USUSRET ZNANSTVENOMU SIMPOZIJU – UBIJENA I RANJENA DJECA U DOMOVINSKOM RATU (4)

»Roditelji ubijene djece teško se nose s time da njihove djece više nema, pitaju se: Zašto su ubijeni? Tko ih je ubio? Što bi danas bili? Najteže im pada što za zločine nitko nije odgovarao. Malo se u javnosti govori o stradavanju djece u Domovinskom ratu.«

U agresiji na Hrvatsku zadarsko područje bilo je od posebnoga strateškoga interesa neprijateljskim postrojbama. Taj dio Hrvatske bio im je važan zbog izlaza na more, a presijecanjem glavne prometnice preko Novskoga ždrila prekinula bi se komunikacija s unutrašnjošću Hrvatske. Upravo iz toga razloga prvi cilj napada neprijatelja već u lipnju 1991. bilo je selo Kruševo, a 11. rujna i Jasenice, dva mjesta s potpuno hrvatskim stanovništvom. Pod snažnim pritiskom nadmoćnijega neprijatelja probijene su crte braniteljske obrane te je okupirano područje Masleničkoga mosta i Novskoga ždrila. Sve je to bila uvertira za daljnje osvajanje teritorija u zadarskom zaleđu s uništavanjem imovine i masovnim progonom i pokoljem stanovništva. Najveći pokolj dogodio se 18. studenoga 1991. u Škabrnji i Nadinu, gdje su četnici zaklali i izmasakrirali 81 osobu. Grad Zadar prvi put je bio napadnut topništvom 16. rujna, a najžešći napadi bili su od 4. do 6. listopada. No unatoč svemu Zadar je obranjen, a 6. listopada slavi se kao Dan obrane grada Zadra. Neprijateljsko djelovanje bilo je usmjereno i na civile pa je od posljedica ratnoga djelovanja u Zadarskoj županiji poginulo 400-tinjak civila, od toga 19 djece, a ranjeno je bilo 62 djece i 140 odraslih.

