Šator je prva crta obrane Hrvatske

31.10.2014. 09:39:36

Nikada u povijesti naše aktualne Hrvatske nije među vlastodržcima bilo toliko zabrinutosti za zdravstveno stanje hrvatskih branitelja. Naravno, nisu zabrinuti za sve branitelje, nego samo za one koji pod šatorom u Savskoj 66 ugrožavaju – ne svoje zdravlje, nego njihove tajne planove. Nije njih briga za one branitelje koji po bolnicama ili kod kuće trpe strašne bolove i čekaju na liječenje, niti za one koji u očajanju beznađa dižu ruku na sebe. Dvadesetak godina nitko se nije ni osvrnuo na možda i 3.000 hrvatskih branitelja koji su sebi oduzeli život, među kojima i pet 100% invalida. Takve nitko ne broji, kao da su žohari ili komarci. Nitko nije ni trepnuo kada su tri 100% invalida umrla jer živi nisu dočekali početak liječenja koje im je bilo hitno. Kada umre hrvatski branitelj, za njih je to dobrodošlo olakšanje – jedan manje koji troši državni novac i jedna usta manje koja bi mogla pričati nezgodne priče. Ali kada hrvatski branitelji prosvjeduju na popločenom prilazu „njihovog“ ministarstva na hladnoći i vlazi, najveće političke face strašno su zabrinute za njihovo zdravlje i „savjetuju“ im da se vrate „u svoje tople domove“, jer „doista nemaju niti jedan razlog za prosvjed, jer im do sada ništa nije oduzeto i ne će biti dok je ove vlade“. Tako i slično u glas zbori genijalni dvojac – Ivo Josipović i Zoran Milanović, a potvrđuje i nešto sitniji za sada još ministar Predrag Matić. Pa što je tim fanaticima da „iz čistog mira, bez ikakvog povoda“ provode ovogodišnju jesen u hladnom šatoru, spremni ostati tamo mjesecima? Je li doista tako kako ti šefovi „mantraju“, ili se nešto mnogo krupnije događa i uzrokuje takav bezkompromisni stav stvaratelja države? PUZAJUĆI PROGRAM „DEHRVATIZACIJE“ Od dolaska na vlast, današnji „šefovi“ provode vrlo opaki program koji se odvija „puzajući“, kao nekada srbijanska agresija – najprije mali napad, pa puno priče, pa opet mali napad, sve u nadi da ovca ne će primjetiti da joj se približava nož. Konkretno to je izgledalo ovako. Čim su došli na vlast, kao pravi boljševici napravili su „revoluciju“ među ministarstvima. Ministarstvo hrvatskih branitelja izgubio je taj pridjev i postalo ministarstvo branitelja. U našoj bezazlenosti, možda i naivnosti, mi nismo ni primijetili svu malignost ovog poteza. To ministarstvo zatim je preseljeno u nekadašnji neboder „Industrogradnje“ u Savskoj cesti 66. Ali, gle slučajnosti! U istom neboderu smješteno je i ministarstvo socijale koje vodi Milanka Opačić, osoba ni malo sklona domoljublju. Ni u tome nismo vidjeli ništa sumnjivo vjerujući da se radi samo o fizičkom smještaju službenika. OPSKRBNINA „SKLIZNULA“ OPAČIĆKI Ali, onda slijedi izmjena Zakona o pravima hrvatskih branitelja za koji je ministar Predrag Matić dokazivao iz petnih žila da ne će smanjiti ni jedno pravo branitelja. No nije bilo tako. Udarili su po najsiromašnijima za koje su mislili da se ne će moći braniti. Tzv. „opskrbnina“ (zapravo sramotna milostinja) za branitelje koji nemaju baš ništa koja je iznosila depresivnh 1.097 kuna, neprimjetno je „skliznula“ k Milanki u socijalu i „istanjila“ se na još sramnijih 800 kuna. Tu je manje važno da je jedna sramota zamijenjena drugom, još većom. Važnije je da o ljudima koji su se žrtvovali u borbi za slobodu „brine“ osoba kojoj su oni i svi mi zajedno „zadnja rupa na svirali“. Najgore od svega je to da ni to poniženje branitelji ne mogu dobiti ako imaju neku nekretninu (najčešće kućicu naslijeđenu od roditelja), nego ju moraju dati u hipoteku u korist države, odakle bi lako mogla skliznuti za uvijek u ralje države, a odatle daljnjim transakcijama možda tajkunima ili nekim drugim ljudima koji su „zaslužniji“ za državu od branitelja. Ni tada još nismo shvaćali kuda voda teče, odnosno da bismo i mi ostali trebali u dogledno vrijeme „odlepršati“ pod Milankine skute, a onda zbog siromaštva postati beskućnici. PUT KA UKIDANJU INVALIDA Nismo obratili dovoljno pažnje na „jedinstveno tijelo vještačenja“, odnosno na to da će nam netko ponovo određivati stupanj invalidnosti sa željom naravno da ga smanji koliko god može. Već duže vrijeme u javnosti se priča o nekim novim tablicama tjelesnog oštećenja kojima se ukida pojam invalida. Umjesto toga uvodi se pojam „osobe sa smanjenom radnom sposobnošću“. „Fora“ je u tome da svatko od nas još ima nekakve ostatke radne sposobnosti, npr. može uhvatiti telefonsku slušalicu ili si može u WC-u obrisati stražnjicu. Dakle 100% smanjenja radne sposobnosti ima samo onaj tko je „biljka“ u krevetu. Drugim riječima, nema uopće 100% invalida I. skupine. Ona se „ukida“. Prepolavlja se i naknada za tuđu njegu i pomoć. Od sada će naše njegovateljice (najčešće supruge) u 17 sati „zatvoriti dućan“, pa možemo otići pred Milankina vrata da nas ona dalje njeguje (noću, za vikend i u vrijeme blagdana i godišnjeg odmora). Naše njegovateljice naime nemaju ni dnevnog, ni tjednog, ni godišnjeg odmora. One su „niža rasa“ izvan zakona, ali do sada su za to dobivale barem neku naknadu. U DRUŠTVU S PARTIZANIMA I ČETNICIMA „Progledali“ smo tek kada smo saznali da su u mirovinskom zakonu tiho i potajno prihvaćene nove odredbe po kojima se braniteljske mirovine razdvajaju na dva dijela i to dio koji su branitelji odradili prije rata i dio koji bi se trebao zvati „ratni dodatak“. E taj dodatak bi oni dobili ako država ima novaca, a ako nema dobili bi samo dio ili – ništa. Dakle, prosječan branitelj trebao je ići u rat s najmanje 60 navršenih godina, pa da u toj odredbi bude barem malo pameti. Koliko su staža mogli sakupiti mladići koji su u rat otišli s 25, 20 ili čak i manje od 18 godina? Možda bi se nekako „provukli“ malobrojni sretnici koje nije ništa pogodilo i koji su radili prije rata, a i poslije rata skupili kakav-takav staž, makar ni oni ne bi bili daleko od socijale. Ali za nezaposlene i invalide to je jadan kraj u nekoj ubožnici. Kao vrhunac svega u našem društvu našli su se partizani i domobrani iz prošlog rata, a iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja kriomice je nestala odredba da prava iz tog zakona nemaju pripadnici neprijateljskih postrojbi. Tako su malo po malo stvoreni uvjeti da sva ili gotovo sva prava hrvatskih branitelja „otplove“ u socijalu. Nakon toga više nema razloga za postojanje Zakona o pravima hrvatskih branitelja, nego bismo imali Zakon o pravima branitelja. Na poslijetku više ne će imati smisla ni Ministarstvo branitelja (svih zajedno), pa ćemo imati jedinstveno ministarstvo branitelja i socijale. Tamo ćemo se moći družiti s „partizanima“ rođenim poslije Drugog svjetskog rata, kao i s četnicima iz naše generacije koji su nas u ratu zasipali smrću i ognjem, palili sela, mučili zarobljenike i silovali naše žene, pa čak i muškarce. NAPAD NA NAZORA DA SE UKINE