Ukratko ako govorimo o stradanjima, onda je tijekom Domovinskog rata stradalo preko 8 tisuća hrvatskih branitelja i preko 6 tisuća civila. Ranjenih i ozlijeđenih u ono doba broja je oko 37 tisuća. Od kraja rata je prošlo 27. godina, nisu ubrojani naknadno preminuli, oni koji su počinili suicid, tako da broj žrtava je puno veći. Pa se pitamo tko je za te zločine odgovarao, posebno stradavanje velikog broja civila. Nešto je kažnjeno, ali veliki broj ratnih zločinaca je na slobodi. Cijeli General štab JA i vođe pobunjenika, a k tome još za svako stratište, pa pojedinačna odgovornost. Svaki zločin ima svoje ime, ali nema optužnica s naše strane. Mi smo ih pomilovali i 1992. i 1996. godine, još tome im se dala jurisdikcija za istraživanje ratnih zločina, pa normalno da su istraživali samo ono što ne ide na njihovu stranu.

 Popis masovnih zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu

Tijekom obrambenog i oslobodilačkog rata, a od strane agresorske vojske, paravojnih srpskih snaga, vojske, milicije, četnika, te veliku pomoć JA, počinjen je veliki broj masovnih zločina koje možete vidjeti OVDJE . No je li taj popis i broj žrtava točan, mislimo da nije. Neki zločini nisu tretirani kao ratni zločini nego teroristički čin. Pa smo tako primijetili da na ovom spisku nema zločina u Borovom Selu, kada je likvidirana djevojčica Martina Štefančić i baka Bernardica, a stric Zdenko pukim slučajem ostao živ, smatrali su četnici da je mrtav. Sigurno takvih primjera na žalost ima još, evo spomenuli smo ovaj, jer ubijena je djevojčica stara 4 i pol godine. Kome je ona nešto skrivila. Ako bi još izdvajali masovne zločine od Negoslavaca, Ovčare, Velepromet, Banovina, Voćin, Škabrnja, Četekovci, Baćin .....lista bi bila poduža.

Popis srpskih sabirnih logora u Domovinskom ratu i ratu u BiH

logor Aleksinac, logor Banja Luka, logor Batkovići, logor Begejci, logor Beli Manastir, logor Bileća, logor Borovo Selo, logor Bubanj potok, logor Bučje, logor Dalj, logor Darda, logor Duboki potok, logor Glina, logor Jagodnjak, logor Knin, logor Manjača, logor Morinj, logor Negoslavci, logor Niš, logor Novi Sad, logor Okučani, logor Ovčara, logor Petrovci, logor Sombor, logor Sremska Mitrovica, logor Stajićevo, logor Stara Gradiška, logor Šid, logor Velepromet, logor VIZ Beograd, logor Zapis Vukovar, logor Zenica, logor Tumare (Ozren), logor Rosulje (Ozren) i logor Vozuća. Mada se i o broju logora da raspravljati, neki kao takvi nisu evidentirani, U knjizi hrvatskih zatočenika srpskih koncentracijskih logora su poimence navedena 6.952 zatočene osobe, a prema podacima Ministrastva hrvatskih branitelja još za oko 1 800 ljudi se traga.

RAKETIRANJE CIVILNIH OBJEKATA I STRADAVANJE CIVILA

Svakako da se mora uzeti u obzir raketiranje onih područja koja ratom nisu bila zahvaćena što znači da cilj takvih raketiranja je bio plan što većeg stradavanja civila i prouzročiti što veću materijalnu štetu.

ZAGREB

U ratu protiv Hrvatske velikosrpski vojni vrh nije poštedio ni glavni hrvatski grad Zagreb: 16. rujna 1991. dva su zrakoplova u niskom letu ispalila 6 navođenih raketa na televizijski odašiljač na Sljemenu, prvi zagrebački objekt koji se našao na udaru jugo-zrakoplovstva. Bila je to najobičnija prijevara jer su toga istoga 17. rujna jugo-zrakoplovi 48 puta preletjeli Zagreb. Napadnuti su sjeverni dio grada, područje Lučkoga, Centar za obuku Hrvatske vojske i ponovno odašiljač na Sljemenu. Život u skloništima postao je zagrebačka svakodnevica. Teroristički napadi izvedeni su i na druge hrvatske gradove i mjesta.

