Tajna snimka razgovora Josipa Perkovića, Josipa Boljkovca i Marijana Kraljevića Kinga u Munchenu dokaz protiv Perkovića i Mustaća Njemačko suđenje bivšim čelnicima zloglasne Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču počet će 17. listopada u Munchenu. Od ranije najavljenog datuma, 13. listopada, odustalo se jer je velika vjerojatnost da će postupak protiv dvojice biti objedinjen, no odluka o tomu će biti donesena Đurekovićuskoro. Čini se da je sve, ili gotovo sve spremno za početak suđenja koje će, nema sumnje, izazvati veliku pozornost ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Perkoviću i Mustaću sudi se za sudjelovanje u okrutnoj likvidaciji hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. Procjenjuje se da će njemačko tužiteljstvo iznijeti čitav niz dokaza, među ostalima planira i predložiti saslušanje 50-ak svjedoka. Perkovićeva pozicija na tom suđenju teža je od Mustačeve s obzirom na činjenicu da ga izravno tereti Krunoslav Prates, već osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u tom slučaju. No postoji i mnoštvo dokumenata s kojima će tužiteljstvo dodatno potkrijepiti Perkovićevu, ali i Mustačevu upletenost i izravnu odgovornost u toj mučkoj likvidaciji. Po informacijama Hrvatskoga tjednika, njemačko tužiteljstvo je u posjedu i tajno snimanih razgovora Josipa Perkovića sa suradnicima i prijateljima, a ti razgovori izravno ili neizravno potvrđuju da je Perković znao i bio umiješan u Đurekovićevu likvidaciju. „Mi smo ubili Josipa Senića" Jedan od snimljenih je i razgovor između Josipa Perkovića, Josipa Boljkovca i Marijana Kraljevića Kinga. Razgovor se dogodio 1990. nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora uJosip Boljkovac Hrvatskoj i nakon konstituiranja nove vlasti. Josip Boljkovac je bio ministar unutarnjih poslova, Perković se tek pozicionirao u MUP-u i infiltrirao u hrvatski obavještajni sustav, a Marijan Kraljević King prije toga bio je jugoslavenski konzul u Stuttgartu, zadužen za poslove javne sigurnosti. Razgovor ove trojice dogodio se u kući Marijana Kraljevića Kinga. Dobar dio toga razgovora odnosio se na prijašnje karijere trojice sugovornika, odnosno na likvidacije hrvatskih političkih emigranata. Oni o likvidacijama pričaju bez osobitog uzbuđenja, čak i sa smijehom, kao o nečemu najnormalnijem. Marijan Kraljević King u razgovoru kaže 'mi smo ubili Josipa Senića'. Po riječima sudionika susreta, normalno je da su likvidirani teroristi pa i Stjepan Đureković. Sam Perković uglavnom je šutio na te Kingove riječi, a Josip Boljkovac ih je potvrdio dodajući: 'Mi u kući znamo da smo ga mi ubili'. Objašnjavajući likvidaciju Josipa Senića 1972. godine, Marijan Kraljević King je govorio Boljkovcu i Perkoviću da je Senić došao u Stuttgart iz Australije s ciljem da likvidira njega (Marijana Kraljevića Kinga). Došao je i spavao u sobi koja ima samo jedna vrata i samo ga je jedan čovjek čuvao i taj ga je roknuo zato što je on bio tzv. duplinaš, kaže Marijan Kraljević King. Jedan jedini ga je mogao i taj ga je roknuo, objašnjava u nastavku King. Na te njegove riječi, Boljkovac i Perković, ali i sam Kraljević, glasno su se nasmijali, što se na snimci jakom dobro rekonstruira. Marijan Kraljević King: Taj razgovor je tajno snimio Perković, on je Udba i on je ubijao, a ne ja. Ja sam bio javna sigurnost i nemam veze s tim! Kako je uopće došlo do susreta između vas Josipa Boljkovca, i Josipa Perkovića? To nije bio nikakav sastanak ili susret, nego običan razgovor. Prije toga nazvao me moj prijatelj Vlado Kos koji mi je prenio poruku Josipa Boljkovca da bi želio sa mnom razgovarati. Odgovorio sam da ako me treba, može doći u moju kuću, ali da ne kanim nikamo ići ni u kakve službene prostorije, ni na kakve službene razgovore. Došli su Vlado Kos i Josip Boljkovac, a s