Ova kolumna posvećena je herojima, junacima Domovinskog rata, inspirirana na nešto drugačiji način.
S godinama kako se borim s PTSP-om, a tome ima preko 20 godina, nije mi teško prepoznati simptome istog. Posebno kada započnem gledati neki film, seriju s tematikom ratnih zbivanja ili nešto drugo što ostavlja trajne posljedice na psihu. Sjećam se dana ponosa i slave, godine Domovinskog rata i teško se nosim s tim da nas se stigmatizira, ali to najviše rade oni koji rat nisu osjetili i sada su jako pametni oko vođenja države. Vojnik ima svoju zadaću, političari svoju, to što nam država nije onakva kakva bi trebala biti, ne krivite nas. Ima i među braniteljima i onima kojima se piše du su bili branitelji, dosta prepirki. Trideset i nešto godina, a PTSP, ne zastarijeva osim u Zakonu. Prije nekoliko dana umro mi je prijatelj s kojim sam odrastao. Stariji godinu dana od mene, umro je u 56. godini života. Više se ni ne mora pisati od čega je neki branitelj umro, mog frenda "pojeo" je rak. Inače teško idem na sprovode, jer ipak ispliva nešto u meni i emotivno me drma. Smogao sam snage, otišao na sprovod i gledam sprovod uz vojne počasti. Pitam se zašto vojska dolazi s autobusom od 50 sjedišta, ni upola manji je dostatan. Onda krenu neke scene, većinom pregledanih filmova, kako to izgleda drugdje.

Gledao sam jednu moju omiljenu seriju, jedna epizoda, poslije koje sam duboku u noć zurio u strop. Što to neki veterani u svijetu imaju, a mi nemamo? Pokušat ću prepričati tu epizodu i ono što se kasnije vrtjelo po mojoj glavi.

Sjedokosi starac ulazi u jednu državnu instituciju koja se bavi otkrivanjem zločina. U košaricu stavlja pištolj, začuđeni zaštitar gleda, no starac govori kako je to samo dokaz u jednom ubojstvu. Prolazi kroz vrata metal detektora, isti zazviždi i kako to biva kod Amera, odmah se hvataju za oružje, ali starac govori da ima samo nešto oko vrata, ogrlicu. I vadi Medalju časti. Istog trena, svi s dubokim poštovanjem ga pozdravljaju i od oronulog starca koji se prijavljuje da je počinio zločin, počinje druga priča. Što taj starac, marinac u II svjetskom ratu u svojoj 82. godini života želi priznati. Priznaje da je ubio svojeg najboljeg prijatelja, ali zbog njegovog psihičkog stanja, ekipa baš ne povezuje odmah sve detalje. Šef odjela, nekadašnji marinac, pun razumijevanja i poštovanja prema marincu, nositelju Medalje časti zauzima zaštitnički stav. Slijedi istraga, puna rupa i nejasnoća, ali s vrha, od Ministra obrane dolazi zapovijed da se zločin istraži. Vade dosje za ratnog veterana i dok čitaju njegovo junačko djelo u borbi protiv Japanaca, postaje im i jasno zašto je nositelj takvog priznanja. Vojna istražiteljica, također vrši pritisak da se zločin mora istražiti. Slijedi niz radnji i na kraju doznaje se ipak da je starac ubio svog prijatelja, suborca, prvog do sebe. Prijatelju je mina raznijela obje noge, ušli su s postrojbom u zaleđe japanskih položaja. Nailaze Japanci, a sav u mukama, prijatelj jauče i prijeti da će odati položaj. Pritisak ostalih marinaca, da ušutka prijatelja, uzima pištolj rukohvatom ga udara po glavi čim ga usmrćuje, no ista bi uslijedila i zbog gubitka krvi. Različiti stavovi između istraživačkog tima i vojne tužiteljice, kako zaštiti nositelja Medalje časti? Dokaže mu se ubojstvo, nakon 50-tak godina dobio bi nečastan otpust i izgubio bi Medalju časti. Izgubio bi sve, ponos, čast, dostojanstvo, a vjerojatno bi ga to i ubilo. Scena, vojna tužiteljica s dva vojna policajca dolazi privesti starca, a prije toga prateći ispitivanje, gdje se događa flashback i starac se prisjeća događaja, kojeg je godinama držao u sebi. Odluka tužiteljice, privođenje u zatvor, no onog trena dok je oronuli starac s vrata skinuo Medalju časti, izaziva obrat, tužiteljica i policajci s dužnim štovanjem pozdravljaju čovjeka s ovakvim odličjem bez obzira na to što učinio. Stav pozor i pozdrav Medalji časti, pozdrav junaku. Tužiteljica, bez liječničke dijagnoze i mukotrpnih liječničkih komisija, daje izvješće Ministru obrane SAD-e, pod kojim okolnostima se dogodila smrt i da veteran boluje od PTSP-a, stoga odustaje od tužbe za zločin.