Među ranjenim civilima bila je i Ljubica Krcić, predsjednica Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata Zadarske županije. Govoreći o motivima osnivanja udruge i njezinu djelovanju, navodi: »Nedužne žrtve i njihove obitelji koje su pretrpjele nenadoknadive gubitke trajno su nas zadužile na očuvanje i širenje istine o Domovinskom ratu. Kako bismo se okupili i pomagali si uzajamno, osnovali smo udrugu, ne znajući što nas sve čeka.« Nerado se prisjećajući svojih osobnih stradanja. Samo kratko navodi: »Prije Domovinskoga rata radila sam u hotelu ‘Preko’. Za vrijeme Domovinskoga rata živjela sam u Zadru s dvoje djece dok je suprug bio na ratištu. Tijekom granatiranja Zadra u stan u kojemu smo bili pala je granata. Moj sin koji je tada imao pet godina ranjen je u glavu. I ja sam ranjena. Oboje imamo 50-postotni invaliditet. Srećom, tada osmogodišnja kći prošla je bez tjelesnih ozljeda, no na svima nama to ranjavanje i cijeli rat ostavili su trag koji smo se trudili zaliječiti godinama nakon rata. Moj suprug je hrvatski branitelj dragovoljac, hrvatski vojni invalid koji je na ratištu proveo pet godina. Zahvaljujući snazi naše obitelji, međusobnoj podršci, živimo normalan život. No kao majci uvijek mi je bilo bolno izgubljeno djetinjstvo moje djece, kao i sve ostale djece zahvaćene ratnim vihorom. Posebno je teško zbog ubijene djece koja još nisu počela ni živjeti.« Govoreći o podatcima o civilnim žrtvama u Zadarskoj županiji, ističe: »Poznato je da institucije nemaju popis civilnih stradalnika Domovinskoga rata RH. Pisali smo svim institucijama tražeći podatke o poginulim civilima. Nažalost svi su nas odbili s obrazloženjem čuvanja tajne osobnih podataka. No znamo da nisu imale točne podatke jer je udruga nakon što je skupila podatke nekim lokalnim zajednicama davala informacije o stradalnicima na njihovu području. Udruga je prikupljala podatke na razne načine. Prema našoj evidenciji u Zadarskoj je županiji poginulo, ubijeno i masakrirano 389, a ranjeno 203 civila. Hrvatska nema popis poginulih civila jer institucije nisu radile svoj posao, što je za svaku osudu. Podatci koje je prikupila udruga grupirani su po mjestu stradavanja, datumu rođenja i datumu stradanja. Zbog tajnosti podataka nismo u mogućnosti dati popis. Najviše civila ubijeno je na benkovačkom području. U Zadarskoj županiji poginulo je i ubijeno 19 djece, jedno dijete pod drugim okolnostima i jedno dijete koje je rođeno u Zadru ubijeno je u Erveniku u Šibensko-kninskoj županiji.« U evidenciji udruge sljedeća su ubijena i poginula djeca kojima zbog tajnosti podataka udruga nije navela prezimena: Marija rođ. 1982., Biograd na Moru, ubijena 1992. vatrenim oružjem na cesti Vrana – Pakoštane Ante rođ. 1984., Biograd na Moru, ubijen 1992. vatrenim oružjem na cesti Vrana – Pakoštane Marija, Ante i tata Ivan su ubijeni istoga dana Šime rođ. 1990., Sveti Filip i Jakov, ubijen 1993. od granate Danijel rođ. 1986., Sveti Filip i Jakov, poginuo 1992. od mine Jure rođ. 1988., Popovići – Benkovac, poginuo 1994. u Zadru od nagazne mine Mira rođ. 1975., Medviđa – Benkovac, ubijena 1993. vatrenim oružjem Marin rođ. 1975., Bibinje, ubijen u Debeljaku 1993. vatrenim oružjem Jure rođ. 1984., Pridraga, ubijen 1991. od granate Marin rođ. 1980., Kruševo, poginuo 1993. od kasetne bombe u Zadru Marko rođ. 1982., Sveti Filip i Jakov, poginuo 1994. od bombe Hrvoje rođ. 1975., Zemunik Donji, poginuo 1991. od mine Dubravko rođ. 1977., Zadar, ubijen 1991. od granate Tomislav rođ. 1973., Zadar, ubijen 1992. od bombe bačene u sklonište Miljenko rođ. 1979., Zadar, poginuo 1993. od mine Perica rođ. 1976., Zadar, ubijen 1991. od granate Marijo rođ. 1979. poginuo u Zadru 1993. od kasetne bombe Vladimir rođ. 1980., Zadar, poginuo 1995. od mine u Dobroj Vodi – Benkovac Davor rođ. 1975., Popovići – Benkovac, poginuo u Zadru 1993. od mine Slobodan rođ. 1981., Zadar, ubijen 1992. vatrenim oružjem, a potom zapaljen u Erveniku, Šibensko-kninska županija Darko rođ. 1975., ubijen 1992. u Vrani – Pakoštane vatrenim oružjem (druge okolnosti)

Zašto su ubijeni? Tko ih je ubio?

Govoreći o roditeljima ubijene djece, Ljubica Krcić navodi: »Roditelji ubijene djece teško se nose s time da njihove djece više nema, pitaju se: Zašto su ubijeni? Tko ih je ubio? Što bi danas bili? Najteže im pada što za zločine nitko nije odgovarao. Malo se u javnosti govori o stradavanju djece u Domovinskom ratu. Nekoliko ubijene djece bili su prognanici koji su došli u Zadar i ondje su pokopani. Nakon završetka rata želja roditelja bila je da ih pokopaju u mjestu iz kojega potječu pa su ekshumirani i premješteni. To su dodatne traume i boli. Kada sam bila izabrana za predsjednicu udruge 2002. godine, razmišljala sam kako razgovarati s roditeljima ubijene djece. Kako ih pridobiti i steći povjerenje? Bojala sam se njihovih reakcija znajući da su zaprjeke u zakonu diskriminirajuće, da ne mogu ostvariti obiteljsku invalidninu ako su u radnom odnosu ili korisnici mirovine. Svojim napornim radom, poštovanjem, tolerancijom i brigom steklo se veliko povjerenje. Utjehu i savjete roditelji poginule djece nalaze u udruzi u kojoj mogu iskazati probleme s kojima se susreću. Naša im je udruga dugogodišnji prijatelj te se skrbi na sve moguće načine. Nažalost zakon o civilnim stradalnicima Domovinskoga rata ne pruža im dostojanstven život. Uz njihove izgubljene živote prestao je i život njihovih obitelji. Dio njih više nije među živima. Dobili smo informacije za dvoje roditelja koji se liječe od teške depresije. Kontaktirali smo s užom obitelji, koja im nije mogla pomoći. Jednostavno ne žele nikoga oko sebe. Posjetili smo ih s namjerom da im pomognemo na bilo koji način. Jednostavno nisu željeli nikakvu pomoć i tu smo bili nemoćni. To je bilo moje najteže i najgore iskustvo u radu svih ovih godina.«

