"Imam nepune 24 godine. Naime, rođena sam u ljeto 10.07. ratne 1991. u baroknom gradiću na Dunavu.

Do tada, Vukovar je bio sklad jedne tolerancije, romantičan prikaz jednog suživota. Svjedoči tome činjenica da je tada Vukovar brojio mnoštvo različitih nacionalnosti: Hrvata, Srba, Ukrajinaca, Rusina, Nijemaca, Albanaca i raznih drugih da ih sve ne nabrajam.

Različite vjere i običaji bili su satkani u mjesečinu prosutu po Dunavu. A onda je netko odlučio stati tome na kraj. Promjena se osjećala u zraku. Moja obitelj je tada imala cvjećarnu u centru grada. Na Slaviji. Kobne 1991., moja majka je stavila hrvatski grb u izlog te iste cvjećarne. Sjeća se kako joj je moj pokojni deda tada rekao ´sklanjaj to, ubit će nas netko´. Ali, zašto bi nas netko htio ubiti? Čega se to deda bojao? Od svih nacionalnosti u Vukovaru, jedino je postalo poželjno biti Srbin i istrijebiti sve što nije srpsko. Ako to nije genocid, onda zaista ne znam što jest.

Tko je to htio istrijebiti sve što nije srpsko? U povijesnim knjigama to zasigurno nećemo naći, jer ono što se događalo u Vukovaru i u ostatku Hrvatske do 27. travnja 1992. ne postoji. Izbrisano je sa lice zemlje kao i tijela sinova i očeva koja još nisu nađena, ali ta tijela u biti ni ne postoje. Ne postoje jer su zaklani i nestali do travnja 1992. Ne postoje logori, klanja, mučenja, potresne priče silovanja djevojaka pred očima vlastite obitelji. Ne postoji nečuveno divljaštvo i životinjsko iživljavanje nad nesrpskim stanovništvom grada Vukovara. Ne postoje ruševine, ne postoji goreći vodotoranj, simbol grada Vukovara. Ne postoje 264 žrtve mučene i zaklane na Ovčari. Ne postoji ni Igor Kačić, najmlađa žrtva Ovčare.Ne postoje pokliči ´bit će mesa,klat ćemo Hrvate´. Niti Siniša Glavašević, legendarni ratni izvjestitelj ne postoji. Ne postoji niti slika one uplakane curice sa velikim plavim očima. Ne postoji prah i pepeo, kao jedino ostalo od Vukovara.

Jako puno toga ne postoji zbog događanja nastalih do travnja 1992., ali navedene činjenice (naglasak na činjenice) nisu predmet nepostojanja. One su itekako stvarne i ukorijenjene u svaku poru mog života i srca. Ne samo mog. Nesretnu sudbinu sa mnom dijeli previše ljudi. Previše za razvijenu civilizaciju u kojoj živimo.

Reći ću Vam što ne postoji.

Ne postoje moji prvi koraci u ulici u Alije Alijagića kućnog broja 9. Ne postoji normalno djetinjstvo. Ne postoji prva vožnja biciklom, koju do danas nisam savladala. Ne postoji vukovarski naglasak u mom govoru.

Ne postoji moj otac, smrtno stradali branitelj zbog posljedica rata. Ne postoje uspomene. Ne postoji identitet.To mi je uzeto. Uzeto mi je pravo na život kakav sam trebala imati. Netko je odlučio umjesto mene kakav život ću imati.

Netko je odlučio o sudbini svih žrtava Vukovara. Netko je odlučio o sudbini svih majki i žena koje i dan danas traže svoje sinove, muževe i očeve. Netko je odlučio o sudbini silovane djevojke koja i danas teško spava noćima. Netko je odlučio razoriti Vukovar do temelja. Netko je odlučio zaklati tisuće ljudi. Netko je odlučio mučiti ljude u logoru. Netko je odlučio uzeti nam snove i promijeniti nam budućnost.

Tko je odlučio? To nigdje ne piše, ali istina je itekako stvarna i živi u svima nama.

Čujem ovih dana kako su pravo i pravda dvije različite stvari. Možda jesu, ali trebale bi biti u sinergiji, u suživotu kakav je vladao Vukovarom. Nakon ovakve presude Haaškog suda ostaje samo nada da će istina živjeti i u generacijama koje će tek doći. Nada poput one čvrste i neuništive kakvu imaju sve žene koje i dalje nisu pronašle svoje bližnje".

Bojana Guberac, djevojka sa Dunavom u očima