U svakom slučaju u prvi plan moramo staviti raketiranje Banskih dvora u Zagrebu, dana 07. 10. 1991. godine, koji je imao za cilj  napada ubiti hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, a radi potpunog uništenja političkog vodstva Hrvatske i slom borbenog morala Hrvata. Bio je to početak mnogih zračnih uzbuna i terorističkih napada iz zraka koji su trebali zastrašiti Zagrepčane i slomiti im volju za otporom.

U napadu je zrakoplovstvo JNA koristilo je MIG-ove 29, te je tom prilikom  nekoliko ljudi ranjeno, zgrade u okolici oštećene su ili porušene, a male ljudske žrtve posljedica je bilo na vrijeme oglašeno upozorenje za zračni napad.

Napad je proveden kao odmazda za vojni poraz pobunjenih Srba tijekom Operacije Bljesak. Zagreb je bio najveći u nizu od nekoliko hrvatskih gradova pogođenim raketnim napadima.

Projektili iz raketnog sustava Orkan pali su 2. svibnja na križanje Vlaške i Draškovićeve ulice, a dan potom i na Dječju bolnicu u Klaićevoj, pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, na Zrinjevac te pokraj Doma umirovljenika Centar,na središte grada, ADU te zračna luka Pleso.

Napad je naredio Milan Martić, čime se kasnije hvalio pred kamerama. To je služilo kao dokaz koji je pomogao osudi je na Haškom sudu s kaznom od 35 godina zatvora. U presudi Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije iznosi se da su kasetni projektili iz VBR Orkan kojima je gađan Zagreb neselektivno oružje, gdje se zasipava elipsa površine 160 x 180 metara radi djelovanja protiv ljudi, pri čemu je - s obzirom na to da su rakete ispaljivane s krajnjeg dometa - odstupanje raketa od nominalnog cilja čak 1 km. Polazeći od takvih činjenica, Sud zaključuje da je raketiranje koje je naredio predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine Milan Martić namjerno poduzeto protiv civila kao ciljeva napada, a u svrhu širenja terora među civilnim stanovništvom. U napadu je ubijeno sedam, a ranjeno najmanje 200 hrvatskih civila.

VIDEO

DUBROVNIK

Dubrovačko područje bilo je obuhvaćeno ratom, čak i jedan dio grada, ali sam grad bio je nastanjen civilima. Tijekom rujna 1991. godine na Ivanici su se počele skupljati velike snage sastavljene od TO Istočne Hercegovine i brojnih dragovoljaca, koje su bile pod zapovjedništvom Božidara Vučurevića tadašnjeg predsjednika općine Trebinje. Uskoro su počele prve provokacije i puškaranja prema prvom hrvatskom pograničnom mjestu Gornjem Brgatu, a jednu je noć navođenom raketom tipa Maljutka pogođena jedna obiteljska kuća.

Dana 17. rujna 1991. godine JRM započinje potpunu pomorsku blokadu cjelokupnog dubrovačkog akvatorija.

U pograničnom području Konavala, poglavito u mjestu Vitaljina, pripadnici regularne vojske JNA i TO sastavljene od Crnogoraca, provokacijama su pokušavali izazvati reakciju malobrojnih pripadnika Hrvatske policije, no s hrvatske strane nije bilo odgovora. Nakon otvaranja vatre 23. rujna 1991. godine iz Vitaljine je evakuirano stotinjak mještana. Od 26. rujna napadaji na Konavle i Župu dubrovačku se pojačavaju.

 Dana 1. listopada 1991. godine u ranim jutarnjim satima krenuo je opći napad na područje općine Dubrovnik. Postrojbe JNA i TO Crne Gore, ove potonje sastavljene mahom od dragovoljaca, prešle su granicu na Debelom brijegu i krenule prema prvim pograničnim konavoskim naseljima. Postrojbe teritorijalne obrane Istočne Hercegovine i dijela hercegovačkog korpusa JNA stacioniranog u Trebinju, iz pravca Ivanice su krenule prema Gornjem Brgatu, te iz pravca sela Huma prema Osojniku. Istovremeno je jedan dio Hercegovačkog korpusa i dio Titogradskog korpusa krenuo preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće s ciljem izbijanja u mjesto Slano i presijecanja cestovne komunikacije. Isto jutro su zrakoplovi Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva raketirali odašiljač na brdu Srđ te Dubrovnik doveli u komunikacijsku blokadu, a istog tog dana u Komolcu je uništeno postrojenje trafostanice i stanice za opskrbu Dubrovnika vodom, pa su stanovnici Dubrovnika već prvog dana napada ostali bez električne energije i vode. U napadu su sudjelovale snage 2. titogradskog korpusa, snage ratnoga zrakoplovstva na aerodromima u Mostaru i Titogradu (danas Podgorica) te 9. vojnopomorski sektor Kumbor Jugoslavenske ratne mornarice. Jedina veza Dubrovnika sa svijetom su radioamateri koji probijaju komunikacijsku blokadu.

