Raukar pravda svoju imovinsku karticu: ‘Nije mi uvjerljivo da sam baš ja najbogatija’
Urša Raukar komentirala je reakcije javnosti na objavljivanje njene imovinske kartice, kao i činjenicu da je prozvana najbogatijom članicom ekstremno lijeve stranke Možemo.
Sve nekretnine koje je navela u imovinskoj kartici dobila je obiteljskim nasljeđujem i u povratu u posljednjih 15-ak godina. A taj proces povrata, tvrdi Raukar, još uvijek nije gotov.
Odlučila je krenuti u proces denacionalizacije još 1996., kad je to postalo moguće prema Zakonu o povratu imovine. Kako kaže nije joj tada imalo smisla tražiti imovinu koja je oduzeta prije 60 godina, no odlučila se na to nakon što su je potaknuli prijatelji i pravnici.
Komentirala je reakcije javnosti na objavljivanje njene imovinske kartice, kao i činjenicu da je prozvana najbogatijom Možemovkom. Kaže kako joj nije uvjerljivo da je baš ona najbogatija od svih koji su obveznici ispunjavanja imovinske kartice.
“Rekla bih da postoji mogućnost da su se imovine drugih prikazivale u nekom manjem vrijednosnom registru. Dok sam ispunjavala karticu, nisam željela prikazati aproksivativne ili podcijenjene vrijednosti niti sam razmišljala da će to prouzročiti toliko negativnih reakcija. Ispunjavala sam je sa željom da prikažem apsolutno sve što posjedujem kao primjer transparentnosti koja je nužna pri obavljanju javnih dužnosti”, kaže.
Negativne reakcije u dijelu javnostipripisuje frustracijama zbog lošeg upravljanja državom. Šume u Klenovniku, koje je navela u kartici, dobila je natrag prije pet, šest godina nakon gotovo dvadeset godina sudskog procesa. Osvrnula se i na slučaj u kojem je nagodbom od Grada Zagreba dobila odštetu jer je kuća koju je njen otac naslijedio od svoje majke u Podsusedu srušena bez pitanja 1986. godine, pa je sud presudio u njenu korist nakon 25 godina procesa.
Raukar je nasljednica Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je prije 178 godina održao prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. On je njezin prapradjed.
Što sve posjeduje?
Prema imovinskoj kartici, Raukar-Gamulin je u vlasništvu ili suvlasništvu 13 nekretnina – 3 stana, 2 kuće s okućnicom, 2 poslovna prostora, 3 šume, vikendice sa zemljištem, vinograda i njive ukupne tržišne vrijednosti preko 29 milijuna kuna. Od tih 13 nekretnina, zastupnica Možemo je u suvlasništvu njih 9 s trećim osobama, dok četiri nekretnine ima u vlasništvu osobno i/li sa suprugom.
Raukar-Gamulin u imovinskoj kartici navodi da je članica Vijeća gradske četvrti Gornji grad Medveščak i da tu službu obavlja volonterski kao i da je članica Hrvatskog društva filmskih djelatnika.
U imovinskoj kartici stoji kako njena sadašnja plaća kao saborske zastupnice iznosi 15.791,79 kuna neto te u ostalim prihodima prima iznos nešto manji od 21 tisuću kuna na mjesečnoj razini od imovine i imovinskih prava te primitak bračnog druga u iznosu od 5.754,75 kuna.
Bračni par Raukar-Gamulin posjeduje i umjetnine vrijedne 120.000 kuna koje su dobili u nasljedstvo te zlatne poluge vrijedne 50.000 kuna koje su kupili. Zastupnica je vlasnica i udjela u fondu ZB Invest u vrijednosti oko 2.500 kuna, a ima i štednju nešto veću od 63 tisuće eura.
“Roditelji nisu bili imućni. Imam naslijeđe obitelji od prije rata, imam obiteljsku kuću u Bosanskoj, živim sa suprugom u stanu od njegovih roditelja na Gornjem gradu. Imam stan koji sam naslijedila od pokojne sestre u Martićevoj, dio stana u Palmotićevoj koji sam naslijedila od pokojne tete. Denacionalizacijom mi je vraćeno po pola dva mala poslovna prostora. Posebno me veseli, vraćeno mi je skoro sto hektara šume na području Klenovnika i Ivanca, dobila sam spor sa Zagrebom, milijun kuna. Pokojna sestra i ja samo pokrenule 1986. kad su nam srušili kuću koja je moja baka sinu poklonila Podsusedu, tamo je sagrađena sportska dvorana”, rekla je nedavno za N1.
Urša Raukar – najpoznatija po “plakanju” zbog Hasanbegovića
Raukar je dugogodišnja ljevičarska aktivistica, a u središtu javnosti našla se 2016. godine, kada je bila jedna od sudionica prosvjeda organizaciji Platforme 112, pod nazivom “Smrt slobode izražavanja”, jer je za ministra kulture u Vladi Tihomira Oreškovića i Tomislava Karamarka postao povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović, a ministar branitelja Mijo Crnoja.
“Zlatan Hasanbegović ne priznaje antifašizam, Zlatan Hasanbegović je član bleiburškog zdruga, potpuni anononimac u hrvatskoj kulturi. Hrvatska kultura sa svojom prošlošću i budućnošću ne smije dozvoliti da takav čovjek bude ministar kulture”, nabrajala je Raukar u hodu tadašnjem zastupniku Ivanu Lovrinoviću, uz glumu i afektiranje koje su mediji kasnije prozvali plakanjem.
Ona je nakon te scene za medije tvrdila kako je plakala jer je izbor Hasanbegovića za ministra kulture nešto što je mislila da je bilo moguće u Hrvatskoj 1941. , ali ne i 2016. godine. Tada je također kazala kako ne pripada nijednoj udruzi, osim Hrvatskom društvu dramskih umjetnika, a da kao građanka na cestu izlazi već 25 godina.
Suradnja s Tomaševićem od 2010.
Urša Raukar je bila u središtu javnosti kao jedna od najglasnijih i medijski najeksponiranijih prosvjednica protiv izgradnje projekta Cvjetni trg 2010. tijekom prosvjeda u Varšavskoj kada je završila u pritvoru.
Prosvjedovala je glumica i protiv američke politike 2003., odnosno protiv američkog napada na Irak, a iza sebe ima i sudjelovanje u prosvjedima za Radio 101, za povrat imena Trga žrtava fašizma i protiv promjene imena zagrebačkog trga po komunističkom zločincu i diktatoru Josipu Broza Titu.
Tijekom 2016. godine uporno je tražila smjenu Zlatka Hasanbegovića pa je tako sudjelovala u organizaciji tribina protiv njega, a pod nazivom “Građanski sat u obranu demokracije!”. Tribinu su organizirali Platforma 112 i Antifašistička liga Hrvatske, a na njoj su između ostalih sudjelovali Urša Raukar, Dragan Zelić tadašnji član GONG-a, a današnji SDP-a, kontroverzni redatelj Oliver Frljić i Marina Škrabalo (GONG, Centar za mirovne studije, Solidarna) koja je danas bliska Možemo.
Zbog Hasanbegovića, “Kulturnjaci” su planski ocrnjivali Hrvatsku u stranim medijima, pa su tako tekstovi o fašizaciji Hrvatske pisani u Foreign policyju i francuskom Liberationu.
Prije ulaska u politiku – bila predsjednica Zakladne uprave zaklade Solidarna
Zaklada za ljudska prava i solidarnost, “Solidarna“, koju je osnovalo 55 pojedinaca i udruga kako bi navodno podržali građansko djelovanje na promociji i zaštiti ljudskih prava pokrenuta je krajem 2016-, a. predsjednica Zakladne uprave je bila Urša Raukar.
Podsjetimo, individualni osnivači Zaklade su brojni aktivisti od kojih su danas mnogi političari u stranci Možemo: Dražen Lalić (bivši član Instituta otvoreno društva Hrvatska), Tomislav Tomašević (Možemo), Vedran Horvat (Tomaševićev Institut za političku ekologiju, Heinrich Böll Stiftung), Vesna Teršelič (Documenta), Ivan Zidarević (LGBT aktivist, SDSS-ova politička akademija) , Viktor Vučetić, Teodor Celakoski (Možemo), Tomislav Domes (Možemo, Institut za političku ekologiju), Bernard Ivčić (Zelena akcija), Tin Gazivoda (Otvoreno društvo), Mladen Majetić (Kuća ljudskih prava), Igor Roginek(nekadašnji član Vladinog Savjeta za razvoj civilnoga društva), Ivana Zanze(Roda), Nadežda Čačinović(Nova ljevica), Urša Raukar(Možemo), Vili Matula (Možemo), Nicole Kwiatkowski(udruga Franak), Vanja Škorić (GONG), Berto Šalaj (GONG), Teodor Petričević(ACT grupa), Petra Rodik (udruga Franak), Gordan Bosanac (Centar za mirovne studije, Možemo), Sandra Benčić(Centar za mirovne studije, Možemo), Ivan Novosel(Platforma 112), Suzana Kunac(AEM, B.a.b.e.), Nataša Škrbić(H-alter), Nenad Zakošek(GONG), Ivan Blažević, Martina Horvat(Good inicijativa), Sanja Sarnavka(B.a.b.e.), Dražen Hoffmann (Možemo), Goran Jeras(Zadruga za etično financiranje), Nives Miošić-Lisjak(GONG, CESI, Možemo), Sara Lalić (Centar za mirovne studije), Marina Škrabalo(GONG, Centar za mirovne studije), Tea Škokić (Institut za etnologiju i folkloristiku), Blaženka Sečkar(GONG), Vesna Mihoković Puhovski(Forum za slobodu odgoja, Protagora), Nenad Puhovski(ZagrebDox), Zoran Grozdanov(Sveučilišni centar za protestantsku teologiju), Ilinka Serdarević(Udruga Terra), Silvia Žufić Dujmović(Centar za građanske inicijative Poreč), Sunčica Damjanović(Centar za građanske inicijative Poreč), Nataša Vajagić(Centar za građanske inicijative Poreč), Fani Bugarin Šoljan(Centar za građanske inicijative Poreč), Sniježana Matejčić(Centar za građanske inicijative Poreč), Jelena Berković(GONG) i Mirjana Matešić (Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj).
Raukar i Borić podržavale Ivu Josipovića
Prije nego su ušli u politiku aktivisti Vili Matula, Urša Raukar i Rada Borić podržavale su 2015. godine, u tadašnjoj predsjedničkoj kampanji SDP-ovog kandidata Ivu Josipovića.
U to vrijeme navedenim aktivistima u fokusu su bili promicanje ženskih prava, prava nacionalnih manjina, okoliš, LGBT prava.
Izvor:Narod.hr
Autor: ig/Foto: Denis Cerić/Hina