Nadalje navodi: »Ranjena djeca u Domovinskom ratu danas su odrasli ljudi. Neki su izgubili i svoje roditelje, oni su posebna tužna priča. Mnogi od njih su bez donjih ekstremiteta. Udruga se brine za ortopedska pomagala koja financira naša Zajednica udruga civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata Hrvatske. U doba teške krize u Hrvatskoj je njihov status bio najgori, nisu se mogli zaposliti i to je bio jedan od gorućih problema. Udruga im je pisala posebne zamolbe za zapošljavanje i bilo je rezultata jer mnoga naša djeca rade. Mnogi su zasnovali svoju obitelj, nekima su propali brakovi (ovisnost, kocka i droga). Jedno nam je dijete umrlo od droge, a jedno je ubijeno vatrenim oružjem u dječjoj igri. Mogu reći da je status ranjenih civila u našoj županiji danas puno bolji zahvaljujući radu udruge: korisnici su osobne invalidnine, imaju prednost pri zapošljavanju, besplatne udžbenike, besplatan prijevoz za sve članove udruge i još neke olakšice koje im omogućavaju kvalitetniji život. Sve invalide s gotovom dokumentacijom uputili smo na reviziju invaliditeta te su svi dobili veći postotak invaliditeta. Nažalost nitko nije odgovarao za zločine jer institucije nisu ništa radile. Udruga svih ovih godina proziva institucije, ali nema nikakvih reakcija. Zahvaljujući vukovarskomu gradonačelniku, vidimo da se počelo nešto raditi na otkrivanju zločina. Nikada državno odvjetništvo nije kontaktiralo s nama osim s jednom našom članicom koja je svjedočila u Den Haagu.« Osvrćući se na rad institucija, ističe: »Mnogi žele skupiti bodove na ubijenim civilima u Domovinskom ratu. Mnogi su od nas tražili imena poginule djece, nekima smo izišli u susret, a mnogima nismo i ne ćemo. Uskladili smo popis poginule djece u Zadarskoj županiji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskoga rata. Udruga posjeduje slike poginule djece u Zadarskoj županiji, neki su htjeli da im dostavimo slike kako bi ih pokazali u Den Haagu na prosvjedu. Udruga ‘Documenta’ tražila je od nas popis svih poginulih u Zadarskoj županiji. Kada smo ih odbili, vrijeđali su nas. Tražimo da institucije vode evidenciju poginulih i ubijenih civila. Nadalje, goruće pitanje Hrvatske su nestali u Domovinskom ratu. Na području Zadarske županije nestalo je deset civila. Obitelji su u neizvjesnosti hoće li doživjeti da pokopaju svoje najmilije. Mnogi su bili zatočeni, tučeni, maltretirani i ubijeni u logorima. Oni koji su bili zavedeni kao zatočene osobe uz medicinsku su dokumentaciju ostvarili osobnu invalidninu. Mnogi nisu bili zavedeni kao zatočene osobe i nisu imali medicinsku dokumentaciju te nisu ostvarili status invalida. Žrtve seksualnoga nasilja obavijene su velom tajne. Srame se i ne žele da javnost zna što su proživjele. Naša udruga surađuje s Ministarstvom hrvatskih branitelja. Državna vlast, posebno ministar Tomo Medved, poslušala je naše probleme, a rezultat je toga najavljeno donošenje novoga zakona u 2019. godini.«

»Anđelu se ne zatvaraju oči«

Odlomak iz svjedočanstva Luce Čuline iz Pridrage o stradanju mještana i smrti djeteta: »Ja vidin Branka svog u krvi, on spušta onoga maloga prida me. Mali ko da me gleda. Ja pošla rukon da ću malome oči zatvorit. Prozujalo mi kroz glavu da stari narod kaže da ‘Anđelu se ne zatvaraju oči’. To je dite… Reka bi… Samo nema krila. I u jednom momentu ja mislin sad ću mu ugledati krila. To je anđel!!! Plave okice, slatko, šesno dite, sedam godina je ima. I on prida mnom i njegova krv, vako su mu probli (pokazuje na glavu) metak…« (Preuzeto sa stranica Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije: »Stradanje civila zadarske županije u Domovinskom ratu – Paljuv i Pridraga, Narodni list, Ivana Karamarko i Nikolina Kovačević«)