Ispričnica kao uvod Najavio sam "Dragovoljcu" poimenični popis najzločinačkijih četnika u Slunju za vrijeme tzv. republike srpske krajine iz "Knjige zakletve - Srpska vojska RSK, 92. mt.br." U toj knjizi i popratnim popisima su četnici iz republike srpske i poveliki broj (ne navodim ga iz opravdanih razloga) najistaknutijih zločinačkih Srba - četnika iz Slunjskog kraja. Na početku je tekst zakletve otiskan ćirilicom između dva štambilja iz Benkovca. Evo ga doslovce: "Ja (ime i prezime) zaklinjem se čašću i životom da ću braniti suverenost, nezavisnost, teritorijalnu cjelokupnost i ustavni poredak svoje otadžbine republike SRPSKA KRAJINA i da ću vjerno čuvati njenu slobodu i čast. Tako mi bog pomogao!" Uz "Knjigu zakletve..." iz priloženih svečanih povelja malo čudnog i raskošnog izgleda, glede ukrašene čirilice, lancem okružene Republike srpske i popratnih slika srpsko-pravoslavnih hramova s dodatnim otiscima i potpisim ministra unutrašnjih poslova Milana Martića, dade se zaključiti, da to nisu u popisu obični srpski četnici, koji su obavljali rutinske poslove, počev od rada u kuhinji preko pljačke i paljenja hrvatskih kuća do ubijanja Hrvata i silovanja Hrvatica, nego su to izabranici - predvodici i naredbodavci svih zločinstava. Evo poimence samo jednog na toj svečanoj povelji: "Petrov Renato - za učestvovanje u herojskom podvigu probijanja koridora za maticu Srbiju". Ovdašnji moji suradnici i prijatelji u Švicarskoj su mi savjetovali, da ne objavljujem ta imena niti broj Srba - četničkih zločinaca jer će preko Milorada Pupovca, Zorana Pusića, Vesne Teršelič, Save Štrpca... pa vjerojatno preko Stjepana Mesića i Ive Josipovića doprijeti imena i zastrašujući visoki broj do dotičnih Srba - četničkih zločinaca i takvi se ne će vraćati u Hrvatsku. Bolje ih je držati u neizvjesnosti i u uvjerenju, da su obuhvaćeni "abolicijom i amnestijom" pa će se neki od njih vratiti u Hrvatsku, gdje ga čekaju ugrijani lanci od Mladena Bajića i odmaralište u Lepoglavi... Poslušao sam savjet mudrijih od sebe i odustajem od objavljivanja imena i broja najistaknitijih Srba - četnika u Slunju i Slunjskom kraju, odnosno Dakanatu Slunjskom. Slike četnika iz Srbije, koji su ostali u Slunju Kao ratnom i poratnom dogradonačelniku grada Slunja bilo mi je uz ostale djelatnosti namijenjeno društveno polje rada sa Srbima, koji su ostali u svojim domovima i povratnicima. Mislim da sam tu dužnost obavljao korektno jer u 4 godine na toj dužnosti imao sam samo dva incidenta i to od jedne četnički orjentirane žene u Veljunu (ime sam zaboravio) i od četnikuše Nade Krnete u Slunju, majke istaknutog četnika Rade Krnete. Uz ostalo moja dužnost je bila spriječavati svaku pljačku i devastaciju kuća od odbjeglih Srba - četničkih zločinaca i naseljavati u njih (privremeno ili trajno?) hrvatske prognanike iz BiH. Moram reći da sam imao više problema s poljskim uproforcima, radi pljačke, prekomjernog opijanja i derneka s preostalim Srpkinjama, nego sa srbskim povratnicima, pretežno starijim ženama. To je za drugi članak jer bi me ovdje udaljio od glavnine dokumentarnog pisanja. Razgovarao sam sa ženama srpskim povratnicama i među njima, na oko 20 žena bila su obično samo po dvojica Srba pravednih (?) muškaraca, primjerice u jednom slučaju s prezimenom Graora i Smrzlić. Žene su dobivale potrebne identitetske papire i pomoć kao i Hrvatice iz karitasa, kojeg je organizirao slunjski župnik, vlč. Mile Pecić i dvije redovnice. Razgovarao sam sa srpskim ženama povratnicama o srpskim zločinima i zločincima. Ponašale su se različito. Ako ih je bilo u razgovoru više, onda one nisu znale ništa: "ljuštile su kumpjere, kuvale za vojsku, prale rubine i obavljale razne ženske poslove, koje im je vojska naredila". Kad je bio razgovor u četiri oka i kad sam dotičnoj srpskoj povratnici pokazao popis četničkih vojnika, razne uloge pojedinaca i slike, onda je povretnica "u povjerenju" govorila: "Tko je bio tko u Slunju!" To pitanje prepuštam pravosuđu, a imena žena svjedokinja, s moje strane prepuštam zaboravu. Ovdje iznosim samo odgovore i to od više žena (pojedinačno) po pitanju priloženih slika. Svi odgovori se dadu svesti na ovo: "To su bili četnici, mladi oficiri i podoficiri JNA iz Srbije i iz Crne Gore, koji su ostali u Slunju, kad se je jugoslavenska vojska povlačila s poligona. Bili su jako zločesti prema zaostalim Hrvatima u Slunju i prema Srbima. Hrvate su ubijali ili naređivali ubijanje, Hrvatice su silovali, a nas Srbe su prisiljavali na sve ružne i obične poslove". Četnici u Slunju 1992.