Boljkovcem se pojavio njegov pomoćnik i Josip Perković. Dakle, nisam ja zvao nikoga, a najmanje Perkovića. Valjda ga je pozvao Boljkovac jer mu je Perković bio pomoćnik, a ja nisam mogao reći, kad je već došao, da ide van. On je došao i, eto, ispostavilo se da je tajno snimao naš razgovor. Ilegalno je snimao taj razgovor. Koliko se sjećam, on čak nije ni bio u istoj prostoriji gdje smo razgovarali, nego u pokrajnjoj, ali je vjerojatno ostavio uređaj za prisluškivanje u torbi koja je bila uz noge Boljkovcu. Ali pretpostavljam da on nije prisluškivao mene nego Boljkovca. On je radio Boljkovcu o glavi. Zvuči nevjerojatno da Perković dolazi u vašu kuću, a kažete da nije vaš prijatelj, da je Boljkovcu radio o glavi, a nije bio prijatelj ni s vašim prijateljem Vladom Kosom. Ne dolazi baš u posjet netko tko nije dobar poznanik ili prijatelj? Došao je kao Boljkovčev pomoćnik. Trebate Boljkovca pitati. Tijekom razgovora bilo je riječi i o ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića. Vi u jednom trenutku kažete da ne znate tko ga je ubio, ali da ga je ubila jugoslavenska služba, Boljkovac tvrdi 'mi smo ga ubili', Perković šuti... Pa normalno je da je ne znam tko ga je ubio, ali je svima znano da ga je ubila Udba. Pazite, ja nisam bio Udba, ja sam bio javna sigurnost, Perković je bio Udba. To je bio njegov posao. To nije nikakva tajna. Ali vi u razgovoru tvrdite da je obitelj Ševo, likvidirao Vinko Sindičić, dakle znate te stvari bez obzira što ste djelovali u javnoj sigurnosti? To da je Sindičić ubijao, svi su znali. Uostalom, Nijemci su to javno objavili. Ja sam bio u diplomatskoj službi i Nijemci su me službeno obavijestili o Sindičiću. Što se to mene tiče, odgovorio sam im tada. Sindičić nije moj djelatnik, ni moj problem. A kad je riječ o ubojstvu Stjepana Đurekovića, što bih ja o tome trebao i mogao znati kad sam u to doba već bio izvan svake službe zbog partijske nepodobnosti, silom su me makli zbog afere Ina jer sam hapsio Vanju Špiljka i Mišu Broza. Fizički više nisam bio u službi. Pazite, ta Ina je oduvijek bila jasle za žderanje državnim sinovima, kako prije, tako i poslije. I dan danas, uostalom. Nekada Vanja Špiljak i Mišo Broz, poslije Valentić, Štern i Tomislav Dragičević, zet Savke Dragičević Kučar. Kakav ishod procesa protiv Perkovića i Mustača očekujete? Nemam pojma. Ne znam kakve su tu sve pravne stvari, kakvi dokazi ni koje su njemačke namjere, jer nitko me ne će uvjeriti da je Nijemcima posebno stalo da istjeraju pravdu za ubojstvo jednoga jugoslavenskog državljanina koji je bio i čovjek tog režima u Ini, kao i mnogi drugi. Ma što god bilo, a ništa ne će biti, gadi mi se o tomu i pričati. Ni nakon 20 i nešto godina ništa kao država po tom pitanju lustracije nismo napravili. Nijemci su posao lustracija Stassija dovršili u roku od šest mjeseci. A nama u Hrvatskome saboru sjede ljudi koje smo hapsili u četničkoj odori i koji se zbog toga nimalo ne kaju. Mi još mistificiramo. Ti udbaši, ako su još živi, onda pišaju u gaće. Kakva je to služba? Gledajte, jedan Linić ili jedan Turudić otkriju da ih se prati. Kakva je to onda služba ako ih amateri razotkriju. Bolje neka je nema, neka se zatvori, nego ovo. Mislite na Stanimirovića? Da, ali mislite da je Pupovac drukčiji. On otvoreno kaže da ne će za Dan pobjede u Knin, a što je to nego nepriznavanje države. Eto, za državu je to kao normalno, a s druge strane napada malog Jovu zbog tri prsta, ili zato što mu je tata navodno bio pravoslavac. Stanka Stojčevića, komunističkog političkog krvnika, ili, pak Milutina Baltića, Šuškova susjeda, nitko nikada ništa nije pitao. Josipa Manolića, koji je pobio više nego kuga i kolera od Kulina bana, također ostavljaju na miru. Svi sve vide i znaju, ti tzv. veliki i trećerazredni Hrvati, ali nitko nema ne samo jaja, nego ni kavijar od jajašca, da kaže istinu. Kad bih se ja otvorio i počeo pričati o Milanovićevom ocu, a imao bih što, svi bi mi rekli, što pričaš, pa prošlo je 50 godina, i bili bi u pravu. Ključno je da smo danas sve rasprodali, a prije svega čast. Drugi nam kroje zakone. Ovo je moja domovina, ali ne i moja država. Ja imam samo jednu putovnicu, nisam kao Mudrinić i neki drugi koji ih imaju po nekoliko. Ali što vrijedi pričati. Na temelju snimanoga razgovora, kojega vjerojatno ima njemačko tužiteljstvo, može se dogoditi da vas predlože za svjedoka u procesu. Hoćete li se odazvati? Ja vam ponavljam da ja nemam nikakve veze s tim niti imam spoznaja o tomu. Ponavljam, bio sam na poslovima javne sigurnosti. Likvidacije emigranata Udba je čuvala kao ekskluzivitet za sebe, a to Perković zna. Zanimljiv je i nastavak konverzacije između Perkovića, Boljkovca i Kraljevića. Marijan Kraljević King ističe da je bio užasan promašaj službe likvidacija obitelji Ševo. Obraćajući se, zatim, JosipuJosip Perković Perkoviću kaže mu 'Ti znaš bolje'. Apsolutno je nepotrebno da cijela obitelj strada, nastavio je King i dodao da su se oni, kako se izrazio, užasno bunili protiv toga. Na Boljkovčevo pitanje zna li tko je to napravio, Marijan Kraljević King odgovara 'Pa, kako ne bih znao, pa Vinko...' 'Vinko Sindičić', ponovio je Kraljević dvojici sugovornika, a kad je riječ o Sindičićevom pokušaju atentata i pucanju u emigranta Nikolu Štedula, Marijan Kraljević King kaže da je to bilo 'fulanje naše službe'. Po njegovom mišljenju, Vinka Sindičića je nakon toga odmah trebalo likvidirati jer je on đubre nad đubretima, đubre nad đubretima. Rojnica: Nisam ja predao snimku Nijemcima Izvor Hrvatskoga tjednika nadalje prepričava komunikaciju na tom susretu. Kraljević je u nastavku objasnio da su Sindičića već platili, da bi ga već bili vratili Talijanima jer je đubre išao s pasošem kojeg je kupio mimo našitelja, ali, kaže Marijan Kraljević King, ja sam Vinka iz Stuttgarta vratio... Lekićeva kaznena prijava protiv Josipa Perkovića odbačena, ali će Lekić možda biti svjedok u Munchenu! Na suđenju će se kao dokaz vjerojatno pojaviti i Kaznena prijava koju je 31. listopada 1994 protiv Josipa Perkovića podnijela Uprava sigurnosno-informativne službe (SIS), a potpisao ju je bojnik Antonio Lekić. Kaznena prijava protiv Perkovića podnijeta je Vojnom državnom odvjetniku u Zagrebu. U prijavi se ističe kako postoji osnovana sumnja da je Josip Perković kao operativni djelatnik i rukovoditelj bivše Službe državne sigurnosti SRH, u razdoblju od 1975. do 1990. godine kontinuirano sudjelovao, i to kao jedan od utjecajnijih organizatora, u zavjeri da se izvrši genocid nad hrvatskim narodom, tj. organizirao ubojstva, odnosno likvidacije Hrvata, te u tu svrhu zapovijedao ubojstva pripadnika hrvatskoga naroda, a i sam kao sudionik bio u izvršenju tih ubojstava. Uz ostalo, navodi se u kaznenoj prijavi, Perković je osobno i izravno zapovjedio Josipu Mileru da u Njemačkoj ubije Stipu Bilandžića, obećavši za taj posao Mileru 60.000 njemačkih maraka nagrade. U sklopu tog posla, Perković je 21. studenoga 1977. otputovao u Frankfurt u namjeri da Mileru preda pištolj s prigušivačem. Predaju oružja onemogućila je njemačka policija, posao nije obavljen. Predloženi svjedoci u kaznenoj prijavi su Josip Miler i Ivan Lasić. Josip Perković je, nabraja se dalje u kaznenoj prijavi, izravno sudjelovao i u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. kod Munchena tako što je od svoga suradnika Krunoslava Pratesa preuzeo ključeve tiskare i predao ih ubojicama koji su u tiskari pričekali i okrutno ubili Đurekovića. Svjedoci su Ivan Lasić, Krunoslav Prates i izjava Branka Traživuka u beogradskim novinama. Perković je, nadalje, sudjelovao u organizaciji pokušaja ubojstva Nikole Štedula. Još se