Bili smo pod nadvožnjakom Novska, koji se u biti nalazio u Bročicama, kad nam je došao zapovjednik satnije i rekao da idemo na Kričke. Pod tim paklenim nadvožnjakom smo i spavali i jeli i držali lijniju otpora, koja nam je inače bila dobro utvrđena, ali na nas je dnevno padalo preko tisuću granata raznoga kalibra i iz različitih topova, te minobacača, kao i VBR-ova. Liniju smo u Bročicama čuvali na samom nadvožnjaku. Sa obje strane autoceste Zagreb-Beograd imali smo dobro ukopane rovove, a ispred nas su se mogle vidjeti protutenkovske mine i ježevi. Srbočetnička armada je bila udaljena tek nekih 500-600 metara. Na samom nadvožnjaku su bile jedino maljutke, sa obje strane autoceste, a odmah iza rovova su bili ciljnici za ispaljivanje, odnosno navođenje istih raketakumulativnoga punjenja, koje su inače za uništavanje oklopnih vozila, ali se naravno koriste i za različite položaje. Tu smo držali liniju za obranu cijelog grada Novske, te naravno odlazili, samo kad bi stigla neka smjena, na okolna ratišta, kao što je to bio i kanal Strug, na samome početku čim smo i stigli u Novsku, odnosno Bročice, te na Kričke koje i spominjem u ovome osvrtu. Pod samim nadvožnjakom isprva smo spavali na samoj zemlji, još i nismo imali vojne vreće za spavanje, već napravljene od nekih kao termo deka, a bilo je vraški hladno već pred tu zimu ’91. koju sam jako dobro zapamtio, kao najhladniju zimu do dan-danas, ali naravno i po jako tvrdom i teškom ratovanju u odnosu same linije ratovanja, te naoružanja. Ispod samog nadvožnjaka bila je i pruga, koja naravno kao ni autocesta nije bila u funkciji. Sa desne strane od nadvožnjaka, pred samu prugu, bio je je Browing 12,7 mm, koji nam je dodatno davao neku sigurnost od bilo kakvog napada. Tada, u Novskoj prvi puta je moja 1. aktivna brigada Tigrovi bila kompletna, što se tiče naoružanja. Imali smo svoje tenkiste i tenkove T55, svoju protuzračnu obranu, protuoklopnu satniju, te naravno nas, koji smo obavljali baš sve… Obavljali smo izviđanje terena, išli u akcije, odnosno, kako bi mi to sami zvali, čistači terena, naravno uz taktiku koju smo imali bolju od svih, ali na kraju krajeva, za isto smo bili i obučeni. Kao bojna, kodno ime nam je bilo „Gavranovi“, a baza nam je bila u zagrebačkom naselju Petruševac. Moj vod se zvao po mambi, kako su ga i prije još dečki zvali Crne Mambe, mada su nas svi iz baze zvali Mambe. Tada još zapovjednik satnije, bio nam je Damir Tomljanović Gavran, danas nažalost pokojni, koji je poginuo na Tulovim gredama na Velebitu i najmlađi je general bojnik HV, odlikovan posmrtno, a u Tigrovima je od osnutka brigade tj. od 5. mjeseca ’91. a svi dečki koji su bili na Plitvicama bili su zapovjednici satnija u profesionalnim brigadama i bila mi je čast što su mi zapovjednici od samog početka rata bili na Plitvicama. Pod nadnožnjakom smo imali jedan bestrzajni top, a minobacači su bili stisnuti u samome gradu Novska i bilo ih je svih kalibara, od 60, 82 i 120 mm, te smo ih naravno imali dosta, barem za obavljanje ovakvih zadataka. Tenkovi su bili nešto malo iza nas, ali kada su išli ispaljivati granate, tada bi došli tik do nas, s naše desne strane i što bi se onda dogodilo… Poslije ispaljivanja svojih 120 mm granata vraćaju se nazad na svoje položaje, koji su bili možda 100 metara iza nas, ali tada nastupa srpska artiljerija i to direktno po nama, a čuvao nas je jedino taj nadvožnjak iznad nas, ništa drugo. Ali kako da zamjerimo išta našim tenkistima. Avioni su su bili svako malo iznad nas, ali sve je to dobro pratila naša PZO, kao i ostali dečki koji su bili oko Novske sa Strelama i Stingerima. Jednom prilikom je čak 13 aviona išlo na Novsku. Bila je sreća što smo minutu prije čuli koliko aviona ide na nas, kao smjenu koja je bila pod nadvožnjakom pakla, a bio je samo moj vod Crne Mambe, a vod je činilo tek dvije desetine, jer u to vrijeme još nije bilo ljudstva kao u nešto kasnijim vremenima. Kao što sam već naveo, da se 1.A brigada Tigrovi kompletno formirala baš tada u Novskoj, što ipak trebali znati