 

Ovo su slike iz 1992. godine. Tako stoji na poleđni slika. Po odorama se vidi da su to bivši vojnici, podoficiri i oficiri tzv. JNA. Nije moje da donosim konačnu odluku o stupnju zločinstava, koja su počinili ovi srpski i crnogorski četnici. Iznio sam samo da su ih povratnice, žene Srbkinje obtužile za glavninu svih zločinstava počinjenih u Slunju i u Slunjskom okružju. Pitanje jest, na koje ja ne odgovaram, nego upućujem na odgovor: "Jesu li ovi mladi srbski i crnogorski četnici s priloženih slika zaista bili teški zločinci i najodgovorniji za zločine ili se upirući u njih nastoji skinuti odgovornost lokalnih srbskih četnika, možda muževa, sinova, rođaka i susjeda od Srbkinja povratnica, koje ih obtužuju? Ne radi obrane, četnika na slikama, nego radi dokumentarne istine znade se da je u Slunju uz slunjske Srbe djelovao četnički vožd Vojislav Šešelj i kapetan Dragan. Slunj se je njemu u čast preimenovao u Šešeljevo pa zločinačka odgovornost nije samo na četničkim oficirima i podoficirima s priloženih slika, nego na slunjskim četnicima poput Sime Krnića, na Vojislavu Šešelju, na kapetanu Draganu i srodnoj srbskoj zločinačkoj bandi. Ogdovor, odnosno traženje odgovora prepuštam hrvatskom pravosuđu, a ja ću u daljnjem iznijeti dokumentarno dio zločinstava (za sve je potrebna podeblja knjiga) na prostoru Slunja, točnije Slunjskog dekanata. Dodajem samo da za enormno strašna i brojnim pokazateljima jedva obuhvativa srpska zločinstva na prostoru Slunjskog dekanata nije kažnjen nijedan srbski zločinac, bilo iz redova tzv. JNA i iz redova lokalnih Srba. Kapetana Dragana vjerojatno štiti Mladen Bajić, inače je nepojmljivo, da ga Australija ne bi izručila. Šešelj će u sveukupnoj kazni u Den Haagu biti kažnjen i za zločinstva u Slunju Popis jednog djelića najstrašnijih srbskih zločinstava na tlu Dekanata slunjskog 1. Srbski zločinci su poubijali od 1990. do 1995. godine 297 Hrvata, među kojima ima djece i staraca. Poimenični popis je objavljivan više puta pa se ovdje odustaje od ponavljanja. 2. Više od 500 ljudi - Hrvatica i Hrvata pretrpjelo je razna tjelesna oštećenja kroz ranjavanje i mučenja od strane Srba. 3. Prema točnim izvorima (ali žene hoće ostati u tajnosti) silovali su srbski zločinci 17 Hrvatica na prostoru Dekanata Slunjskog, a samo jedna među njima je odkrila svoj slučaj. Jednu ženu su zaklali pred mužem jer se je branila od silovanja fizičkim predmetima. 4. Srbi su popljačka svu imovinu, svih oblika i vrijednosti od oko 15. 000 prognanih Hrvata s prostora Dekanata slunjskog. 5. Srbi - četnički zločinci i infrastrukturni pomagači su devastirali sve hrvatske kuće i gospodarske objekte u raznim kategorijama oštećenja osim onih, koje su Srbi koristili za sebe pa su nešto manje devastirane i zapuštene. 6. Među devastiranim hrvatskim kućama, Srbi su totalno uništili 980 kuća u kategoriji najuništenijih, koje je trebalo od temelja graditi. 7. Bombardiranjem iz YU-aviona Srbi - četnički zločinci uništili su sve industrijske pogone u Slunju (RIZ, Jugoturbina, Tvornica alata, tekstilna industrija...). 8. Bombardiranjem je posve razorena zgrada dječjeg vrtića, brojne obiteljske kuće i znatno oštećena zgrada osnovne škole u Slunju, napose krovište. 9. Raznim metodama rušenja, pljačke i miniranja Srbi su uništili malne do temelja Rastoke, mlinarski i turistički dio Slunja. 10. Posebice treba istaknuti da su Srbi - četnički zločinci minirali najveći slap "Buk" u Rastokama, kojim se Slunjčica ruši u Korani. Mrtvac slap, ogromna struktura od tufa leži u Korani i osuđuje srbske zločince, koji su to učinili. 11. Pri bijegu pred "Olujom" minirali su Srbi - četnički zločinci glavni most preko Korane, koji spaja kopnenu i primorsku Hrvatsku. Također su minirali dijelove cesta u Slunju... 