Bivši obavještajac, oficir "Vojske Republike Srpske" Dane Lukajić, nepravomoćno je osuđen na 6 godina zatvora na Županijskom sudu u Zagrebu zbog mučenja zarobljenih hrvatskih vojnika u logoru Manjača (kod Banja Luke). Među ostalim, izjavama žrtava i dokumentima kojima je sudsko vijeće raspolagalo, utvrđeno je da je osim što je to zapovijedao podređenima i sam osobno zlostavljao zatočenike - udarao ih je po glavama drškom pištolja, tukao čekićem po rukama, čupao nokte. Prema vlastitom priznanju, bio je šef jednoga od operativnih istražiteljskih timova čija je zadaća bila iznuditi priznanja od zatočenika uz pomoć raznih oblika fizičke torture, pa čak i seksualnog zlostavljanja. Lukajić i njegovi suradnici vješali su žrtve o strop, gurali im policijske palice u anuse, tukli ih po genitalijama. Podsjetimo kako je Manjača bila jedan od najokrutnijih koncentracijskih logora što su ih držali Srbi, a s prekidima je funkcionirao tijekom 1991/92. i 1995. godine. Bio je namijenjen za zatvaranje i ispitivanje hrvatskih i muslimanskih vojnika i civila. Budući da su mediji otkrili njegovo postojanje i poslali u svijet snimke, bosanski Srbi su ga bili primorani zatvoriti krajem 1992. godine, ali je bio ponovno otvoren na neko vrijeme u listopadu 1995-e. Broj ubijenih ni danas nije poznat (MKSJ je svojedobno tvrdio kako je na toj lokaciji usmrćeno 10 žrtava, dok neki drugi podaci govore o 50). Različiti izvori navode kako je kroz njega prošlo između 3 i 8 tisuća ljudi, mada ni to nije egzaktno utvrđeno. Međunarodni sud prave (ICJ) potvrdio je kako je u blizini logora pronađena masovna grobnica s ukupno 540 posmrtnih ostataka, te da je vjerojatno riječ o žrtvama iz Manjače. Logor je tijekom hrvatskog Domovinskog rata uspostavila "JNA" koja je tamo do početka oružanih sukoba u BiH držala na stotine zarobljenih hrvatskih branitelja (pripadnike policije i vojske) i civila, a potom su u njega dopremani i muslimani. Međunarodni crveni križ svojedobno je objavio brojku od 3.737 zatočenika, ali treba imati u vidu da se on od razdoblja do razdoblja mijenjao, te da su zatočenici povremeno i premještani iz logora u logor kako bi se onemogućila njihova evidencija od strane MCK ili drugih međunarodnih institucija i organizacija. Prema svemu što se zna, sastojao se iz tri štale (koje su bile dijelovi nekadašnje stočarske farme) kapaciteta po 500 osoba, pri čemu je svaki zatočenik imao na raspolaganju ispod 1,5m² prostora. Ljudi su ležali na betonskom podu, smješteni u krajnje nehigijenskim uvjetima, izloženi fizičkom i psihičkom teroru (pod izlikom "prikupljanja podataka o neprijateljskim snagama"). Logor je bio opasan ogradom visini 2-3 metra, a čuvali su ga vojnici s dresiranim psima. Prema svjedočenjima logoraša, pojas uz samu ogradu bio je miniran (kako bi se spriječila mogućnost bijega), a postojala je i samica. U kolovozu 1992. godine broj zatočenika Manjače se udvostručio, nakon što su mnogi u njega prebačeni iz logora Omarska (kojega su Srbi morali zatvoriti zbog međunarodnog pritiska). Među stražarima i zlostavljačima bilo je i četnika (pripadnika "Belih orlova"), a zanimljivo je da su u njega dopremani i neki Srbi - dezerteri, odnosno, oni koji su odbijali odlazak na frontu. Čuvara je bilo oko 50, dok je broj onih koji su poput osuđenog Lukajića ispitivali i mučili zatočenike još uvijek nepoznat. Zatvaranje u logore i mučenje ljudi jedna je od najtežih povreda Ženevske konvencije i predstavlja zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Podsjetimo da je Srbin Milomir Stakić osuđen na 40 godina zatvora zbog progona, istrebljenja i deportacija muslimana i Hrvata u zarobljeničke logore na području Prijedora, Radoslav Brđanin na 32 godine (zbog progona, mučenja i deportacija ne-srpskog stanovništva), Nikola Kovačević na 12 godina zbog odvođenja civila u logor Manjača, a Mirko Graorac je pod optužbom da je bio stražar u istom logoru najprije na Županijskom sudu u Splitu osuđen na 20 godina, da bi mu nakon žalbe kazna bila smanjena na 15 godina. Imajući u vidu ove presude, potpuno je nejasno kako jedan od glavnih ljudi u logoru Manjača (šef operativnog tima za ispitivanje zatočenika), uz sve dokazane činjenice i nesporno priznanje vezano za funkciju koju je u hijerarhiji logorske uprave imao, može dobiti tako blagu kaznu!? Njegove tvrdnje kako "nije znao što se sve radi u logoru", te da je "uvijek bio za humano postupanje i zaštitu zatvorenika" jednostavno su tragikomične i nikako se ne mogu shvatiti ozbiljno. Uostalom, u obrazloženju presude sudac Dražen Kevrić je rekao kako je dokazima i izjavama svjedoka u cijelosti srušena obrana optuženog i utvrđeno počinjenje ratnog zločina, te zaključio: "Lukajić je na Manjači postupao s izravnom namjerom. Bio je svjestan svog položaja kao obrazovani oficir bivše JNA i znao je da se treba pridržavati Ženevskih konvencija, ali to nije činio".

Zapovjednik logora Manjača nepravomoćno proglašen krivim za zvjersko mučenje zarobljenika

Zna li se sve to, krajnje je nejasno kako čuvari logora i ostali sudionici u zločinu ove vrste koji su postupali po nalozima i zapovijedima Lukajića i njemu sličnih mogu biti osuđeni na teže kazne od onih što se izriču njihovim nadređenima koji su samim time što su u logorskoj hijerarhiji bili na višim pozicijama i odgovorniji za sve što se tamo događalo. Ako se mučiteljima iz srpskih logora i nalogodavcima zločina protiv čovječnosti i ratnih zarobljenika dosuđuju tako blage kazne, zar je onda čudno što je Milan Marinković za mučenje dvojice naših redarstvenika u Borovu Selu dobio sramotnu kaznu od tri i pol godine zatvora - koju mu Vrhovni sud Republike Hrvatske još dodatno smanjuje za 6 mjeseci!? Treba li čovjek biti pravni ekspert kako bi zaključio da su to blaže kazne od onih koje se izriču za obična kriminalna djela, iako je riječ o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnim zločinima protiv ratnih zarobljenika i teškom kršenju Ženevske konvencije!? Na kraju, pitam se: Znači li to da je general HV i organizator obrane Osijeka Branimir Glavaš veći ratni zločinac od Lukajića, Marinkovića i njima sličnih, budući da mu je hrvatski sud "odrezao" 8 godina? Osobno bih jako volio čuti objašnjenje nekog pravnog eksperta vezano za tu (po meni) očitu nelogičnost u pogledu pravednosti i pravičnosti - a što bi morao biti krajnji cilj i svrha izricanja svake presude. Pravo i zakoni postoje upravo radi tih načela i ako se od njih odustane, što nam onda znače paragrafi, pravni i zakonski akti i čemu služi pravosudni sustav?   Zlatko Pinter