Prijatelji košarkaškog Mozarta tvrde da je Petrović žudio za smijehom jer je uz vrtoglav sportski uspjeh prerano odrastao

Svoje dječačke strasti Dražen je najviše dijelio s Nevenom Spahijom, danas uglednim košarkaškim trenerom visokoga europskog ranga. Neven nam je sa sjetom prepričao jednu zajedničku avanturu. – Kad smo počeli izlaziti, poželjeli smo to učiniti automobilom. Jednom smo ukrali Jolinu peglicu. Napravili smo rezervne ključeve i u sparno popodne, negdje oko 16 sati, iskrali smo se iz garaže i krenuli u Solaris. No stali smo već na prvom pješačkom prijelazu da bismo propustili jednog pješaka. Bio je to Draženov tata. Bili smo svjesni da je naša avantura propala... Puno zajedničkih doživljaja, za vrijeme reprezentativnih dana, imao je s Draženom njegov najbolji igrački prijatelj Stojko Vranković: – Na Aljasci, na proputovanju za Univerzijadu u Kobeu 1985., netko je aktivirao alarm u aerodromskoj zgradi. Nastala je zbrka i panika pa smo ostali čekati dva sata. Nitko nije znao što se zbiva, a on se smješkao. On se osmijehom otkrivao. To je bio njegov stil, napravi gužvu, svi se smiju i gledaju u čudu, a on šuti i smješka se. U Kobeu je ubacio u Perasovićevu sobu protupožarni aparat. Puklo je kao bomba, pjene na sve strane. Vratilo nas je to odmah na slike iz Draženova djetinjstva ispričane riječima Nevena Spahije: – Na ulici su stalno bili stariji dečki od kojih bismo znali dobivati batine, no Dražena nikada nisu dirali. Imao je velike oči i čudan pogled, svi su ga maksimalno štitili i on je to koristio. Franjo Arapović, Draženov suigrač iz dana velike Cibone, pričao nam je o Draženu kao osobi sklonoj sitnim nepodopštinama u kojima je jako pazio da ne pretjera, da budu do granice prijateljskog zezanja: – Na parketu, bilo da je trening ili utakmica, bio je jako, jako ozbiljan, a izvan parketa uvijek je bio spreman na sitne nepodopštine. Recimo, za ručkom bi ti neprimjetno odvio čep od soljenke pa bi ti, kada si htio zasoliti juhu, sva sol završila u tanjuru. U kafiću bi pak naručio čašu leda i onda nas gađao ledenim kockicama ili bi prošao pored tebe i stavio bi ti kockicu leda za vrat. Jako je volio zavezati nekome tenisice za nogu od stola. Sagnuo bi se da zaveže svoje tenisice, ali bi neprimjetno pod stolom svezao žnirance dvojici susjeda i onda bi umirao od smijeha. On se smijao 10 sati dnevno. Za takvo ponašanje tadašnji Cibonin fizioterapeut Nebojša Perunović imao je jednostavno objašnjenje: – S obzirom na to da je toliko puno trenirao, u rijetkim slobodnim trenucima potražio bi sadržaje koji će ga nasmijati. On je prerano odrastao pa je bio veliko dijete, što bi se vidjelo i u onom njegovu širokom i nedužnom osmijehu. Je li i Panču priredio kakvu podvalu? – Ja sam imao običaj istuširati se kada prije utakmice izmasiram igrače, a on je to znao pa mi je ručnik namazao finalgonom, vrlo jakom ruskom kremom koju su ruski vojnici koristili i kao lokalni anestetik. Kad sam tijekom zagrijavanja sjedio na klupi, Dražen me u nekoliko navrata pitao kako sam. Kada sam osjetio da je počelo gorjeti na najosjetljivijim mjestima, kada je iz mene počelo dimiti, vidio sam njegov osmijeh i sve sam shvatio. Odjurio sam u svlačionicu i cijelo poluvrijeme prosjedio ispod hladnog tuša. Zbog tog nestašluka Dražen je pristao s Pančom otići u Brckovljane, u njegovu vikendicu. – Ljudi su me zamolili da pokušam dovesti Dražena na usmene novine, a ja sam rekao da hoću ako ispeku janjca. Dok se on bavio lokalnim novinarima, ja sam se bavio janjetinom. U godinama kada je napustio Cibonu Dražen je bio blizak sa današnjim HTV-ovim producentom Zvonimirom Sunarom. – Dražen me postavio za prvog ekonoma hrvatske reprezentacije, a i pomogao mi je da se zaposlim u Saloonu. Dražen je u Saloon dolazio kada god je mogao, a njegovo je mjesto bilo uz gornji šank gdje je obvezno pio šveps. Suki je bio zadužen za obožavateljice kojih u Draženovu životu nije nedostajalo. Dapače. – Ja bih obično uzeo broj telefona, dogovorio kavicu i onda bih se tijekom kavice izgubio. Dan nakon olimpijskog finala u Barceloni sjedim pred Draženovim kafićem "Amadeus" kad me odjednom pogodi u glavu neka vrećica mekog sadržaja. Pogledam unutra, kad ono crveni hrvatski dres s brojem četiri na kojem se jedva osušio znoj iz legendarnog dvoboja s Dream Teamom. Eto, i takav je bio Dražen. Košarkaški genijalac, ali i brižan prijatelj i jednostavan momak za kojeg fizioterapeut Perunović kaže: "Tek kada je otišao iz Cibone, shvatili smo kakva je to veličina živjela među nama". Nadamo se da ste i vi uz ove priče proteklih dana shvatili za kakvim velikim košarkašem tugujemo eto već dva desetljeća. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE