Novi broj svog godišnjeg glasila Susreti obavilo je Hrvatsko-češko društvo kojeg su javnosti predstavili u srijedu 17. lipnja 2015. u Češkom narodnom domu u Zagrebu, kad su ga predstavljali sveučilišni nastavnik Tihomil Maštrović i predsjednik HČD-a i urednik glasila Marijan Lipovac a, pri tomu je pokoju riječ kazao Miroslav Kolatek, zamjenik češkog veleposlanika u Hrvatskoj koji je kratko ali jezgrovito govorio o glasilu ali i o dobrim odnosima između Hrvata i Čeha kao o dva zaista prijateljska naroda. Riječ je o 33. broju glasila, odnosno petom glasilu od ponovnog pokretanja ove edicije 2011., nakon stanke od 12 godina. Susreti donose i oznanjuju na 72 pregledne stranice u boji najbitnije vijesti iz Češke i s područja hrvatsko-čeških odnosa, izvješća o aktivnostima Hrvatsko-češkog društva, o životu češke manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Češkoj, kao i niz zanimljivih članaka: o vezama Čeha i četvorice hrvatskih velikana – Nikole Šubića Zrinskog, Vatroslava Lisinskog, Josipa Jurja Strossmayera i Vlahe Bukovca, o Janu Husu povodom 600. godišnjice smrti, o odnosima Hrvatske i Višegradske skupine, o Ivanu Nepomuku Jemeršiću, o češkom znanstveniku Ottu Wichterleu, izumitelju kontaktnih leća, o češkim nazivima za mjesece u godini itd. Ekskluzivne interviewe za Susrete dali su slavni češki arhitekt hrvatskog podrijetla Vlado Milunić, autor poznate Kuće koja pleše u Pragu i najuglednij hrvatski povjesničar međunarodnog ugleda akademik Stjepan Krasić koji je nedavno objavio knjigu o vezama praškog i zadarskog sveučilišta u 14. stoljeću. Susreti su objavljeni uz financijsku pomoć Ministarstva vanjskih i europskih poslova i Ministarstva kulture, a tekstove je napisalo 14 autora: Vlatka Banek, Gordana Divac, Dubravko Dosegović, Vjenceslav Herout, Lenka Kopřivová, Miroslav Křepela, Marijan Lipovac, Ivona Mamić, Zdravko Palavra, Ivan Raos, Tonći Stanić, Barbora Veselić, Franjo Vondraček i Nina Vranješ Penava. O sadržaju Susreta govorio je član HČD-a sveučilišni nastavnik Tihomil Maštrović, književni povjesničar i kroatolog koji je istaknuo da su Susreti uređeni na moderan način, ponajviše tako što se istraživački ispituju sve relevantne činjenice vezane uz pojedine hrvatsko-češke veze, povezujući pri tom obavijesne sa sadržajima izobrazbe. Uz to se ne zaboravljaju ni odgovarajući zabavni sadržaji, a sve na način da se skladno povežu tekstovi s ilustrativnim dijelovima časopisa. „Susreti reprezentativno izgledaju i ta kvalitetna likovnost svakog broja, njegov pažljivo oblikovan vizualni izgled, odmah privlači onog tko ga uzme u ruke, pozivajući ga na listanje, na taj izazov otkrivanja novih činjenica u otprije poznatim povijesnim zgodama i u sudbinama poznatih, pri čemu se odmah može prepoznati njegova kvaliteta, uz prikladnu likovnu opremljenost. U Susretima se objavljuju brojne činjenice te stručne i znanstvene spoznaje o bitnim pitanjima dvaju prijateljskih naroda, i to kako one što su ostvarene tijekom prošlih stoljeća, tako i one ovodobne, pri čemu se njihovim iznošenjem i razmatranjem pridonosi iskrenom i čvrstom hrvatsko-češkom prijateljstvu i dobrim zajedničkim odnosima u budućnosti. Raduje spoznaja da sadržaj svakog broja Susreta, pa tako i najnovijeg broja, prije svega plijeni svojom iznimnom zanimljivošću, a rekao bih i ekskluzivnošću višestruko zanimljivih poruka. Javnost se tako, iz broja u broj Susreta, podsjeća na brojne osobe i događaje koji su od srednjeg vijeka do današnjih dana spajali Hrvate i Čehe i doprinosili zbližavanju dvaju naroda“, kazao je Maštrović, podsjetivši na brojne događaje i osobe iz povijesti hrvatsko-čeških odnosa. „Časopis Susreti pokazuje kako u današnje doba opće globalizacije, identiteti nacija i njihovo prepoznavanje mogu služiti kao mostovi u povezivanju pojedinih bliskih naroda i država. Susreti su do sad u tom smislu puno napravili, ukazujući na međusobne sličnosti i razlike Hrvatske i Češke, otkrivajući kapilarnu povezanost češkog i hrvatskog naroda u povijesti na brojnim razinama. Upravo to neka i u budućnosti bude jedna od bitnih zadaća Susreta i, zaista valja pozdraviti svaku potporu tom vrjednom nastojanju. U tom smislu velike čestitke nakladniku HČD, a napose uredniku časopisa Marijanu Lipovcu. Zaista, Susreti su lijep i koristan časopis i s pravom ga se može uvrstiti među najbolje u Hrvatskoj. Baš zato što se u njemu obrađuju veze između hrvatskog i češkog naroda, o kojima se piše na hrvatskom jeziku, trebalo bi ga čim prije prevesti i na češki te započeti s obavljivanjem Susreta na češkom jeziku, kako bi se i Česi u Češkoj mogli na način kako to već mogu Hrvati upoznati s bogatim nasljeđem zajedničkih veza. Još jednom čestitke svima koji su doprinijeli da se danas svi ponosimo postojanjem Susreta“, zaključio je Maštrović. Predsjednik HČD-a i urednik Susreta Marijan Lipovac izrazio je zadovoljstvo što se Susreti predstavljaju baš uoči ljeta i turističke sezone kad hrvatsko-češki odnosi doživljavaju svoj vrhunac, jer brojni Česi dolaze na hrvatski Jadran. „Susreti su najvažniji i najuspješniji projekt Hrvatsko-češkog društva, naš brend, naša osobna iskaznica. Mi smo jedino društvo prijateljstva u Hrvatskoj koje ima svoje glasilo, i to u obliku pravog časopisa, kao što smo među rijetkima koji imaju i svoju internetsku stranicu, kao i stranicu na Facebooku. Ako me pitate u čemu je tajna kvalitete Susreta, rekao bih da je ona u bogatstvu hrvatsko-čeških veza, kako u prošlosti tako i danas. Tu nalazimo toliko tema o kojima možda nismo ni slutili i one jednostavno moraju rezultirati jednim ovako kvalitetnim djelom. S ovakvim časopisom Hrvatsko-češko društvo zapravo pokazljivo predočuje ono što želi i iskazuje svoju viziju Hrvatske, a to je Hrvatska koja je svjesna sebe i svog identiteta, koja zna gdje pripada i na temelju te samosvijesti i samoouzdanja želi graditi odnose sa svim drugim narodima, a posebno s onima poput Čeha s kojima nas vežu duboke višestoljetne veze u sklopu istog kulturnog i civilizacijskog kruga, a zadnje dvije godine i u sklopu iste političke asocijacije, Europske unije. Želimo Hrvatsku koja nije u strahu i zatvorena u sebe, nego Hrvatsku koja je otvorena za suradnju s bliskim i prijateljskim državama i narodima kako bi njoj samoj bilo bolje i kako bi ojačala svoju političku, gospodarsku, kulturnu i svaku drugu poziciju“, kazao je Lipovac, istaknuvši da je na području hrvatsko-čeških veza u zadnjih godinu dana bila vrlo živa aktivnost na svim područjima, od politike preko kulture do športa. „Zašto sve ovo radimo? Zato jer smatramo da je hrvatsko-češko prijateljstvo jedna vrjednota koju treba njegovati i unapređivati, i to zbog naše vlastite dobrobiti. Jer da bi se uspjelo jednostavno se treba ugledati na uspješnije od sebe. Nadam se da ćete sa zanimanjem pročitati ove Susrete, od korica do korica i da ćete ih sačuvati jer ovo nisu novine koje se pročitaju i bace, a ako nam želite pomoći da realiziramo idući broj, bilo financijski bilo svojim tekstovima, ili ako se naprosto želite učlaniti u HČD i biti dio jedne uspješne hrvatsko-češke priče, naša su vam vrata otvorena“, zaključio je Lipovac. Na predstavljanju Susreta bio je i zamjenik češkog veleposlanika Miroslav Kolatek koji je pohvalio djelovanje HČD-a na promicanju veza Hrvatske i Češke i najavio daljnju potporu veleposlanstva. Sve u svemu u popunjenom Češkom narodnom domu u Zagrebu na predstavljanju ovog broja Susreta nazočilo je mnoštvo dobro raspoloženih članova HČD-a kao i viđenijih gostiju i prijatelja društva, koji su nakon predstavljanja glasila prijateljski razgovarali i nazdravljali sa staročeškim pivom. Ivan Raos   RAZGOVOR Stjepan Krasić, povjesničar, autor knjige Prag i Zadar: dva europska sveučilišna središta u XIV. stoljeću Prvi inozemni student u Hrvatskoj došao je 1396. iz Praga Pd: Iako bi bilo sasvim normalno da fra Bonaventura završi svoj studij teologije u Pragu u kojemu je imao mogućnost polaganja doktorata, ipak je bio premješten u Zadar da tu dovrši u Pragu započeti studij teologije. To znači da je zadarsko učilište od samoga početka bilo jednako svim drugim generalnim učilištima ili sveučilištima među kojima se nalazilo i ono u Pragu Lid: Karlo IV. bio je svjestan da na kruni njegovih velikih ostvarenja nedostaje jedan dragulj koji bi joj dao još veći sjaj: jedno sveučilište kakvo su imali drugi napredni narodi koje je trebalo biti motor intelektualnog i materijalnog napretka njegove države Lid: Papa Urban VI. je 1383. degradirao pariško sveučilište i prenio sva njegova dotadašnja prava i povlastice na mlado praško sveučilište koje se opredijelilo za njega. Tako se ostvario san Karla IV. o pretvaranju Praga u novi Pariz. Bio je to trenutak najvećeg sjaja njegova sveučilišta Ivan Raos Sveučilište u Zadru objavilo je knjigu Prag i Zadar: dva europska sveučilišna središta u XIV. stoljeću, autora prof. dr. Stjepana Krasića koja je promovirana 26. ožujka 2015. Knjiga je na hrvatskom i engleskom i obrađuje okolnosti nastanka, međusobne odnose i značaj kojeg su imala sveučilišta u Pragu i Zadru u najranijem razdoblju njihove povjesnice. Ona je na tragu prijašnjih uspješnih otkrića i radova ovog dominikanca, istaknutog hrvatskog znanstvenika, povjesničara međunarodnog glasa, dopisnog člana HAZU dobro poznatog hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti po svojim brojnim radovima i znanstvenim otkrićima, kojima je pomaknuo početke normiranja hrvatskog jezika (izrade prvih rječnika, gramatike, pravopisa, odabira štokavskoga kao književnog jezika itd.) za najmanje tri stoljeća u prošlost, a potom iza toga i početke hrvatskoga visokog školstva i nastanak sveučilišta u Hrvatskoj. O osnutku i vezama sveučilišta u Pragu i Zadru Krasić govori u razgovoru za Susrete. U svojoj knjizi vrlo detaljno opisujete okolnosti nastanka sveučilišta u Pragu. Sveučilište u Pragu nastalo kao plod suradnje pape Klementa VI. (1342. – 1352.) i češkog kralja, kasnijeg cara Svetog Rimskog Carstva, Karla IV. Luksemburgovca (1346. –1378.), koji je po ocu bio Nijemac, po kulturi Francuz, a po osjećaju etničke pripadnosti Čeh, čineći tako u sebi sretnu sintezu karakternih osobina i kulturnog mentaliteta Germana, Romana i Slavena. Čim je 1346. godine u svojoj 30. godini na češkom prijestolju naslijedio oca Ivana, odmah se dao na posao da svoju zemlju učini što naprednijom, ne samo u političkom i gospodarskom, nego i kulturnom pogledu. Uz pomoć Klementa VI. prašku biskupiju uzdigao je na čast nadbiskupije tako da su se Češka i Moravska oslobodile ovisnosti o nadbiskupu Mainza u Njemačkoj, a praški nadbiskup stekao čast krunidbe češkog kralja, počeo je gradnju veličanstvene katedrale sv. Vida u Pragu, kraljevskog dvorca itd. Odnose Češkog Kraljevstva s Njemačkim Carstvom uredio je 1356. „Zlatnom bulom“ kojom je bilo određeno da pravo izbora cara imaju sedmorica knezova, među kojima je prvo mjestu pripalo češkom kralju kako bi pokazao da Češka nije u feudalnom odnosu prema Carstvu, nego slobodna i suverena država. To mu je omogućilo da samostalno uspostavlja odnose s drugim državama, osobito slavenskima, među kojima i s Hrvatskom. Kao osobiti pobornik slavenske kulture i ćirilometodske baštine on je 1346. iz Dalmacije, vjerojatno iz Zadra, pozvao u Prag benediktince glagoljaše kojima je s dopuštenjem Klementa VI., u gradskoj četvrti „Na Slovanech“, sagradio samostan Emaus s nakanom da oni Česima pokušaju dozvati u sjećanje nekadašnje vjerske, liturgijske i književne vrednote. U to doba u samostanu sv. Krševana u Zadru nalazimo češke benediktince koji su vjerojatno učili glagoljicu i staroslavenski hrvatske redakcije kako bi kulturno i vjerski približio Čehe i Hrvate. Time su prvi put u povijesti na najvišoj razini uspostavljeni prijateljski odnosi Čeha i Hrvata, koji su se u budućnosti samo proširivali i produbljivali. Zapravo dovoljno se samo prisjetiti da je svega devet godina nakon Karlove smrti njegov sin Žigmund postao ugarsko-hrvatski kralj (1387. – 1437.). Zašto, i kako, je Karlo IV. zapravo osnovao sveučilište u Pragu? Karlo IV. bio je svjestan da na kruni njegovih velikih ostvarenja nedostaje jedan dragulj koji bi joj dao još veći sjaj: jedno sveučilište kakvo su imali drugi napredni narodi, osobito Talijani, Francuzi i Englezi, koje je trebalo biti motor intelektualnog i materijalnog napretka njegove države. Time Češka i njezin glavni grad ne bi bili u njihovoj sjeni, nego bi blistali vlastitim sjajem. Tijekom svoga boravka u Parizu Karlo je imao priliku uvjeriti se u važnost jedne takve ustanove. U prilog njegovu planu išla je činjenica da je za saveznika i savjetnika imao budućeg papu Klementa VI., koji mu je bio odgojitelj i pomogao da 1355. bude izabran za cara. U tu svrhu je 1346. uputio molbu da mu pomogne u Pragu osnovati jedno generalno učilište. Na odgovor nije trebao dugo čekati. Stigao je u obliku bule od 26. siječnja 1347. u kojoj naglašava da mu se obratio „naš u Kristu predragi sin Karlo, preslavni rimski kralj, da u Češkoj, njegovom nasljednom kraljevstvu, kao i u mnogim drugim susjednim krajevima i zemljama, ne postoji nijedno generalno učilište koje bi im bilo od najveće koristi te da je glavni grad Prag, smješten u sredini samoga kraljevstva i na vrlo zdravu mjestu, stjecište ljudi s raznih strana, bogat hranom i drugim živežnim namirnicama, vrlo pogodan za osnutak takva generalnog učilišta.“ Papa dalje navodi da kao poglavar univerzalne Crkve smatra svojom obvezom udovoljiti molbama vjernika koji za dobrobit svoju i sve kršćanske zajednice žele studirati. I Karlo je 7. travnja 1348. objavio i oznanio svoju povelju u kojoj je naveo da mu je velika želja da njegovo kraljevstvo ima prednost pred drugim nasljednim zemljama i kraljevstvima, a njegovi žitelji željni znanja mogućnost stjecati znanje bez odlaženja u druge zemlje, „u našem glavnom i veleugodnom gradu“ Pragu. On u tom dokumentu izražava želju da na njegovom generalnom učilištu svi doktori, magistri i polaznici svih vrsta imaju osobitu zaštitu i čvrsto jamstvo da će uživati sve povlastice, izuzeća i sloboštine koje uživaju njihovi kolege na generalnim učilištima u Parizu i Bologni. Ipak, kako bi ostvario taj visoki cilj Karlo je morao ispuniti mnogo uvjetovanih uvjeta i svladati puno zapreka. Osobit problem predstavljao mu je osnutak teološkog fakulteta koji se posvuda smatrao stožernim. Papa ga je u tu svrhu uputio na Dominikanski red koji je po Europi raspolagao s više generalnih učilišta i čiji su članovi uživali veliki znanstveni ugled. Rješenje je nađeno u samom Pragu gdje je Češka provincija Dominikanskog reda imala svoje generalno učilište. Pristala je da ono kao teološki fakultet uđe u sastav novoga sveučilišta i time izgubi svoju dotadašnju samostalnost. Tako se, uz pomoć Dominikanskog reda, počeo ostvarivati san Karla IV. o pretvaranju Praga u drugi Pariz. Za profesore se Karlo snalazio na razne načine. U gotovo čitavoj Europi tražio je i dobro plaćao najučenije profesore koji su bili u stanju privući studente željne znanja i akademskih naslova. Tako je zaživjelo praško sveučilište kao prva visokoškolska ustanova ne samo u srednjoj Europi nego i u slavensko-germanskom svijetu. Slijedilo je osnivanje drugih generalnih učilišta: u Krakovu (1364.), Beču (1365.), Erfurtu (1379.), Heidelbergu (1385.) i Kölnu (1388.). Kakav ugled i koliki je utjecaj bio praškog generalnog učilišta u onodobnoj Europi? Značaj praškog generalnog učilišta osobito je došao do izražaja u doba „Zapadnog raskola“ (1380. – 1417.) kad je izbor dvaju papa izazvao najtežu ustavnu krizu u povijesti Katoličke crkve. Do njega je došlo nakon što su kardinali, pretežno Francuzi, 1378. najprije izabrali za papu Urbana VI. (1378. – 1389.), a onda, svega nekoliko mjeseci kasnije, jednog drugog papu, po narodnosti Francuza, koji je uzeo ime Klement VII. (1378. – 1394.). Ne mogavši se nametnuti za jedinoga i zakonitog papu, on se vratio u Francusku izabravši Avignon za svoje sjedište. Iako su mnogi teolozi i kanonisti upozoravali da Crkva može imati samo jednoga papu, odnosno da je Klement VII. antipapa, to nije pomoglo da se cijela Europa podijeli na dva suprotstavljena tabora zvana „obedijencije“. Od te dileme o zakonitosti izbora Klementa VII. i podjele do koje je došlo nisu ostala pošteđena ni sveučilišta. Pariško sveučilište, čiji je teološki fakultet dotle bio smatran bedemom i čuvarom katoličkog pravovjerja s isključivim pravom davanja doktorskih naslova iz tog područja, pod pritiskom francuskog dvora, podržao je Klementa VII. Kao odgovor na to, pripadnici rimske „obedijencije“ prestali su odlaziti u Pariz radi postizanja doktorskih naslova, nakon čega je Urban VI. to sveučilište degradirao oduzevši mu naslov „papinskog sveučilišta“ i prenio sva njegova dotadašnja prava i povlastice, među kojima i povlasticu isključivog davanja doktorata iz teologije, na mlado praško sveučilište koje se opredijelilo za njega. Taj nenadani obrat u prilog Praga bio je moguć stoga jer je praško generalno učilište Dominikanskog reda već bilo inkorporirano u tamošnje sveučilište i zastupalo legitimitet Urbana VI. S tim se planom suglasio i general reda Rajmund De Vineis koji je s velikim kancelarom praškog sveučilišta Janom Jenštejnom 8. prosinca 1383. sklopio poseban ugovor o suradnji. Dogovorili su se da dominikansko generalno učilište i dalje ostane u sastavu tamošnjeg generalnog učilišta kao njegov teološki fakultet, s tim da dominikanci iz svih drugih zemalja rimske „obedijencije” imaju pravo na njemu studirati, predavati i postizati doktorske naslove na isti način i pod istim uvjetima kako se to dotad radilo u Parizu. Tako se ostvario san Karla IV. o pretvaranju Praga u novi Pariz. Bio je to trenutak najvećeg sjaja njegova sveučilišta. Kako je došlo do osnutka sveučilišta u Zadru? Potreba društva za novim visokim školama i školovanim ljudima osjećala se i u svim drugim područjima Europe, pa i u hrvatskim područjima u kojima su napuljski Anžuvinci unijeli mnogo živosti i promjena, ne samo u politici, nego i na području kulture. Tako je 14. lipnja 1396., po ugledu na susjednu Italiju, u Zadru zaživjelo prvo sveučilište. Nastalo je (za razliku od praškoga) ne osobnim zauzimanjem jednog monarha, nego već spomenutog vrhovnog poglavara („generala“) Dominikanskog reda Rajmunda de Vineis koji je za to imao sve zakonske ovlasti. Učilište koje je on osnovao bilo je vlasništvo dominikanskog reda, ali su njegova vrata bila otvorena i za druge koji su ispunjavali uvjete upisa. Djelovalo je javno i legitimno, što državne vlasti nikad nisu dovodile u pitanje, nego su ga štitile i omogućavale prostor slobodnog djelovanja. Kakvi su bili odnosi dvaju generalnih učilišta u Pragu i Zadru? Iako su Prag i Zadar prostorno bili prilično daleko jedan od drugoga, to ni u kojem slučaju nije bila zapreka za njihovu suradnju. Inicijator te suradnje bio je upravo njegov osnivač i veliki kancelar, već spomenuti Rajmund de Vineis koji je vodio brigu o tome da sva generalna učilišta njegova reda dobro rade i međusobno surađuju. Tijekom cijele svoje uprave on je u Prag redom slao najbolje profesore i najperspektivnije studente da se tu priprema za svoju buduću djelatnost. Suradnja između Praga i Zadra počela je odmah nakon što je Dominikanski red pristao na to da njegovo generalno učilište u Pragu uđe u sastav Karlova sveučilišta kao njegov teološki fakultet, osobito nakon što je 1383. general reda De Vineis sklopio ugovor o prednosti koju su članovi njegova reda morali imati kad se radilo o postizanju doktorata iz teologije. Tako je počela plodna suradnja između Praga i Rima, od čega je i Dalmatinska provincija Dominikanskog reda imala koristi. Znamo za nekoliko njezinih članova koji su, u sklopu te suradnje, studirali i doktorirali u Pragu pripremajući se za svoje buduće djelovanje na generalnom učilištu. Ipak, za tu suradnju Praga i Zadra osobito je zanimljiv i značajan ne toliko neki profesor koliko jedan student iz čijeg primjera nije teško zaključiti kako su se ti odnosi odvijali. O kome je riječ? Taj student zvao se fra Bonaventura iz talijanskog grada Ferrare, član dominikanske provincije Donje Lombardije koja je imala sjedište u Bologni – kolijevci najstarijeg sveučilišta. Njega je 3. kolovoza 1386. kao nadarena studenta general reda De Vineis poslao na generalno učilište u Firenci na studij filozofiju. Odatle ga je nakon pet godina, točnije 22. svibnja 1391., poslao u Prag na studij teologije. A nakon što je tu punih pet godina pohađao predavanja i polagao propisane ispite, general reda ga je 26. srpnja 1396. poslao u Zadar da, u okviru međusobne suradnje pojedinih generalnih učilišta, tu završi svoj postdiplomski studij i vrati se kući s nekim višim akademskim naslovom. To se dogodilo nakon manje od mjesec i pol dana od osnivanja generalnog učilišta u Zadru. Taj je podatak od najveće važnosti da shvatimo i razumijemo važnost toga generalnog učilišta. Iako bi bilo sasvim normalno da fra