Tomislav Nikolić je u svom četničkom odredu unaprijeđen titulom vojvode, i to od Šešelja osobno. A svima je manje-više znano da se takva titula mora zaraditi "iznimnim doprinosom", odnosno ubijanjem na naročito okrutan način. Četnički vojvoda, pravilo je, ne može postati netko tko je bio u ratu, a nije pridonio ubijanjem. Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić nikako nije smio srpskoj mladeži iz Hrvatske spominjati generale Gotovinu i Markača. O njima je govorio kao “nekim ljudima koji iz Hrvatske koji su ostali okovani u prošlosti”: - Pojavljuju se u administraciji i među savjetnicima ljudi koji su sinonim za nepromjenljivo loše hrvatsko stajalište prema Srbima! Pojavljuju se ljudi koji su okovani u prošlosti i koji bi htjeli da Hrvatska možda izvrši još, kako oni kažu, blistavu akciju i da ostane potpuno bez Srba – kazao je Toma razljućen spoznajom da će Gotovina i Markač po odluci predsjednice Kolinde Grabar Kitarović sudjelovati u Vijeću za domovinsku sigurnost. S Nikolićem se bez rezervno složio i Milorad Pupovac koji misli da ova odluka ne donosi ništa dobro ni Hrvatima ni Srbima. - Odluka nesumnjivo pada u kontekst suđenja koja se vode u Haagu, koja se vode pred domaćim sudovima ili koja se ne vode uopće. Nema sumnje da bi bilo mnogo mudrije kada se takve odluke ne bi donosile i kada bi se više pažnje posvetilo izgradnji povjerenja – smatra Pupovac i sasvim otvoreno prati politiku deklariranog četnika, koji se do dana današnjeg nije odrekao svoje titule kojom se, dapače, još i diči. Tomislav Nikolić po svojim medijskim “izlajavanjima” slobodno može stati uz bok premijeru Milanoviću, no iako je do sad izgovorio sve i svašta, spominjanje Gotovine i Markača i kontekstu Haaga, blistave akcije i ratnih zločina, za njega nije dobro. Evo čime se hvali, i ne sluteći da si svakom rečenicom sve više rezervira ćeliju u Haagu: Ponosni četnik – Zvanje vojvode mi je dodijeljeno ukazom koji je potpisao jedini srpski četnički vojvoda koji se aktivno angažirao u ovoj posljednjoj borbi srpskog naroda za slobodu – dr Šešelj. Pretpostavljam da sam to zvanje zaslužio time što sam sa svojim suborcima Kragujevčanima proveo četiri mjeseca na ratištu u Slavoniji. Četiri mjeseca bez kojih ne bih mogao zamisliti život, koja će pamtiti i moja obitelj. Ali ja sam ponosan na svoje sudjelovanje u ratu. Ratovao sam svim srcem. Ja sam se u tom ratu borio i vratio sam se živ. Postoji mogućnost da sam nekog ubio, kao što postoji mogućnost i kao što je točno, da su srpski neprijatelji ubili nekog mog u ovom ratu – ispovijeda se Nikolić, no kao zmija noge krije da je bio jedan od sudionika teškog ratnog zločina u selu Atin, pri čemu ne nedostaje ni svjedoka. U Antinu, selu nedaleko od Vinkovaca, tijekom studenoga i prosinca 1991. godine, nakon što su selo okupirale bivša JNA i srpske paravojne postrojbe, ubijeno je 37 mještana. Neosporno je da je Nikolić u to vrijeme bio u Antinu u sklopu postrojbe Šešeljevih četnika, a evo što je o njegovoj ulozi kazao Tadija Milekić : -  Bilo je vidljivo da su ga podređeni uvažavali, no svi oni koji bi nešto mogli reći o njegovoj ulozi u ubijanju mještana Antina više nisu živi. Meni osobno četnici su tada izbili 12 zubi – kazao je čudom preživjeli Milekić. Osim Tadije, okupaciju Antina preživjela je i danas 86-godišnja Rozalija Strinić, kojoj su sjećanja na Nikolića oživljena kasnije, kada je on postao poznati političar. Tada se sjetila da joj je znao često navraćati u dvorište. - Bio je, ali ja njih nisam pitala ni kako se zovu, ni što traže, tako da nisam ni znala tko je on. Kasnije su mi rekli da je to Nikolić, ali ja vam o njegovoj ulozi u to vrijeme nemam ništa posebno za reći. Nagledala sam se ja svega i najbolje mi je kada se ne moram toga sjećati, jer se odmah uzrujam. Bilo nas je 100-injak koji smo ostali u selu, kada su oni ušli, a onda su samo odjednom počeli nestajati. Ima ih dandanas 17 koje nikada nismo našli. Ja sam našla svoju komšinicu mrtvu u podrumu, a jednog komšiju na bašči, ali nisam vidjela tko ih je ubio. Čak je tijelo komšinice nestalo, dok sam ja otišla prijaviti da sam je našla, i nikada nije pronađeno – ispričala je nesretna starica za medije kojima je i dodala “da je sve uzalud, jer policija nema volje za rješavanje slučaja Antin”. Srbi načeli njegovu krivnju, Hrvati Šute?!? Ravnateljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić čak je i javno obznanila, na temelju razgovora s jednim srpskim dobrovoljcem iz Šešeljeve postrojbe koji je 1991. godine bio u Antinu, kako je Nikolić osobno sudjelovao u ubojstvu dvoje hrvatskih civila. I tužno je da je prvi glas o krivnji “Tome Grobara” potekao iz Srbije, dok naše tužiteljstvo tapka u mraku pored svjedoka koji neće još dugo biti živi. Valja podsjetiti da je Tomislav Nikolić u svom četničkom odredu unaprijeđen titulom vojvode, i to od Šešelja osobno. A svima je manje-više znano da se takva titula mora zaraditi “iznimnim doprinosom”, odnosno ubijanjem na naročito okrutan način. Četnički vojvoda, pravilo je, ne može postati netko tko je bio u ratu, a nije pridonio ubijanjem. Bilo kako bilo, Toma Grobar bi mogao, čak i ako nije ubijao osobno, biti odličan svjedok pred sudom u Haagu. I sve dok hrvatsko pravosuđe ne potegne to pitanje, krivci za pobijene Antinjane neće biti kažnjeni a srbijanski predsjednik će Hrvatima i dalje držati lekcije iz lijepog ponašanja. Osim ako ovaj lajavac ne prestane pipkati Antu Gotovinu, njegovu oslobađajuću presudu i tako ne presudi – sam sebi.