svi domoljubi, te ući u povijest Tigrova i znati samo kao istinu DR-a. Za Kričke smo bili spremni za koju minutu. Napunili sljepljene okvire, potrpali si kutije s municijom u borbene rance i svaki po par tromblona, što trenutnih što kumulativnih punjenja. Svaki od nas imao je i po jednu Zolju. Naoružani smo bili do zuba, a u 150-icu smo stavili i naš PKT sa nogarima, ose i punjenja, kao i RPG-ove, te sanduke s municijom i tako smo se i mi utrpali. Ionako smo po prethodnim terenima znali kuda idemo i što nas sve skupa čeka, bez obzira što nam je svaki teren drugačiji, jer negdje smo bili u gradu i imali borbu prsa u prsa, kao što je to bila Petrinja, negdje su to bila sela i zaseoci, a negdje šuma i nenaseljena mjesta. Krenuli smo iz Bročica prema tim čudnim, brdovitim i šumskim Kričkama. Mjesto gdje smo se iskrcali zvalo se Trokut i tamo je bilo baš sve šumovito sa blagim brdima, a na jednom od tih brda gdje smo se penjali bila je poveća i dobro napravljena zemunica. Mlađi Mambin brat, zvali smo ga mlađi Mamba, vozio je taj naš kamion i kako smo iskrcali svoje stvari, morao je nazad s vodom, kojeg smo od tada mi mijenjali, natrag u Novsku. Toj smjeni, zapovjednik ju je bio nadimak Ustaša, pokazivao smjer gdje bi trebali biti Srbi i njihova JNA, odnosno s koje strane nam prijeti opasnost, ali ni on to sam nije točno znao, te nam pokazao potpuno krivi smjer, na njegovu, ali najviše na našu žalost. Ustaša je sa svojim vodom otišao putem Novske sa 150-icom, kojom smo mi netom stigli. Sa ovom ratnom pričom bi mogao pisati o tom nadvožnjaku pakla, ali sam ipak malo skrenuo pozornost na Kričke, a to nisam napravio bezveze, jer ondje mi se u kratkom vremenu dogodilo puno toga, te mi je ostalo zapečaćeno kao i mnogi drugi tereni, za cijeli život. Svi smo ušli u tu zemunicu na vrhu jednog brdašca. Unutra je sve bilo odloženo sijenom i bilo je izuzetno toplo od vatre koja je gorila na samome kraju zemunice. Bila je izuzetno profesionalno napravljena. Na podu je bilo najviše sijena, a ja sam stvarno bio podosta začuđen, kako je tako dobro bila napravljena zemunica, na tako nepristupačnome terenu. Bilo je jako malo drva, pa je skoro pola voda otišlo po šumi skupljati drva. I ono što je bilo mokro, jako brzo bi se osušilo uz vatru. Meni je bilo stalo kao i ostalim dečkima, da se konačno naspavamo u toplome, što pod nadvožnjakom nismo stigli, jer se čovjek u onakvim uvjetima nikako ne može naspavati, a to što smo mi tamo, na Kričke, došli u akciju, najmanje nam je bilo bitno, jer itekako smo bili uigrani za takvo nešto, a na kraju krajeva, to nam je bio posao… Kako nam je Ustaša pokazao potpuno krivi smjer, odnosno, sve obrnuto, tako smo sve više išli prema njima, tj. ono što smo trebali obavljati na našoj strani, kao što je to bilo i sakupljanje drva, odnosno raznih podebljih grana. Sve je to bila hrastova šuma. Po dvojica smo bili na straži ispred same zemunice, koju nebi skužili i da hodaju po njoj, jedino se mogao vidjeti dim nekih metar i pol od samoga kraja zemunice po kojoj je bilo samo lišće i trava, isto kao i na ostalim dijelovima šume. Sa brda se vidio šumski put po kojem smo i stigli, a poslije puta se pružao pogled na drugo brdo. Na samome putu bio je izgorjeli Pinzgauer koji je prijašnjoj smjeni dovozio hranu, municiju i sve drugo što je trebalo. U Bročicama nismo niti čuli što se zbivalo na Trokutu, odnosno Kričkama. Taj Pinz je naletio na tenkovske mine koje je dao postaviti Ustaša, tj. smjena koju smo mi zamjenili, jer oni nikako nisu bili za taj teren i sreća je što smo ih mijenjali jer bi zasigurno pao i taj naš položaj gdje se nalazila i spomenuta zemunica. Dečki koji su bili u tom Pinzu jako su dobro poznavali teren, a spomenuti zapovjednik voda kojem smo došli na smjenu dao je postaviti protutenkovske mine na put koji je još vodio do naših tenkista, i kada su nakon dostave namirnica do zemunice krenuli dalje na dostavu ostalim dečkima naletjeli su na te tenkovske mine. To se sve zbilo na samo dva dana prije nego što smo mi stigli na taj Trokut! Zbog tolikog stresa i trebala im je smjena. Desilo se nažalost još i to da su četvorica Tigrova ostala uz taj Pinz, dimeći se još iz njih, jer samo dan i pol prije našeg dolaska su jadni odletjeli u zrak. Pomislih si samo, pa što sve ovaj rat donosi… Došao mi je jedan suborac koji je to sve već vidio i samo mi rekao „Dođi Zuja nešto vidjeti.