Bonaventura završi svoj studij teologije u Pragu u kojemu je imao mogućnost polaganja doktorata, ipak je bio premješten u Zadar da tu dovrši u Pragu započeti studij teologije. Taj naoko beznačajan čin velikog kancelara svih generalnih učilišta dominikanskog reda otkriva da je zadarsko učilište od samoga početka ne samo generalno u užem smislu riječi, nego i da je pravno i stvarno bilo jednako svim drugim generalnim učilištima ili sveučilištima među kojima se nalazilo i ono koje su 1347. u Pragu osnovali papa Klement VI. i Karlo IV. i to upravo u doba njegove najveće slave. Da nije tako, bilo bi protivno svakoj logici i posve nepojmljivo da se jednog diplomiranog teologa nakon 10 godina studiranja na generalnim učilištima i s jednog tako slavnog sveučilišta kao što je bilo praško šalje na neko niže ili provincijalno učilište. To upućuje i na mogućnost da je zadarsko generalno učilište od samoga početka imalo povlasticu davanja barem jednog višeg akademskog naslova. Bez toga fra Bonaventura nikad ne bi vidio Zadra. Drugim riječima, između Praga i Zadra nije postojala nikakva bitna razlika u kvaliteti ili zakonskoj osnovi, nego samo u brojčanoj snazi, što za našu stvar ne igra nikakvu ulogu. Dakle, zadarsko učilište je od samog početka ravnopravno surađivalo s drugim, mnogo poznatijim i brojčano mnogo većim? Da. Primjer fra Bonaventure pokazuje da su ga i ona prihvaćala kao ravnopravnog partnera, a možda čak i više od toga. Dokaz za to je upravo fra Bonaventurin dolazak u Zadar da tu apsolvira svoj studij nakon što je na sveučilištu u Firenci 5 godina studirao filozofiju i na prestižnom praškom sveučilištu isto toliko godina učio teologiju. Očito je u Zadru mogao naći ono što drugdje nije nalazio ili nije mogao naći. To možda više nego sve drugo govori o Zadru i njegovu mjestu među ostalim sveučilištima. Ako zbog nepovoljnih povijesnih okolnosti o njemu ne znamo sve što bi nas danas zanimalo, to ne umanjuje njegovu onodobnu ulogu i značaj. Ako mu sudbina u tom pogledu nije bila naklonjena, ona nam je ipak podarila dragocjene podatke kojima se često ni mnogo veća sveučilišta ne mogu pohvaliti: znamo za ime jednoga od prvih njegovih studenata, njegovo podrijetlo, njegov školski „curriculum“ i razloge njegova dolaska u Zadar, što nam omogućava jasno sagledati pravnu narav generalnog učilišta i njegovu stvarnu vrijednost. Zapravo fra Bonaventura je bio ne samo prvi po imenu poznati inozemni student u povijesti hrvatskog visokog školstva, nego i prethodnik brojnih drugih studenata koji su u kasnijem razdoblju djelovanja generalnog učilišta iz istih razloga dolazili u Zadar. U Liber almi studii generalis S. Dominici Iadrae 1684-1790 nalazimo desetke studenata i profesora iz svih ondašnjih država Apeninskog poluotoka, Austrije ili Njemačke pa čak i Poljske koji su tu učili ili predavali. Dolazili su u Zadar željni znanja, privučeni mogućnošću visokoškolske izobrazbe i perspektivom da vrate svojim kućama sa sveučilišnim diplomama koje su imale istu pravnu vrijednost kao da su postignute u Bologni, Padovi, Parizu, Pragu ili drugdje, otvarajući onim sretnicima koji su ih posjedovali vrata uspješne karijere i najviših društvenih položaja. Time je Hrvatska, zahvaljujući Zadru i njegovom generalnom učilištu, prvi put u svojoj povijesti postala ne samo „potrošač“ tuđih kulturnih i intelektualnih dobara, nego i njihov „proizvođač“. Imati jedno takvo učilište značilo je i, još uvijek znači, kulturnu punoljetnost jednog naroda.