Ponedjeljak je u šatoru i oko njega protekao u sjeni događaja na Trgu sv. Marka na kojemu se je i dio nas branitelja pridružio prosvjednicima. I svi mi ostali srcem smo bili na Markovom trgu, ali šator nismo smjeli ostaviti prazan. Na tom svetom mjestu za svakog svjesnog Hrvata očajni ljudi koje su upropastili upravo vlastodržci ratnih političkih boja u raznim vremenima, ali najviše ovi današnji, vapili su premijeru Milanoviću i ostalima iz njegove družine da ne mogu živjeti bez plaće i pozivali ga neka on pokuša tako živjeti. Ljudi su došli reći da INA nestaje ako nestanu rafinerije, a to znači da smo energetska kolonija ako će nam stranci gospodariti naftom. Radnici u Imunološkom zavodu također su zavapili za golom egzistencijom. Ali s tom je firmom još mnogo gore. Ako ona propadne, našu djecu cijepiti će masoni cjepivom firme „Monsanto“ ili nekom tvorevinom povezanom sa zlikovcem imenom Bill Gates, pa će naša djeca već prvog dana života dobiti u svoje nevino i čisto tijelo otrov koji će ih u velikom broju onesposobiti da imaju vlastitu djecu. Dakle, prijeti nam još jedan genocid i to u miru. Naravno, Milanović uopće nije čuo vapaje tih ljudi. Naprotiv, na nekom beznačajnom bankarskom skupu laprdao je po nekom „čudu“ koje su napravili hrvatski izvoznici, a nije se potrudio pojasniti je li taj izvoz ostvaren u normalne države ili u „region“. Čak je bubnuo glupost za anale uvrijedivši tako sve nas koji se smatramo Hrvatima. „Hrvatska nikada ne će biti bogata jer ju je u tome spriječio rat“. Sada je doista jasno da se ovakvog premijera, najglupljeg do sada, moramo riješiti prije isteka mandata, da ne upropasti ono malo što je još ostalo od Hrvatske. Za to vrijeme u šatoru i oko njega bili su naši prijatelji veterani iz Istarske i Primorsko-Goranske županije, a šator su uobičajeno posjećivali mnogi ljudi s raznih strana. Među zanimljivijima su bili predstavnici Udruge katoličkih prosvjetnih djelatnika koji su nam iskazali potporu iako i sami trpe tešku nepravdu i podcjenjivanje. Kanadska Hrvatica Adela Kalogjera podrijetlom s otoka Korčule uputila nam je riječi potpore i blagoslova naglasivši da članovi udruge svakodnevno mole za nas. U sklopu udruge djeluje i ženski pjevački zbor „Hrvatice“ koje bi možda uskoro mogle zapjevati i u našem šatoru. Mario Filipi Izvorni članak možete pogledati OVDJE