Nekako mi se čini da nam je svima dosta "Kruha i igara". Izdržljivo je možda jedan dan živjeti tako, ali cijeli mjesec, pa onda i godinu, pa zatim iz godine u godinu...E ,tada se već gubi strpljenje i čovjek želi konce svoga života držati u vlastitim rukama a ne da ga se poput marionete koristi samo onda kada se to našim političarima hoće. Nitko ne želi plesati onako kako mu drugi svira a uz to još na gladan želudac i praznog novčanika. Mi smo kao putnica u onoj priči kada je bila bez novca pa ju taksist za uzvrat ,kako bi joj naplatio vožnju, pita hoće li mu pjevati ili oralno ga zadovoljiti, a ona mu odgovara: "Ja, da ti pjevam?!". Tako i mi, stigosmo na odredište-ravno pred ralje EU. Ostadosmo i bez novca i igara, nije nam ni do pjesme, a taksist čeka svoju naplatu. Samo što ovaj naš vozač nije taksist i ne pita gdje da nas vozi ,nego pritisnuo papučicu gasa kao da će od što više stiskanja vozilo jačine traktora pretvoriti u mašinu Aston Martin od 500 i više konjskih snaga. Ustvari, ne čini mi se nego je uistinu dozlogrdila činjenica i život "Daj što daš". Ljudi ne žele nikakvu utjehu u zamjenu za ono što im zaista treba. Ne u ovom stoljeću. Na tu svjetsku krizu , koju nam stalno spominju kao razlog današnjoj situaciji, zapravo možemo zahvaliti onima koji su uvijek bili na boljim položajima od nas koji smo bili zapravo njihove sluge. I eto, kad su uspjeli dovesti svijet do propasti, tko opet ispašta? Opet običan čovjek radnik, a ne oni. Možda su se samo morali oprostiti od kožne fotelje za neku koja je od drugog materijala ,ali njima je svejedno udobna jer je fotelja, a ti mali čovječe snađi se kako znaš, ako nemaš fotelju onda dubi na glavi,-možda tko pomisli da žongliraš pa ti dobaci kunu. Nedavno čitam o ženi koja odlazi iz politike jer nije ispunila svoje obećanje. Eto ,napokon neko dobro i kod nas. -Pomak, ha, ha , ha. Nije ispunila obećanja ali makar odlazi sa te scene i ujedno je poslala poruku svima onima koji "Puno zuje a slabo meda daju", -da učine isto to. Iako ih se bolje može opisati sa "Puno bleje a slabo vunu daju" ,da mi oproste i pčele i ovce na ovoj usporedbi jer ne pada mi ništa drugo na pamet ovaj tren. Takvo je vrijeme došlo.Oni koji su završili škole i uložili tolike godine rada i truda u sebe, ili i nas povuku za sobom u propast ili nas ostave na cjedilu pa Bog nas veselio. Pojedini grade uspjeh na dobrim rezultatima a drugi eto na vlastitom neuspjehu. Ali nema veze dok god je njima dobro?! Malo nam zamažu oči kroz medije i mi zadovoljni ,a što je najžalosnije još im to i platimo. To je kao da si platio kvalitetan komad mesa a oni ti serviraju, ne hrenovku nego onaj gornji i donji kraj hrenovke što obično djeca ne vole pojesti .- Da ne budem prosta pa kažem umjesto bubrega...znate već što. U današnje vrijeme, makar u Hrvatskoj je najbolji uspjeh političara kada da ostavku. To nam dođe kao sreća u nesreći, daj nam Bože još više sreće. Ili kao budali šamar, a kad bi tako svi političari koji su trenutno na vlasti nastavili, Hrvatska bi osvojila rekord u šamaranju. Ali nisu samo političari obična zujala. Ima i nas koji jedno mislimo a drugo činimo, ustvari ne činimo ništa. Nadamo se kako nećemo ući u Europsku uniju a ne idemo glasati da smo protiv ulaska. Nadamo se kako će na vlast doći oni koji nam bolje odgovaraju a ne idemo glasati za njih. Pa što, svejedno neće pobijediti onaj za kojega glasam?! Sjedimo pred tv-om i pogledati ćemo rezultate kada sve završi?! -Kako da ne. Jeli bi smo tortu a platili kolač. A recite mi , živcirate li se više kada izgubite utakmicu za koju ste uplatili određenu svotu novca, ili onu za koju se niste novčano kladili? A tek ako se niste okladili a bili ste sigurni u rezultat...E, ne sastoji se život od one izreke "Kruha i igara". Bez obzira koliko novaca dobijete ako pogodite utakmicu, uvijek je na konju onaj koji zabije gol a vi ste zapravo samo jedan više promatrač bez kojega ni nogomet nebi bio nogomet. Ili u političkom smislu ,-političar je jahač a mi konji. Mi u ovom našem slučaju zvanom nezadovoljstvo s politikom, navijamo za jedan klub a plaćamo uplatu za drugi koji konstantno gubi ne čineći ništa. Čekamo neko čudo, jer sve je drugo moguće i lakše nego uzeti stvar u svoje ruke. A onda, kriv je svatko osim nas. Takva je i naša politika, ustvari njihova. Samo što mi nismo ni igrači, niti imamo novac za klađenje, a niti sjedimo u počasnim ložama. Mi smo navijači bez kojih ništa ne bi imalo svoju čar ni smisao. Ali bojim se da ne znamo ni kojem klubu pripadamo , niti nosimo dres za koji navijamo...Samo se deremo u rulji jer svi urlaju pa ću i ja. Bitno da smo tu kada je spektakl, gađati ćemo se stolicama, polijevati pivom i zapaliti baklju pa neka se dimi. -Da ne bude kako tamo gdje je vatreno da nema dima. Upravo mi tako izglada Lijepa naša kada ju promatram kroz rad naših nam posrnulih političara i zaluđenog naroda. Kao jedan stadion bez ikakvoga reda i osiguranja. Svi rade što žele. Netko plati kartu za ulaz, a netko se ogrebe o prvu žrtvu. Pojedinci se provuku a da i ne plate a sve u svemu nema se što za vidjeti. Svaki igrač trči za istom loptom a ne igra kao tim , već sebe dokazuje kako bi napunio svoj vlastiti džep ni razmišljajući da na taj način i on ode u propast. Prekršaji se ne sude onima kojima treba, crveni kartoni po svuda a nitko izbačen iz igre. Navijači u totalnom transu niti ne prate tu utakmicu više, nego gledaju kako izvući živu glavu iz tog ludog stadiona. A sudac? Tko još mari za njega, on nije tu gdje treba da bude, on se vozi okolo naokolo, obučen u ono što mu uz njegovu ulogu najbolje pristaje. Sa partizankom kapom na glavi, pritisnuo papučicu gasa i misli da će od traktora učiniti Aston Martina. Samo se još nadamo da neće ostati bez benzina jer on će i dalje ostati za volanom a mi ćemo gurati. Svaka sličnost sa situacijama i osobama iz stvarnog života je slučajna. Pa i Hrvatska je slučajna država, zar ne?!   Dany Izvornu vijest možete pogledati OVDJE