DOMOVINSKI RAT Nakon što hrvatski branitelji nestanu s lica zemlje i utope se u socijali, oni više ne će moći imati organiziranu snagu, jer će s njima biti „antifašisti“ i suvremeni „četnici“, pa više nitko ne će moći spriječiti da se Domovinski rat elegantno „pretvori“ u Građanski rat na ovim prostorima (tko nas, bre, zavadi). Da baš nitko više ne „talasa“ spominjući Domovinski rat napali su Dokumentarni centar Domovinskog rata postavivši u njegovo upravno vijeće umjesto uglednog povjesničara akademika Franju Šanjeka relativno nepoznatog sociologa i asistenta na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Krunu Kardova i Čedomira Višnjića. Kruno Kardov je veliki prijatelj i suradnik Vesne Teršelič, čelnice Documente, koja već godinama svojim aktivnostima iskrivljuje činjenice iz Domovinskog rata s ciljem da „svi budemo jednako krivi“, a srpske agresije – nema. Čedomir Višnjić je tijekom rata bio obavještajac vojske tzv. SAO Krajine surađujući s predstavnicima 13. brigade srpske vojske tzv. SAO Krajine. Konačan cilj je očit – smjena uspješnog znanstvenika Ante Nazora i postavljanje na njegovo mjesto – Vesne Teršelič. Nakon toga lako bi se promijenilo i ime te institucije npr. u Centar za istraživanje Građanskog rata na našim prostorima. „DRUGA REPUBLIKA“ NA „ANTIFAŠISTIČKIM“ TEMELJIMA ODLAZI U „REGION“ Nakon obračuna s Domovinskim ratom i njegovim braniteljima trebalo je dobiti još jedan mandat i za Ivu Josipovića i za „kukurikavce“. Novi mandat iskoristili bi za potpuno ekonomsko uništenje Hrvatske, nakon čega bi napisali novi Ustav i formirali „drugu republiku“ na temeljima „antifašizma“, te na kraju „utopili“ Domovinu u „region“ pod dominacijom Srbije kao u „dobra stara vremena“. Tako bismo nakon dobivenog rata „šaptom“ izgubili tako krvavo stvorenu državu. Iako dugo nismo uspjeli „pročitati“ tu suptilno i podmuklo postavljenu zamku, to smo ipak učinili, iako poprilično kasno. Maske su pale i vlastodržci sada ne znaju što bi učinili. Branitelji su u šatoru i reflektori obasjavaju taj skroviti pakleni plan. Iz petnih žila se trude dokazati da se braniteljima prava ne će umanjivati. No tko bi im vjerovao? Nije riječ samo o tome da lažovu nitko ne vjeruje čak ni kada istinu govori. Radi se o tome da oni nikome ne mogu obećati ništa kad bi i iskreno htjeli, pa čak ni to da će izbjeći bankrot države. ŽIVOT I ZDRAVLJE NE ŽALIMO KAO NI 1991 To je pravi razlog dolaska i ostanka hrvatskih branitelja u šatoru na neodređeno vrijeme. Naše zdravstveno stanje, kao i moguće daljnje žrtve manje su važne od cilja, a to je očuvanje hrvatske države onakve kakvu smo stvarali, s našom krvlju u njezinim temeljima. Život i zdravlje nismo žalili ni 1991. godine i nema razloga da ga žalimo danas. To nikako ne mogu razumijeti „jugosloveni“ koji su 1991. godine bili duboko u zagrebačkim podrumima ili čak daleko od njega, sve do Bruxellesa. Njima nije bila potrebna Hrvatska, a nije ni danas. Oni ne znaju što je ljubav prema Domovini, iako nam Josipović bezobrazno u lice dobacuje da domovinu voli jednako kao mi, a svirao je klavir dok smo mi ginuli. Možda on doista voli domovinu, ali ne istu kao mi, nego možda „region“ ili „jugosferu“.   I dok je Hrvatska napadnuta iznutra, šator nam je prva crta obrane. Zato smo došli i ostajemo tamo.   Mario Filipi Izvorni članak pogledajte OVDJE

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.