Teško je opisati ono što je ta epizoda emotivno djelovala na mene, vjerojatno nisam ni približno dočarao ono što je bilo, za sebe pamtim svaku scenu, svaki detalj. Ratni veteran obolio od PTSP-a, nositelj Medalje časti, unatoč nečemu što je počinio nekad davno, a sada isplivalo na površinu, bez obzira na to, odaje mu se duboko poštovanje.

Preneseno na nas hrvatske branitelje, ni približno nemamo takav odnos. Jedan naš general, koji je optužen za ratni zločin (oslobađajuća presuda), bivao je po svim ratištima diljem Lijepe naše, dao svoj obol za slobodu Hrvatske, imao sam čast s njim jedno vrijeme često se družiti i putovati po raznim mjestima u Hrvatskoj. Nije nepoznat, pogotovo što je bio pripadnik MUP-a, mnogo puta sam pitao policajce, zar oni nemaju obvezu pozdraviti ratne zapovjednike, višestruko odlikovane. Normalno, blijedo su me gledali, o čemu ja baljezgam, pa medalje se može kupiti za 10 kuna, činove nose oni koji rata nisu vidjeli i zbog takvih mi koji smo od '91 mnogo puta zaboravili na naše obitelji, jer bio nam je najbitniji onaj do nas. On pazi na mene, ja na njega. I ono koji su se kasnije pridružili oružanim snagama, te sudjelovali u oslobođenju Domovine, šikanirani smo, prozivani pogrdnim imenima baš od onih koji su od rata pobjegli, zbog onih koji su muljali, osjećamo se kao odbačena i potrošena roba. Ne tražimo crvene tepihe, ne tražimo da nam se svi klanjaju, ali imalo poštovanja ne bi škodilo.

Pišem u ime ratnih veterana, časnih, gdje je nestalo poštovanje prema nama? Zbog šake jada, svi smo krivi ili slobodnu Hrvatsku nismo htjeli. A Vi braćo oboljeli od PTSP-a, mada više mislim na struku, ali oni to znaju, već političari, PTSP ne postoji samo od našeg Domovinskog rata, nego od samog nastajanja ratovanja, a može se manifestirati i nakon 50 godina, no vi to zakonski ograničite. Još nam prijetite oduzimanjem vozačkih dozvola, rizična smo skupina ili ona skupina koju treba istrijebiti. Neću nabrojati niti jednu drugu bolest, jer ni ti ljudi nisu krivi za svoje stanje, ali Jožu Manolića ne mogu preskočiti.

I na kraju, nisam niti zadovoljan niti sretan s ovim što sam napisao, jer ono što osjećam u duši, teško mogu staviti na papir, ali vi koji znate što želim napisati, što želim poručiti, vi ćete me razumjeti.

I završit ću jednim drugim filmom. Nakon ne znam točno koliko odrađenih misija u Aziji, američki snajperista vraća se kući. Šok, stres, bojazan kada je trebao pucati na malo dijete, sigurno ostavlja posljedice. Počinje se baviti veteranima, onakvim kakav je i sam. Sebi teško priznaje svoj PTSP, ali pomaže drugima jer si znaju za legendarnog snajperistu. U jednoj takvoj situaciji ubijen je od bivšeg vojnika. No završena scena, policijska pratnja, bezbroj automobila, vojska, ljudi pored ceste, bio je LEGENDA i odano mu je počast kakvu je zaslužio. Teško je ovo opisati, jer kod nas više nema poštovanja prema braniteljima, niti živim niti mrtvim. Došli smo do toga da smo krivi za "slučajnu" državu, na neovisnu i po prvi puta samostalnu državu Hrvatsku. Tražimo li previše, nemojte nas toliko gaziti, stigmatizirati, izjednačavati s onima koji su služili "Minken bojnu", ima branitelja, časnih poštenih, nismo svi isti, samo dani ponosa i slave su nestali.

Nekad s krunicom oko vrata, danas s krunicom u ruci.