ŠIBENIK

Od 16. 09. 1991. do 23. 09. 1991. godine trajala je opsada Šibenika i okolice, te je agresorska vojska u više navrata pokušala raznim oružjem i oruđem osvojiti ovaj prostor, no dogodio se famozni događaj 21. rujna 1991. “Obadva, obadva, oba su pala!” Srušena dva zrakoplova JNA iznad Rogoznice.

8. studenog 1991. - Opći zračni napad na Hrvatsku

U agresiji na Hrvatsku srpski pobunjenici i Jugoslavenska narodna armija koristili su se svom raspoloživom ratnom tehnikom pa tako i Jugoslavenskim ratnim zrakoplovstvom.

Iako je odlaskom slovenskih i hrvatskih pilota bilo znatno oslabljeno, jugozrakoplovi su žestoko napadali vojne i civilne ciljeve diljem Hrvatske. Vrhunac tih napada dogodio se 8. studenog 1991., kada je u jednom trenutku sirena za opasnost od napada iz zraka oglašena u čak 34 hrvatska grada.

Neprijateljski zrakoplovi bombardirali  su i raketirali područja istočne Slavonije, gornje Posavine, Gorskoga kotara, Zagreba, Karlovca te gotovo cijele Dalmacije.

Ujutro je raketiran i Sinj, a meta napada bio je sportski aerodrom. Nešto prije nad Zadrom su ispuštene svjetleće bombe, zatim su raketirane Šepurine, područje oko Nina te trajektno pristanište koje Miletić spaja s otokom Pagom. Osim toga u zračnom napadu ispod Paškog mosta pogođeni su Jadrolinijini trajekti Borik i Vira, koji su ipak nakon nekoliko dana osposobljeni za plovidbu.

Karlovačko područje više su puta nadlijetali zrakoplovi Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva iz Bihaća i Banje Luke. Razorena je napuštena vojarna na Logorištu, zatim Mala Švarča, Mostanje, Turanj i Belajske Poljice u općini Duga Resa. U jednom naletu pogođena je trafostanica u Kupinečkom Kraljevcu blizu Zagreba pa je veći dio grada ostao bez struje. I na dubrovačkom bojištu iznad Pelješca zrakoplov je izbacio "paučinu" kao i nekoliko dana ranije u Slavoniji i Podravini.

 No, ni hrvatska strana nije sjedila prekriženih ruku. Uz jedan neprijateljski Mig-21 koji je srušen kod Delnica, a pogođena su i dva jugozrakoplova koja su gađala paški most. Jedan Galeb G-2 srušen je kod samog mosta, a za drugi, tipa Jastreb J-21, pretpostavlja se da je pao kod Luna na Pagu. 

SPLIT

Boj u Splitskom kanalu je pomorski boj između snaga Hrvatske ratne mornarice (HRM) i znatno nadmoćnijih snaga Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) u Splitskom kanalu 14. i 15. studenog 1991. godine. Pobjeda Hrvatske ratne mornarice u ovom boju imala je veliku ulogu. Grad je obranjen, okupatorska je mornarica protjerana iz hrvatskih unutarnjih voda, probijena je pomorska blokada na Jadranu, a hrvatski su branitelji uspostavili normalne komunikacije na moru. U tim napadima bilo je 2 poginulih i 7 ranjenih civila.

VARAŽDIN

Dana, u 15.32 sati, zrakoplov JNA raketirao je varaždinsku zračnu luku na kojoj su bili smješteni poljoprivredni zrakoplovi iz Osijeka, a bile su to tek prve detonacije tog dana. (5. rujna 1991. u 15.32 sati, zrakoplov JNA raketirao je varaždinski aerodrom, nakon čega je počelo i granatiranje Varaždina iz vojarni JNA u gradu.

Nedjelja, 15. rujan 1991., još i danas pamte mnogi Varaždinci. Velik broj njih znat će odgovoriti gdje su se nalazili u trenutku kada je "grunulo", nakon čega su svi krenuli prema skloništima. 