ističe da je Perković nagovarao časnika Uprave SIS-a Ivicu Šanka da pištoljem s prigušivačem izbuši automobil bojnika Andrije Popovića i Ragiba Mendžanića. Zatim da je nagovarao Ivicu Šanka da eksplozivom na satni mehanizam izvrši terorističku akciju na časnika SIS-a Antonija Lekića. Navodi se da je Perković 1991. prikrio činjenicu da je došao u posjed 125 listova radnog bloka bivšeg pripadnika i visokog dužnosnika KOS-a Brace Perića. O tomu nije izvijestio svoje pretpostavljene, premda je na tim radnim listovima bio plan organizacije oružane pobune Srba u RH, kao i popis suradnika KOS-a, čime je pomogao neprijateljskim planovima i radu mreže KOS-a u RH. Postoji još utemeljena sumnja da je Josip Perković 1993. dio oružja dovezenog u vojarnu Borongaj prisvojio ili ukrao, a onda zatražio od Ivice Šanka da proda to oružje, što je ovaj i učinio i novac predao Perkoviću, nagovarao je, nadalje, suradnika Šanka da za potrebe tvrtke Fructus preko francuskog bataljuna organizira prijevoz nepoznate robe iz Karlovca u Bihać. Prijevoz je obavljen. Za obavljene usluge Fructus je kupio kuhinjski namještaj Šanku, namještaj za spavaću sobu i ormar za dječju sobu,te namještaj za stan časniku Ivanu Uvanoviću. Nakon toga Perković je od Šanka tražio da suradnika strane službe iskoristi za uvoz nafte, a dobavljač je bio Josip Perković, dakle službu koristio za privatne interese. Perković je posredovao da se povuče tjeralica za vozilom BMW 525 i, a za uzvrat dobio 2.500 njemačkih maraka, sat i jaknu. Dao je, nadalje, značku SIS-a stanovitom Glagoliću koji nije bio djelatnik SIS-a, ishodio oslobađanje od vojne službe za Damira Vučinića bez razloga, pokušao iz službe iznijeti 72 kutije povjerljivih spisa s obavještajnim podacima visoke vrijednosti. Još mnogo toga navedeno je u kaznenoj prijavi protiv Perkovića. Državne službe nisu postupale po prijavi. Perkoviću se nije ništa dogodilo, a autor kaznene prijave Antonio Lekić smijenjen je. Možda će o tomu biti riječi i na predstojećem suđenju u Munchenu. Na pitanje Josipa Boljkovca u nastavku razgovora Marijanu Kraljeviću Kingu 'Dajte mi recite, to vam mi govorimo ko policajci, dajte mi za Đurekovića recite. Jeste li vi Đurekoviću dali pasoš?', Marijan Kraljević King odgovara da nije, odnosno da je njemu pasoš mogla dati samo politika, a policija pojma nije imala. Tko ga je pak, likvidirao? Marijan Kraljević King je odgovorio da pojma nisu imali, na što mu je Boljkovac uzvratio: 'U našoj kući se, uMarijan Kraljević King našim redovima, zna tko je njega likvidirao vani'. 'Ja ne znam, ja zbilja ne znam, ali morali smo ga mi' uzvratio mu je Marijan Kraljević King i dodao 'Jedino mi!' U nastavku ovoga zanimljivog razgovora, Marijan Kraljević King govorio je kako je u Zagrebu osobno hapsio Ivana Jelića koji je postavio bombu u '27 Oktobar i na revolucionarni grob'. Ja sam ga fizički hapsio na kolodvoru, kaže King. Marijan Kraljević King je više puta tijekom razgovora ponovio Boljkovcu i Perkoviću da se ne srami što je sudjelovao u obračunu s emigracijom jer je, kako kaže, takvo bilo vrijeme. To čime se on bavio, po vlastitom priznanju, ne predstavlja nešto čega bi se stidio, suzbijao sam terorizam, a gospodin Perković to zna bolje nego ja (kaže Kraljević u jednom trenutku obraćajući se Josipu Perkoviću). Priznaje da su u Stuttgartu imali dio njemačke policije na platnoj listi, pa prema tomu kao što su oni bušili nas, mi smo njih, kao što je uobičajeno, tvrdi Kraljević King. Otvoreno kažem da se nikada ni najmanje distancirao od toga da svaki terorizam treba suzbijati. Inače, stječe se dojam da je ovaj susret trojice starih drugova iz jugoslavenskoga represivnog aparata inicirao upravo Marijan Kraljević King, premda on danas tvrdi suprotno, potaknut pričama u redovima novoustrojene hrvatske vlasti da