“ Kad sam i ja sišao niz brdo do puteljka, te propješačio onako tužno tih 50-60 metara i vidio kako se još dimi iz poluizgorjelih trupala naših Tigrova, samo sam se prekrižio. Ali takvo nešto u dosadašnjem ratovanju nisam vidio! Na jednom od potpuno izgorjelog tijela visila je drvena krunica koja nije nimalo bila zahvaćena vatrom. Božje čudo! To mi nikako nije išlo u glavu, kako da na potpuno izgorjelome tijelu, izgorjelom vratu koji se jedva vidio može ostati netaknuta krunica, pa baš ni jedna kuglica nije izgorjela, a nije se ni naziralo da je bila u vatri… Mamba nas je sve koji smo bili dolje, zvao gore jer su svakog trena trebali doći neki novinari, nije mi ništa bilo jasno… Pa kakvi sad novinari usred ovoga pakla dolaze k nama? I eto prošlo je nekih sat vremena kako su došle TV ekipe, koje ne bih ovim putem reklamirao, ali bile su to najjače TV kuće svijeta, a nama nisu baš ništa značile, samo smo im morali još biti i osiguranje u tih 5-10 minuta, što smo im i dali da snimaju, ovo stvarno Božje čudo… Većinom bi bili svi u zemunici, ali se Vegać sjetio dosjetio da bi mogli janjca okrenuti, ali u onako gustoj šumi trebalo bi ga i naći. I stvarno, Mičko i Šturla su se izgubili u šumi tražeći janjca, ali da bi sve bilo još gore, pošli su u potpuno krivom smjeru, odnosno strani koju nam je pokazao i Ustaša, prema strani na kojoj su bili četnici. Prošlo je nekih sat, sat i pol, kad eto njih s janjetom preko ramena. Vegać se odmah bacio na posao, a on je i inače znao sve oko toga, jer mi smo većinom bili i z Zagreba, dok je on bio iz jednoga sela pored Varaždina. Vegać se sa Čibom bacio na skidanje kože s janjca, dok smo mi sakupili dovoljno drva za okretanje janjca i naravno za zemunicu koju smo grijali danonoćno. Nakon svega što smo imali vani za obaviti, svi osim Vegaća i Čibe koji mu je pomagao oko svega, smo se spustili natrag u zemunicu. Unutar te zemunice moglo se biti kako se kaže, bos i gol, jer je na dnu bilo, da niti sam ne znam koliko sijena, ali sigurno debljine oko pola metra i još kada je sve unutra bilo toplo, više bih rekao vruće, a tako se dalo lijepo naspavati, za razliku od nadvožnjaka. Dvojica su morala biti na straži bez obzira što su ova dvojica trančirali tog janjca, tako smo držali stražu danonoćno po dva sata, jer nam je neprijatelj bio još bliže no što smo i mislili. Puteljkom niže oko tristo metara, bili su još i naši tenkovi, odnosno tenkisti. O Kričkama sam čuo samo poražavajuće priče, kao što je to bio i moj prošli vod u kojem sam bio kad sam tek pristupio Tigrovima, jer ti moji dečki su imali jako velike gubitke u selu Rajići, što me jako dotuklo, kada sam sve to čuo preko motorole pod nadvožnjakom, a sada smo mi na Trokutu pa ćemo vidjeti te njihove napade na HV. Unutar zemunice skoro svi smo ležali, samo poneki su sjedili. Mene je stisla velika nužda i izašao sam van. Ugledao sam Vegaća i Čibu kako to janje pripremaju za nabiti na kolac koji je Čiba već ogulio od kore i našiljio. Pohvalio sam ih onako uz zezanciju i krenuo prema putu dolje pa da izvršim nuždu na drugome brdu koje je počinjalo od šumskog puta prema gore. Taj put je bio duplo proširen jer su po njemu prolazili i tenkovi i kamioni i druga vojna vozila, bio je skroz blatnjav i zaleđen jer zima je naveliko već radila svoje. Putem do tamo nosio sam pušku, tzv. srpkinju s preklopnim kundakom, odnosno M70AB2 onako prislonjenu na ramenu, te prikupljao i poveće lišće da imam za brisanje poslije nužde. Na pušci su mi bila pričvršćena tri sljepljena okvira, kako sam uvijek i imao. Sjećam se i dan danas riječi pokojnog Damira Tomjanovića Gavrana da ne idemo ni kenjati bez puške, da se ne razdvajamo od nje, jer u ratu samo nam je ona život. Kako sam se spustio dolje do puta, odnosno već i krenuo gore prema idućem brdu, pogled mi je još bio na samom putu prema Pinzu koji je aktivirao čak tri tenkovske mine, te sam si samo mogao zamišljati kako su ti naši dečki iz logistike odletjeli u zrak. Od tamo se još malo dimilo. Nisam mogao vršiti nuždu na našem brdu gdje smjena straže hoda, već sam morao na baš na to drugo brdo, koje je po protekloj smjeni bilo naše, ali ipak nije. I tako sam se penjao, više bezbrižno, na to brdo. Uočio sam kao jedan manji grm uz sami debeli hrast prema kuda sam se i penjao. Samo kad sam stigao gore do tog hrasta, ugledao sam vojnika sa malo drugačijom uniformom od naše, ali kako je i on ugledao mene, vidio sam kao neko paničarenje u njemu. Mahao je rukom dolje prema putu, baš negdje prema smjeru gdje je bio onaj spaljeni Pinzgauer i mahao kao da nekoga zove. Kada sam ga malo bolje pogledao vidio sam jasno srbočetnički grb te se istovremeno bacio iza debelog hrasta. Kako sam se bacio na tlo tako je počela i pucnjava. Sva sreća što mi je puška već bila repetirana, odnosno uvijek mi je bio metak u cijevi ma gdje bio. Bilo ih je puno više nego što sam si mislio, samo za bilo kakvo razmišljanje nisam imao imalo vremena, jer kada toliko vojske u neposrednoj blizini puca po tebi, onda ti i nije do bilo kakvog razmišljanja. Našao sam se među njima. Čini mi se, ali ni dan danas nisam siguran, da su me pustili da otkopčam remen, ali ne vjerujem da sam ga uopće mogao otkopčati, a kamoli spustiti hlače ili pak odložiti pušku na već smrznuto lišće, jer to bi mi bila fatalna pogreška. Bio sam se u djeliću sekunde bacio iza debeloga hrasta, koji me jako dobro štitio, mada je oko mene sve frcalo od metaka. Počela je žestoka paljba. Svi oni nisu ni znali koliko nas je i gdje smo uopće, odnosno gdje je naša zemunica. Mogli su vidjeti tek mene, koji sam se i nalazio među njima, jer kada sam se penjao na to brdo, oni su morali skroz zaleći, te su mogli vidjeti u daljini Čibu i Vegača. Samo su oni bili van zemunice, i ja, kojeg su već totalno imali na nišanu. Izvirivao sam tek okom iza tog hrasta, samo da bi znao gdje se koji nalazi, te sam po prilici ispaljivao kratke rafale, kako mi je puška i bila namještena još od prije. Od strane naše zemunice se začuo Čiba, koji se derao: Vegač je ranjen, Vegač je ranjen! Do kraja ispaljenog mi prvog okvira, s nogama, odnosno čizmama potkopavao sam zemlju da bi koliko toliko bio ukopan, mada je to više bilo od straha, za kojeg nitko u ratu nije nije mogao reći da ga nije imao. Ali kako sam čuo Čibu kao da mi je netko uklonio taj strah, mada se još uvijek čula pucnjava samo s njihove strane, a sve je to bilo samo par metara od mene. Okrenuo sam okvir i repetirao, znajući da imam samo još jedan okvir, znači 60 metaka, što stvarno nije ništa, a pogotovo u ovakvoj situaciji. Imao sam istetoviran hrvatski grb, slovo „U“ u starohrvatskom pleteru iznad grba, a ispod samoga grba, anđela. Dopustio si ne bih nikada, da u bilo kojem slučaju završim u njihovim rukama. Stavio sam pušku, na neko kratko vrijeme, na pojedinačno. Otkotrljao sam se možda pola metra od tog hrasta, drveta koje mi je sačuvalo glavu, a i tijelo, jer su me mogli zarobiti iz zezancije, ali sam s još tada jednim okvirom održavao otpor, a ta mi cijela situacija još dan danas nikako ne ide u glavu, jer sam jedini pucao pred cijelim im vodom, od svih nas. Kako sam se otkotrljao, imao sam samo jednu opciju u tolikoj pucnjavu što prema meni, a što gore prema Vegaču i Čibi. Oni su tada bili uvjereni da nas je samo troje na cijelom brdu. U tome frcanju metaka prema meni, lišće i kora s drveta letjeli su na sve strane, a ja sam se u cijeloj toj situaciji trebao usredotočiti na ciljanje. Nažalost, pogodio sam Srbina koji je bio najbliže meni, dijelilo nas je najviše stotinjak metara, ali kako sam kasnije mogao vidjeti, bio je pogođen u nogu, ali ipak sam onesposobio djelovanja prema meni. Morao sam podhitno staviti pušku na rafalno pucanje. Jasno sam čuo jecanje tog četnika, ali još nisam bio siguran gdje sam ga pogodio. Svi su oni bili u ležećim položajima, a tada sam jasno vidio od kuda sve ide vatra, odnosno gdje se koji nalazi. Bili su rašireni po cijeloj šumi. Morao sam se povući nazad iza hrasta, ali ipak sam dobio ono svoje, sada sam znao gdje se koji nalazi. Nisam još znao što se događa kod naše zemunice, osim Čibinog glasa, koji se u šumi jasno čuo, a ni sam ne znam koliko se puta izderao da je Vegač ranjen. Odjednom se začuo zvuk našeg PKT-a, i svi su izašli van iz zemunice ne znajući uopće što li se sve to događa preko puta njih na brdu koje se jasno vidjelo. Svi su počeli pucati iz sveg naoružanja koje smo imali. Nažalost 5-6 dečkiju je pobjeglo, a što je najgore, svi bez naoružanja, što se ni u kakvoj situaciji ne smije, jer bez puške eto ja nisam išao ni na veliku nuždu. Kako su se moji dečki oglasili što s osobnim naoružanjem, što sa PM-om i zlatnim nam PKT-om, odmah mi je srce drugačije radilo. Ali što se sve u tim trenutcima događalo? Sve je to išlo preko mene, a ni moji dečki nisu znali gdje se ja nalazim, nisu znali da sam među njima, tako stisnut, jer mi nije bilo svejedno da mi sva zrna lete iznad glave, a ja sam morao ponovo okrenuti okvir. To mi je bio posljednji okvir municije, znači imao sam još 30 metaka. Imao sam i tri metka na prsluku kao i svi moji dečki. Ta tri metka su mi bila za zadnje trzaje, 2 metka su bila za izvlačenje, a ako si u takvoj situaciji i jedan za sebe, da si možeš pucati u glavu, da te nemaju živog i to kao Tigra, a u to vrijeme su još imali neku propagandu, zastrašivanje Tigrovima. Dobivali su 500 maraka samo za Tigrovu oznaku, a za tijelo ni sam ne znam, ali to je bilo zastrašivanje preko jedine radio postaje koju smo mogli uloviti – Radio Titova Korenica. Srbočetnici su morali uzvraćati vatru preko mene, do mojih dečkiju iz voda, a moji su isto tako pucali prema njima, gdje sam se ja nažalost našao spletom takvih okolnosti, jer sam kao i svi mislio da je to brdo naše i da nema nikoga, jer nam je zapovjednik naše smjene rekao tako, ali to sve s njim smo riješili povratkom na prvu nam liniju obrane Novske, odnosno u Bročicama pod samim nadvožnjakom Novska. Naš PKT je bio u trećoj brzini, a sva njegova municija fijukala mi je iznad glave. Ispucao bih pokoji kratki rafal. Mislio sam da mi nema izlaza, jer nisam imao municije za povlačenje, a nisam mogao svojima dati do znanja gdje se nalazim, a sa sobom nisam imao motorolu kako bi im dao točne pozicije. Svi su bili iza nekog drveta. U jednom trenutku ugledao sam kako jedan od njih otvara Zolju, odnosno priprema je za ispaljivanje, ali bila je okrenuta u krivom smjeru. Pomislio sam na sekundu da ju je tek otvorio, te da će je potom usmjeriti, ja sam se samo okrenuo na drugu stranu tog debelog hrasta da ga u cijelom tom fijukanju probam barem s kojim metkom omesti u njegovom naumu sa Zoljom. Tu nema previše razmišljanja jer situacija nije mogla biti gora. Ali Zolja je bila brža od mene i moje situacije snalaženja na terenu. U strahu ju je ispucao vrlo vidljivo. Vidio sam sam crtu bijeloga dima, koja nije vodila ni približno u smjeru naše zemunice. Ispalio ju je između dva brda, gdje nije bilo nikoga, te sam tada shvatio da ni oni ne znaju od kuda se sve puca po njima. Vidio sam kako se povlače na potpuno krivi način. Počeli su bježati, bacajući sve sa sebe, prema vrhu tog istoga brda, ali nitko od njih nije ostao na svome mjestu davati bilo kakav otpor pri povlačenju, pa skoro cijelog im voda, jer u takvim situacijama, uvijek mora vojnik po vojnik ostajati pucati prema suprotnoj strani, jer povlačenje isto ima svoju čar u ratovanju i onaj koji je zadužio PM, nije ga bezveze zadužio. Naš PKT je napravio najveću stvar, vidjeli su da s nama nema šale, a ja sam mogao poginuti, a što je još gore, mogao sam završiti u njihovim rukama. To su i htjeli, ali dobili su najgore što im se moglo desiti. Imali su zasigurno jednog ranjenog, i to onog kojeg sam sam ranio. On im je bio zapovjednik tj. vodnik što se jako jasno vidjelo. Svi su se oni podizali iza hrastova i bacili se u bijeg, bacajući sve živo sa sebe. Nisam se sam usudio ići za njima prema gore, prema vrhu brda, jer ipak sam bio sam među njima i nisam bio siguran da li je još netko od njih ostao zalegnut sa snajperom ili PM-om, zato što mi nikako nije bilo jasno kako je uopće na potpuno drugom brdu i to na daljini Vegać ranjen, a još i ne znajući u koji dio tijela. Moj vod se sletio dolje prema tom drugom brdu. Ja sam se zaderao, prije nego što su trčeči prilazili meni, prema kuda su uopće bježali, jer oni to nisu mogli sa sigurnošću znati, jer smo bili udaljeni 400-500 metara. Trčali smo uz pucnjavu uz brdo, ja sam imao tek poneki metak u okviru, na svu sreću pokazalo se da mi ni to nije bilo potrebno. Još su se vidjeli na vrhu kako trče, a tog im ranjenog četnika je jedan od njih jedva pridržavajući zagrljenog vukao za sobom. Išli smo na to da barem zarobimo ranjenog. Ni sam ne znam kako su nam odjednom baš svi izmakli. Kako smo došli na vrh, imali smo što vidjeti. Tamo je bila njihova baza, par zemunica, te su se jasno vidjela naslagana drva za grilanje i slično. Morali smo se vratiti praznih ruku, ali smo pri povratku pokupili sve što su oni pobacali. Samo ja sam na ramenu imao tri Zolje, ali RUP 12 mi je bila još važniji, jer sam jasno vidio da ga je odbacio onaj kojeg sam ranio. Bio sam jako potresen od cijelog događaja, od toga što sam mislio da je to naš teritorij, jer nam je tako rekao i zapovjednik protekle smjene, koja nije imala nikakav napad, niti su se micali od zemunice, osim što su postavili tenkovske mine, na koje je naletio i naš Pinzgauer, koji je trebao dostaviti granate za tenkove i minobacače, kao i toplu hranu dečkima koji su bili nešto dalje od nas. Zelić je naišao na RUP 12, inače jako dobru vojnu vezu koja se nosi na leđima, te ima normalan telefon kao što je nekada bio po kućama. Pored te jako dobre vojne veze bilo je podosta krvavog lišća, mjesto gdje je bio taj njihov ranjenik kojeg sam osobno ranio iz neposredne blizine. Žao mi je što nisam mogao učiniti više od toga, kada sam se već našao u blizini, ali ipak je dobro i to što sam napravio, jer u onakvoj pucnjavi čovjek se ipak treba sabrati i ne smije se dovesti u nikakvu paniku. Zelić mi je predao taj taj RUP 12, jer svi su dobro znali koga sam ranio, jer su pratili cijelu situaciju s preglednog mjesta uz rafalnu paljbu. Bio im je to kompletan vod s jako dobrom vezom, a stvarno me je jako iznenadilo da po nama nisu počeli tući minobacači, jer kada se desi onakva situacija,onda se zove podrška artiljerije koja je mogla tući po našem brdu i onesposobiti ekipu. Oni su koji dan prije čuli detonaciju, onaj naš Pinzgauer i došli su vidjeti što se događa kod nas, barem je to bilo naše mišljenje, ali kako su silazili vidjeli su samo mene, koji sam bio direktno uz njih i Vegaća, te Čibu. Mislili su da nas uopće nema, da nas je samo troje, ali gadno su se prevarili. Kako smo silazili i prikupljali sve što su od straha pobacali sa sebe, s naše lijeve strane dotrčala je skupina od desetak ljudi. Bila je sreća što nismo počeli pucati jedni po drugima. To su bile Alfe, za koje smo prvi puta čuli pod tim imenom. Dečki su se žalili kako su slabo naoružani i da nemaju zolju pa smo im dali sve te zolje koje smo putem pokupili, mislim čak dvadesetak. Ja sam Rup 12 imao kao trofej, koji nam je itekako dobro došao, ali s njime je jedino mogao rukovati vezista, tj. onaj koji je i ondašnjoj JNA bio vezista, mada smo svi bili premladi i više od pola voda nije imalo odslužen vojni rok. Dali smo baš sve osim RUP-a tim Alfama, koji su nam prekasno došli u pomoć. Da su došli baš u samom fajtu , prišli bi meni s leđa, odnosno baš na bok četničkoj vojsci, ali onda ne bi imali baš nikakve šanse da pobjegnu. Pobili bi ih sve, ali i ja bi tim Alfama bio na nišanu, ali kako se kaže što bi bilo kad bi bilo. Rukovali smo se i pozdravili s dečkima iz Alfi te otišli na svoju stranu brda. A po putu do brda smo nas nekolicina otišli do hrasta iza kojeg sam ja bio. Ni sam nisam mogao vjerovati koliko sam samo s čizmama orao po zemlji. Kao da sam si iskopao minijaturni ležeći rov. Drvo je bilo potpuno izbušeno, a ja sam imao osjećaj da bih ga mogao srušiti jednom rukom. Nitko nije vjerovao gdje sam se ja to našao i kako sam uopće preživio. Vegać je bio teško ranjen. Dobio je tzv. kostolomcem u predjelu trbuha. Vegaću smo pružili prvu pomoć i naravno preko motorole zatražili da ga se odvede u bolnicu, a prva bolnica je bila u Kutini. Ja nisam znao da se Mamba već vezom čuo sa zapovjedništvom koje je bilo u jednoj kući u Novskoj, a u blizini te kuće bio je i moj otac. On se sa zapovjednikom i dozapovjednikom satnije nalazio u jednoj kući koja se nalazila blizu zapovjedništva cijele naše bojne Gavranovi, koji smo stacionirani u Novskoj tj. držali liniju obrane grada i okolnih mjesta, kao što je bio Strug i sada Kričke, odnosno tzv. Trokut, a zatim i Stari Grabovac… Nije prošlo niti petnaestak minuta kako je netko od dečkiju došao sa Ladom Nivom i Vegaća, kojeg smo jako dobro omotali zavojem, te prije svega dobro dezinficirali ranu koja je bila jako sitna, zbog milimetraže zrna. To je inače češki kalašnjikov koji ima sitno špičasto zrno sa duplim punjenjem i nije standardno zrno kalašnjikova tj. 7,62, te je isto oružje i municija zabranjeno svim Konvencijama, tako i Ženevskom, ali srbočetnici ionako nisu ništa poštivali, čak ni svoje civile kao što smo vidjeli na TV-u. Možda ni pola sata nakon što su odvezli Vegaća, prilazila je dolje na dobro viđenom putu, naša 150-ica, naš kamion koji je vozio Mambin mlađi brat. S njim je došao i moj otac. Oni su već u Novskoj čuli što se događa po Kričkim brdima. Izašli su iz kamiona i svaki izvadili po gajbu piva i krenuli gore prema nama. Otac je bio, koliko uzbuđen toliko i sretan, kada me ugledao na brdu, da sam čitav, da stojim čvrsto na nogama uzdignute glave i s puškom u rukama. Odmah pri izlasku iz kamiona na licu mu se vidio njegov nasmijani brk, a i ja sam naravno bio sretan što ga vidim, onako ponosnog hrvatskog vojnika s njegovim šalom kojeg je ovijek nosio i naravno našom oznakom Tigra. Čim su stigli gore, počeli su nas ispitivati što je to uopće bilo. Mi smo si odmah počeli iz gajbi vaditi pivo, kao da se prije sat vremena ništa nije ni dogodilo. Otac je sve čuo, zagrlio me i onako ponosno u njegovom stili rekao, kako idemo natrag pod nadvožnjak, te kako dolazi smjena, kako na tom terenu tako i ispod nadvožnjaka i da ćemo tog, tek oguljenog janjca ispeći u Zagrebu… Pomislio sam da se zeza, jer danas nažalost, moj pokojni otac, uvijek se šalio, zezao se i uvijek je imao neki vic na kojeg bi se smijali do besvjesti, a takav je bio i prije rata. Nepromjenjiv! Ukrcali smo sve što smo imali sa sobom, samo nešto manje municije i poskakali jedan po jedan u našu 150-icu. Krenuli smo prema Novskoj. Stvarno smo bili prenatrpani, sjedili smo jedni drugima u krili i na podu kamiona. Prepričavali što nam se sve dogodilo na tom Trokutu, što su četnici uopće htjeli a na što su naišli… Meni su svi do jednoga govorili da je čista sreća što sam uopće živ i svi su se čudili kako nisam niti ranjen, jer je preko mene sve fijukalo. Moji su preko mene pucali na njih, a i oni su, već tada u strahu uzvraćali, te im najviše nije išlo u glavu kako sam se ja uopće i i našao tamo do njih, ma ništa im baš nije bilo jasno, a kamoli ja među njima. Ja sam se samo divio Mambi i Mićku. Mambi što je tako brzo izvukao PKT iz zemunice, a nije ga niti dužio, već ga je dužio Trumpeljak, koji je s još par dečkiju pobjegao, a da bi stvar bila još gora, pobjegli su svi koji su dužili teže naoružanje kao što su šarci i taj gromoglasni PKT i PM. Čini mi se da je od panike pobjeglo oko petero ili šestero ljudi, hrvatskih vojnika i to profesionalaca, Tigrova, što je pak jako žalosno. Kada su stigli nazad na brdo, kada se sve stišalo, šutjeli su kao zaliveni, jedino je jedan od njih rekao kako mu je jako žao, te da mu je to prvi susret s četnicima u onakvoj blizini. Ali i on je također s drugim koji je