Nakon Voćina i brutalnog zločina koji je počinjen u toj slavonskoj općini, s jednakom tugom i pijetetom razmislimo o posljednjim trenucima koje su prošli nedužni stanovnici Joševice tog 16.12.1991. Po Hrvatskoj se nižu se tužne obljetnice kojima se prisjećamo nevinih žrtava proteklog rata. Nakon Voćina i brutalnog zločina koji je počinjen u toj slavonskoj općini, s jednakom tugom i pijetetom razmislimo o posljednjim trenucima koje su prošli nedužni stanovnici Joševice tog 16.12.1991. Seljani Joševice proživljavali su rat s jednakom strepnjom kao i ostatak Hrvatske, iako su ih lokalni Srbi uvjeravali da se mogu osjećati sigurno na svojim ognjištima zbog činjenice da tamo nema oružanih sukoba te da samo žive svoj život bez pružanja otpora. Uljuljani u lažnu sigurnost, ni slutili nisu da će to jutro u njihovo selo banuti velikosrpska paravojna skupina “IDG Jose Kovačevića” i paravojna, zloglasna skupina “Šiltovi”. Počeli su u podne… Od kuće, do kuće, od praga, do praga, bešćutne ubojice nisu poštedjele nikoga. Hladnokrvnim egzekucijama pobili su sve hrvatsko na što su naišli, pa tako i četvero djece. Samo čudom, preživjela je i svjedočila nesretna, tada 70-godišnja Ana Šiftar. Kazala je da je negdje iza podneva njezina unuka Ljubica rekla da vojska ide kroz selo: “Pucnjava se nije čula, čula su se samo zrna kako lete” “Ja sam izašla iz kuće i u grupi vojnika u dvorištu zapamtila jednog visokog s crnom bradom, on im je bio vođa. Kada sam im rekla koga imam u kući, oni su ušli. Unuk Luka upravo se budio jer je došao iz noćne smjene u pekari. Jedan ćelavi pucao je u unuka Luku i unučicu Ljubicu, a drugi niži pucao je na unuka Paju, na mog brata i mene. Pucnjava se nije čula, čula su se samo zrna kako lete. Ja sam nakon što sam vidjela što oni rade zajaukala, a jedan od njih je viknuo da sjednem na krevet i zatim je meni ispalio metak u usta i ja ništa više nisam osjećala i dok sam padala, ispalio je još jedan hitac koji me je pogodio u ruku i ispod lijevog oka i izašao na rame”, rekla je nesretna žena. Svi užasi ovoga zločina detaljno su opisani u izvještaju majora Vlade Ćupovića koji je iz glinskog štaba TO, štabu 3. operativne zone Topusko uputio “Izvještaj o masakru u s. Joševici”, pod oznakom “vojna tajna – strogo povjerljivo”, koji otkriva i nevjerojatan podatak – na licu mjesta kao istražni sudac i krunski svjedok tada se pojavio Nikola Sužnjević, koji je do 2009 bio gradski vijećnik u Glini, a ni sada politički ne miruje! Što je pokazao izvještaj? Ubijene osobe su mahom starije osobe te četvero djece u dobi od 10 do 16 godina starosti. Smaknuća su izvršena tako što su počinitelji pucali iz blizine malokalibarskim automatskim vatrenim oružjem žrtvama u glavu (u potiljak, vrat, jagodice, lice, sljepoočnicu, mastoidnu kost, iza uha, iznad usne). Oružje je bilo opremljeno prigušivačima. Utvrdilo se da su četnički zločinci te civile ubili u kućama gdje su ih zatekli, na krevetu, za stolom, na ulaznim vratima. Počinitelji su išli od kuće do kuće i poubijali svaku osobu koju su ondje zatekli, ne gledajući njihovu dob niti spol, a potom su razarali kuće, jednu po jednu. Nikola Sužnjević tada je zaključio kako “nema drugih tragova nasilja osim prostrijelnih rana glave, u zatiljak, čelo, usta, u sljepoočnicu”. Prema dokumentaciji udruga koje se bave istraživanjem ratnih zločina na Banovini, pokolj u Joševici počinili su pripadnici dviju zloglasnih postrojbi iz glinskog kraja: grupe “Šilt” Siniše Martića i Izviđačko-diverzantske grupe Jose Kovačevića. Navodni počinitelji iz grupe “Šilt” su Siniša Martić, Dragiša Žarković, Nebojša Vignjević i Dušan Martić. U zločinu su, prema rezultatima dosadašnjih istraživanja i iskaza svjedoka, sudjelovali još Bogdan Jednak, Dragan Dabić, Milan Nenadić, Nikola Solar, Stanko Žarković i Ilija Baždar, pripadnici diverzantske grupe Jose Kovačevića. Za egzekuciju 21 Hrvata sela Joševice još uvijek nitko nije odgovarao.