12. Srbi - četnički zločinci, uz blagoslov prota srpske pravoslavne crkve spalili su i razorili sve katoličke crkve i kapelice (oko 30) na prostoru Dekanata slunjskog. Srbsko zločinstvo je išlo tako daleko, da su na primjer staru crkvu u Cetingradu - Uznesenja blažene djevice Marije do temelja srušili i uklonili ostatke, da izbrišu svaki trag postojanja ove stare hrvatske crkve. To je dokaz, da srbska mržnja na sve hrvatsko nema granica, a naivni Hrvati im opraštaju... Vidi dokumentarnu knjigu: Ranjene crkve u Hrvatskoj, Zagreb, 1996. 13. Prije najsrašnijih metoda devastiranja hrvatskih katoličkih crkava, srbski zločinci su popljačkali sve umjetničke i druge vrednote i zvona iz katoličkih crkava, a matične knjige i drugu dokumentaciju su spalili. 14. Porušili su Srbi sve vanjske sakralne objekte na prostoru Dekanata slunjskog, minirali katolička groblja i na primjer, ostavili u kapelici Sv. Magdalene u slunjskom groblju mine u zidovima. 15. Neizbrojivi su srbski zločini na ljudima, na gospodarskim, na kulturnim i sakralnim objektima pa ovaj dijelić zločinstava na tlu Dekanata slunjskog završavam sa samo još dva srpska zlodjela: a) Popljačkali su svu stoku, što je važno reći jer je prostor Dekanata slunjskog bio jedan od najbogatijih stočnih krajeva u Hrvatskoj, a stočni fond u tom kraju do danas nije obnovljen. b) Minirali su nagaznim minama dijelova Dekanata slunjskog. Iako je prostor očišćen od srbskih mina još uvijek ima opasnih predjela. Kako je tijekom pisanja istaknuto, ovo je samo dijelić srbskih zločinstava počinjenih na prostoru Dekanata slunjskog, a dovoljno je strašan, da se čovjek zapita: "Jesu li Srbi ljudi ili pradivljaci, kad su mogli sprovoditi ovakova nepojmljivo strašna zločinstva. Ovdje se postavlja i pitanje termilologije u javnim medijima Republike Hrvatske: Ove nepojmljivo strašne srpske pradivljačke zločince naziva se u hrvatskoj terminologiji, u javnim medijima, u političkim govorima... kao u dječjim bajkama: "Pobunjeni Srbi; Srpski odmetnici; Srpske paravojne jedinice..." Suprot tome, nije rijedak slučaj da javni mediji i političari u Hrvatskoj nazivaju hrvatske branitelje zločincima. Uvjerili smo se u to na imenima Mirka Norca... i Ante Gotovine. Tu se radi o teškoj poremećenoj psihi hrvatskih medija i hrvatskih političara, nasljednika iz ere srpskočetničke i srpskokomunističke terminologije o hrvatskim ustašama. Ustaše s domobranima su bile jedina vojska u Drugom svjetskome ratu, koja je branila hrvatski narod od četničkih i komunističkih zločinaca, a ovi su tu najbolju hrvatsku vojsku svih vremena oklevetali, demonizirali, sotonizirali i pofašistili. Nažalost, hrvatska povijest i hrvatska politika (ako je hrvatska) nije do danas skinula klevete i laži s časnog imena hrvatskih ustaša. Danas u Hrvatskoj, nažalost nema takovih ustaša, a hrvatski branitelji nakon "Oluje" poštedili su komunističke i četničke zločince pa ih ovi "iz zahvalnosti" ponižavaju i vrijeđaju. Po terminologiji komunista i četnika, hrvatski branitelji su zločinci jer su branili Hrvatsku od "pobunjenih Srba". Trebali su se pustiti da ih "pobunjeni Srbi" kolju. Za najdrastinije srbske pradivljačke zločince ne smije se rabiti prave nazive jer su oni braća s komunističkim i četničkim političarima iz Hrvatske. Sa srbskim pradivljačkim zločincima ljube se komunistički političari iz Hrvatske, a predsjednik RH Ivo Josipović inače komunistički agnostik odlazi u bratski zagrljaj i vruće topoljubce s najvećim živim srpskim fašističkim četnikom Tomislavom Nikolićem. "Bože. ako jesi - gdje si?!" (Vukelić) Hrvatski branitelji, ako vas još ima ustanite i pokrenite "OLUJU II" !!!   Dragan Hazler - hrvatski djelatnik Basel, 30. listopada 2013. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE