"Pomirenje nije moguće jer Hrvatska demonizira Srbe", kaže voditelj srpskog pravnog tima u Haagu Obradović.

Srbijanski pravni tim iznio je pred 17 sudaca Međunarodnog suda pravde u Haagu dodatne argumenate u prilog tužbi protiv Hrvatske za genocid. "Pomirenje Hrvatske i Srbije nije moguće dok Zagreb demonizira Srbe u nedostatku dokaza za tužbu protiv Beograda", rekao je voditelj srbijanskog pravnog tima Saša Obradović. U Hrvatskoj, po njemu, 1991. i 1992. nije bilo genocida već se radilo o oružanom sukobu s brojnim žrtvama na obje strane. "Hrvatska nije došla pred sud čistih ruku, ni u pogledu merituma stvari ni u pogledu nadležnosti", istaknuo je Andreas Zimmermann, član pravnog tima.  On je već prije rekao kako je "Hrvatska mogla tužiti Srbiju samo za vrijeme nakon što je postala država, kao što Srbija može biti odgovorna tek nakon što je postala država", dodajući da ICJ iz tih razloga ne može odlučivati o događajima prije listopada 1991. ili travnja 1992. godine, kada je zaživjela SR Jugoslavija, čija je Srbija pravna sljednica. S malo toga što Srbija iznosi u svoju obranu se mogu složiti, ali mogu s tim da pomirenja ne može biti na ovim osnovama. Oni inzistiraju kako je JNA bila "legalna vojska SFRJ" i kako ne mogu odgovarati ni za što prije osamostaljenja kako Hrvatske, tako i Srbije, ali to je laž koju treba pobijati svakom prigodom. Naime, Predsjedništvo SFRJ nikad nije dalo odobrenje za upotrebu vojske, prema tome je vojska postupala po naređenju vrha Srbije, to je bila srpska vojska: ona nije bila pod komandom predsjedništva SFRJ, bila je pod izravnim zapovjedništvom Slobodana Miloševića. Srbija sad tvrdi da tome nije tako, da to nije bila "njihova vojska", međutim, ako nije, onda ispada da je JNA postupala na svoju ruku. Ako je tako, onda je bila obična naoružana teroristička i pučistička banda, pa je shodno tome s njom tako trebalo i postupati, kao i s onima koji su joj se pridružili. Naime, osnovno pitanje je čija je to vojska bila, jer su četnici u Hrvatskoj odgovorni za tek mali dio štete. Uostalom, oni čak i u početku rata, kad HV gotovo i da nije imala oružja, nisu imali nikakve šanse protiv nje bez logističke pomoći JNA. Mogli su se jedino šuljati iza tenkova. Međutim, ono što je bitno je da je ovim Srbija udarila veliki šamar naporima Josipovića i Vesne Pusić, koji već godinama posve zanemaruju hrvatske probleme i sustavno rade na integraciji "regiona Zapadni Balkan". Ovo je veliki poraz njihove politike. Jasno da su oni uložili velik napor da se tužbe povuku i da do suđenja nikad ne dođe, jer je ono već do sad razotkrilo da je Srbija i dalje ista ona i onakva kakva je bila i 1991. kad je napala Hrvatsku. To što nema rata, možemo zahvaliti samo tome što Srbija u ovom trenutku, zbog političkih, gospodarskih i financijskih okolnosti, nije u stanju ratovati ni protiv općine Svinjarevci. To, naravno, ne znači da Hrvatska ne treba raditi na pomirenju. Ono, međutim, može i mora biti temeljeno samo i jedino na pravednom rješenju i priznanju Srbije da je izvršila agresiju. I još važnije, mora biti temeljeno na potpunoj i bezuvjetnoj denacifikaciji Srbije. Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata temeljito očišćena od nacističkih kadrova, jer je bila posve poražena i bezuvjetno je kapitulirala. Srbija nije podijelila njenu sudbinu: pobjeda Hrvatske u ratu je bila tek djelomična. Hrvatska vojska nije ušla u Beograd, svrgnula Miloševića, i pokrenula proces ozdravljenja nacije kako su to saveznici uradili sa zapadnom Njemačkom. Unatoč tome, britanska politika, i velik dio Hrvatske, na silu gura nekakvo pomirenje temeljeno na jednakoj raspodjeli krivnje i "ko nas bre zavadi" filozofiji. Na tim osnovama ne može biti ni trajnog mira, ni iskrenog pomirenja. To je kao kad bi se žena mirila s bivšim mužem koji ju je pijan premlatio kad ga je htjela ostaviti, a on i dalje misli da je "kuja provocirala" i da, ako i misli da baš nije u redu da ju je prebio, svejedno ne smatra da je kriv i misli da je kuja dobila što je zaslužila jer je provocirala. Gdje takvo