je on, Marijan Kraljević King, kako kaže u ovom razgovoru, tamanitelj hrvatskih emigranata pa je čini se zatražio zaštitu od Perkovića i Boljkovca. U svojoj arhivi hrvatske sigurnosne službe imaju snimku ovoga razgovora. Po svemu sudeći, ona je i među dokazima protiv Perkovića na predstojećem sudskom procesu koji će trajati, po planu, do travnja sljedeće godine kada se očekuje izricanje presude sada pritvorenima Perkoviću i Mustaću. Tko financira skupe obrane Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća? Josipa Perkovića i Zdravka Mustača branit će čak osam odvjetnika, svakoga po četiri. Njemački sud im je dopustio i po branitelje po službenoj dužnosti, no pitanje je kako će njih dvojica plaćati ostale odvjetnike među kojima je angažiran, kako doznajemo, i jedan od najskupljih u Munchenu. Pitanje je na mjestu s obzirom da Perković i Mustač , kao umirovljenici, ne bi trebali imati novca za plaćanje tih usluga, a nekretnine su prepustili članovima obitelji. Perković je svoj četveroiposobni stan na Pantovčaku prebacio na sina Sašu Perkovića još 1998., u vrijeme izručenja ubojice Vinka Sindičičća, a Mustać obiteljsku kuću i zemljište u Svetoj Nedjelji na suprugu dan prije izručenja Njemačkoj, u travnju ove godine. Njihovi hrvatski odvjetnici Anto Nobilo i Lidija Horvat uputili su zahtjev Vladi RH i SOA-i da država financira obrane. Vlada ni SOA nisu odgovorile na taj zahtjev. Županijski sudac u Zagrebu Ivan Turudić ironično je komentirao taj zahtjev riječima da bi to bilo isto kao da Hrvatska financira obranu Puniše Račića koji je ubio Stjepana Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini. Zagonetno je kako je bilo moguće angažirati vrhunskog munchenskog odvjetnika ako optuženici nemaju novca ni nekretnina, a Vlada navodno nije odlučila ništa po njihovim zahtjevima. Financira li ipak država njihovu obranu na neki netransparentan način? Kad je o tomu riječ, u najgoroj poziciji je odvjetnik oštećene strane, tj. gospođe Gizele Đureković, Siniša Pavlović. Premda zastupa žrtvu Udbinih ubojica, država mu ne plaća to zastupanje, sama gospođa Gizela Đurekiović je u prilično teškom materijalnom položaju i nema novca za obranu, a nema nade ni za moguću novčanu odštetu ako optuženici budu proglašeni krivima. A sama putovanja u Munchen na suđenje i zastupanje u trajanju od pola godine stajat će enormno. Pojavile su se priče da je snimku ovoga razgovora Nijemcima je dostavio nekadašnji načelnik SIS-a Stipe Rojnica. Neki portali objavili su da je Rojnica bio 30. rujna 2013. pozvan u ured GlavnogUdba državnog odvjetnika Mladena Bajića te ispitivan o Josipu Perkoviću. Rojnica je 1994. bio načelnik SIS-a, dakle u vrijeme pripreme kaznene prijave protiv Perkovića, ali je prijavu odbio potpisati pa je to umjesto njega napravila nekolicina njemu podređenih članova Uprave SIS-a. U prilogu te prijave među stotinjak dokaza navodi se i snimka razgovora između Marijana Kraljevića Kinga, Josipa Boljkovca i Josipa Perkovića o likvidaciji Stjepana Đurekovića. Rojnica je, objavljeno je, bio uplašen nakon razgovora s Bajićem te je posjetio Veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke u Zagrebu i zatražio zaštitu. Prema tvrdnjama nekih njegovih dobrih poznanika, Rojnica je u njemačkom veleposlanstvu obećao pomoć u razotkrivanju Udbinih ubojstava hrvatskih emigranata na teritoriju te države. Upitan o tomu, Rojnica, međutim, kategorički niječe bilo kakvu vezu s predajom kazete Nijemcima. Nisam predao nikomu kazetu, nisam bio u njemačkom veleposlanstvu, a s Mladenom Bajićem poznajem se još od 1985. godine, prijatelji smo, nađemo se i popijemo kavu. Neki drugi su trgovali, a doći će vrijeme kad će se i o tome više znati, kaže Rojnica. Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr Izvorni članak možete pogledati OVDJE