Nedavno je najavljen odvažan projekt kojim se želi izvesti prva transplantacija ljudske glave. Kodnog imena HEAVEN (Head Anastomosis Venture with Cord Fusion), vodi ga dr. Sergio Canavero iz Turina u Italiji. U novom broju časopisa Surgical Neurology International dr. Canavero tvrdi da su sada uklonjene mnoge prepreke za uspješno presađivanje. Kirurški govoreći, mnoge procedure u kojima se pomoću mikro šavova spajaju različita tkiva danas su rutina – problem je natjerati živce leđne moždine da ponovno počnu rasti i naći im adekvatne “partnere”. "Transplantacije glave nisu nikakva novost. Ruski doktori provodili su takve eksperimente tijekom 1950.-ih godina, uključujući i uspješne transplantacije dodatne glave na tijelo psa. Amerikanac Robert White, sa Sveučilišta Case Western Reserve (CWRU), presadio je glavu majmuna 1970. godine. Životinja je u svom novom tijelu preživjela osam dana. Dok taj amalgam nije imao kontrolu nad svojim novim tijelom, senzorne i motoričke funkcije same glave bile su većim dijelom netaknute. Na CWRU-u se i dalje ulaže veliki trud kako bi se ostvario oporavak kod pacijenata s oštećenjem leđne moždine i na tom polju je došlo do značajnih pomaka. Kod štakora je postignuto  ponovno opuštanje mokraćnog mjehura i dijafragme, što daje nadu da se isto može postići i kod paraliziranih ljudi." piše znanost.geek.hr Dok je samostalno disanje i uriniranje teško podcijeniti, presađivanje glave teško može biti zadovoljavajuće ako ne možete osjećati ili pomicati ostatak svog novog tijela. Jedan od glavnih problema s trenutačnom transplantacijom ili ponovnim uzgojem je u tome što davanje naredbe živcima da se rukuje desnom rukom nije nešto što se može ostvariti alatima dostupnim kirurzima. Nadalje, ne postoji magični prah kojeg bi posipali po tupim završecima oštećene leđne moždine kako bi oni ponovno pravilno narasli. Iznenađujuće je što to još uvijek nije natjeralo istraživače da odustanu od pokušaja da kemijski stvore savršen okoliš za rast. U nedavnim studijama na štakorima korišteni su kemijski spojevi kondroitinaza i FGF kako bi se  poticao proces ponovnog priključenja. Korisnima pri pomaganju regeneraciji živčanih krajeva pokazali su se i laksativ PEG (polietilen glikol), pa čak  i melatonin. No, pri miješanju savršenog koktela za rast, lako se može izmiješati i otrov. Objavljene su tisuće studija o rastu aksona i vjerojatno je isto toliko istraženo i jedinstvenih molekula. U osnovi sve se one svode na potrebu za nježnim rukovanjem s neuronskim vezama. Dok ne budemo mogli razumjeti što to tjera živac da sam poželi napasti i prokrčiti poput  buldožera svoj put kroz izvanstaničnu džunglu do mete koja je možda metrima daleko (kao što je slučaj kod kitova kad živci trebaju prenijeti poruku peraji), naš trud za kontrolom nad urođenim imperativima može imati samo ograničen uspjeh. Naravno, netko će reći da su živci, jednom vezani za proširenje ili produljivanje tkiva, tu samo da prate put kao što morske kornjače prelaze prošireno prostranstvo kako bi došle do nekad susjednog mjesta za lijeganje jaja, no ipak, oni su napravili svoj izbor, generacija nakon generacije kroz evoluciju, da se drže. Kakav neuronski kavijar može sadržavati peraja kita da namami određeni tip aksona da dođe bliže o tako nesrazmjernom metaboličkom trošku? Što se tiče leđne moždine, želimo li postići nešto više od nekoliko kontrolnih bodova, bit će potreban uglađeniji pristup ponovnom rastu. To podrazumijeva da će biti potrebna neka vrsta mikrooperacije s asistiranjem robota kako bi ugradili stotine ili tisuće  imobiliziranih spojeva s prilagođenim molekularnim znakovima koji bi usmjeravali živce. U prošlosti su se istraživanja većinom fokusirala na neurone i rast njihovih aksona, ali danas se smatra da je mijelinska ovojnica, moždani krotitelj lavova, ta koja, u konačnici, određuje stabilnu arhitekturu leđne moždine. Na makroskopskom nivou još uvijek postoje mnoge zapreke koje se trebaju savladati iz perspektive pacijentove udobnosti. Generalno se smatra da je zamrzavanje svijesti dok se stvari “zavaruju” dobra ideja. Whiteov originalni rad opisuje metodu intravertikularnog hlađenja kako bi se mozak održavao hipotermičnim, i protokol u HEAVEN-u se podudara s tim. Još uvijek se raspravlja o točnom dijelu leđne moždine koji će biti izabran za transakciju, no izgleda da bi idealno bilo negdje između petog i šestog kralješka. Transplantacija glave, ukoliko do takve operacije ikad dođe, neće biti procedura u kojoj će bilo koja glava odgovarati bilo kojem tijelu. To što je sada moguće voditi ozbiljnu i otvorenu raspravu o pojedinostima takvog zahvata je znak izvanrednog napretka koji je ostvaren i na tehnološkim i na društvenom nivou. Izvornu vijest možete pogledati ovdje