pomirenje jedino može voditi, zna se. Pravo i iskreno pomirenje ne ovisi o Hrvatskoj: ono ovisi samo o Srbiji, što se na ovom primjeru jasno i vidi. A vidi se i značaj suđenja za genocid: čak i ako Srbija ne bude osuđena - a vjerojatno je da zbog interesa svjetskih moćnika neće biti - suđenje je razotkrilo ne samo koja su zvjerstva počinjena i u ime čega su počinjena, već i to da u Srbiji nije došlo do promjene stanja svijesti. Srbima je i danas Hrvatska, ako ne isključivi, onda "jedan od krivaca za rat". U najboljem slučaju, njima su krivi "Franja i Sloba", ali "Franja" malo više. Sve dok svi u Srbiji ne shvate i prihvate da je odgovornost za sva zbivanja ovdje samo i jedino na Srbiji, da je samo i jedino Srbija raspolagala instrumentima za pokretanje rata (vojskom i međunarodnom podrškom), da je jedino njoj rat bio u interesu (Franji je rat bio zadnja stvar koja mu je trebala, u situaciji kad mu zemlja nije međunarodno priznata i nema nikakvog oružja i usto je pod embargom), i da uzroci fašizacije srpskog društva i uspona Miloševića leže u dubokim frustracijama Srbije uzrkovanim neuspjehom projekta Jugoslavije, koja je osamdestih išla iz krize u krizu i čije su se institucije doslovce raspadale jedan za drugom - od monetarnog sustava zaglavljenog u hiperinflaciji do ekonomije koja je, jedina na svijetu, bilježila gubitak u ukupnom realnom sektoru (!), bankrotu socijalizma kao svjetskog projekta, nesposobnosti države da riješi i jedan realni problem svojih građana, ali isto tako u neuspjehu Srbije da se nametne kao neprikosnoveni lider u toj Jugoslaviji. Dakle, Srbija mora shvatiti da su uzroci njenih frustracija i neuspjeha u njoj samoj, da za to nisu krivi "šiptar" i "ustaše". Neuspjeh projekta srpskog imperijalizma, otjelovljenog u Jugoslaviji i jugoslavenstvu, pojačan demografskim gubitkom Kosova i kolapsom socijalizma, odveo je Srbiju u fašizam i agresiju. Mi s tim nemamo ništa. Zato je pomirenje koje forsira Josipović tek pokušaj povratka na staro, na ono što nije funkcioniralo, i podilaženje britanskim interesima na Balkanu. I rezultat takvog pomirenja bi opet bio isti: iste frustracije koje su razorile SFRJ, razorile bi i svaku drugu "zapadnobalkaniju" ili "jugosferu". Međutim, Josipović bi zbog ovog velikog neuspjeha trebao razmisliti o tome hoće li se uopće kandidirati na idućim izborima. Sva njegova politika temeljila se upravo na "pomirenju", koje je definitivno propala stvar. Kad već nikad nismo mogli računati na vlastitu pamet, uvijek možemo na glupost Srbije, pa bi im možda trebalo i zahvaliti na protutužbi i ovakvom raspletu stvari. A pomirenja će biti tek kad Srbija posve odustane od svoje vizije sebe kao neke "regionalne sile" na balkanu, i kad Britanija odustane od podržavanja takve politike. Tada više neće biti razloga za priče o prošlosti, kamoli o vraćanju milog za drago, jer za tim nema potrebe i nije nikom u interesu. Ali proces ozdravljenja u Srbiji nije niti započeo, niti ima indicija da bi uskoro mogao započeti, što se jasno vidi iz zahtjeva da Hrvatska prestane slaviti Oluju: to je kao kad bi Njemačka tražila od saveznika da prestanu slaviti dan pobjede nad Hitlerom. A i kad taj proces počne, biti će potrebna desetljeća da dovede igdje. U međuvremenu, umjesto pomirenja, treba nam međunarodni pritisak na Srbiju da prihvati stvarnost, i odustane od lupetanja o "demoniziranja Srba". Naime, nekoliko njih sjedi u hrvatskoj vladi, a podilaženje Srbima i Pupovcu kao isturenom predstavniku zavičajnog kluba Srba u Hrvatskoj je postalo opće, i posve nepotrebno, mjesto hrvatske politike. Time se Srbiji ne pomaže, naprotiv, samo je se dalje drži u iluzijama, i odgađa ozdravljenje nacije, pa time i preduvjeti za stvarno i iskreno pomirenje. A prvi od preduvjeta je da Srbija prizna potpunu i bezuvjetnu odgovornost za pokretanje agresivnog rata, prizna da je JNA bila njihova vojska pod stvarnim i faktičkim zapovjedništvom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, i da zatraži od Hrvatske oprost.

• Autor: Marcel Holjevac
• Photo: Tomislav Krasnec/PIXSELL