 VIROVITICA

Dana 11. studenog 1991. godine na pruzi kod mjesta Dolci raketiran je teretni vlak Hrvatskih Željeznica na relaciji Osijek – Virovitica…

Tog dana, dok su hrvatske snage vodile žestoku pješačku borbu na području oko “Raketare” iznad Gornje Pištane, gotovo istodobno, za oko šest kilometara istočno, u nizinskom dijelu teritorija bivše općine Orahovica, točnije na željezničkoj pruzi u Dolcima, događa se jedna manje poznata epizoda Domovinskog rata u kojoj zrakoplov JNA, koji je nadlijetao područje bivše općine Orahovica, mitraljira i ispaljuje rakete na kompoziciju HŽ-a, pri čemu su trojica radnika HŽ-a lakše, a dvojica, teško ranjeni od kojih je i sugovornik Ilija Ivković, tadašnji šef vlaka. 

Nisu se birala sredstva niti ciljevi, JNA je svojim zrakoplovima i zabrenjenim kazetnim bombama sijala smrt po cijeloj Hrvatskoj.

KOPRIVNICA

Nakon raketiranja Banskih dvora u Zagrebu, zrakoplovi JNA nastavili svoj krvavi pohod, po gradovima gdje nije bilo ratnih zbivanja, među njima i Koprivnicu. Cilj im je bila tek osvojena vojarna. Tamo su oko 15,40 sati raketirali prostor vojarne u kojem je bilo nekoliko stotina pripadnika slavne 117. Koprivničko-križevačke brigade, koja je djelovala pod vodstvom Dragutina Kralja. Zločince je dočekala žestoka paljba pripadnika PZO-a, što je bio glavni razlog da nisu uspjeli nanijeti veću štetu. Ali, tom prigodom, nažalost, jedan je pripadnik 117-te brigade ubijen. Riječ je o Davidu Piskoru (1970. – 1991.), koji je tek obukao odoru hrvatske vojske.

BARCS - MAĐARSKA

JNA je tijekom ratne 1991. godine višekratno zrakoplovima zadirala u mađarski prostor zbog čega je tamošnja diplomacija otvoreno prosvjedovala. Konačno je 27. listopada 1991. godine uslijedio i pravi napad i to raketiranjem mađarskog, pograničnog gradića Barcs dvjema kasetnim bombama. Nakon ovog incidenta JNA više nije poduzimala slične mjere, a i incidenti na pograničnom prostoru svedeni su na minimum. Do danas nije točno razjašnjeno je li JNA uistinu tijekom vršenja zračnih napada na Viroviticu slučajno izvršila borbeno djelovanje na mađarski teritorij ili je, što se smatralo vjerojatnijim, taj napad bio upozorenje Beograda mađarskoj vladi da se ne miješa u daljnji tijek oružanih sukoba u Hrvatskoj. Koliko je nama poznato Mađari su svojevremeno uz granicu čuvali Hrvatsko nebo, te i borbenog djelovanje prema JNA.

Ovo je samo jedan dio obrađenog područja raketiranja ciljeva gdje su uglavnom stradali civili i područja gdje nije bilo ratnog djelovanja. Ima toga još, ali ostaje pitanje za sve ove zločine, tko će ikad odgovarati recimo za smrt Davida Piskora i drugih poginulih u tim raketiranjem. Ex Yu jurisdikcija na našem području, istražuje samo zločine počinjene od strane Hrvata, pa je tako i podignuta optužnica protiv hrvatskih pilota, dok ovakvi zločini, nije ni Hrvatska ništa učinila da se isti istraže i procesuriju.

Aleksandar Vučić i Ana Brnabić i dalje sanjaju o tzv. "Velikoj Srbiji", ali Haaški tribunal napominje: Presuda, iako je možda očekivana s obzirom na to da isto tijelo nikada u svojoj povijesti nije osudilo ni jednu državu za genocid, za hrvatski je narod vrlo razočaravajuća – Ona ostavlja gorak okus ponajviše zbog nevinih žrtava Domovinskog rata i nebrojenih zločina koje su počinile snage JNA, hrvatski Srbi te vojne i paravojne postrojbe iz Srbije. Taj gorak okus ne može ublažiti ni jednoglasno odbacivanje protutužbe Srbije. HSS izražava žaljenje presudom i njezinim obrazloženjem te smatra kako su njome odaslane i neke loše poruke za budućnost. Posebno razočaranje jest što Sud nije utvrdio jasnu odgovornost Srbije za agresiju na Hrvatsku, počinjene ratne zločine i rat u Hrvatskoj. Bez obzira na presudu, nitko ne može poreći je da je Republika Hrvatska bila napadnuta na svom teritoriju i da se imala potpuno pravo braniti i vratiti svoj teritorij. A o etničkom čišćenju, bolje da šutite.

Korišteni materijali: wikipedia i YouTube