U ime Tihomira Oreškovića ili Vladimira Šeksa? Fotografija koju objavljujemo je s javnog profila Ivice Oreškovića. Fotografija je snimljena na promociji knjige Vladimira Šeksa. Na fotografiji se, među ostalima, nalaze Vladimir Šeks, Tihomir Orešković i Branimir Glavaš.