isto pobjegao išao trčati za njima, a i Zelić je naišao na krvavo lišće gdje se jasno vidjelo da im je jedan bio ranjen, kojeg sam sam ranio, ali je bila šteta što ga nismo uspjeli privesti. I uz takvo prepričavanje, tresli smo se u kamionu od razrovanoga puta, što od rupa granata, a što od tenkova koji su tuda nemilo prolazili, ali ipak su to naši hrvatski tenkovi. Izlazili smo iz šume i već su se jasno nazirale Bročice, ta prva linija obrane cijeloga grada Novske. Otac mi je bio u kabini sa dva brata, Mambe i mlađeg Mambe, kako smo ga svi i zvali, te je samo i vozio tu 150-icu kud god je trebalo ići, a nije nimalo lako biti čista meta neprijatelju, jer okolo su bili sve opasni tereni, i tako prevozeći non-stop, što nas što vojsku, što municiju, je prilično opasan zadatak kojeg je i prihvatio kao takvog. Stigli smo pod sam nadvožnjak i počeli se iskrcavati. Dečki iz ostalih vodova počeli su me grliti, te poneki i nositi po ramenima, a ja ni sam nisam znao da su oni odmah znali što se gore uopće zbivalo. Svi su čuli kako sam jednog uspio raniti, morao sam im prepričavati jer je stvarni događaj bio drugačiji od onoga kojeg su čuli preko motorole. Ponosno sam u rukama imao i taj RUP 12, koji su Srbi od straha odbacili tj. da im ranjenik može brže bježati uzbrdo. Otac me je pred svima ponosno i čvrsto zagrlio. Čuli smo potom da ni Vegać nije u životnoj opasnosti, te da se nalazi u kutinskoj bolnici i da će ga prebaciti u Zagreb, a potom i u Krapinske toplice. Oguljeni Vegaćev janjac, onako nabijen na kolcu, ostao je jedini u kamionu, te kao da smo na njega već i zaboravili. Konačno je stigla i radosna zapovijed, koju je moj otac jako dobro znao, jer je vrijeme većinom provodio u zapovjedništvu, a to je bilo da svi idemo na par dana u Zagreb kako bi se malo opustili i odmorili od svih tih nemilih terena, a pogotovo od ovog zadnjeg, sa jednim ranjenim suborcem. Od tada nisam mogao biti skroz dobar, te kao nekad pričljiv s dečkima koji su napustili svoj položaj u najgorim nam trenutcima, jer za mene osobno to nimalo nisu Tigrovi. Bili smo itekako spremni za polazak, a i sve naše naoružanje je išlo sa nama jer osobno se naoružanje nikad i nikome ne ostavlja. Za Zagreb smo išli s dva kamiona, jer je jedan ionako morao po vojnu opremu u bazu Petruševac, kao našu matičnu bazu 4. Bojne Tigrova. Došli smo u svoju bazu, te s janjetom s Krički uputili smo se svi kompletno, cijeli moj vod kod nas, kod mene i mog oca. Majka i braća su bili presretni što smo konačno doma, živi i zdravi što im je najvažnije. Počeli smo peći to janje koje je ranjeni Vegać još uspio oguliti, a ja sam sa dijelom ekipe otišao kupiti pivo i ostale namirnice koje su nam bile potrebne za cijelu tu noć. Ta noć mi je ostala u jako lijepom sjećanju zbog toga što je naknadno došao i zapovjednik, tada satnije, a danas nažalost pokojni Damir Tomljanović Gavran sa svojim službenim autom. Bio je to policijski stojadin s rotirkama. Došla je i od suboraca nam Sinkea, zvanog i Štrudla, tadašnja cura, koja je bila iznimno lijepa, ali jedina cura pored cijeloga voda, ali pošto je i ona bila u Vojnoj policiji mislim da je jako dobro i navikla se na to. Sinkejevu tadašnju curu zvali smo Duda, već je bila napredovala, imala je neki veći čin, ali isto tako danas je pokojna kao i mnogi dečki i cure, boreći se te užasne ’91. za neovisnost Hrvatske. Pekli smo janjca i pričali dogodovštine s terena, a kako su dečki toliko i mene spominjali, tako se i moja majka pitala što li se sve to desilo, al sve je te godine bila neka normala, koju nitko nije niti malo doživljavao, pa tako s i majka smirila i opustila s nama, hrvatskim vojnicima. Ispred kuće je bio naš maskirni fićek, kojeg smo sami obojali i bio je samo za grad, te naravno nije imao tablice. Tako da je vozni park bio dva policijska auta i maskirni fićo. Ovu ratnu priču 1. aktivne brigade Tigrovi posvetio bih danas pokojnom zapovjedniku Damiru Tomljanovići Gavranu i svim poginulim Tigrovima Darko Zulfić Zuja Udruga Hrvatski dragovoljac 1991/Večernji.hr